Nije li to zla, kao progurana životinja, žena njegova majka? kaže ona, a njegove uši još odjekuju riječima: Ti si pogreška moje mladosti.
Luka Horvat zna jedino to da ga su našli u noći, kriknuvši od gladi i straha, ispred vrata malog stana u zagrebačkoj VrtuGripe. Majka beba očito još ima djelić savjesti; omotala je bebe u toplu deku, preko nje smotala je crnu, mekšu vunu i stavila ga u kartonsku kutiju. Nije htjela da mladi Luka smrzne.
U knjizi rođenih ne stoji ni ime, ni prezime, ni mjesto rođenja. Samo u bebi je stisnut veliki srebrni privjesak u obliku slova L, naslijeđe od majke.
Privjesak nije običan, izradio ga je poznati zlatarski majstor koji je prije nekoliko godina preminuo, a zapisi o tom komadu u njegovim knjigama nestaju.
Tako ga upišu u dječji dom: Luka Nepoznat. Tako postane još jedno dijete u državnoj skrbi.
Svoju djetinjštinu provodi u domu u Splitu, uz potpunu socijalnu pomoć. Jako mu nedostaje roditeljska ljubav i sanja o tome da jednog dana pronađe i mamu i tatu.
Nešto strašno se mora dogoditi da mi je majka ovako učinila, misli, baš kao i ostala djeca u sličnoj situaciji.
Kad ga oslobađa iz doma i izlazi u veliko životno, njegov odgajatelj mu na vrat stavi taj isti privjesak i ispriča priču.
Znači, mama je htjela da me nađem?! pita Luka.
Možda. A možda si ti samo slučajno otkinuo privjesak s njezine grudi. Mala djeca vole štipati. Privjesak ti je bio stisnut u šaci, bez lančića! nagađa odgajateljica Marija.
Država mu dodijeli malu jednosobnu stanicu skromnu, ali svoju. Upisuje se u srednju školu tehničkog smjera, završava je i zaposlen je u automehaničarskoj radionici.
***
S Ledom Babić upoznaje se slučajno: sudaraju se glavom na glavom na zagrebačkoj Trgu bana Jelačića. Prvo se razbiju, a iz Ledinog rukavice ispadaju časopisi o modi koje je držala uz sebe; zatim Luka, u žurbi da se ispriča, počne skupljati raspršene listove.
Udarac je bio toliko jak da im iz očiju iskri i suze teku. Stoje usred gužve, ljudi ih zaobilaze, a oni se smiju kroz suze. Tada Luka shvaća da se zaljubio zauvijek.
Moram ti se ispraviti! Pozivam te na kavu! predlaže on.
Leda se iznenada, a opet lako, slaže s ponudom. Luka joj se čini slatkim u svojoj neobuzdanoj nespretnosti, gotovo rodbinskim.
Luka, imam osjećaj da te znam cijeli život! kaže Leda nakon pet minuta razgovora.
Ne vjeruješ, ali i ja osjećam isto!
Započinju družiti se, toliko su vezani da se ne zaboravljaju, stalno zovu i pišu. Osjećaju jedno drugo.
Kad god Luka nešto posrne na poslu, Leda odmah zove: Jesi li dobro?
Ti si ja, a ja sam ti! Osjećam da smo sudbina!, kaže Luka Ledi. Šteta što ti ne mogu predstaviti roditeljima kao svoju zaručnicu nemam nikoga.
Ali ja sam ti! Sigurna sam da ću se svidjeti tvojim roditeljima.
***
Kako to moj dečko iz dječjeg doma? Jeste li ludi? Svi oni su brzi, nesocijalizirani!, uzvikne Lidija Vuković, Majka Lede, hvatajući se za srce i pada na kožnu stolicu.
Mama, Luka je dobar, veseo dječak! Ne treba sve staviti u isti koš!, pokušava Leda braniti ga.
Tako je, dušo! Prije da sudimo nekom, moramo ga upoznati i razgovarati! Donesi ga, pa ćemo vidjeti što tvoj Luka iz doma diše, ubode roditelji Ivan Rajić, Lidijin muž i službenik za ljudske resurse.
Ne razumiješ! Nismo ga uzgajali da se uda za nepoznatu, bez loze!, uzvikuje Lidija.
Vidićemo kad ga upoznamo, odgovorí Ivan.
Lidija, iznenađena, tiho se povlači u svoju sobu, zakucavši vrata.
Ivan šapće Ledi: Sve će biti u redu.
Hvala ti, tata!, Leda šapće, poljupavši ga po obrazu. Mogu li pozvati Luku u subotu?
Naravno! Moram znati tko je ta jedina moja kćer.
***
Na zakazani dan Luka, udobno odjeven i s dva buketa u rukama (za Ledu i buduću svekrvu), s tortom, stoji na pragu Ledinog stana.
Sjajna, blistava Leda vodi ga u kuhinju.
Mama, tata, upoznajte to je moj Luka!
Otac ga čvrsto stiska u ruci, Lidija prima cvijeće i iznenada bledi kao da je izgubila glas.
Nakon kratke šokantne trenutke, poziva sve za stol.
Oprostite, samo sam se malo preplašila, objašnjava.
Za ručak, Leda primijeti:
Luka, taj ti privjesak je zaista poseban. Nije masovan.
To je jedina uspomena na mamu. Kad su me našli na vratima doma, držao sam taj privjesak u šaci.
Lidija cijele večeri ne progovara, jedva jede, a samo gnječi grašak po tanjuru.
Ivan je, prema svemu, zadovoljan novim zetom. Razgovaraju o nogometu, skijanju i ribolovu.
Sjajan mladić!, kaže on kad Luka ode.
Kako je sjajan?, vrišti Lidija, iznenada. Nedostatak odgoja, nemar
Lido, što ti je? Jeste li lude? Što ti je učinio?, pita Ivan.
Lidija, nepokolebljiva, okreće se prema Ledi i glasi:
Morate se razići! Odmah!
Ne želi ništa više objasniti i opet se povlači u sobu.
***
Što učiniti! Što učiniti!, vrti se u glavi Lide u panici. Kako je moguće da se ova dva pod jednim nebom sretnu?
Uzdigne oči na staru fotografiju skrivenu među vratima knjigovodstvene police. Na crnobijeloj slici, mlada Lidija gleda ponosno s istim privjeskom na vratu.
Nisam ga izgubila tada! To je taj mali podvala!, misli.
Zatvori fotografiju u džep:
Nemoj da Ivan i Leda vide to sada! Moram smisliti nešto!
Cijelu noć ne spava. Jedino rješenje koje joj pada na pamet je zamoliti Luku da napusti grad.
Luka, oprosti mi, nešto sam pogriješila jučer! Želim se i pred tobom ispričati! Daj mi tvoj broj?
Leda, ničom nesvjesna, zapiše mu svoj broj i veselo izlazi iz kuće.
Lidija ostane sama, odmah bira Lukaov broj.
Luka, bok! Možeš li danas doći? Za sat vremena?
Naravno! Doći ću.
Za sat, Luka stoji na pragu. Lidija otvara vrata, izgleda bolesno i plače.
Moramo razgovarati, izreče kratko i povuče ga u sobu.
Luka, moraš se razići s Ledom. To je moja tajna. Zakuni se da nitko od nas ne sazna.
U redu, zaklinjem se!, odgovara šokirani Luka i sjeda na rub kauča, drhteći od lošeg predosjećaja.
Luka, Leda tvoja sestra!, odlučno kaže Lidija, pokazujući fotografiju s istim privjeskom.
Mama?, pita Luka, oči mu se pune suzama. A otac?
Lidija glavom odmahuje:
Ne, Ivan Rajić nije tvoj otac. Mi smo se s Vaneom, mojim bivšim ljubavnikom, viđali. On je otišao u vojnu školu. Bila sam mlada i luda, a onda Kad sam shvatila da čekam bebu, on me je napustio. Nisam mu ništa rekla. Trud se povećavao, odselila sam se u drugo mjesto kod bake. Rekla sam joj da je beba mrtva, a sam te odvela u dom. Kasnije sam se vratila, vjenčala s Ivanom.
A ja?, vrišti Luka.
Ti si samo pogreška moje mladosti, razumiješ? Nisi ti ovdje da uništiš ono što sam teško izgradila! Pojavi se, sakrij se, ostavi nas na miru!
Luka stoji, ne znajući što reći.
Nije li to zla, kao progurana životinja, žena moja majka?, ponavlja se u njegovim ušima.
Luka teško uzdiše i podiže se s kauča:
Zbogom, Lidija Vuković! Neću nikome otkriti tajnu.
Ali ja ću sve reći tati!, čuje se glas.
U tom trenutku, na vratima, stoji Leda, ruke prekrižene na prsima, gleda majku s bijesom i mržnjom.
Uvijek sam mislila da si dobra osoba, a ti, mama, si prljavica! Prava prljavica!
***
Oprosti, sestro!, šapće Luka, spuštajući pogled na pod, skrivajući suze.
Trči gdje god mu oči pokažu. Osjeća se kao da se balon probija, raspršuje u sitne dijelove i nestaje.
Nekoliko dana kasnije, Luka odlazi u vojni upis i prijavljuje se za službu u Vukovarskom ratu.
Do njega dolaze Ivan i Leda. Ivan ga čvrsto, muško, grli po ramenima.
Drži se, sine! I znaj da smo ti mi obitelj. Čekamo te, vrati se!
Leda ga zagrli i šapne mu na uho:
Vrati se, brate, volimo te.
Luka osjeća toplinu u srcu. Iako nema majku, nije sam. Sad ima očeta i sestru. Žalostan je samo što je volio Ledu više nego sestru.
Lidija ostaje sama. Ivan se s njom raziđe, govoreći da nije očekivao takav čin.
Ona i dalje krivi Luku, koji se stalno prikazuje nepravovremeno.
Lajkajte i ostavite svoje mišljenje u komentarima!
