Hvala ti za oca
– Što su rekli u policiji? šaptom je upitala Marijana kad je majka spustila mobitel na stol.
– Ništa dobro, – odgovorila je Anka Tomićević, uzela čašu vode i otpila nekoliko gutljaja. – Rekli su da je prerano za paniku. Mora proći barem dvadeset i četiri sata. A ja osjećam… Osjećam da se nešto dogodilo!
*****
– Mama, bok! Jel tata još tu? uplitala se Marijana u stan, držeći štrudlu od sira.
– Bok, draga! Ne, otišao je već. Zar ti nisam pričala, danas mu je zadnji dan na poslu. I jubilarac i ispraćaj u mirovinu cijeli kolektiv ga ispraća. Znaš, nije mogao preskočiti to.
“Eh, šteta…” – rastužila se Marijana.
– Ali, obećao je vratit se na ručak.
– Dobro, taman kad dođe i Marko. Svi ćemo biti zajedno. A dotad, idemo postaviti stol, može?
– Naravno, pomozi mi malo kuhati, sama neću stići sve. Ali prvo, idemo popiti malo čaja. Voda je upravo zakipila. Imam i tvoje omiljene kremšnite. Želiš li?
– Sa zadovoljstvom.
Majka i kći su sjedile za stolom, pile gorki čaj i jele kremšnite, i pričale o vremenu, o vrtovima, o ocu, kojem je danas bio 50. rođendan.
Sve je djelovalo skladno, osim…
…Anka je zamijetila kako nešto tišti njenu Marijanu. Kao da bi rado nešto ispripovijedala, ali ne nalazi pravo vrijeme.
Srce joj je počelo brže kucati.
– Kćeri, je li sve u redu kod tebe?
– Tako se vidi? nasmiješila se Marijana prešutno.
– Vidi se… Nešto želiš reći?
– Želim. Ali, nemoj se brinuti, mama. Imam dobre vijesti.
– Stvarno? Pričaj onda!
– Znaš, Marko i ja smo odlučili pokloniti vam našu zemlju kod Ivanje Reke, tu parcelu što smo lani kupili.
– Kako to, pokloniti?
– Stvarno, od srca. Marko je gore obnovio staru kućicu, sad već možete cijelo ljeto uživati tamo.
– A što vi?
– Ma dolazit ćemo vam u goste. U zadnje vrijeme nismo stigli ni vikend provesti tamo… – Marijana je zastala i tajanstveno se nasmiješila.
– Zašto?
– Jer ćete ti i tata uskoro postati baka i djed. Već za osam mjeseci.
– Za ozbiljno?
– Za ozbiljno!
– Bože dragi! Kako sam sretna, Marijana! I Zvonko kada dozna bit će presretan.
Majka je skočila iz stolice, zagrlila kćer svom snagom i obasula je poljupcima.
– Htjela sam da zajedno saznate, ali nisam očekivala da će tata otići tako rano.
– Nema veze, brzo će se vratiti i onda mu sve ispričaj. Do tada… – Anka baci pogled na sat, – idemo zajedno spremiti ručak.
– Idemo!
Lonci su zveckali, noževi sijevali po drvenoj daski, kuhinja je postala pozornica tjesne, ali uigrane igre. Kažu da dvije domaćice ne mogu zajedno, ali Anka i Marijana radile su kao jedna osoba. Sve su stigle, i stol je zablistao pečena piletina, riblji medaljoni, pire i tri salate.
Anka sjede i pogleda sat:
– Vidiš kako brzo, stigle smo i prije nego smo mislile.
– Naravno, kad nas je četiri ruke, – nasmije se Marijana. Možda nazoveš tatu, pitaš kad dolazi?
– Može…
– Ja ću onda odmah Marku, baš da se čujemo.
Marijana ode po torbicu u hodnik.
Anka uze svoj mobitel sa stola i nazove Zvonka.
Gledala je kako zvoni, pa prekinula i opet nazvala. Ništa se nije promijenilo – Zvonko se nije javljao. Držala je mobitel u ruci i gledala na sat. Samo jedno pitanje joj je vrebalo u mislima:
“Zašto se ne javlja?”
Tek sad je shvatila kako joj Zvonko nije javio ni da je stigao na posao, a tako je obećao. Prošao ju je lagani trnac niz leđa.
– Mama, Marko kaže stiže kroz sat vremena! javila se veselo Marijana kad se vratila. A tata?
– Ne javlja se…
– Čudno.
– Je, Marijana… Zvala sam ga već nekoliko puta, čujem zvono, ali ne diže.
– Ma znaš i sama kakav je danas dan. Slavi, sigurno. Tko će još razmišljati o mobitelu.
– Ma ne, Marijana. On se već trebao vraćati. Obećao je, znaš da kad nešto obeća, uvijek drži. On mi nikad nije zaboravio javiti da je stigao. Ne sliči mu to. Zašto se ne javlja?
– Možda zovi njegovog šefa? Neka ga puste kući, domaći čekaju!
– Hoću, pokušat ću…
Anka nikada nije bila paničarka, ali ovaj put srce ju je stisla tjeskobom. Zvonko joj se uvijek javljao. Uvijek.
Čak i kad je bio u gužvi.
Govorio je kako mu je žena najvažnija i da ne želi da se brine.
A danas… baš danas je trebao javiti. Nije mogao ne znati kako će ona biti nervozna.
“Ipak”, mislila je Anka, “možda mu nije lako oprostiti se od posla na koji je utrošio četvrt života…”
– Halo! orio se muški glas.
– Dobar dan, gospodine Kneževiću! Ovdje Anka Tomićević, Zvonkova supruga. Zovem vas samo pitati kada ćete ga pustiti kući, čekamo ga ovdje… Kći je stigla, zet također uskoro.
– Dobar dan, Anka! odgovori šef. Iskreno, ne znam vam što bih rekao.
– Ne razumijem…
– I mi čekamo njega. Već smo ga nekoliko puta zvali, ali ne javlja se.
– Kako to mislite? Znači da nije došao na posao? skamenila se Anka.
– Nije, nije stigao još. Ali nadamo se da hoće. Kad ga dobijete, podsjetite ga da ga svi čekamo. Nećemo ga dugo zadržavati, ali tradicija je tradicija.
– Dobro, gospodine Kneževiću, molim vas samo javite ako se pojavi.
Anka je stavila mobitel na stol, ruke su joj drhtale. Pogledala je Marijanu:
– Marijana, nije došao na posao… I ne javlja se. Prošlo je već puno.
– Mamice, smiri se. Uspjet ćemo ga zajedno dobiti.
*****
Zvonko je izašao iz haustora, nasmiješio se jutarnjem suncu, klimnuo je glavom bakama na klupi i zaputio se prema tramvajskoj stanici.
Isti put kao već dvadeset i pet godina. Samo ovaj put, nije išao raditi danas je došao po radnu knjižicu i pozdraviti se s kolegama. Njegov red da ode, kao što je i sam mnoge ispratio.
No, osjećao je nervozu. Proveo je noć budan, ustajao, pio kapi za srce, nije mu bilo lakše.
Pred Tonkom se smiješio, ali nije htio reći kako mu nije dobro, da je ne uznemiri.
Već mu se znalo dogoditi ovako, obično prođe.
Otišao je ranije, da ništa ne pokvari. Tonka bi inače odmah sve otkazala, a ljudi ga čekaju.
“Ništa, proći će,” hrabrio se, držeći ruku na srcu.
Na stanici je stajao, promišljao što će reći kolegama i… držao se za prsa. Kad je stao tramvaj krcat ljudima, shvatio je da mu neće biti dobro unutra.
Odlučio je, bolje prošetati. Lijepo je vrijeme i ima vremena napretek. Možda mu na zraku bude lakše.
Tonki nije javio, mislio je da će se javiti tek kad stigne.
Nije stigao. Nije došao.
Put ga je vodio kroz malo gradsko šetalište, gdje nije bilo ljudi, i baš tamo mu je pozlilo.
Sjeo je na klupu, raskopčao gumbiće košulje, olabavio kravatu, duboko udisao jesenjski zrak. Koliko je tako sjedio, nije znao.
Nije mu bilo bolje. Ništa nije pomagalo.
Nije htio zvati Anku, ali kad je shvatio da je ozbiljno, teško je uzdahnuo i krenuo posegnuti za mobitelom.
“Zvat ću prvo ženu, pa hitnu,” odlučio je. Ali, ruke su mu zadrhtale, mobitel je skliznuo na stazu, pa pod klupu.
Pokušao je ustati, ali bol mu je oduzela snagu. Disanje sve teže, pred očima tama.
Sve što je mogao bilo je kleknuti na klupi. “Eto ti jubileja, eto ti mirovine,” kiselo je pomislio Zvonko.
Ali najviše ga zaboljelo što neće više vidjeti ni Tonku, ni Marijanu…
Neće se oprostiti.
*****
Anka je popila kapi za srce, pa opet pokušala dobiti Zvonka. Opet je zvonilo, ali ništa… Marijana je također nazvala desetak puta. Ništa.
Stigao je Marko. Sjedili su troje za stolom, šutjeli i čekali.
– Što čekamo? odjednom reče Anka. Moramo zvati policiju. Možda oni mogu pomoći.
Marijana i Marko su je podržali. Zvonko nije bio čovjek koji bi se samo tako izgubio.
Radio je u civilnoj zaštiti, znao je što su izvanredne situacije. Ako se nije javljao, to je ozbiljno.
– Što su rekli? – šaptom upita Marijana, dok je majka spuštala mobitel.
– Ništa dobro, – Anka otpije vodu. – Rekli su da je prerano. Treba proći dvadeset i četiri sata. A osjećam… Osjećam da se nešto dogodilo!
– Idemo ga sami tražiti! – sad hrabro izusti Marijana.
– Da, dijete… Idemo… Trebao je tramvajem, stanica je tu blizu. Idemo pitati ljude, možda je tko nešto vidio. I vozače, možda netko od njih vozi jutarnju smjenu.
– Mama, Marko i ja ćemo to. Ti ostani doma, možda tata dođe. I nazovi sve bolnice. Ne želim paničariti, ali bolje provjeriti.
– Dobro…
Marijana i Marko su se brzo spremili i izletjeli iz stana, krenuli u potragu.
Anka je zatvorila vrata, uzela mobitel i krenula zvati bolnice.
“Samo da mu se ništa nije dogodilo,” šaptala je, križajući se u tišini.
*****
Zvonko je još bio svjestan, ali jedva je micao rukom. Ni govoriti više nije mogao: jezik ga nije slušao, riječi su zapinjale.
– Po…mo…zi…te, – nesigurno je procijedio, mahnuvši jedva prolaznicama.
No, dvije žene što su prolazile, pogledale su ga s prijezirom i izmaknule se.
– Tipični pijanac! frknula je jedna.
– Da, od jutra već pije, ne može ni doma doći. Odvratni su!
Zvonku su suze klizile niz lice. Bole slike nemoći, gubitka. Tolike je ljude spasio, i životinje, a sada… ništa ne može.
“Zašto baš danas?”
Kad su potpetice udaljile, zatvorio je oči. Smirio se. Ili je samo posustao od borbe.
I tada…
…čuje uz sebe glasan lavež. Gotovo kraj uha. Osjeti šapice na ramenu, mokri njuškicu pod bradom.
“Pas! Pas!” – obraduje se Zvonko. “Ako je tu pas, možda su i ljudi blizu.”
Jedva otvori oči i doista, do njega je stajao stariji psić. Počeo ga prepoznavati, ali ne može se sjetiti odakle.
Sjećanja u bljeskovima naviru.
Vidi vatru koja guta kuću, vidi ljude koje vatrogasci iznose. U jednom trenutku, iz razbijenog prozora čuje lavež.
– U kući je pas?! pitao je Zvonko vlasnika kojeg su unosili u Hitnu.
– Da, pas je ostao… Mi ga nismo stigli izvući.
– Zašto niste rekli?! Zvonko zaboravi na sve i potrči prema gorućoj kući.
Pokušali su ga zaustaviti, svi su govorili da je opasno, krov bi mogao pasti, ali Zvonko ih nije slušao.
Deset minuta kasnije izletio je, kašljući, s psom u naručju.
Vratio je psa gospodaru, ali još dugo je gledao tog psa u oči.
Vidjevši u njima najveću moguću zahvalnost. Pas mu je pogledom zahvaljivao što mu je spasio život.
Sekunde bljeskaju i nestaju u mraku. Mrak i hladnoća.
– Vau, vau! pas laje, liže mu obraz, pokušava ga probuditi.
Prepoznao je svog spasitelja, i sad…
…sada želi pomoći njemu.
– Ako možeš… – prošapta Zvonko. Nađi ljude. Samo nekoga dovedi.
I onda izgubi svijest.
A pas… pas je čuo čovjeka.
Razumio svaku riječ i odmah potrčao prema izlazu iz parka, tražeći pomoć.
Jednom je zaskočio studenta kod kioska, drugi put ženu s djetetom, pa čovjeka što je kupovao novine.
Ali nitko…
…nitko od njih nije shvatio što pas želi. Svi su ga otjerali, u strahu ili nezainteresiranosti. A on je samo tražio pomoć.
*****
Na tramvajskoj stanici Marijana i Marko nisu ništa saznali: nitko od ljudi nije prepoznao čovjeka sa slike koju je Marijana ponijela iz obiteljskog albuma.
Shvatila je da vrijeme curi, nema smisla više čekati.
Onda su zajedno obišli sve kvartovske dućane, dvorišta, stabla, svaku putanju.
Nigdje oca. Kao da ga je zemlja progutala. Ni na mobitel se nije javljao. “Gdje si, tata? Gdje?”
Kraj parka iznenada čuju lavež. Marijana se brzo okrenula i primijetila starijeg, niskog psa kako laje na prolaznike i bježi od svakog tko ga pokuša udariti.
– Odlazi, – odbrusi mu penzioner štapom. Sve su bezobrazniji ti psi ne može se proći!
– Marijana, što radiš? upita Marko.
– Ne znam… ali ovaj pas ne laje slučajno. Kao da nešto želi reći… ne mogu objasniti, samo osjećam.
Pas pogleda Marijanu, i pogledi im se susretnu. U tim očima ona ne vidi molbu nego vapaj.
– Kuda ideš? Marko se začudi.
Marijana ga nije čula.
Krenula je prema psu. Pas je lajao, zavrtio repom i potrčao prema parku. Marijana ga je slijedila, a Marko za njima.
Za pet minuta bili su kod klupe, na kojoj je bez svijesti ležao Zvonko.
Još je bio živ!
– Tata! prestrašeno će Marijana, podižući mu glavu. Marko, zovi Hitnu!
*****
Hitna je došla brzo i Zvonka odvezla na Rebro, na odjel za kardiologiju.
Marijana, s Markom i psom, uputila se doma. Putem javi majci što je bilo, obeća da će se javiti čim bude znala nešto novo.
– Znate, vaš je tata imao sreće… – reče doktor, kad je izašao iz šoka. – Sreća da ste ga pronašli na vrijeme. Da je prošlo još pola sata, ništa ne bi mogli.
– Hoće li živjeti? plačući pita Marijana.
– Hoće.
Marijana izađe iz bolnice, priđe Marku i psu, sjedne i zagrli psa.
– Hvala ti… Hvala za oca.
– Što je s tatom? pita Marko.
– Bit će dobro, živjet će, – izdahne Marijana. – Sve zahvaljujući njemu, – pokaže na psa.
– Ima ogrlicu, znači ima dom.
– Da. Ali mislim… trebamo ga uzeti sebi. Neka bude s nama dok ne nađemo vlasnika. Spasio je život mom tati. Ne mogu ga ostaviti na ulici.
– Naravno, draga.
*****
Anka, Marko i Riki (ime psa bilo je na medaljonu na ogrlici) stajali su pred bolnicom, gledali prema vratima.
Već deset minuta gledali kad su se vrata otvorila i izašli Marijana i Zvonko.
Riki je zalajao i pojurio prema Zvonku, skačući i sretan što ga vidi.
– Evo tko te spasio, tata. Dao ti je najvrjedniji poklon za rođendan život.
– Hvala ti, prijatelju, – Zvonko se blago nasmije i sagne oprezno, pogladi psa. Marijana, gdje su mu vlasnici? Znam da ima domaće ljude.
– Tražili smo ih, plakate smo stavljali svuda, ali nitko se nije javio dok si bio u bolnici.
Anka je prišla Zvonku, suze su tekle niz lice, ruke su joj drhtale, ali je lice sjalo osmijehom.
– Hvala ti, Zvonko, što si živ.
– Oprosti, Anka, što ti nisam rekao kako mi je… Mislio sam da će proći, a vidi do čega to dovede.
– Oprošteno. Idemo kući? Slaviti tvoj drugi rođendan? obrisala je suze.
– Idemo.
*****
Što se Rikija tiče, Zvonko je još jednom išao tražiti starog vlasnika, čak do zgarišta one kuće što je gorjela lani.
Tamo više nikog nije bilo. Susjedi su rekli da su se odselili, a psa ostavili. Ne bi li ga poveli, tko zna…
Tako je Riki ostao s njima. I bio je sretan.
A i Zvonko također.
S Rikijem je otišao po knjižicu na posao, s njim je provodio vrijeme na vikendici, i zajedno s Markom dočekao Marijanu iz rodilišta.
– Čestitam, tata! – smiješila se Marijana. – Sada si djed, imaš dvije unučice!
– Kako mi je drago, kćeri!
– Vau, vau! – došetao je i Riki, veselo lajući i on je bio sretan što je sve opet kako treba.
Tako se Zvonkova priča opet posložila. Život je postao vedriji, smisleniji. I do kraja dana, Zvonko je zahvaljivao Rikiju što mu je poklonio novi život.
