Gumbić
Ajde, Mateja, dosta je. Ne treba ti to Viktor se okretao od nje dok se ona o njega kačila, grlila mu vrat, glancani sako koji je baš ona sad ispeglala, ruke koje je toliko voljela. Daj, pusti me već! Šta si mi ko krpelj?!
Viki nećeš zauvijek otić, jel da? pitala je glupo, kao da može nekoga ostavit samo na pauzu, kao da je Viktor izmislio neku igru, malo potresa da opet probudi osjećaje. Mogu ti večeras nešto spremiti što bi volio? Ili mogu naručit? Hoćeš sarmu? Mogu je zakuhat A ako nećeš, mogu oradu iz pećnice? Ili skušu svježu, sve mogu
Gledala ga je svojim velikim, sivkastozelenim, vjernim, tužnim očima. Bože, kako je nekad volio te njene oči, mislio da je Mateja kao dragi kamen, njegov ponos, medalja za hrabrost koju je dobio unaprijed. Mislio je da ga je sudbina poljubila kad je osvojio takvu ljepoticu Danas su ga njezine oči samo živcirale. Prizemno i jadno mu je bilo da ga tako gleda, Mateji ništa ponosa nije ostalo! Nimalo! Gotovo mu se bacila pod noge, samo da ostane. Njemu je već bila dosadila, ime joj mu je zapelo u zubima. Već je davno izgubio interes, samo je dopuštao da ga voli, izmišljao zahtjeve, a ona ih, jadna, ispunjavala. Žene kad vole, kao da polude, mislio je Viktor. Postanu blage i poslušne, izgube kičmu.
Jesi li ti normalna? odgurnuo je Mateju. Jadne žene izazivale su ga na povraćanje. A ona jadnica, ni kosu si nije znala počešljat prije nego ga isprati! Odlazim zauvijek. Daj pusti me na miru!
Udarila ga je po rukama, ona se trznu, nešto je zatrulo.
Uf Oprosti! Viktor je gledao gumb od sakoa koji joj je ostao u šaci. Viktor, skini ga, ja ću prišit! Za čas, molim te, sjedi! Oprosti, ja ću to brzo!
Mateja je otrčala do ormara, izvukla kutiju sa šivalicom, zgrabila iglu s koncem, okrenula se, htjela mu uzeti sako, ali već je bio nestao. Vrata na hodniku tresnula su, lift je zaškripao, progutao Viktora, ponio ga dolje. Mateja je ostala stajati s iglom i koncem u ruci, onda se, čini mi se, odvukla u kuhinju, sjela.
Koliko je tako provela, nitko ne zna. Bilo je kao da se smrznula, ukočila, oči otvorene a svijest odlutala
Prenula se tek kad je vani nešto puknulo. U podne su s Griča pucali iz topa. Da su samo odmah u nju gađali, uperili cijev, napunili haubicu i gotovo! Ne bi ni pisnula, sama bi stala pred nišan
Ali tvrđava na to ne bi pristala, valjda joj ostaje samo živjeti dalje, vući se kroz prazan život bez Viktora.
“Viktore! trznula se Mateja. Zaboravio je svoj doručak!”
Svako mu je jutro Mateja spremala lunchbox, kao djetetu za školu: dva prepečena kruha, tvrdo kuhano jaje, dvije domaće kobasice od mesa, koje je sama pravila, začinila, zamotala u foliju, pa kuhala Nakon toga bi ih složila uredno da Viktor može ponijeti na posao. Još uvijek je rezala krastavce i rajčicu, dodavala sušeno voće… Viktor je pazio na prehranu, volio je “domaće”. Mateji nije bilo teško! Ustajala bi u šest, brzinski bi uskočila u tuš, osušila svuda vodene tragove po pločicama i ogledalu, jer Viktor nije podnosio vlagu i mrlje u kupaoni. Potom bi trkom sređivala lice; Viktor je volio vidjeti Mateju “sređenu”, tada bi mu odmah oči zaiskrile, govorio je da mu “gori grudi od ljubavi”.
Kad bi završila, sjela bi na rub kreveta, nježno ga pogladila po nozi što bi virila ispod pokrivača, obavezno toplim rukama, jer će je Viktor nogom šutnuti ako su hladne. Ruke je grijala na radijatoru, a ako nije bio upaljen, pod vrućom vodom potom obavezno sve pobrisala. On ne voli kapljice na slavinama.
Toplim rukama bi milovala dlakavu Victorovu četrdeset peticu, noga se trzala, mignula prstima. Mateja bi se nasmiješila i šaptala:
Ustaj, dragi, ustaj ljubavi! Vrijeme je. Hajde, sunce moje, Viiiiiiktore!
On uzdahne, sakrije svoju ogromnu nogurdu pod pokrivač, promrmlja:
Dođi ovamo!
Mateja bi se zakikotala pa na koljenima došla do njega, poljubila ga u uho. Viktor je imao smiješne uši, kao nedopečene štrukle.
Dobro jutro, Viki šaptala bi Mateja, gladila ga po kosi i vratu, a on gunđao da je rano, da nije spavao, da želi kavu.
Da! Kava! Viktor je svako jutro prvo pio kavu, prije doručka, još dok je svjež, mirišljav od muškog gela za tuširanje. Mateja mu je donosila šalicu na tacnici s ubrusom i kockom šećera, kao konju. A sama bi odmah išla brisati kapljice iz tuša, da slučajno ne ostane trag Viktor to ne voli. Tako je Mateja jutrom puzala tom prokletom kupaonom.
Viktoru je još mnogo toga smetalo. Ako bi se na šalici vidjele mutne mrlje, ako su prozori zamućeni, ako nema očišćenu i spremljenu košulju, a on žuri na posao. Viktor je radio u banci, teški sastanci i puno sastanaka sve mora biti tip-top. Također mu nije valjalo ako kava predugo stoji na štednjaku, ako je juha zakipila, cikla izblijedjela, tost previše zapečen, maslac prehladan, biftek nije kako voli, krastavac ne narezan na šest, nego pet kriški, jer je šestu Mateja pojela.
Ma, Mateja, opet ima okus blata! Zar je tako teško skuhat normalnu kavu! Znaš da neću kupiti aparat, kad se sve može ručno! viče on, tresne šalicu u sudoper. Dobro, ajde da doručkujemo!
Mateja bi se brzo ispričavala, izvadila pitu iz pećnice, koju bi podgrijavala za Viktora. On je svako jutro jeo pitu. Punjenja su bila razna meso, brokula, riža i jaje, kupus, iznutrice, sir i krumpir, ali uvijek svježe. Ostatke je Mateja pojela hodajući do tramvaja; rijetko bi imala vremena sjesti za stol. Dok bi Viktor doručkovao, Mateja bi pospremala bračni krevet “da nema ni jedne falde”, brisala prašinu, slagala mu sa sobom doručak za posao.
Je li, može on u kafić jest kao ostali? jednom je pitala njezina prijateljica Lana. Viktor joj nije sjedio, nije dolazila kad je on bio kući.
Ma zašto bi iz kafića jeo, kad mogu skuhat doma, njemu paše zbog želuca gorljivo je Mateja opravdavala svoju brigu, premda je znala da se boji da ga ne izgubi.
Ma, Mateja, svinje “kušaju”, ljudi jedu I tvoj Viktor je svinja, baš primjerak Lana bi cinično rekla.
Lana, nemoj ga vrijeđat, molim te! Ne dozvoljavam!
Ma ajde nije umro!
Lana!
Dobro, šutim, ali Viktor ti je baš primjerak nije dovršila, samo je natezala nos u zrak.
Ma neka, nek zavidi! Mislila je Mateja, nek’ vidi kakvog ima “skoro muža”, da je brižan, ponosan, pravi gazda
Kad bi sve to Mateja pripremila, Viktor bi se oblačio i kad ulazio u predsoblje ona bi ga ispratila. Ponekad bi je poljubio za rastanak, tako snažno da su joj usne gorjele cijeli dan. Mateja je obožavala te ispraćaje. Viktor bi mirisao na kolonjsku vodu, stajao pred njom u odijelu, lijep i njegovan, bjelina košulje sjajila I to je gotovo njezin muž! Bila je ponosna što ga ima, mogla bi mu noge pranjem prati i tu vodu piti, tako ga je voljela. Lana se podsmjehivala, govorila kako Mateja nije normalna, kako je ta ljubav bolesna, ovisnička, ali njoj je to bilo svejedno.
Haubica je promašila, Matejino je srce bilo na mjestu, bolilo, krvarilo, ali još je kucalo.
S stravom je pogledala na sat. Podne! Ajme, zakasnila je na posao! Ma, tko mari za posao kad je Viktor otišao Ostao samo gumbić od njega, trofej, komadić za uspomenu.
Mateja je ustala, krenula se spremati. Tuga tuzi, ali nastava u osnovnoj školi neće čekati, iako je veći dio sati propustila. Na mobitelu pet propuštenih poziva tajnica Ružica je provjeravala gdje je, je li živa, što se događa.
Ružice, evo, trčim! jecajući je šapnula u slušalicu. Dolazim za pola sata, znam Ja
Sad je već skroz plakala, cvileći kao štene.
Ajd, Kovačevićeva, obriši nos i reci što je bilo! Kratko jer zvono je svaki čas! strogo joj je odbrusila Ružica. I kakvo ti je to prezime, Kovačević! Nekak Ma dobro, ajde, što se vučeš, ne čujem! Ajde normalno ko kad predaješ u razred! Gledaj u mene i reci!
Ružica je voljela malo “kazališno” govoriti “zvono će zvoniti”, “počet će predstava”, praznike je zvala “pauza u prvoj drami”, a sjednice škole “kreativnim radionicama”. To je svima bilo simpatično.
Kovačević Mateja se uspravila i, “kao na sceni”, počela izlagati što joj se dogodilo.
Ružica je slušala bez riječi, ni jednom nije upala u riječ.
I što, samo gumb je ostao? napokon je upitala, kao da se zagrcnula.
Ružice to je grozno, grozno
Jasno. Tvoje sate je pokrila Sanja, pa se dogovorite kasnije. Dođi, pile, i ponesi gumb.
Ružica je još nešto pričala, ali u školi je već zazvonilo, više ništa nije čula
Mateja se jedva prikupila, popravila šminku, natrpala bilježnice u prvu torbu na koju je naišla, zgrabila torbicu i izjurila iz stana.
Kao u snu je ušla u lift, pozdravila suputnike sijedog susjeda s desetog kata, što je šetao mopsa Grofa, neku nepoznatu baku s naramkom uvelih cvjetova, i mladića, valjda iz dvadeset prvog, ali Mateja nije bila sigurna, ona nije ni primjećivala susjede, uvijek je žurila Viktoru, nije ni gledala oko sebe.
Stari s cvijećem se iznenadio, susjed je stegnuo njušku mopsu, dečko se nakašljao i namignuo Mateji.
Zagrizla je usnu, okrenula glavu. Što joj mar do njega kad joj je muka, kad je od Viktora ostao samo gumbić!
Izlazeći iz lifta, Mateja je pozdravila portirku, tetu Ankicu. Ova se zagledala u nju kao da joj je duh kroz hodnik prošao.
“Sigurno grozno izgledam, tješila se Mateja, pa sam tužna! stala je ispred vrata, uzdahnula. Možda bi bilo lakše skočit s mosta u Savu Samo zaroniti sa gumbićem stisnutim u šaci. On bi bio sa mnom, na dnu, zauvijek”
Samo Mateja je predobro plivala da bi se utopila, a i onda, ako ne dođe na posao, Sanja će opet odraditi njene sate pa će njoj ići plaća, Mateja ostaje bez ičega. A bilježnice? Di bi s njima? U vodu? Pa unutra su kontrolne Neće ići, odlučila je, mora ipak ići na posao. Dotrčala je do busa, ostala bez daha, hladila se bilježnicom malog propalitetnog Lucića i Sad je tek shvatila da je zaboravila obući bluzu. Sako ima, suknja, fala Bogu, ali bluza ne.
Sjetila se kako je jednom majka vodila u vrtić, skinula kaput i shvatila da nije navukla suknju svi su gledali njen vuneni donji dio trenirke na prozirne hulahopke. Mama se izbezumila, zaklanjala se Matejom, a ona nikako nije shvaćala što je grozno, pa ona voli nosit vunu.
Sad je Mateja ispala blesava pred ljudima. Sad razumije zašto se starica šokirala u liftu. A onaj dečko s dvadesetog kata namignuo joj je!
Brže-bolje sakrila se torbom, iako je sako bio zakopčan pa se nije ništa ni vidjelo.
Crvena ko rak Mateja je uletjela u školu, kimnula zaštitaru, upisala se i pojurila prema svome kabinetu, gdje je skrivala kutu za laboratorij. Ako je obuče, ništa se neće primijetiti.
Kovačevićka! Sad sam te ulovila! začulo se iza nje, ravnateljica, Veronika Tomić. Dođi ovamo.
Ne mogu! iz daljine je viknula Mateja. Sad moram do kabineta, pa ću doći!
Mateja, ajde k meni odmah! strogo je zapovijedila ravnateljica.
Mateja nije riskirala, odgegala se do nje. Torba joj je lupala o nogu, ali više se nije skrivala, ništa nije pomagalo
Žurila si? dok je slagala papire, pitala je ravnateljica. Vidim, žuriš. To znači da voliš svoj posao, jel brineš za posao?
Brinem, Veronika. Samo Viktor On
Tu, uzmi kao da nije slušala, pružila joj je kutu s velikom mašnom na ovratniku. Prevelika je, previše si mršava, ali u suknju ćeš ugurati, izgledat će pristojno. Okrenut ću se, presvuci se.
Obrazi Mateje su gorjeli, navukla je kutu na sebe.
Pa Orhideja može ići doma namignula je Veronika pogledavši je u odrazu ogledala.
Ma ne, to sam u Slatkom kutku kupila Ispod imam čipkastu bielinu Poznata marka kao da se opravdavala Mateja.
Jer Viktor voli. Znam. Svi znamo što voli tvoj Viktor. Dabogda ga pojela kriza! zadnje je šapnula, ali Mateja je sve čula.
Molim?
Kažem, nek Bog da mu zdravlja!
Ne mislite ozbiljno da je loš! Viki je super! Samo je nesporazum! Vidjet ćete, nazvat će me i reći
da mu vratiš gumb. Nemoj, čuješ? zalupila je šakom o stol Veronika.
Zašto? sva skršena Mateja je pitala, nameštajući mašnu.
Neka se pati. Bit će mu žao baciti skup sako, ali bez gumba mu ni krojač neće pomoći. Rezervni imaš kod sebe? Baci ga! Nek ide bez gumba, nek svi vide. Bit će smiješan zašutjela je, onda obje prasnuše u smijeh. Veronika tiho, a Mateja iskreno i glasno, kao kad kamen padne s duše. Kao kad je Mateja razderala novu jaknu na klizalištu, bojala se mamine reakcije, ali mama je samo uzdahnula: Jakna ide popravit, ja sam krzno poderala, zamisli? Smijale su se do suza. Onda je došao tata i rekao im da su “dvije lude babe”.
Sad su obje prasnule u smijeh, dok su zamišljale kako se Viktor, uvijek markantan gospodin, muči pronaći identičan gumbić. Uvijek mu je svijet bio nemilosrdan
Niste se ni vjenčali? naglo je otišla s teme ravnateljica.
Ma ne. Rekao je, treba prvo probat živjet zajedno, možda ne paše Ja sam se trudila opet je Mateji bilo žao same sebe, zgrabila je svoju torbu.
Baš dobro. Nije ti ni trebao. Ako ti dođe nazad, reci teti Veri da mu ne paše. Sad idi, imaš još tri sata i dodatnu.
Da
Mateja je tupo gledala kroz prozor dok su maturanti pisali kontrolni iz kemije.
Kemija je fascinantna, mislila je Mateja. Molekule skaču, trče, spajaju se pa odjednom postanu obitelj. Ne mogu jedna bez druge. A ako se razdvoje, što im biva?..
Prvo ko odgrizena jabuka, onda rana zaraste netko je odgovorio na njezine misli. Ispalo je da je to zapravo naglas izgovorila.
Mateja se osramotila, kimnula.
Hvala, Frane, piši sad.
Dječak je spustio pogled. Ništa nije razumio iz kemije, ali promišljao je, i volio lijepe učiteljice.
U vrata je provirila glavurda profesorice tjelesnog, Julije.
Matejaaaa! šaptom ju je zvala. Piši, Jasmina! Papir sve trpi! dodala je naglas.
Mateja je došla. Julija joj je uhvatila ruku, tresla je i šaptom čestitala.
Na čemu, Julija?
Na Viktoru! Pojma nemaš koliko sam sretna! Muko moja prošla! On ti nije valjao nikako! Ti si se zbog njega zaboravila, bilo mi je žao gledati te! Sada sloboda, Matejica! Ne shvaćaš još, ali shvatit ćeš, dođi danas, igramo odbojku!
Ne želim Mateja hladno izvuče ruku. Imam još sat!
Ok. Super ti je bluza! nasmije se Julija i ode.
A Frane je zamišljeno gledao Mateju, grizao olovku. Eh, da je samo deset godina stariji
Učionica muk. Svi muški tiho kuckaju žlicama, netko glasno zagrize kockicu šećera, školska biologičarka Marija umilno razgovara telefonom:
Hej, jesi jeo? Ja jesam. Nije mi teško. Ljubavi, jesi dobro?
Na nju su šuškali ostali, tješili Mateju.
Ma daj, nemoj plakat, naći ćeš boljeg! Sve je pred tobom! sviralo je sa svih strana.
Netko je pogladio po ramenima, nudili joj kekse što ih nije voljela. Svi su suosjećali.
Viktora su vidjeli jednom, kad je došao po Mateju na božićni domjenak. Lijep? Je. Ali previše uštogljen, pravi paun sa sumnjičavim očima. Mateja ga je opsluživala do iznemoglosti: “Vode, kolača? Umoran si, Viktor? Glad? Evo tanjur, ovaj ima pukotinu! Ne, ja nosim svoje stvari! Viktor ovo, Viktor ono!”
Brinula se o njemu kao o nekom pastuhu za izložbu. On je očima kolutao i mrštio se na mrve po stolu.
A zbog njega je Mateja odbila super mjesto u gimnaziji u centru s kemijsko-biološkim smjerom. Viktor je rekao da će je tad još manje viđati i da doma ništa neće biti spremljeno. Nije bio spreman izgubiti pite.
Svi su bili složni nije on za Mateju! Tek sad, kad je Viktor otišao, Mateja je bila tužna.
Dosta više! pukla je napokon Mateja i izderala se na kolegice. Neću boljeg! Ne želim boljeg! Što upadate u moj život?! Vi mislite da je lako skuhat kavu, popeglat košulju, nahranit čovjeka? To nije šala! Meni duša puca, a vi I ne jedem kekse! Ljudi jedu a ne “kušaju”!
Otišla je, zalupivši vratima
Bilo je grubo i možda kulturno nespretno Ali neka! Oni su njoj bjesomučno poništili svih tih godina s Viktorom!
U laboratoriju je Mateja okrenula Viktorov broj, slušala je dugački ton, odustala, prekinula. On je kod sebe znala je gdje živi, mogla je otići, ali snage nije imala. Dovršila je sate.
Nije htjela kući, vukla se sporo, zastajkivala pred izlozima, propuštala autobus, čekala sljedeći.
Ali svaka cesta ima kraj. Mateja je ušla u svoju zgradu, zvala lift i kopala po torbici tražeći ključeve.
Ajme, smotana sam! udarila je nogom. Kako sam nepažljiva! Vrata zatvorila, a ključevi ostali na komodi
Ali to je prilika! Prilika da ode do Viktora, i uzme ključeve, možda ga i nagovori da se vrati! Shvatit će, Mateja mu je bila najbolje u životu.
Viktor je živio u zgradi u Šubićevoj. Mateja je bila par puta, najčešće su bili kod nje.
Koji je stan? Koji ono? Sedamdeset šesti!
Krenula je zvoniti, ali tad su iz zgrade izašli stariji par. Muškarac se smijao, žena ga pokušala smiriti. Poznala ih je Viktorovi roditelji. Nije željela razgovor, promakla im je.
Mateja se uvukla u dizalo, popela, i
I uplašila se. Što će mu reći? Mijat će, molit? Možda samo ponuditi večeru, pričat kao ljudi? Možda se dogovore!
Pomisli kako se dogovaraju krive molekule hvataju se rukama, trude se Hoće li nešto ispasti?
“Glupost!” prođe joj kroz glavu Franin odgovor.
Ali Mateja mu, u mašti, dade jedinicu i pritisne zvono.
Na trenutak je bila tišina, pa se iza vrata začulo komešanje, zasun je škljocnuo.
Viki? Nisam ti portir! Tvoji su tek otišli, ja sam spremna! cvrkutala je vrata, kroz njih je promolila glavu Lana, pa i cijelo tijelo, slabo prikriveno.
Lana?
Mateja?
Mateja je progutala knedlu, htjela utrčati natrag, ali kao da je prikovana. Glava joj se vrtila, suze opet potekle.
Uf Nije ugodno Mateja, nemoj zamjerit! Izgleda, tako je ispalo. Mi smo prijateljice! Nisi uspjela, sad ja pokušavam. Nisi bila dovoljno šmrcala je Lana.
Dovoljno glupa da uništim život kuhajući kavu u krevet i briseći kabinu u kupaonici, domaće kobasice i pranje tepiha svaki tjedan! izreče Mateja. Evo, uzmi ga, Viktor je tvoj. Tvoj pastuh, posebna njega, posebna hrana. Samo, pazi, Lana, jedna greška, i ti budeš van, a snage nećeš imati ni za plivanje ni za disanje, zgazit će te. Ali izdržiš, preživiš A da, došla sam neka mi Viktor vrati ključeve od mog stana! Mateja otkopča sako, ruke na bokove, pa se prisjeti da ima kutu direktorice, opet ga zakopča.
Lana kima, udara peticom, donosi ključeve. Ne voli svađe, boji se susjeda, ali Mateja, zamisli, ne viče Sreća!
Hvala. I znaš, Lana, Viktor voli kad mu prije spavanja pričaš: “Dođe sivi vuk i gricne te za bok”. Obavezno mu pričaj, pa ga po leđima mazi i zategni pokrivač
Mrzio je to, ali Lana ne zna Mala pakost, Mateja nije odoljela.
Lana klimne, ponovi u sebi uputu, zaključa vrata.
Mateja iziđe van, pogleda oko sebe, odluči do kuće pješke. Negdje u daljini kreštala je galebica, čamac je prsnuo valove po kanalu, s turističkog broda se čuo smijeh i glas vodičice kroz mikrofon. Iz slastičarnice zamiriši cimet i puding s vanilijom. Mateja shvati da je gladna. Vrijeme je kući!
Odlazi prema Radićevoj. Na mostu iz džepa vadi gumbić, okreće ga, baci u Mirogojčicu.
Nek te pojede koja štuka! šapne Mateja, nasmiješi se sama sebi i krene dalje
Doma je palačina napravila, smjestila se ugodno za stol, poredala zdjelice s pekmezom, upalila najdražu komediju. Zaboravila je kak je dobro jesti bez preskakanja, jer Viktor svaki čas zaželi, sad parmezan, sad neki umak, šećer, sol, češnjak, kečap
Sad je Mateja sama sebi Viktor hoće, uzme, neće, ne.
Na ogledalu u kupaoni nacrtala je smiješak i ostavila ga tamo. Jer baš tako želi.
