**Dnevnik, 4. travanj 2024.**
Jučer sam ponovno osjetio njegov dah na vratu topao, s notom mentola, baš onako kako je Luka uvijek govorio da mu je omiljena žvačkica. Nosio je onu sivu duksku jaknu koju je stalno kritizirao jer mu je bila prevelika i izgledao je kao nežni huligan. Činilo se stvarnim: zagrlio me cijelu noć, šapnuo mi volim te u uho i govorio da ćemo se vjenčati sljedeće godine. Svaki njegov pokret, način na koji je milovao moj nadlanac, suze koje je plakao kad bih ja plakala i strast kojom je vodio čin ljubavi, sve je bilo tako jasno da sam pomislila da mi se duša raspada na pola. I onda nestao je.
Probudi se sam, ali bez straha. Pomislio sam da je možda otišao na jutarnju trku, kao što povremeno radi. Njegov parfem još je lebdio kroz čaršave. Koža je i dalje pucketala na mjestima gdje me dotaknu. No nešto nije bilo u redu.
Zvao sam.
Ponovno.
I ponovno.
U sobu je ušla moja najbolja prijateljica Lada, bleda kao jutarnja rosa, i nije mogla shvatiti zašto plače.
Marko šaptala je ne znaš?
Nasmijao sam se. Što da znam?
Luka je mrtav.
Zaslonio se mi. Mrtav kako?
Lada je zaplakala glasnije. Preminuo je prije dva dana, prometna nesreća u oluji.
Ne, ne, ne
Vrisnuo sam, odgurnuo je, prokleo je za takvo izlaganje. Pokazao sam joj poruku koju mi je Luka poslao večer prije: glasovni zapis u kojem je govorio: Dolazim. Nedostaje mi tvoje tijelo uz moje. Lada je pogledala telefon, drhteći.
Marko on to ne bi mogao poslati. Bio je već u mrtvačnici.
Svijet se nagao. Koljena su mi popustila. Trčao sam u kupaonicu, uzeo ručnik koji je Luka još uvijek koristio, još vlažan, duksku jaknu na podu i otisak ugriza na vratu.
On je bio ovdje. Morao je biti. Ali istina je da je Luka zakopan jučer. I nekako sam sinoć spavao s njim.
Dani su prolazili, noći su postajale nepodnošljive. Nije mi spavalo. Svaki put kad bih zatvorio oči, vidio sam ga ponekad na rubu kreveta, ponekad šapćući mi u uho. Jedne noći čuo sam njegov glas: Ne plači, dušo. Još sam uz tebe. Pokušao sam snimiti, ali je ostala samo šum i moj uplašeni dah.
Odjednom mi je izostao menstrualni ciklus. Dva puta. Mislio sam da je to stres, tuga, trauma. Do petog povraćanja u jednom danu odlučio sam napraviti test.
Dva crvena kruga. Pozitivno.
Srušio sam se. Jedina osoba s kojom sam bio bila je Luka. Ali on je mrtav. Zakopan, trule i odnesen. Ipak, nešto raste u meni. Nešto što udari noću. Nešto što svijetli pod kožom kad su svjetla ugašena. Svaki moj plač pretvara se u šapat iz tame:
Nisi sama. Naš sin dolazi.
—
**Episod 2**
Ne sjećam se kad sam zadro, ali se probudio u kadi držeći test trudnoće, dva ružičasta kruga koji su me ismijavali. Nije bilo razgovora s ikim tjednima ni s Ladom. Telefon mi je zvonio stotinama puta, ime Lada svijetlilo na ekranu, a ja sam sve ignorirao.
Kako objasniti da čekam bebu od čovjeka koji je tjednima bio pod zemljom? Tko bi mi povjerovao? Čak ni ja sam u to vjerovao sve dok te noći.
Upravo kad sam se zaspao, nešto je pritisnulo moj trbuh iznutra. Nije bila obična udarna. Osjećala se pametno, namjerno, kao da želi moju pažnju. Skočio sam uspravno, dahući, ruke na trbuh. Onda sam opet čuo njegov glas u glavi:
Ne boj se, ljubavi. Ja sam te odabrao.
Vrisnuo sam i potrčao iz kreveta. Pogledao sam se u ogledalo, podignuo majicu. Mogao sam zakleti da vidim slab plavi sjaj tik ispod kože. Treptao je pa nestao. Noge su mi se slomile, pao sam na pod i počeo plakati.
Sutra sam se prisilio i otišao u bolnicu. Rekao sam liječnici da sam zatrudnio nakon što me je Luka posjetio. Lagao sam o datumima, o svemu osim o simptomima: čudni snovi, koža koja svijetli, glasovi koji dolaze iz ničega.
Liječnica je, nakon kratkog razmišljanja, rekla:
Učinit ćemo pretrage. Stres može jako utjecati na um, osobito uz hormone trudnoće.
Stavila je stetoskop na trbuh. Lice joj se zamrznulo.
Ne čujem otkucaje. Ali nešto se pomiče.
Naredila je ultrazvuk. Dok sam ležao na hladnoj metalnoj stolici, tehničarka je postala blijeda, prilagodila skener. Kada sam je upitao za rezultat, šaptala je:
Fetus je svijetli.
Nisam čekao rezultate. Te noći sanjao sam Luka kako stoji uz staru ribarsku luku na jezeru, vjetar nosi njegovu kapuljaču.
Naš sin nije kao drugi rekao je tiho on je i ja i nešto više.
Što to znači? upitao sam.
Samo je uzdahnuo i nasmijao se tugom. Shvatit ćeš uskoro. Čuvaj ga.
Probudivši se, našao sam zavjese potpuno otvorene, iako sam sve zaključao. Dukša koju je Luka nosio u snu bila je pažljivo složena na rubu kreveta, još topla na dodir. Shvatio sam ono što raste u meni je stvarno. To je njegovo i mijenja me.
Sutra sam nazvao Ladu. Došla je i čvrsto me zagrlila. Pokazao sam joj svjetleću točku na trbuhu, pričao o snovima, glasovima i bebi.
Nije se nasmijala. Nije vričala. Šaptala je:
Moramo otići na sigurno mjesto.
Odvela me je do stare kuće iza crkve njene bake. Unutra je bila starica s dugim srebrenim pletenicama i blijedim očima. Pogledala me jednom, a zatim rekla:
Nisi prva, ali ćeš biti posljednja.
Pitala sam što to znači, a ona mi je zamrznula kosti:
U tvom trbuhu leži dijete vezane duše. To je blagoslov i upozorenje. Otac nije trebao doći nazad. Sada je vrata otvorena i drugi prolaze.
Da ga odnese? upitao sam.
Da te odnese.
Šaljivi plamen zaljuljao je svjetla, hladan vjetar preplavio prozore. I iz tame ponovno čuo sam Lukaov glas:
Bježite.
—
**Episod 3**
Prostorija se ohladila. Starica je otvorila oči u strahu dok su se sjene protezale po zidovima poput kandži.
On je ovdje šaptala je držeći rozarij iz koralja i kostiju.
Lada me gurnula iza starice. Ja više nisam bio uplašen od Luke. Strah me je sada obuzeo za ostalo one što je starica spomenula, jer je on prekršio pravila.
Plesala je pepeljom stvarajući krug i rekla mi da stanem unutra.
Ne izlazi, što god se dogodi. Slušaj me. Sad si most između života i smrti. A mostovi se prelaze u oba smjera.
Ušao sam u krug. Trbuh mi je blistao istim neobičnim svjetlom. Dijete je udaralo jače nego ikad.
Tada su se začuli glasovi desetine, možda stotine. Vrisci, jecaji, molbe, smijeh sve dolazilo iz tame.
Luka, molim te šapnuo sam što se događa?
Pogledao sam ga; oči su mu bile prazne, pune tuge i straha.
Žao mi je rekao je nisam htio da te povučem u ovo. Samo toliko sam te nedostajao. Htio sam još jednu noć, još jedan trenutak. Nisam znao da otvaram vrata.
Prišlo mi je, suze su tekle niz obraze.
Zašto ja? Zašto dijete?
Gledao je moj trbuh, zatim me.
Jer je naša ljubav bila jača od smrti. Takva ljubav ruši zakone.
Odjednom je iz tame izronila monstruozna figura s pola lica i plamenim očima. Zavisala je u šuškanju.
Luka se postavio između nas.
Ne smiješ je imati! urlala je ne smiješ odnijeti našu djecu!
Čudovište se nasmijalo.
Prekršio si pravilo, duh. Dotaknuo si žive. Sad mi se prisegamo.
Prostorija zadrhtala je. Starica je počela pjevati nepoznatim jezikom. Lada je stegnula moju ruku, plačući.
Marko! Ne izlazi iz kruga!
Vikao sam dok se čudovište bacalo na mene. Luka ga je odbio u zrak.
Starica je vrištala:
SADA! Odaberi, dječače! Život ili ljubav?
Luka, krvaren i blijed, nestajao je.
Moraš me pustiti, ljubavi. Za naše dijete. Za tebe.
Plakao sam, odmahujući glavom.
Ne mogu te izgubiti opet!
Nikada me nisi izgubio. Živi u njemu, u tebi. Ali ako se držiš, oni će uzeti sve.
Svjetla su eksplodirala. Zemlja se razdijelila. Sjene su zavijale. S bolom u srcu vikao sam njegovo ime i rekle zbogom.
U tom trenutku nasmijao se. I nestao.
Tamni oblaci su se razišli. Čudovište je vrištalo dok se pretvaralo u dim. Tišina je pala.
Srušio sam se. Krug je ugasnuo. Dijete u meni je udarilo još jednom, zatim još jednom, i zaspalo.
Deveto mjeseca kasnije rođen je naš sin. Nije plakao kao ostala djeca; samo me je pogledao tiho, spokojno, kao da sve već zna. Njegova koža blago svijetli u mraku. Ponekad, kad mu pjevam noću, čujem drugu glas koji se slijeva s mojim Lukaov glas.
Nazvao sam ga LukaMilan, što znači Luka je Božji dar. Nikada nije bio uistinu moj.
Prije nego što je prešao na drugu stranu, ostavio mi je posljednji dar djelić sebe koji nijedna sjena ne može oduzeti.
**Lekcija:** Ljubav može premostiti granice života i smrti, ali kad je previše strastvena, otvara vrata za ono što ne možemo kontrolirati. Moram naučiti cijeniti ono što imam, a ne juriti ono što je nestvarno.
