Mala zlatna mjera
Lea je utrčala u prvi trgovinu koja joj se našla na putu, progurala se kroz hrpu kupaca, ljubazno se ispričavajući i kimajući glavom, i sklonila se iza stupa koji je podupirao visoki strop prepun štukatura i anđelčića. Namjestila je torbu na ramenu, izdužila vrat i počela promatrati.
Eto, vani, iza izloga, prošla su dvojica muškaraca, žučno su raspravljali i glasno gestikulirali rukama. Za njima je prošla neka bakica, vukla je za sobom kolica puna do vrha namirnicama. Kotači su joj od snijega bili blokirani pa su se kolica vukla poput sanjki, teških i klimavih, pa je stalno prijetilo da će se paketi maslaca, jaja, kobasice u papiru, snop kobasica i brašna rasuti po pločniku. Stara dama stisnula je zube i vukla taj svoj teret, ni ne osvrćući se na to što kotači ne rade. I onda joj je prišla žena, počela žustro nešto govoriti, uzela je bakici ručku od kolica, primila ju pod ruku i odvela obje prema zgradi na uglu.
Lea je sve gledala i klimala glavom, kao da su ti ljudi što prolaze pred njom lutke, netko iz drugog filma, a ne oni koje ona zapravo očekuje. Kao da čeka neku svoju osobu.
Trgovina je bila prepuna ljudi. Svi žure, tiskaju se, pokušavaju doći do polica. I tako miriše ugodno, domaće. Lea se osvrnula oko sebe. Knjižara. Knjige na sve strane, šarene, velike i male, debele i tanke, poredane po odjelima, nagurane jedne uz druge. Na sredini mjestašca izložene su raskošne kolekcije – s ilustracijama životinja, ptica, gradova, ljudi. Te su knjige prava mala umjetnička djela, gotovo da ih se bojiš dotaknuti svojim “uličnim” rukama, kao da ćeš ih isprljati i uništiti njihovu ljepotu…
Lea je pogledala gore prema galeriji. Na katu su se vidjeli redovi olovaka, flomastera, fascikli, bilježnica, razglednica. Sve bi ona to rado pregledala i možda kupila kakav privjesak ili olovku, ali nije imala vremena. Bila je u “zasjedi”.
Netko ju je gurnuo s leđa, zamalo da nije pala, ali se uspjela uhvatiti za stup i samo ogrebla prst. Okrenula se, iz mase je dopro grub, brz “oprosti”. Htjela je nešto reći, ali bilo je toliko ljudi da se potpuno zbunila.
Prst ju je pekao zarez na mramornom stupu dobro je posjekao kožu. Omotala je prst rubcem, pa se vratila svojoj osmatračnici.
I evo ga! Napokon stiže! Visok, mršav kao štap, crvenokos, pjegav, u tamnoplavoj jakni i trapericama. Traperice su mu bile malo kratke, pa su izvirile smiješne čarape s motivom banane. Rukavi jakne isto kratki, a njegove mršave ruke vire van, crvene od zimskog zraka, s dugim prstima. Slusalice u ušima, zabavlja se glazbom, glavom trese u ritmu, kao kakav žirafa.
Goran… uzdahne Lea očarano, privije ozlijeđeni prst uz prsa. Goran…
Sviđa joj se sve na njemu i lice sa izraženim jagodicama, i vječno nasmijane oči, pa te šiljaste uši, i glas, dubok i hrapav, baš kako imaju pravi dečki. Čak joj je i smiješna figura simpatična…
Opet tu stojiš?! začula je zvonak cerek uz uho, a na noge joj se svalio nečiji pretežak ruksak. Kakva si ti to osoba, Barišić?! Pa znaš da već ima curu, iz drugog razreda. Zove se, kako ono, Nika il’ Petra! nastavila je kapica. Sjedila je na okrugloj glavi Petra Vukovića, njenog razrednog kolege.
A što tebe briga, Vuković?! gurnula ga je Lea. Što me pratiš? Evo, stojim, gledam knjige.
Brzo je skinula neku tanku brošuru s police i počela čitati.
Vidi, učim… Što učim? Aha Kako vezati mornarske čvorove. Na, čitaj, pa poslije ispričaj svojim riječima! Ja nemam vremena, Vukoviću, previše obaveza. Ajde, bok!
Gurnula je Petrov ruksak i izletjela iz trgovine. Brzo je pretrčala cestu, baš kad je na semaforu zasvijetlilo crveno. Da se nije požurila, zgodni Goran već bi nestao iz vidokruga.
Zapravo, znala je gdje živi, čak i na kojem katu i u kojoj točno stan, sve je saznala, kao neka mala detektivka. I zna kako mu se roditelji zovu, i koje pasmine je njihov pas. Znala je sve, svaki dan ga je pratila, pazila da ju ne vidi. Bilo je to tako uzbudljivo, cijeli trbuh joj je titrao od ushita. Htjela je istovremeno plakati i smijati se.
Lea je nedavno došla u taj kvart. Roditelji su tu dobili stan, sve preselili, a ona je krenula u novu školu. Teško joj je bilo naviknuti se na nova lica, novi dom, nedostajali su joj stari prijatelji pa je bila tugaljiva i ozbiljno je razmišljala kako bi bilo bolje ostati doma bolesna. Ali Goran je sve promijenio. Sada je znala zašto ustati rano, na brzinu doručkovati, poljubiti mamu u obraz i trčati daleko u drugom smjeru od škole zbog Gorana. Čekala ga je ispred zgrade, prikrpala bi se iza njega i ispratila ga sve do školskih vrata.
Zbog njega je sjedila na dosadnim satovima, jer bi odmah nakon zvona mogla potrčati na kat starijih. Tamo se visoki dečki glupiraju, gegaju hodnicima, galame, pa i psuju (što je njoj bilo zabranjeno), gurkaju cure, a one se smiju i sve su jako “odrasle”.
Lea je uvijek vrebala da ne propusti kad će Goran do menze ili samo izaći na zrak. Glumila je da je nevidljiva, stopila se sa zidom, i onda bi brzinom munje protrčala uz njega kao da je slučajnost, pa nastavila do svog razreda.
Sve bi to trajalo kao da je lijepa, romantična, djetinja igra, da se Petar nije negdje stalno pojavljivao i ometao joj “misiju”. Gdje Lea, tu i on. Ona gore i on, ona dolje i on za petama. Čeka na blagajni, kupuje kiflu, i pogađaj tko kupuje dvije i nudi joj svoju. A onda, zaokupljena Petrom, propusti Gorana, koji nestane s nekom drugom curom.
I sada je Vuković umalo pokvario njeno vrebanje…
…Dopratila je Gorana do zgrade, pa krenula lagano kući. Sad će, znala je, ući doma, a mama koja je danas došla s noćne, tek usput upitati kako je bilo, pa joj reći da ide jesti. Znala je da joj mamu zapravo nije briga što se u njoj zbiva, što je nemirna i drhti od iščekivanja sljedećeg dana. Mama je često duboko u svojim brigama, preozbiljna, stalno sve zna “najbolje” i što jesti, i kada spavati, i kako treba sjesti za stol kad radi zadaću, čak i kako prati kosu i kakav lak koristiti, kako se pravilno obući. Lea ima krasnu haljinu, dar tete Ivane, mamine sestre baš joj figure pristaje, kratka suknja otkriva vitke noge. Koje je, naravno, smjela obući samo na selo, po maminom sudu. Inače, sramota. “Obuci hlače, pa sama si ih birala!”
I tako ta haljina stoji i skuplja prašinu.
Mama sve zna, ali ništa ne razumije. Vjerojatno ni tatu ne voli, nego je tako lakše. A Lea zna, njezin će brak biti drukčiji, pun romantike, cvijeća i obećanja… I, naravno, najbolje, da je Goran njen muž.
… Ti si? promoli mama glavu iz kuhinje, noseći prugastu pregaču koja Leu uvijek podsjeća na zatvorski kostim. Ruke peri, sjedi jesti. Hajde brže, juhica se hladi! Skuhala sam ti dobar stari grah, s češnjakom! Lea!
Ma evo me, evo! odloži ona torbu, stisne zube. Sve joj je bilo dosta, i grah, i češnjak, i kompot, i kotleti, i sve po redu. Zar je to stvarno život mame? Užas…
U kuhinji pogleda kroz prozor. Po snijegu se premeće tko drugi Petar.
Gle, opet ti! promrmila je.
Što je, tko je? Daj, da vidim! gurne ju mama, priljubi se na staklo. Je li to tvoj školski kolega? Što radi? Smrznut će se, ajde, pozovi ga na ručak.
Ma neću ga zvati! Petar iz šestog ulaza, stalno mi visi za vratom.
E, zovi ga! Upoznat ću ga! nekako se mama čak obradovala.
Lea se začudila.
S kim to tebi treba upoznavanje? upita ona.
S Petrom. Zanimaju me vaši školski prijatelji. Zovi ga, hajde!
Otkad tebe briga s kim idem u školu? Iz stare škole si znala samo Ružinu i Martinu mamu, i to zato što je Ruža bila u vijeću roditelja, a Martina ti je popravljala zube. Ma daj, mam, iznenađuješ me! I neću urlati s petog kata, pa nije on pas. Neka se igra na snijegu, kao štenac…
Onda ću ga ja! reče mama, širom otvori prozor, inje zavrti po kuhinji i poviče:
Petre! Da, ti! Hajde, popni se do nas, dvadeset i sedmi stan! Ručak je! I usput, stavit ćemo ti sušiti cipele!
Leino lice se izdužilo, bacila je žlicu i smrknula se.
Mama! Zašto me sramotiš?! Kao na selu!
Ma ništa. Bar se tvoj Petar neće prehladiti. Svaki dan ti visi pod prozorom. Idem mu otvoriti!
Na vratima je stajao Petar, sva odjeća mu bijela od snijega, lice crveno, skoro sav promrzao.
Dobar dan klimne on. Je li ovo Leina kuća? Da nisam fulao?
Jest, jest. Uđi… Ajde, stavit ću ti odjeću sušiti…
Mama mu se nasmiješila, a Petar pomisli: “Baš draga ta Leina mama! Vesela, topla, gostoljubiva! I nekako jednostavna.” Petrov mamu svi zovu stroga, čak i baka. Nikad nije bila sklona pjesmi i smijehu. Petrov tata je nekad svirao gitaru doma, pjevao Prljavo Kazalište i Olivera, a onda mu je mama zabranila, ‘nije to za ozbiljne ljude’.
Petar je izuo cipele, složio ih na prostirku u hodniku, objesio jaknu.
Oprostite, ostavio sam malo vode iza sebe rekao je, malo postiđen.
Mama se nasmijala i rekla mu da ne petlja, ide jesti.
Lea! Nali Petru tanjur juhe, donesi kruh. Petre, navali, ne stidi se! Samo ravno, do kuhinje!
Petar je kimnuo, skupio ruke oko sebe ne želeći smetati, pa krenuo.
Lea je bučno spustila tanjur, zatim korpicu za kruh.
Što si došao? reče mu nervozno.
Pozvala me tvoja mama. Nije ti drago, mogu otići ispomrmljao, ali onda sjeo i navalio na juhu. Hvala!
Lea frkne.
Bijeli? Crni?
Što? začudi se Petar.
Kruh, Vukoviću! Imaš borodinski.
Onda crni. A koji ti želiš? Ma daj, da ja narežem! Sjedi, pojedi! Trebaš na likovni, zar ne?
Lea ga je škiljila, a Petar pocrvenio. Znao joj je cijeli raspored, sve do minute. Svojih se stvari odricao, da bi ju dočekivao ili pratio…
Nož vam se istupio. Imate možda kamen? počne se užurbano okretati.
Ima pod sudoperom! iz kuhinje se ubaci mama. Ma pusti sad, Petre, hladi ti se…
Ne, neće biti fino. Evo sad! zasječe Petar, izvuče kamen, nekoliko puta potegne nožem, svi ga prate pogledom, pa ispra pod vodu.
Eto, odmah bolje. Gdje je sad kruh naš?
Zamahnuo je na kruh, zamirisao kumin, mama odobrila.
Jedi, a ja idem, još imam puno toga reče i ode.
Jeli su tiho, a Petar je tu i tamo zadovoljno kimnuo glavom jer mu se juhica jako svidjela.
Ja ću oprati suđe, ti stavi vodu za čaj skoči Petar, pokupi suđe.
A što glumataš sad? pobuni se Lea. Pojeo si, idi sad, doma ćeš piti čaj!
Petar zastane, pa svejedno opere suđe, obriše krpom, sve posloži i ode.
Lea pogleda za njim kroz prozor. U svojoj komičnoj kapi ide kući. I sve je na njemu smiješno! Što ga briga što zna naoštriti nož! Moj tata zna bolje, a Goran bi sigurno bio stručnjak!
Lea zamisli da Goran dolazi kod njih, ispriča se zbog blata u hodniku, a ona samo mahne rukom nema veze! Pa zajedno idu u kuhinju, jede maminu juhu, hvali njezinu kuhinju, kasnije svi piju čaj s kolačima. Ah, kako Lea voli “Sanjarenje” kolač s bezeom i orasima, ima ga u pekari na ćošku. I otišla bi po njega…
A gdje je Petar? upita mama zabacujući glavu u kuhinju.
Otišao. I on ima svojih poslova! reče Lea i natoči čaj.
Jasno… Uzmi barem bombon, uz čaj! Petar ti je baš dobar dečko. I hodnik ti je malo prebrišao, sav je domišljat, takvih je malo!
Ajde, našla si “muža”! nasmije se Lea. Pa on je niži od mene, prsti debeli, daj, mama…
Znaš kako se kaže: “Mala mjera, a vrijedna!”
Tko to kaže? Babe na klupi?! Ajde, mama, nemoj mi sad pametovat. Ja biram koga volim! Imamo u školi zgodnih dečki, starijih i sportskih i… Pa nije valjda onaj crvenokosi, što ga stalno pratiš? zagrli je mama. Lea se smjesta zacrvenila, izmakla i brže-bolje pobjegla u sobu, viknuvši prije nego je zalupila vrata: Ne petljaj u moj život! Što radiš to?!
A mama, ma nije se ona petljala, htjela bi, ali zna da ni ona u tim godinama nije voljela suvišna pitanja. A svejedno, znala je koliko joj je tada značilo povjeriti mami svoje snove… Ali nikad nije.
I s Leom je tako, ali ne zna kako joj pomoći.
Jedanput je našla ispod jastuka pismo, puno snova o šetnjama gradom i želji da netko šutke hoda uz nju, dok im snijeg prekriva tragove… Nije dobro čitati tuđa pisma, ali danas stalno govore da treba pratiti djecu, tko ih zna…
I pismo je ostalo pod jastukom, a Marina navečer misli kako je srela Leina oca prvo su se pokarali u tramvaju jer joj nije sklonio nogu s puta, a kasnije joj kupovao ogromne tratinčice. I još ih svake godine daruje.
…Sutradan Lea namjerno ignorira Petra, ne pozdravlja ga, namršteno ga izbjegava na hodniku. Na tjelesnom, kad je opet stao do nje, pukla joj je žica.
Što se stalno motaš oko mene?!
A što ti? Stoj tu, nema mjesta! samo odgovori Petar.
Lea je podignula oči baš tad je ušao Goran. Njezin Goran, visoki, crveni, jako lijep. Lea se uspravi, namjesti rep, povuče majicu. Oh, zašto ima ovaj trbuh, zašto joj se vidi? Treba ga uvući, da Goran ne primijeti… I tenisice su joj stare! On će sve to vidjeti…
Djevojke su se kikotale, nastavnik je rekao da će Goran voditi sat, dečki su gunđali. Lea se sakrila iza Petra, popravljala kosu, pa je pala u trans 40 minuta blizu svog idola…
Sad će početi… gunđao je Petar. Nije volio tjelesni.
Goran se nasmiješio, pregledao ekipu, pa zviždao da krenu trčati krugove.
Aha, naravno! prkoseći mu je dobacio netko iz razreda.
Goran ga pogleda ispod obrva. I Lea pogleda.
Pedeset sklekova! Sada! vikne Goran. Lea se stresla.
Dečko je legao i sklekove radio, drugi su potrčali.
Lea je trčala najbrže, elegantno, ali je netko gurne ili sama se spotakne, pa svi iza nje popadaju. Po smeđem parketu zaigralo se guranje, Goran ponovno zviždi.
Redanje! zagrmio je, glas mu je orio sportskom dvoranom. Tko je kriv? Tko je ovo izazvao, pitam?!
Lea je mislila da traži onog tko ju je sapleo, tko joj je stvorio tu ogrebotinu, pa je odvažno pogledala razred.
Tko je bio prvi i kao tenk sve srušio? Naprijed dva koraka! začula je riječ svoga crvenokosog. Ona tenk?! Nemoguće!
Svi su šutjeli, gledali u pod. Goran je krenuo svakom, prijetio, ponižavao, rugao se. Svako dijete ima neku osobinu uši, oči, kovrču, nokt, prištić ili krivu nogu. Svi su, cijeli sedmi B, stajali pred njim, a on ismijavao redom. I svi su šutjeli.
Lea je širom otvorila oči gledala svog idola, uplašena njegovom okrutnošću. Eto ga pred Andrijom, čije su oči razrooke, a Goran ga podražavao; sad ide do Ive, koja je prekrasna i mršava, ali ima prištiće po licu. Goranu je i to bilo smiješno…
Lea je bila na rubu suza. Nije bila navikla na takvo nešto. Puno toga se već događalo, ali ovako… I još Goran!
U tom trenutku shvati: zbog nje svi pate, ona je pala.
Već je htjela istupiti, kako je tražio, ali Petar joj šapnu: “Ne, Lea. Nije u redu.”
Ja sam. Ja sam zeznio trčanje. A ti… Petar pogleda Gorana. Mislis da si faca? Da zato što glumiš nastavnika i imaš zviždaljku, možeš sve? Ne bi ti bio dobar pedagog, Gorane… Zviždaljka jesi, učitelj nisi.
Lea je zatvorila oči. Nije mogla gledati kako Petar ispašta za svoju iskrenost. Došao je red na uže i kozu, pa su došli Goranovi prijatelji, pa su svi zajedno ismijavali djecu…
A Lea je Goranu bila napisala pismo, pjesmu. Htjela mu je podmetnuti pismo u jaknu, a sada…
Glupo! Kako je glupo! Sada je krivila samu sebe, a Petar, njen skromni prijatelj, sav crven, već sto puta pokušava uže, izlizao ruke, Goran ga gura dalje.
Ostali učenici su šutjeli i radili što su morali. Svi su se bojali…
I Lea je strahovala. Kasnije će zauvijek pamtiti taj dan, stidjet će se i iznova u glavi smišljati što je trebala reći, ali prošlost se ne može promijeniti.
…Išli su kući šutke. Petar naprijed, Lea za njim. Htjela mu je nešto lijepo reći, ali Vuković je hrabro gazio, tu i tamo bacio snijeg na banderu ili drvo, promašio, bacio ponovo. “A daj da i ja!” složila je i Lea grudvu, ciljala. Oboje su promašili, a to ih je silno zabavilo. Petar joj je oduzeo torbu, a Lea je dala Petru svoju pernicu. I tako su hodali kroz snijeg, Petar pričao, Lea se smijala.
Mimo njih je prošao Goran, uz podrugljiv cerek. Nije volio gubitnike, ni male ni one što se drže za ruku. Da ima vremena, još bi ih zadirkivao, ali on žuri! Ima dejt. Sastaje se danas s curom dvije godine starijom, jako je ponosan. Ta cura se njemu ruga, a njemu je svejedno, za nju bi sve napravio…
Zašto ne trčiš za njim, Lea? zastao je Petar. Pa stalno to radiš!
Lea se namrštila, popravila kapu, pa rekla:
Hajdemo kod mene. Graha više nema, ali ima hladetine. Meni je koma, ali ti sigurno voliš! Svi muškarci to vole! Hajmo, a?
Potrčali su, poskliznuli se, pali i smijali se. Prolaznici su ih gledali, i čak se počeli smiješiti.
Evo hladetine. Ali hladna je, kad je sjela Petru, reče Lea. Trebalo bi ti nešto toplo. Čekaj…
Kopala je po frižideru, premještala sve živo. Lea pojma nije imala kuhati!
A da ispečeš palačinke? predloži Petar, zavrće rukave, gura Leu, vadi iz frižidera što treba. Ne brini, poslije ću ti sve vratiti, imam još malo kuna. Za sada…
Ponosno veže maminu “zatvorsku” pregaču i traži metlicu…
Kad su došli s posla, Marina i Dario, Leini roditelji, osjete miris i začuju smijeh. Prikradaju se staklenim vratima i kikotaju.
Vidim vas! Pa dođite! promoli se Marina. Petar kuha čuda…
Kasnije, nakon što su oprali suđe i napili se čaja, Petar je pokazivao kako vezati mornarske čvorove. Sve je iz brošure naučio. Lea je piljila u njega, bojala se da ne pogriješi, da se ne zacrveni. Ma, to se nije smjelo dogoditi!
Bio je njen “mali zlatni mjerač”, najbolji prijatelj i onaj koji ju je iskreno volio, uvijek strpljiv. Dolazio joj je kasnije često u goste, i njoj i njezinom mužu, Denisu, veselom dečku koji radi u IT-ju. Prvo je dolazio sam, pa kasnije s minijaturnom ženom Violetom. Svakog studenog bi donio iz Opatije svježe mandarine, liječio Leu sokom od naranče kad joj je pala krv, slušao Denisovo gunđanje o Lei sa smiješkom na licu. Pomagao s djecom, popravljao, išli bi na izlete ili ribičiju. A jednom godišnje Petar bi spekao svoje slavne, pjenaste palačinke. Ostavi joj recept, nikad joj ne ispadnu kao njemu. Takav je bio, Petar-zlatna mjera najbolji prijatelj na svijetu, onaj koji je zauvijek s Leom vezao onaj najljepši, pravi mornarski čvor prijateljstva.
