4lipnja2026.
Jutro je započelo s glasom Marka koji je, s nezadovoljnim tonom, zakucao: Matea, jedemo! Dosta ti je ležati! Glava mi je pulsirala, grlo je bilo kao da gori, nos začepljen. Kad sam pokušala ustati, tijelo se osjećalo kao da je od vune. Nije iznenađujuće što sam se razboljela.
Cijeli tjedan je bio vruć, a jučer, predvečer, pao je prvi snijeg uz kišu. Proljeće, rekli su, a ja još uvijek nisam mogla uhvatiti taksi nema čudno u ovakvom vremenu. Morala sam se vratiti s posla mikroautobusem. Čekala sam 30minuta dok nije došao autobus, a on je bio prepun. Jedva sam se usukla među putnike to je bio pravi podvig. Od stanice sam morale još kilometar i po pješice.
Tražila sam od Marka da me pokupi po putu. Matea, s Petrovom smo se zaustavili kod majke. Dolazimo kasno, javio je. Kao i uvijek
Tako sam došla kući mokra i posrgnuta u kasno navečer. Pogledala sam na sat 8sati ujutro, subota. Viktorijo, donesi mi termometar, molim te! zamolila sam. Što je? Bolesna? iznenadi se Marko. A doručak?
Što, sami? pokušala sam. A Petar? On ima deset godina! A ti si već odrasla žena. Pripremi jajca! Neka ti sin pomogne, ja ga naučim kuhati, već je velik.
Ti si mu naučila kuhati? iznenadi se Marko. Da, što bi bilo? Cijeli dan je u telefonu, ništa ne želi raditi. odmakla sam ramenima.
Ti si luda? On je muškarac! Muškarci ne moraju kuhati, to je žensko poslo!, uzviknuo je Marko, a zatim nastavi: U redu, idemo kod mojih roditelja, jer ti nemaš vremena za nas. Sutra navečer se vraćamo. I s tim su Marko i roditelji brzo otputovali.
Samo sam se uspjela podići, pronašla termometar i upalila čajnik. Pitala sam se: Zašto se sve promijenilo u trenutku kad je mogao pripremiti nešto i za sebe i za mene? Kada smo se u bolesti brinuli jedno o drugome, a sada svi kućni poslovi padaju na mene? Termometar je pokazao 39,2°C.
Učinkala sam lijek i ponovno se utonula u san. Kasnije me probudio telefon mama me zvala: Matea, zašto ne odgovaraš? Navikla sam da mi se javljaš ujutro, bojaš se da ću te izgubiti.
Mamo, malo sam bolesna. Uzela sam lijek i spavala sam, iziskrala sam. A gdje je Vinko? S Petrom kod svoje majke? prigovarala je. Odlazili smo s Petrom da se ne zarazimo, odgovorio sam slabim glasom. Vjeruješ li to? Ne hoćeš da se razboliš, a ja moram prati suđe sama!, nastavljena je.
Ne, mamo!, htjela sam uzvratiti, ali nisam uspjela. Ne zovem se slaba! Imala sam pravo da te ženim, a ne u roblju! Mjeri liš temperaturu?
Da, bila je visoka jutros. Sad je malo bolje, ali nemam snage, jecala sam. Lezi! Tata će te uzeti, podići te na noge. Ne možeš sama boljeti. Mama je prekinula poziv.
Polako sam ustala, oprala se, spakirala laptop i ostale stvari, te čekala da me otac dočeka. Kad je otac vidio da stojim pred njim, uzeo je dah i uzviknuo: Oh!
Što je, tata? Što ti je? uplašila sam se. Aha, to si ti! smireno je uzeo moju torbu. Mislio sam da sam umro!
Tata, zašto me preplašiš? nasmijala sam se. Idemo?
Idemo. Drži se za mene, da te vjetar ne odnese, pomogao mi je da uđem u auto. Izgledaš umorno, užasno umorno. Nemaš pravo na roblje, ali ti si ipak moja kćer. Nije bilo potrebe za raspravom bila sam preumorna.
Kod roditelja je bilo toplo, hrane puno i sretno. Stanka, moja svekrva, ozbiljno se posvetila mojoj brizi, pa sam do večeri bila malo jača. Ponovo sam nazvala Marka da mu kažem da nisam kod kuće, a on mi je odgovorio: Što želiš? Neću ti donijeti lijekove, popio sam pivo s tatom. Subota je! Gledamo nogomet.
Matea! Ti si žena! Ne smiješ se odmarati i ostavljati muže gladne! Što je važno u obitelji? Da muškarci budu siti i topli i da nas ne smetaju!, prigovarala je Ksenija, susjedska starija gospođa, dok je moja majka, Vesna, čula sve i uzela telefon: Draga moja snaha! Muškarac – slabi, bolesni? Što želiš?
Zašto slabi? Muž je muškarac! uzviknula je Stanka. Svi su takvi.
Oni su otišli da me ne opterećuju, prigovorila je Ksenija. Našla sam lijekove, ali ja sam lenja
Telefon mi je ostao tihi. Kasnije sam primila poruku od Marka: Matea, pošalji novac, nemam do plaće. Potrošio sam sve za Petra.
A ja sam plaćala sve račune i namirnice cijeli mjesec. Normalno? uzviknula sam. Samo reci roditeljima.
Pitaj svoju mamu, odgovorio je. Neće razumjeti gdje sam potrošio plaću.
Ne razumijem ni ja, odgovorila sam. Ja sam odrasla žena, imam svoje troškove, ne moram se opravdavati ni tebi ni tati!
Neću ti poslati ništa, vikao je. Grešnica!, napisao je još: Jesi li žedna, zloradna majka, loša supruga
Umorna sam sve to pročitala i konačno odgovorila momcu: Ne, hvala, mama. Ne treba mi ništa. Cijelu noć i večer Marko i Stanka razmjenjivali su mi ljute poruke. Ja sam samo isključila obavijesti.
U nedjelju ujutro, dok je obitelj doručkovala, Marko mi je ponovno nazvao: Matea, ostajemo kod mame. Ona nas voli, za razliku od tebe. Ti si nikakva majka, kukavica!
Dosta!, rekao je Igor, tatin brat, gledajući me. Vidim samo razvod! Ne želim to. Pogledala sam na raskošni omlet s peršinom i pomislila: Ne, ne želim razvod.
Nakon toga otac je viknuo: Matea, uzmi lijekove, ugaši zvuk i idi spavati. Poslušala sam ga. Danas je nedjelja, sutra idem na posao mogu se i odmoriti.
Došavši do podne, otac mi je dao novi set ključeva: Evo, ovo su tvoji. Možeš baciti stare.
Što?, nisam mogla shvatiti. Zamijenio sam brave u stan, sakupio Vinkove i Petrove stvari i odnijela ih svadbenom svečanom domu, da ih vratiš kasnije. Ostani ovdje dok se ne vratiš, i ne diraj telefon. Bit ću sigurniji.
U kuhinji je Vesna radila, sretna jer su otac i ona oduvijek sanjali o ovom. Ali nisu se miješali da, kćer mora sama doći do spoznaje.
Podnijela sam zahtjev za razvod. Čula sam sve te uvrede: budala, razbila obitelj, kukavica, ne zahvalna. Unatoč svemu, prvi put u dugo vrijeme osjećala sam se sretno.
Razvod je odobren brzo nisu imali djece, niti zajedničku imovinu. Godinu dana nakon vjenčanja Marko je odlučio da je jeftinije uzeti sina kod sebe nego plaćati alimentaciju. Bivša supruga nije imala ništa protiv. Zaboravio je pitati me za savjet, zaboravio je sve plaćanje odjeće, stan je i dalje moj, pa ni sina ni mene.
Sud je sve to uredio, ali ga je Marko sam organizirao, zaboravljajući sve ostalo. Živi s mamom koja kontrolira njegove troškove i uči ga domaćinstvu. Troje muškaraca nije isto što jedan. Teško je.
Ja sam sretna! Kupila sam auto da ne moram patiti po lošem vremenu. Što da radim s 27 godina nakon teškog razvoda? Jednostavno voljeti sebe.
Matea
(Autorica G.S.)Neka se jutro otvori s mirisom svježe skuhane kave, a s tim mirisom i s osmijehom koji ne dolazi iz navike, već iz čiste odluke. Otvorila sam vrata svog novog auta, stavila glavu na volan i osjetila kako se svaka brza zraka sudara s mojim licem kao podsjetnik da je svijet i dalje velik čak i kad su te kosti već nosile teret previše pričaka. Svi ti škripavi telefonski zvukovi, sve one riječi koje su se lijepile jedna za drugom kao trnje, ostali su iza mene, zarobljeni u šupljini starog stanara.
Sjenke podno koljena one su sada samo odrazi iz prošlosti. Dok sam se vozila kroz grad, svaka ulica mi je šaptala da nisam ništa što nisam, da smiješak nije slabost nego most na kojem prelazim s jedne obale na drugu. Prošla sam pored parka gdje je djeca trčala po travi, a njihovo neustrašivo veselje podsjetilo me na ono što sam nekad zaboravila da se život ne mjeri samo po kilogramima obaveza, nego po tim malim, nesmetanim trenucima radosti.
Upravo kad sam mislila da je sve završeno, na zaslonu automobila se pojavila poruka: Hvala ti, Matea. Iako smo se udaljili, tvoja snaga me je naučila kako da budem bolji otac. To nije bio Markov glas, već moj bivši sin, sada djeteljenik svojih emocija i želja. Osjetila sam kako se nešto razbija ne zidovi, nego barijere koje sam ja sama izgradila. Nije bilo izvinjenje, nije bila opravdanja; bila je to jednostavna, čista spoznaja da je i on, na svoj način, pronašao put.
Uz to, u retrovisoru mi se pojavila slika s roditeljskim posjetom, sada zamagljena, ali još uvijek svijetla. Vidjela sam stare ruke koje su nekad držeše ključeve, a sada su mi dale slobodu da ih držim sama. Zatvorila sam prozore, podigla glasnu pjesmu iz radija i pustila da mi melodija ispuni svako srce koje još uvijek treperi od otkrića.
Kad sam stigla na svoj novi stan, otvorila sam vrata i ugledala bijeli zid naslonjen na prozor. Na njemu sam, bez ikakvih boja, napisala jedno jedino: Zahvaljujem se sebi. U tom trenutku, svaka misao o prošlom jesenjem vihoru postala je samo kap u oceanu kojeg sam odlučila ploviti s punim jedrima.
Ostala sam tamo, uz prozor, kako sljedeći dan polako izranja. Svijet nije savršen, ali u mom malom kutku, uz šuškanje lišća i šapat vjetra, osjećam se cijela, ne kao prekinuta niti kao prebolovana, nego kao nekome tko je napokon odlučio slušati vlastitu pjesmu i plesati po vlastitoj stazi.
Matea 2026.
(Autorica G.S.)
