Iva se uvijek osjećala kao strankinja u vlastitom domu. Njezina majka je očito favorizirala starije sestre Vesnu i Jelenu darujući im više brige i topline. Ta nepravda duboko je ranila djevojku, no ona je gušila ogorčenje u sebi, neprestano nastojeći ugoditi majci i uhvatiti bar malo njezine ljubavi.
Ni sanjaj da živiš sa mnom! Stan će pripasti sestrama. A ti me gledaš kao vučića od malih nogu. Pa živi gdje god poželiš! tim riječima je majka istjerala Ivu iz kuće čim je napunila osamnaest godina.
Iva je pokušala raspravljati, objasniti da je to nepravedno. Vesna je bila samo tri godine starija, a Jelena pet. Obje su završile fakultet koji je platila majka; nitko ih nije tjerao da postanu samostalne. Ali Iva je uvijek bila crna ovca u obitelji. Unatoč svim naporima da bude dobra, u obitelji su je voljeli samo površno ako se to uopće može nazvati ljubavlju. Samo je njezin djed prema njoj bio nježan. On je primio trudnu kćer nakon što ju je muž napustio i nestao bez traga.
Možda se majka brine zbog moje sestre? Kažu da jako nalikujem njoj, pomislila je Iva, tražeći objašnjenje za majčinu hladnoću. Nekoliko puta je pokušala otvoriti iskren razgovor s majkom, ali svaki put je završavao svađom ili histerijom.
No, djed joj je bio prava potpora. Najljepša sjećanja iz djetinjstva vezala su se uz selo gdje su provodile ljeta. Iva je voljela raditi u vrtu i povrtnjaku, naučila je muziti krave, peći pite sve da odgodi povratak kući, gdje su je svaki dan dočekivali prijezir i prigovori.
Deda, zašto me nitko ne voli? Što je sa mnom krivo?, često je pitala, suzdržavajući suze.
Volim te jako puno, odgovarao je nježno, ali nikad nije rekao ni riječ o majci ili sestrama.
Mala Iva je htjela vjerovati da je u pravu, da je voljena, samo na poseban način Ali kad je napunila deset, djed je umro, i otad su je u obitelji tretirali još gore. Sestre su se rugale, a majka im je uvijek stala u obranu.
Od tog dana nije dobila ništa novo samo rabljene haljine od Vesne i Jelene. Rugale su se:
O, kakav moderan top! Obriši pod ili za Ivu što god treba!
A ako bi majka kupila slatkiše, sestre bi sve pojede same, dajući Ivi samo omote:
Evo, budalo, skupljaj omote!
Majka je sve čula, ali ih nikad nije ukorila. Tako je Iva odrasla kao vučić nepotrebna, uvijek moleći za ljubav od ljudi koji su je vidjeli ne samo kao bezvrijednu već kao objekt ruganja i antipatije. Što je više nastojala biti dobra, to su je više mrzili.
Zbog toga, kad ju je majka istjerala na osamnaesti rođendan, Iva je našla posao kao bolničarka. Izdržljivost i marljivost postale su joj navika, i sada je barem plaćena iako malo. Ali ovdje je nitko nije mrzio. Ako te ne dočekaju zlom gdje si ljubazan, to je već napredak. Tako je mislila.
Poslodavac joj je čak dao priliku za stipendiju i školovanje za kirurginju. U malom gradu takvi stručnjaci su bili jako potrebni, a Iva je već pokazala talent radeći kao bolničarka.
Život je bio težak. Do dvadeset sedme nije imala bliskih rođaka. Posao joj je postao cijeli život doslovno. Živjela je za pacijente čije je živote spasila. Ali osjećaj usamljenosti nikad je nije napustio: živjela je sama u studentskom domu, baš kao prije.
Posjeti majci i sestrama bili su stalno razočaranje. Iva je nastojala ići što rjeđe. Svi bi izašli pušiti i tračati, a ona bi otišla na trijem plakati.
Jednog dana u takvom trenutku, kolega bolničar Goran prišao joj je:
Zašto plačeš, ljepotice?
Kakva ljepotica Ne rugaj se meni, odgovorila je tiho.
Smatrala se običnom, sivim mišem, ne primjećujući da je skoro trideset postala sitna šarmantna plavuša s velikim plavim očima i urednim nosićem. Nespretnost mladosti nestala je, ramena su se ispravila, a svijetla kosa, vezana u strogim punđama, kao da je htjela pobjeći.
Ti si zapravo jako lijepa! Cijeni sebe i ne spuštaj glavu. Osim toga, obećavajuća si kirurginja, i život ti se lijepo sklapa, ohrabrivao ju je.
Goran je radio s njom skoro dvije godine, ponekad joj darivao čokolade, ali ovo je bio njihov prvi pravi razgovor. Iva je plakala i ispričala mu sve.
Možda bi trebala nazvati Davora? Onog kojeg si nedavno spasila. On se prema tebi lijepo odnosi. Kažu da ima mnogo veza, predložio je Goran.
Hvala, Gorane. Pokušat ću, odgovorila je Iva.
A ako to ne upali, možemo se vjenčati. Imam stan, neću te zlostavljati, rekao je šaljivo.
Iva je pocrvenjela i odjednom shvatila da je ozbiljan. Vidio je ne jadnu siročad, već ženu koja zaslužuje ljubav.
U redu. Razmotrit ću i tu opciju, nasmiješila se, osjećajući prvi put nakon dugo vremena da nije radni konj ili nepotrebna, već lijepa mlada žena s kojom je sve još ispred nje.
Te iste večeri, Iva je nazvala Davorov broj:
Ovo je Iva, kirurginja. Dao si mi svoj broj i rekao da te mogu kontaktirati ako ima problema, počela je i oklijevala.
Iva! Pozdrav! Kako je divno što si konačno nazvala! Kako si? Iako, znaš, bolje da se nađemo. Dođi, popit ćemo čaj i popričati o svemu. Mi stariji volimo brbljati, toplo je odgovorio muškarac.
Sljedeći dan je bio Ivin slobodan dan, pa je odmah otišla k njemu. Iskreno mu je ispričala o svojoj situaciji i pitala zna li nekoga tko treba njegovateljicu koja živi u kući.
Razumiješ, Davore, navikla sam na težak rad, ali sada osjećam da više ne mogu
Ne brini, Ivica! Mogu ti nabaviti posao kirurginje u privatnoj klinici. I živjet ćeš sa mnom. Bez tebe ne bih bio ovdje sada, rekao je.
Oh, naravno, Davore, slažem se! Ali tvoji rođaci neće imati ništa protiv?
Moji rođaci dolaze samo kad me nema. Brinu ih samo stan, tužno je odgovorio muškarac.
Tako su počeli živjeti zajedno. Prošle su dvije godine, i romansa je procvjetala između nje i Gorana, često nastavljajući se preko šalica čaja. Ali Davor nije volio Gorana i nikad nije propustio priliku reći Ivi:
Oprosti, draga, ali Goran je dobar dečko, samo slab i previše osjetljiv. Na takvog se ne možeš osloniti. Pokušaj se ne vezati previše za njega.
Oh, Davore Prekasno je. Već smo odlučili vjenčati se. Usput, on me šaljivo zaprosio prije dvije godine. A sada sam trudna, radosno je objavila Iva, gotovo sjajeći od sreće. Tu vijest je saznala nedavno, ali odmah dodala: Ali ti si mi i dalje jako važan! Posjetit ću svaki dan. Ti si mi kao obitelj.
Pa, Ivica Ne osjećam se dobro. Evo što ćemo: sutra idemo kod javnog bilježnika, i upisat ću kuću u selu na tvoje ime. Uvijek si voljela seoski život. Možda će to biti tvoja vikendica ili je možeš prodati ako hoćeš.
Oklijevao je, ne dovršavajući rečenicu, i namrštio se.
Iva je pokušala prigovoriti: previše je to, on će još dugo živjeti, bolje ostaviti kuću njegovoj djeci. Iako su ga u posljednje dvije godine posjetili samo jednom. Ali Davor je bio nepopustljiv.
Iva je bila šokirana kad je saznala da je kuća u istom selu gdje je živio njezin voljeni djed! Njegova kuća je davno srušena, parcela prodana, i tu sad žive stranci. Ali činjenica da sada ima svoj kutak tamo probudila je tople osjećaje i sjećanja.
Ne zaslužujem ovo, ali hvala ti puno, Davore!, iskreno je zahvalila.
Samo jedno: ne reci Goranu da je kuća na tvoje ime. I ne pitaj zašto. Mogu li te to zamoliti?
Izgledao je ozbiljno, i Iva je kimnula, obećavajući da će se pridržavati. Kako objasniti porijeklo kuće Goranu bilo je još otvoreno pitanje, ali mogla je reći da se pomirila s majkom.
Kasnije je Iva saznala da je Davor, osim posljedica moždanog udara, imao i rak. Odbio je operaciju. Na kraju, Iva je pomogla organizirati njegov sprovod i preselila se k budućem mužu.
Problemi su počeli bliže sedmom mjesecu trudnoće do tada su već živjeli zajedno šest mjeseci.
Možda bi trebala malo raditi? Prije nego se beba rodi, predložio je Goran.
Do tada je Iva privremeno napustila kliniku gdje joj je Davor nabavio posao. Mislila je da može živjeti od ušteđevine, računajući na Goranovu podršku. Ali njegove riječi su je iznenadile i povrijedile.
Pa možda, odgovorila je nesigurno. Bilo je neugodno jer je ona kupovala namirnice, a Goran se pokazao škrtim. Ali dijete je raslo u njezinom trbuhu, i nije htjela odustati od vjenčanja.
Ali tjedan prije planirane proslave, dok Gorana nije bilo doma, nepoznata žena ušla je u njihov stan sa svojim ključem.
Bok. Ja sam Lana. Goran i ja volimo se, i on se samo boji reći ti. Pa ću ja reći: više nisi potrebna, rekla je visoka, mršava plavuša samouvjereno i odlučno.
Što?! Naše vjenčanje je za nekoliko dana! Sve smo platili!, zamucala je Iva zbunjeno. Preuzela je većinu troškova da održi skromnu proslavu u kafiću.
Znam. Nema problema. Goran će se vjenčati sa mnom. Imam veze u matičnom uredu; sve ćemo brzo srediti, drsko je izjavila Lana, kao da je već odlučeno.
Lana nije planirala otići. Kad se pojavio Goran, on je samo promrmljao:
Iva, oprosti Da, istina je. Pomoći ću s bebom, ali ne mogu se vjenčati s tobom.
Napravit ćemo test očinstva, dodala je Lana, stavljajući ruku na Goranovo rame.
Kakav test očinstva?! Ti si moja prva i jedina!, povikala je Iva i bacila se na njega s pesnicama.
Ogrebaće te, budalo! Skoro je trideset, a ponaša se kao mala djevojčica!, podrugivala se Lana.
Goran je stajao šutke, ne braneći Ivu, samo nespretno gledajući dolje. Postalo je jasno: sve je ovisilo o Lani; on je bio samo pasivni promatrač.
Iva je počela pakirati stvari. Nije imalo smisla boriti se za muškarca koji je lako odustao od nje. Lana je dodala da su se ona i Goran zabavljali davno ona je bila udana tada, ali sada slobodna. Iva je bila samo privremena zamjena dok žena iz snova nije bila dostupna.
Mogla je tražiti objašnjenja od Gorana, ali kakva je korist ako je pustio Lanu da dođe i to učini umjesto njega?
Pa kuća je ipak došla pri ruci, pomislila je Iva.
Kuća je stvarno bila dobra, iako nije imala tekuću vodu. Ali peć je bila odlična njezin djed ju je naučio sve što je potrebno za seoski život. Bilo je moguće živjeti. Samo kako roditi samu? Pa, još je bilo vremena; nešto će smisliti.
Drva su bila založena, šupa čvrsta, a čak je i snijeg ležao ispred ulaza, spreman za čišćenje. Drvarnice su bile pune pravi nalaz u takvoj hladnoći!
Bilo je dobro što ju je Davor unaprijed upoznao susjede kao novu gospodaricu i suprugu svog sina. Nema nepotrebnih pitanja.
Iva je, naravno, nazvala majku i sestre. Kao i obično, nisu razočarale savjetovale su joj da da bebu u dom i sljedeći put se ne upuštaj s bilo kim prije vjenčanja. Također su tračale kako Goran nije vratio novac za vjenčanje, od kojeg je polovicu platila ona.
Ali nitko nije znao za kuću. Sada je Iva mogla sakriti se od svih i prikupiti se.
Bilo je strašno hladno; nije čak ni skinula jaknu. Ali kad je počela grabljati ugljevlje u peći, primijetila je da je žarač udario u nešto tvrdo.
Iva je skinula rukavice i izvukla drvenu kutiju koja je blokirala drva. Bila je uredno zapečaćena, s velikim slovima na poklopcu: Iva, ovo je za tebe. Odmah je prepoznala rukopis Davorov.
Unutra su bile fotografije, pismo i mala kutija. Ruke su joj zadrhtale dok je otvarala omotnicu i počela čitati:
Draga Ivica! Trebala bi znati da sam bio brat tvog djeda. I jedan od onih koje je zamolio da se brinu o tebi.
Iz pisma je bilo jasno: prije mnogo godina došlo je do ozbiljne svađe između djeda i Davora, ali prije smrti, stariji brat ga je našao i zamolio da pronađe Ivu nakon što napuni osamnaest. Također joj je ostavio nasljedstvo koje njegova kćer vjerojatno nikad ne bi dala.
Davor nije mogao odmah pronaći Ivu majka i sestre su skrivale njezinu adresu. Ali sudbina ih je spojila u bolnici kad je on bio na liječenju, a ona njegova liječnica. Htio joj je reći sve ranije, ali nije imao vremena. Pa je odlučio dati joj kuću koju je njezin djed kupio od njega dok je bio živ, znajući da njegova kćer nikad neće ostaviti ništa unuci.
Još jedan šok čekao je u pismu: ispalo je da majka nije bila njezina biološka majka. Iva je bila kći njezine preminule sestre, koju je mrzila i kojoj je zavidjela. Na fotografiji mladi roditelji, smiješeći se, grleći malu djevojčicu. Iva je preživjela jer je bila s djedom na dan nesreće.
U kutiji su ležale novčanice od pet tisuća kuna koje je ostavio djed. Dodirujući ih, srce joj se zagrijalo. Suze su joj potekle niz obraze. Sada su ona i njezina beba sigurne!
Kad je Iva upalila peć, činilo joj se da su svi njezini strahovi, izdaje i ogorčenja nestali u plamenu. Počet će ispočetka za bebu i za sebe.
Naravno, s vremenom će oprostiti onima koji su je povrijedili. Ali s njima je gotovo. Ova kuća bit će njezino utočište.
Davor je uvijek govorio da dobra kuća treba pripadati nekome tko je cijeni. Rekao je da ju je gradio u mladosti vlastitim rukama, od najboljih materijala.
Nije kuća, nego čudo! Stajat će dvjesto godina!, često je ponavljao. Do sela se moglo doći autobusom samo dvije stanice daleko.
Da, plaća je bila niska, a pomoć s bebom još nesigurna. Ali glavno imala je krov nad glavom, ušteđevinu, profesiju. Bila je mlada, lijepa, i imat će sina!
Po prvi put Iva je osjetila da je doista sretna osoba.Iva se uvijek osjećala kao strankinja u vlastitom domu. Njezina majka je očito favorizirala starije sestre Vesnu i Jelenu darujući im više brige i topline. Ta nepravda duboko je ranila djevojku, no ona je gušila ogorčenje u sebi, neprestano nastojeći ugoditi majci i uhvatiti bar malo njezine ljubavi.
Ni sanjaj da živiš sa mnom! Stan će pripasti sestrama. A ti me gledaš kao vučića od malih nogu. Pa živi gdje god poželiš! tim riječima je majka istjerala Ivu iz kuće čim je napunila osamnaest godina.
Iva je pokušala raspravljati, objasniti da je to nepravedno. Vesna je bila samo tri godine starija, a Jelena pet. Obje su završile fakultet koji je platila majka; nitko ih nije tjerao da postanu samostalne. Ali Iva je uvijek bila crna ovca u obitelji. Unatoč svim naporima da bude dobra, u obitelji su je voljeli samo površno ako se to uopće može nazvati ljubavlju. Samo je njezin djed prema njoj bio nježan. On je primio trudnu kćer nakon što ju je muž napustio i nestao bez traga.
Možda se majka brine zbog moje sestre? Kažu da jako nalikujem njoj, pomislila je Iva, tražeći objašnjenje za majčinu hladnoću. Nekoliko puta je pokušala otvoriti iskren razgovor s majkom, ali svaki put je završavao svađom ili histerijom.
No, djed joj je bio prava potpora. Najljepša sjećanja iz djetinjstva vezala su se uz selo gdje su provodile ljeta. Iva je voljela raditi u vrtu i povrtnjaku, naučila je muziti krave, peći pite sve da odgodi povratak kući, gdje su je svaki dan dočekivali prijezir i prigovori.
Deda, zašto me nitko ne voli? Što je sa mnom krivo?, često je pitala, suzdržavajući suze.
Volim te jako puno, odgovarao je nježno, ali nikad nije rekao ni riječ o majci ili sestrama.
Mala Iva je htjela vjerovati da je u pravu, da je voljena, samo na poseban način Ali kad je napunila deset, djed je umro, i otad su je u obitelji tretirali još gore. Sestre su se rugale, a majka im je uvijek stala u obranu.
Od tog dana nije dobila ništa novo samo rabljene haljine od Vesne i Jelene. Rugale su se:
O, kakav moderan top! Obriši pod ili za Ivu što god treba!
A ako bi majka kupila slatkiše, sestre bi sve pojede same, dajući Ivi samo omote:
Evo, budalo, skupljaj omote!
Majka je sve čula, ali ih nikad nije ukorila. Tako je Iva odrasla kao vučić nepotrebna, uvijek moleći za ljubav od ljudi koji su je vidjeli ne samo kao bezvrijednu već kao objekt ruganja i antipatije. Što je više nastojala biti dobra, to su je više mrzili.
Zbog toga, kad ju je majka istjerala na osamnaesti rođendan, Iva je našla posao kao bolničarka. Izdržljivost i marljivost postale su joj navika, i sada je barem plaćena iako malo. Ali ovdje je nitko nije mrzio. Ako te ne dočekaju zlom gdje si ljubazan, to je već napredak. Tako je mislila.
Poslodavac joj je čak dao priliku za stipendiju i školovanje za kirurginju. U malom gradu takvi stručnjaci su bili jako potrebni, a Iva je već pokazala talent radeći kao bolničarka.
Život je bio težak. Do dvadeset sedme nije imala bliskih rođaka. Posao joj je postao cijeli život doslovno. Živjela je za pacijente čije je živote spasila. Ali osjećaj usamljenosti nikad je nije napustio: živjela je sama u studentskom domu, baš kao prije.
Posjeti majci i sestrama bili su stalno razočaranje. Iva je nastojala ići što rjeđe. Svi bi izašli pušiti i tračati, a ona bi otišla na trijem plakati.
Jednog dana u takvom trenutku, kolega bolničar Goran prišao joj je:
Zašto plačeš, ljepotice?
Kakva ljepotica Ne rugaj se meni, odgovorila je tiho.
Smatrala se običnom, sivim mišem, ne primjećujući da je skoro trideset postala sitna šarmantna plavuša s velikim plavim očima i urednim nosićem. Nespretnost mladosti nestala je, ramena su se ispravila, a svijetla kosa, vezana u strogim punđama, kao da je htjela pobjeći.
Ti si zapravo jako lijepa! Cijeni sebe i ne spuštaj glavu. Osim toga, obećavajuća si kirurginja, i život ti se lijepo sklapa, ohrabrivao ju je.
Goran je radio s njom skoro dvije godine, ponekad joj darivao čokolade, ali ovo je bio njihov prvi pravi razgovor. Iva je plakala i ispričala mu sve.
Možda bi trebala nazvati Davora? Onog kojeg si nedavno spasila. On se prema tebi lijepo odnosi. Kažu da ima mnogo veza, predložio je Goran.
Hvala, Gorane. Pokušat ću, odgovorila je Iva.
A ako to ne upali, možemo se vjenčati. Imam stan, neću te zlostavljati, rekao je šaljivo.
Iva je pocrvenjela i odjednom shvatila da je ozbiljan. Vidio je ne jadnu siročad, već ženu koja zaslužuje ljubav.
U redu. Razmotrit ću i tu opciju, nasmiješila se, osjećajući prvi put nakon dugo vremena da nije radni konj ili nepotrebna, već lijepa mlada žena s kojom je sve još ispred nje.
Te iste večeri, Iva je nazvala Davorov broj:
Ovo je Iva, kirurginja. Dao si mi svoj broj i rekao da te mogu kontaktirati ako ima problema, počela je i oklijevala.
Iva! Pozdrav! Kako je divno što si konačno nazvala! Kako si? Iako, znaš, bolje da se nađemo. Dođi, popit ćemo čaj i popričati o svemu. Mi stariji volimo brbljati, toplo je odgovorio muškarac.
Sljedeći dan je bio Ivin slobodan dan, pa je odmah otišla k njemu. Iskreno mu je ispričala o svojoj situaciji i pitala zna li nekoga tko treba njegovateljicu koja živi u kući.
Razumiješ, Davore, navikla sam na težak rad, ali sada osjećam da više ne mogu
Ne brini, Ivica! Mogu ti nabaviti posao kirurginje u privatnoj klinici. I živjet ćeš sa mnom. Bez tebe ne bih bio ovdje sada, rekao je.
Oh, naravno, Davore, slažem se! Ali tvoji rođaci neće imati ništa protiv?
Moji rođaci dolaze samo kad me nema. Brinu ih samo stan, tužno je odgovorio muškarac.
Tako su počeli živjeti zajedno. Prošle su dvije godine, i romansa je procvjetala između nje i Gorana, često nastavljajući se preko šalica čaja. Ali Davor nije volio Gorana i nikad nije propustio priliku reći Ivi:
Oprosti, draga, ali Goran je dobar dečko, samo slab i previše osjetljiv. Na takvog se ne možeš osloniti. Pokušaj se ne vezati previše za njega.
Oh, Davore Prekasno je. Već smo odlučili vjenčati se. Usput, on me šaljivo zaprosio prije dvije godine. A sada sam trudna, radosno je objavila Iva, gotovo sjajeći od sreće. Tu vijest je saznala nedavno, ali odmah dodala: Ali ti si mi i dalje jako važan! Posjetit ću svaki dan. Ti si mi kao obitelj.
Pa, Ivica Ne osjećam se dobro. Evo što ćemo: sutra idemo kod javnog bilježnika, i upisat ću kuću u selu na tvoje ime. Uvijek si voljela seoski život. Možda će to biti tvoja vikendica ili je možeš prodati ako hoćeš.
Oklijevao je, ne dovršavajući rečenicu, i namrštio se.
Iva je pokušala prigovoriti: previše je to, on će još dugo živjeti, bolje ostaviti kuću njegovoj djeci. Iako su ga u posljednje dvije godine posjetili samo jednom. Ali Davor je bio nepopustljiv.
Iva je bila šokirana kad je saznala da je kuća u istom selu gdje je živio njezin voljeni djed! Njegova kuća je davno srušena, parcela prodana, i tu sad žive stranci. Ali činjenica da sada ima svoj kutak tamo probudila je tople osjećaje i sjećanja.
Ne zaslužujem ovo, ali hvala ti puno, Davore!, iskreno je zahvalila.
Samo jedno: ne reci Goranu da je kuća na tvoje ime. I ne pitaj zašto. Mogu li te to zamoliti?
Izgledao je ozbiljno, i Iva je kimnula, obećavajući da će se pridržavati. Kako objasniti porijeklo kuće Goranu bilo je još otvoreno pitanje, ali mogla je reći da se pomirila s majkom.
Kasnije je Iva saznala da je Davor, osim posljedica moždanog udara, imao i rak. Odbio je operaciju. Na kraju, Iva je pomogla organizirati njegov sprovod i preselila se k budućem mužu.
Problemi su počeli bliže sedmom mjesecu trudnoće do tada su već živjeli zajedno šest mjeseci.
Možda bi trebala malo raditi? Prije nego se beba rodi, predložio je Goran.
Do tada je Iva privremeno napustila kliniku gdje joj je Davor nabavio posao. Mislila je da može živjeti od ušteđevine, računajući na Goranovu podršku. Ali njegove riječi su je iznenadile i povrijedile.
Pa možda, odgovorila je nesigurno. Bilo je neugodno jer je ona kupovala namirnice, a Goran se pokazao škrtim. Ali dijete je raslo u njezinom trbuhu, i nije htjela odustati od vjenčanja.
Ali tjedan prije planirane proslave, dok Gorana nije bilo doma, nepoznata žena ušla je u njihov stan sa svojim ključem.
Bok. Ja sam Lana. Goran i ja volimo se, i on se samo boji reći ti. Pa ću ja reći: više nisi potrebna, rekla je visoka, mršava plavuša samouvjereno i odlučno.
Što?! Naše vjenčanje je za nekoliko dana! Sve smo platili!, zamucala je Iva zbunjeno. Preuzela je većinu troškova da održi skromnu proslavu u kafiću.
Znam. Nema problema. Goran će se vjenčati sa mnom. Imam veze u matičnom uredu; sve ćemo brzo srediti, drsko je izjavila Lana, kao da je već odlučeno.
Lana nije planirala otići. Kad se pojavio Goran, on je samo promrmljao:
Iva, oprosti Da, istina je. Pomoći ću s bebom, ali ne mogu se vjenčati s tobom.
Napravit ćemo test očinstva, dodala je Lana, stavljajući ruku na Goranovo rame.
Kakav test očinstva?! Ti si moja prva i jedina!, povikala je Iva i bacila se na njega s pesnicama.
Ogrebaće te, budalo! Skoro je trideset, a ponaša se kao mala djevojčica!, podrugivala se Lana.
Goran je stajao šutke, ne braneći Ivu, samo nespretno gledajući dolje. Postalo je jasno: sve je ovisilo o Lani; on je bio samo pasivni promatrač.
Iva je počela pakirati stvari. Nije imalo smisla boriti se za muškarca koji je lako odustao od nje. Lana je dodala da su se ona i Goran zabavljali davno ona je bila udana tada, ali sada slobodna. Iva je bila samo privremena zamjena dok žena iz snova nije bila dostupna.
Mogla je tražiti objašnjenja od Gorana, ali kakva je korist ako je pustio Lanu da dođe i to učini umjesto njega?
Pa kuća je ipak došla pri ruci, pomislila je Iva.
Kuća je stvarno bila dobra, iako nije imala tekuću vodu. Ali peć je bila odlična njezin djed ju je naučio sve što je potrebno za seoski život. Bilo je moguće živjeti. Samo kako roditi samu? Pa, još je bilo vremena; nešto će smisliti.
Drva su bila založena, šupa čvrsta, a čak je i snijeg ležao ispred ulaza, spreman za čišćenje. Drvarnice su bile pune pravi nalaz u takvoj hladnoći!
Bilo je dobro što ju je Davor unaprijed upoznao susjede kao novu gospodaricu i suprugu svog sina. Nema nepotrebnih pitanja.
Iva je, naravno, nazvala majku i sestre. Kao i obično, nisu razočarale savjetovale su joj da da bebu u dom i sljedeći put se ne upuštaj s bilo kim prije vjenčanja. Također su tračale kako Goran nije vratio novac za vjenčanje, od kojeg je polovicu platila ona.
Ali nitko nije znao za kuću. Sada je Iva mogla sakriti se od svih i prikupiti se.
Bilo je strašno hladno; nije čak ni skinula jaknu. Ali kad je počela grabljati ugljevlje u peći, primijetila je da je žarač udario u nešto tvrdo.
Iva je skinula rukavice i izvukla drvenu kutiju koja je blokirala drva. Bila je uredno zapečaćena, s velikim slovima na poklopcu: Iva, ovo je za tebe. Odmah je prepoznala rukopis Davorov.
Unutra su bile fotografije, pismo i mala kutija. Ruke su joj zadrhtale dok je otvarala omotnicu i počela čitati:
Draga Ivica! Trebala bi znati da sam bio brat tvog djeda. I jedan od onih koje je zamolio da se brinu o tebi.
Iz pisma je bilo jasno: prije mnogo godina došlo je do ozbiljne svađe između djeda i Davora, ali prije smrti, stariji brat ga je našao i zamolio da pronađe Ivu nakon što napuni osamnaest. Također joj je ostavio nasljedstvo koje njegova kćer vjerojatno nikad ne bi dala.
Davor nije mogao odmah pronaći Ivu majka i sestre su skrivale njezinu adresu. Ali sudbina ih je spojila u bolnici kad je on bio na liječenju, a ona njegova liječnica. Htio joj je reći sve ranije, ali nije imao vremena. Pa je odlučio dati joj kuću koju je njezin djed kupio od njega dok je bio živ, znajući da njegova kćer nikad neće ostaviti ništa unuci.
Još jedan šok čekao je u pismu: ispalo je da majka nije bila njezina biološka majka. Iva je bila kći njezine preminule sestre, koju je mrzila i kojoj je zavidjela. Na fotografiji mladi roditelji, smiješeći se, grleći malu djevojčicu. Iva je preživjela jer je bila s djedom na dan nesreće.
U kutiji su ležale novčanice od pet tisuća kuna koje je ostavio djed. Dodirujući ih, srce joj se zagrijalo. Suze su joj potekle niz obraze. Sada su ona i njezina beba sigurne!
Kad je Iva upalila peć, činilo joj se da su svi njezini strahovi, izdaje i ogorčenja nestali u plamenu. Počet će ispočetka za bebu i za sebe.
Naravno, s vremenom će oprostiti onima koji su je povrijedili. Ali s njima je gotovo. Ova kuća bit će njezino utočište.
Davor je uvijek govorio da dobra kuća treba pripadati nekome tko je cijeni. Rekao je da ju je gradio u mladosti vlastitim rukama, od najboljih materijala.
Nije kuća, nego čudo! Stajat će dvjesto godina!, često je ponavljao. Do sela se moglo doći autobusom samo dvije stanice daleko.
Da, plaća je bila niska, a pomoć s bebom još nesigurna. Ali glavno imala je krov nad glavom, ušteđevinu, profesiju. Bila je mlada, lijepa, i imat će sina!
Po prvi put Iva je osjetila da je doista sretna osoba.
