Ružna Ljiljana
Majko mila, je li to uopće muškarac?! Kakvo čudovište! Zar Ljiljana sama ne vidi za koga se želi udati?! Malen, zelen kao gušter, strašan kao noć bez mjesečine!
Nemoj ni ti pretjerivati tako! Jest, nizak je i kržljav. Ali nije ljepota sve! Ljiljana isto nije u cvijetu.
Je to, priznajem. Ali zamisli kakvu će djecu imati?! Grozno!
Mlade mame, dosadne od svakodnevice, sjede na klupi pred ulazom i šapću dok povlače deke preko svojih uspavanih beba. Kakva Galina djeca pored njihovih anđela!
Ljiljana baš istovari iz auta dečka vreće iz dućana i nasmiješi se susjedama, odmah počne nešto užurbano:
Tomo, dragi, jesi li siguran da ti nije preteško? Daj, pusti da i ja nešto uzmem! pokušava uzeti barem jednu vreću, ali Tomo ne da.
Lijo, ti samo pridržavaj vrata! Teške stvari nisu za ženske ruke. Ne smiješ, čuješ me!
Susjede se pogledaju preko pelena.
Ha, uživa k’o paša! Prije braka sve bi i zvijezde skinuli! Vidjet ćeš kad se vjenčaju, onda će i Ljilji oči otvorit
Ljiljana i Tomo već su nestali u stubištu, a ženske su i dalje tračale o visini, težini, crti nosa, cijeni automobila zaručnika i načinu kretanja buduće nevjeste. Pa, što ti je? Loše je djelo lako svladati.
A Ljiljana nije imala ni minutu za ogovaranja. Ona je žurila majci koju nije vidjela dva tjedna. Prvo službeni put, pa onda još i renovacija stana koja je njezina i Tomina preokupacija prije vjenčanja. Majka joj zapovjedila da pazi na sebe, ne nervira se i ne dolazi bez potrebe. Frižider pun, telefon radi, do svadbe još malo. Kako to sve stići?
Ali Ljiljana nije izdržala. Nikada nije bila tako dugo i predaleko od mame. Nije znala sama svladati nemir.
Rodila ju je majka u trideset petoj. Manđelka, dugonosa, nespretna prodavačica iz kvartovske samoposluge, odavno su je svi otpisali. Stara cura, ništa od toga, govorili su. Kakva djeca!
A Manđelka šokirala sve! Otišla na more i vratila se sa zaručnikom. I to takvim! Visok, široka leđa, modre oči. Naspram njega ona mala, siva mišica kraj mačka bujnog krzna. Stvarno, par iz bajke.
Ali, od kad je došao u njezin život, Manđelka je obukla krzno.
Njezin Ivan bio je pametan i vrijedan čovjek. Znao je zaraditi, ali i umnožiti. Za ženu koju je volio nije žalio ni kune. Manđelka je procvjetala, ošišala se moderno, odagnala sve znanice okolo.
Nije imala prave prijateljice. Nikako se nije uklapala. Bila bi radosna više druženja, ali izbjegavali su je previše ružna. Niti za društvo, niti za ples. Nikome nije bilo stalo kvariti raspoloženje gledajući u nju.
Zato je one rijetke što su dolazile na čaj, više radi poznanstva i dogovora oko artikala iz samoposluge, lako potjerala.
Najviše je Manđelka strahovala od tračeva. Oni, zna se, opasniji od pištolja. Nikada ne znaš tko i kada će pucati, hoće li šteta biti velika. Znala je Ivan nije za nju po tuđem mišljenju, i netko bi već savjetovao da je ostavi. Možda bi čak i lažima to “začinio”. Zato je kuću pretvorila u tvrđavu, zatvorenu svima osim najbližima. Nije htjela izgubiti svoju sreću.
A nije ni trebala strepiti. Ivan nije poznavao drugu ženu osim Manđelke. On je odmalena dobro znao da je izreka “lijepo lice nije sve” prava istina. Bez roditelja, uz baku sklonom rakiji, Ivan je to najbolje spoznao.
Roditelje nije ni upamtio. Nije mu bilo ni tri, a njihovo auto sletjelo s mokre ceste. Ostao je s bakom koja je nakon gubitka jedinog sina propadala kroz čašu. U početku malo, a onda sve više. S osam godina Ivan je već kuhao sam, glačao košulje da u školi ne bi pitali, i trudio se učiti najbolje što može. Njegov izgled mu je zapravo bio uteg. Odmah su ga svi primijetili, ali otresti se dosadnih pogleda odraslih nije mogao.
Rastao je tvrdoglavo i grubo. Kako i ne bi? Nije poznavao toplinu. Baki je bila draža boca nego unuk, ljudi su samo uzdisali nad njegovim lijepim licem, ali nitko nikada nije pitao kako mu je.
Osim prodavačice Jagode iz pekare gdje je svakog dana kupovao kruh. Ova žena, sama s dva sina, znala je što znači biti bez majke. Odrasla je u domu, i svom domu je dala srce, toplinu i svježi kruh svaki dan, krumpir iz tave i čaj s medom što ga je donosio susjed pčelar.
Fala lipa! Koliko sam dužna?
Za dušu ti! Ti ljudima osmijeh dijeliš, a meni nećeš dopustit? Ne vrijeđaj!
Jagoda mu je svaki dan uz ciglu davala i pecivo:
U školi pojedi! strogo bi rekla, milujući ga po kovrčama.
Ta, ničim zaslužena, čista nježnost grijala bi Ivana cijeli dan. Prve dane odbijao je pecivo, ali kasnije shvati da time žalosti dobru tetu Jagodu. Zahvaljivao joj je, dolazio nakon škole pomagati u pekaru. Postalo mu je prirodno s vremenom da je zove “mama”.
Kad mu je bilo petnaest, baka je umrla. Srce nije izdržalo. Jagoda ga je uzela k sebi.
Dugo si ti meni sin, samo sad imamo i papir za to.
Dobio je Ivan pravu obitelj mamu i braću. I nestalo je gorčine. Sad je netko pazio da je ne mora više nositi sam.
Završio je zanat, zaposlio se, renovirao bakin stan, ali ljubavni život zapinjao je. Djevojke su ga rado upoznavale, ali brzo bi ga ostavile. Ona koju je volio nije se ni trudila pronaći riječi za odbijanje:
Ne, Ivo, neću ozbiljno s tobom. Predobar si, prelijep si. Otići ćeš. Ostavićeš me, možda i dijete. Sve te cure gledaju! Samo čekaju tvoj pogled!
Gorčina se vratila, ali znao je gdje će s njom.
Sine, nije tvoja! Tvoja je još negdje vani, još te čeka. Samo ne gubi vjeru! Bez vjere ništa! Strpi se, sve dođe.
Jagoda je uvijek znala utješiti svoga posvojenog sina. Ivan je odlučio on je strpljiv, ostalo će doći.
Godine su prolazile, prava nije dolazila. Ivan utučen, sve povučeniji. Jagoda ga natjera da ode prvi put u životu na more.
Ivek, more moraš doživjet! To ti je…
Kakvo je, mama?
Beskrajno! Nježno i strašno u isti tren! Samo idi, pa ćeš znati!
Na tom ljetovanju upozna Manđelku. Dok je ona zagledala olujno more s parapeta, nitko je nije ni primijetio. Ivan stane, zanijemi. Manđelka, kao njegova mama. Kako je bolje upoznao, shvatio je sudbina mu daje dar nakon Jagode. Toliko nježnosti i ljubavi u toj nespretnoj ženi da se Ivan u sebi zakleo ovo je to! Molio je za tu ljubav godinama, pa zar da je pusti?
Naravno, nije pustio.
Kćer Ljiljanu Ivan i Manđelka su obožavali.
Samo da je ne razmazimo, Ivane! brinula je Manđelka. Hoće li biti dobra?
Hoće! Pametna je! govorio je, ljubeći je u kosicu.
Vjerovao je tako jako da Ljiljani nije preostalo ništa drugo nego biti dobra i poslušna.
Povukla na mamu! milovala je unuku Jagoda. Ista kao Manđelka, dobra i blaga! Čuvaj ih, sinko! Sretna je ona kuća gdje živi ljubav.
S Jagodom i braćom najbolji odnosi. Kad Ivan primijeti da nešto nije u redu, prizna prvo braći:
Dobro si napravio, Ivek. Sredit ćemo! nisu voljeli prazne riječi.
Za par dana pronađu mu liječnika. Dijagnoza užasna, ali nisu mu dali klonuti.
Ne smiješ. Imaš kćer. Tu smo. Liječnici čuda rade.
Bitka traje punih deset godina. Ivan se bori, iznenađujući doktore ustrajnošću.
Znate, drugi bi već odavno odustao. Vi ste primjer snage!
Ivan bi klimanjem glave odgovorio, misleći kako su njegova snaga i smisao Manđelka i Ljiljana koja svaki dan nakon škole leti u bolnicu s toplim ručkom.
Ne mogu, Ljiljo, stvarno ne mogu jesti!
Moraš, tata! Juha je preslana, mama je plakala dok ju je radila. Obećala sam joj da više neće plakati, da ćeš ti ozdraviti i vratiti se! Jesam dobro rekla?
Jesi, Lijo… Tako će i biti…
Svaki put Ivan dođe kući, iako su prognoze sve gore. Kod kuće ga čekaju! Kako ne bi došao?
Otišao je tiho. Kod kuće, u Manđelkinom naručju. Zaspao, nikad se nije probudio. Ona je do jutra sjedila, grleći ga, prisjećajući se svega.
Ivice moj nemam se na što žaliti Svega je bilo. S tobom sam bila sretna. Hvala ti…
Ljiljana je ujutro došla u spavaću sobu i jauknula tiho, kao ptica koju je stegnula šaka.
Tiho, mala… Više tati ne boli ništa… Sada mu je dobro… Čuješ?! Ne plači… Manđelka ni ne pokušava više suze sakrivati. Ja sam s tobom…
Nisu ostale same. Braća od Ivana pomažu im, Jagoda dolazi u goste. Obitelj se stisnula, svi zajedno tugu nose, jer sami ne bi mogli preživjeti.
Prošle su godine. Ljiljana je rasla. I svake godine sve manje voljela gledati svoje lice u ogledalu. Znala je, nije lijepa. Ništa joj nije pomoglo, ni mrkva, ni želje, ni trikovi iz časopisa.
U školi su je zadirkivali, a Manđelka brisala suze, šaptala:
Vidjet ćeš, djete moje, tko će biti sretniji! Samo čekaj svoje vrijeme!
Ljiljana završi školu, upiše fakultet, ali ni tamo nitko ne primijeti njezinu dobrotu i blagost. Svi su gledali po ljepoticama, a od Ljiljane su posuđivali bilješke pred ispit, jer su kod nje uvijek bile savršene.
Što ćemo sad, mama? pita Manđelku kad je shvatila da je kći odličan stručnjak, ima karijeru, ali ne zna kako s muškarcima.
Što ćemo? Na more je šaljemo! nasmije se Jagoda. Jednom je pomoglo, možda opet bude čudo! Što kažeš?
Ali Ljiljana sama neće ići. Uvijek će prkositi!
Idemo svi zajedno. Dovedemo i muževe, i unučad. Pa će je djeca natjerat da pobjegne kao prošli put s vikendice u grad! kroz smijeh će Jagoda.
Dogovoreno! odluči Manđelka.
Ali sudbina je drugačije zamislila.
Na more Ljiljana ode, ali nije htjela ni koraka bez obitelji.
Ne želim sama ići nigdje! odbije.
Što drugo, nego prihvatiti?
A sudbina je već pripremala spletku. Ljiljana, čim se vratila u Zagreb, nađe “ono nešto” pred samim pragom. Vraćajući se s posla, stavi auto na parking i upadne u prolom oblaka.
Pozdravivši se sa novim lakiranim cipelicama, izuje se, bosonoga skače po lokvama kući, znajući da je mama čeka. Pred samim ulazom ju doslovce poprska auto u prolazu blato od glave do pete.
Jao majko moja! jedva izgovori.
Zatim prasne u smijeh tako da se vozač, naglo zaustavivši se da se ispriča, potpuno zanese njome.
Sudbina se nasmije, prekriži još jednu stavku, i nastavi dalje, sigurna da će s Tomom sve biti dobro.
Tako i bude.
Godinama kasnije, iste susjede sjede pred ulazom, pazikajući već odrasle vragolane, pa šapuću kad Tomina limuzina stane pred zgradu:
Vidi ti nje, kakvu bundu nosi! Moj mi ni šal ne kupi!
Opet ti! Ni krzno joj ne stoji! Ne ide joj!
Jao, zločesto ti je srce! Što ti smeta tuđe veselje?! Njezine su i muž i djeca sretni, paze je, maze, a tebe ljubomora jede!
Jede! Kako život ne dijeli svima jednako? Ni kože, ni njuške, a djeca im ljepotani! Zašto?
Od deve! Moj pokojni je govorio Ljiljanin tata je bio ljepotan! Genetika, draga moja.
Onda zašto je Ljiljana tako mirna? Što god joj kažeš smiješi se! Nikoga ne pošalje do vraga! Što je s njom? Zar ne bi trebala mrziti svijet jer nije ni pol blagoslova ljepote dobila?!
Tako bi trebalo ali ne mora! Da si manje zavidila, možda bi i ti procvjetala!
K’o da slušaš vola a misliš na frulaša! Kako da tebe muž ovako voli? Možda ona zna tajnu?
Pa pitaj! Možda otkrije?
Jok! Neću ja od takve učiti život!
Onda zubi stisni i gnjavi dalje!
A Ljiljana nije čula ni riječi. Ona mora stignuti doma, svakome naći trenutak. Mama pomalo posustaje, Jagoda uskoro seli bliže zbog praunuka. Doma nikad svi na okupu.
Siniša, Maša, kući! Baka je izvadila pitu iz pećnice! Nije fino da čeka!
A večer opet donosi vrijeme za priču uz gitaru, za bajku za laku noć koju Manđelka šapće unucima.
I život teče daljeA kad svi utihnu, a svjetla se pogase, Ljiljana ostane još tren sjediti pred prozorom, gledajući kako se gradska svjetla presijavaju po starom asfaltu. Sjeti se očeve ruke u svojoj, blagih riječi koje su je tješile kad bi bila najtužnija.
Nježnim dodirom privine Tominu dlan uz svoje obraze, dok djeca prigušeno šapuću bajke iz svoga djetinjstva. Osjeti mir Jagodine kuhinje, osmijeh Manđelke koja joj žmigne pa sklizne u san. Kuća zamiriši na kruh i ljubav, a ispod te tihe kore od svakodnevice, razlije se ljepota koju nitko ne može vidjeti, osim onih koji znaju gledati srcem.
Jer dok god se srce puni dobrim željama i zagrljajima, ni vrijeme, ni zavist, ni ružne riječi ne mogu mu ništa. Ljiljana podigne pogled iznad grada koji gotovo diše uz nju, nasmije se svojoj sjeni u staklu i prošapće tiho:
Ružna? Ne znaš ti što znači biti lijep. To je voljeti I biti voljen.
A noć, zadovoljna, nježno pokrije njihovu kuću, u kojoj se, od svega, ipak najviše broji ono nevidljivo toplina što raste iz jednog običnog i skromnog srca.
