Mamina prijateljica
Osamnaest godina, mala moja! Jesi li ti svjesna? jutros je caklila Jasna Antečić, milujući kćerkina mršava ramena. Skroz odrasla! Marko! Marko, naša mala je odrasla, a ti opet listiš novine! Hajde, daj, dođi čestitati! doviknula je mužu iz dnevne.
On se nevoljko izvukao iz fotelje, posegnuo za cvijećem naravno, ruže, one čajne, sa zelenkastim žilicama, kao da ih je netko u voštanoj radionici izlio, bez i jednog trna, prerezane da Elizabeta ne ogrebe ruke dok nosi buket. Jasna sve pripreme odrađuje sama, muža pušta blizu samo u funkciji domaćina za sitnice. Skok do Konzuma po ribu, pokupiti Elizabetinu i Jasininu haljinu kod krojačice, odnijeti cipele na popravak pa ih hitno donijeti nazad jer gosti samo što nisu tu, otići kod susjede po lonac, sve to pada na Marka. Uvijek je uz Jasnu, kao rep male šeprtljave pudle.
Jasna i Marko naš spoj za pamćenje! zafrkavali su ih prijatelji na svadbi, a Elizabeta je mama nježno odgurkivala, dok je mladoženja klizio prema njoj. Marko ju je tada volio, stvarno volio. Volio ju je kad se rodila Elizabeta, njihova jedina kćer; Jasna nije htjela drugo dijete, ali Marku ne bi smetao ni sin, ni još jedna kći. No…
Znaš ti koliko me koštalo nositi i roditi nju?! Ti znaš, Marko, što je to? Da si ti jednom rodio, razveo bi se istog trena, to je užas, Marko! Ne proturječi! Dosta mi je tvojih gluposti! I što sam gledala kad sam nosila Elizabetu? Ni prijatelje ni izlaske, samo četiri zida jer si ti onaj put navukao gripu pa sam ležala kao biljka! Ne, dragi moj, ne! To mi je dosta za čitav život. Evo je, pa odgajaj. Mada, koga ti možeš odgojiti? Smiješno, jedva pelene promijenio, tremaroš, sve sam sama morala! Nikakve više trudnoće, ni porodi, ni mlijeko, ni ova figura koja mi je propala! Kupi li ti što za sanatorij? Nama treba naš Jadran, Elizabeta i ja idemo na more, a kasnije, mogli bi mi do Turske ili Cipra! Nije ti uopće bitno što ti dijete ima lošu krv zamisli, moramo na more radi zraka! Bor i more za nju!
Nikakva loša krv, laže Jasna. njoj se ide iz vrućeg Zagreba; odmorit će, jest grožđe, lijeno odvajat bobice pa žmirkati nad svježinom i kukati kak je kiselo, piti mineralnu, zabijat se u blato, glumit da joj pomlađuje kožu. Kupanje, sunčanje, zaspati na ležaljci pa se probuditi crvena kao rajčica, očajno gledati konobara da joj donese sladoled ali bez napojnice, naravno.
Sve to Jasna zna, naučila od svoje mame. Istini za volju, ona nema od čega ni odmarati žena nije radni dan radila, diplomu čuva među starim haljinama što joj ih Marko donio s putovanja. Fino je kad je muž često vani, po svijetu, međunarodni prevoditelj, diplomat, jednostavno život…
Bez posla, ali sa stalnom kuharicom, spremačicom, repeticijama za Elizabetu, Jasna nekad ima osjećaj da je strašno umorna i puna novih ideja za promjenu ambijenta, novih gledatelja za svoju predstavu života. Tada izvlači svoj glavni adut Elizabetu.
Elizabeta ima nisku željeznu krv, anemiju, apatiju i rahitis, domaća škola joj zadaje muke i “mora” na odmor.
Marko pristaje, bitno je da se uloži u njihovu jedinu Elizabetu bez nade u još kojeg mališana…
Najbolji ljetni odmori i hoteli, zimi vikendice kod prijatelja uz roštilj i vatromete svijet pred Elizabetinim nogama. A Jasna? Njoj nije bitno, ona samo prati dijete, kako drugačije pustiti malu samu…
Jasna i Elizabeta su jako bliske, prave prijateljice, vječno šapću, smiju se, namiguju, izvale se na veliki krevet u roditeljskoj sobi i prelistavaju modne časopise. Marku u tim trenutcima nije dozvoljeno da im smeta.
Shvati, Marko, mora mi vjerovati, ja hoću biti njena povjerljivica, sve će biti dobro pojašnjavala mu je Jasna.
Dijete treba prijatelje svoje dobi, tvoje guranje u njenu dušu je užasno! Marko bi tvrdoglavo zaklopio novine i bacio ih na sjajni stol.
Ma ima ona i te ćaknutice od prijateljica! Jasna bi slegnula ramenima. Ali s kim će pričat o životu, ako ne sa mnom? Jasno, ha?
Nije dovršila rečenicu jer je prasnula u smijeh. Marko je zbunjeno pogledao.
Što ti je?
Da samo vidiš kak izgledaš u odrazu kredenca! Kao patuljak i grbavac! Ajme, Marko, što si doživio! Jasna se počela smijuljiti do štucanja, pa je Pavla, kuharica, donijela čašu vode za smirivanje gazdarice. A ova sve iznova:
Marko grbavac! Marko patuljak! I pokazivala prstom…
Te se svađe palile i gasile, ali uvijek tinjale negdje ispod površine…
Elizabeta, dušo! Evo tata je konačno došao pameti i donio ti dar. Cvijeće! Marko, a što stojiš, pokloni djetetu cvijet! A ja ja sam ti spremila… Jasna je izvukla malu kutijicu iz zlatarnice.
Elizabetine oči zasjale. Marko se smrknuo.
Nosi, lijepo stoji, mila. Naušnice sa safirima i medaljon. Lijepo? Jasna je objašnjavala sav sretna.
Elizabeta pipka naušnice, mama joj pomaže s kopčanjem.
Jasna, otkud ti novci? Znaš da bismo trebali štedjeti, meni posao visi o koncu i Marko je šaptao, ali Jasna ga je ignorirala.
O, Marko, ne počinji! Eli, tata opet štedi na tebi! prenemagala se Jasna, napućena poput uvrijeđene štuke.
Ne govori gluposti, Jasna! Nikad nisam štedio na vama, a rekla si da nećeš ništa preskupo. Elizabeta je premlada za tako teške drangulije, gdje će u njima? Otac je gledao kćer, odmahivao glavom.
O tome ne trebaš razmišljati! Recimo, sutra idemo u HNK gledat balet i blistat, je lda, mala? A ti, Marko, idi čitaj svoje dosadne novine, s njima si kompatibilan! Ajmo, Elizabeta, šaputati.
Jasna je izbacila muža iz sobe, zalupila vrata i okrenula se kćeri.
Cece, danas dolaze ekipa, teta Pavla već kuva. Nisam sigurna tko su svi Ti ćeš me upoznati? I koju haljinu da obučem? cvrkutala je Jasna, gladila kćer po kosi. Baš je lijepo kad su mama i kćer najbolje frendice!
Elizabeta joj povjerava sve svoje brige, dijeli vedre i tužne crtice dana, i tako Elizabetin dan postane malo i Jasnin. Kasnije Jasna Marku prepričava: A mi ti matematičarku ne podnosimo! Nema ona pravo vikati! A onaj Luka Radić nam je drag, kavalir, svira violinu! Ide u muzičku, i… Ali što ću ti ja to pričati kad ionako ne slušaš!
Slušam, Jasna, briga me, brinem i ja za nju. Samo ne bih toliko ulazio u detalje. Treba imati svoju slobodu, znati odlučivati bez tvojih uputa! kontra Marko.
Znači, ti bi da pogriješi koliko i ja? Da se djevojka pati jer joj nisam pomogla kad je trebalo? Jasna prezrivo, uzdrmana, odmahne glavom. Da je barem moja mama bila otvorena, drugačije bih završila, ne bih se udala za ovakvog slabića! Ja sam sve žrtvovala radi vas, a ti niti normalan muž niti otac. Ne miješaj se.
… Jasna i Elizabeta opet su isprobavale cipele, konačno izabrale bež od brušene kože, sređivale se, a onda Jasna pusti Elizabetu u šetnju.
I tako ona koraca ulicom, osmijehuje se, namiguje suncu što je prati Zagrebom. Dan je poseban, osamnaest godina već to je fešta. A još je tu Luka…
Na misao o Luki Elizabeti srce lupa i cvrkuće.
Eto, to su leptirići u trbuhu, misli cura i nervozno uzdahne. Gotovo da bi vrisnula od sreće, toliko je toga u prsima…
Luka joj često šalje šaljive poruke. Još nisu par, ali nada se da će danas, možda baš na rođendanu, sve odlučiti. Samo kad roditelji odu i ekipa ode, a Luka ostane… Glava joj se vrti!
Brzo pogleda sat vrijeme je doma, dolazi društvo!
U kuhinji teta Pavla još slaže, Jasna je zamolila da stol bude elegantan, nikako papirnate salvete (ipak nismo birtijaši!), a obavezno u sredinu tanjur s voćem: grožđe, breskve, naranče, jabuke… Ipak, jabuke Jasna kasnije makne prejeftino, ne paše joj uz sve u šesnaest.
Zazvoni netko na vrata, Jasna izlazi i sama je sredila svoj look, čak možda pretjerala s ružem; haljina na tanke bretelji, dekolte iz kojeg sve pršti, na visokim potpeticama, noge već žuljaju, ali za feštu se trpi!
Bok! uletjelo je nekoliko mladića u hodnik, gurali cvijeće u ruke. Eli! Sretan rođendan!
Dečki su stali Redom stiskati ruke slavljenici, a Jasna je svaku prostrijelila očima. Uvijek na svim Elizabetinim slavama. Čak i u vrtiću, kad su sve mame otišle, ona je ostala.
Ja ću vas slikati! Ne tjerajte me, tak ste slatki! pusti suzu, napravi koju fotku, ali samo Elizabetu. Drugima bi rekla: Nisu vam fotke ispale.
U školi su rođendani slavili kako to ide, u igraonici, roditelji se mučili s kiselim vinom, klinci su jeli pizzu i jurili. Kasnije Elizabeta slavi samo s odabranom ekipom doma naravno s Jasnom. Tek kasnije puste društvo samo… Dobiju novac za izlazak, Jasna vjeruje da njezina mala neće gnjusno glupirati.
Mama, hoćeš li staviti cvijeće u vazu? Odeš u kuhinju, imaš praznu vazu tamo… Elizabeta suptilno šalje mamu iz ekipe, postalo joj malo neugodno.
Auu! Vid mene, totalno sam se pogubila! Jasna je namignula društvu da, eto, dobro bi bilo i njoj čestitati, ali mladež nije shvatila, svi odjurili Elizabeti u sobu.
Stižu i cure, sve se poljube s Elizabetom, šapću, i nestanu izvan vidokruga najbolje frendice.
Elizabeta povremeno provjerava mobitel.
Pa čini mi se, mala, da smo svi na broju! Vrijeme je za stol! Zovi starog i goste! veselo će Jasna. Gladni ste svi…
Mamo, ajmo pričekati još malo! zamolila je Elizabeta.
Ma koga više čekati?! Ajmo, ekipo, u dnevni boravak! provirila Jasna kroz vrata. Već smo složili sve! Marko! Marko Antečić, otvori nam barem pjenušac! zvala je negdje.
Iz radne sobe izlazi tata.
Tata, još malo čekaj šapće Elizabeta. Baš je bitno…
Ni govora! Počinje se! Za stol! Jasna široko otvori vrata blagovaonice, onako filmski, teatralno.
Društvo sjeda. Jasna sve njih zna, niti jednog viška.
Taj riđi, Boris, živi za fiziku i svemir, želi raditi u Zvjezdarnici. Simpa.
Do njega Iva, otac joj je faca u nekoj naftnoj kompaniji. Pozvala je jednom Elizabetu na vikendicu pa to je skoro imanje! Jasna bila očarana, odužila boravak na tjedan; kako bi pustila dijete samo? Dogovor je bio, ide s mamom.
Ivan, Nikola, Damir osrednji dečki, ali veseli, nek stanu. Jednom od njih tata radi u garaži detalj za zapamtiti, uvijek treba znati!
Sanja i Karmen šaljivdžije, površan svijet, ali u sjeni njih Elizabeta blista još više. Dobre cure…
Ulijevaju pjenušac, tata daje zdravicu, svi se kucaju, poneki kap ode u salatu i na stolnjak. Svi se još više nasmiju.
Marko uskoro mora obaviti posao pa ode. Elizabeta trese škrobljenu salvetu, ne jede ništa.
Znate li vi gdje je Luka? Pisala sam mu, nije ni pročitao poruku. Rekao je da dolazi
Svi za stolom znaju za simpatiju; svi brinu radi nje.
Zar ti ne znaš? iznenada će Iva.
Što? smrknuto Elizabeta.
Išao je jučer, primljen je na faks, ali nije ovdje znaš da je htio na medicinu, pa ode…
Otišao? Pa dogovorili smo se… mogao je sutra Kud je otišao?! šaptom se Elizabeta užasnula. Leptirići u trbuhu kao kornjače, boli je.
Jasna će ti sve reći Iva si dodatno sipa salatu.
Jasna se ispravila kao guska u dvorištu.
Mama? Elizabeta se okreće prema mami. Što to imaš ti s tim?
Marko, iza vrata, uzdahne. Evo je prepredena žena, opet nešto spletkari…
Ja? Nemam pojma! Evo, zgrabite šunke, dečki! Domaća je. Eva je peka! A poslije može malo kolača, pa ples i… brblja Jasna, ali Marko je povuče u kuhinju.
Jasna! Nije red pred gostima! Pusti me!
Nije slušao, odlučno ju je odvukao u kuhinju.
Elizabeta, hajde! Vrijeme je da ova predstava završi! naređuje otac. Djevojka poslušno ustaje…
U kuhinji sparina, miriše na kolače. Stol pretrpan posuđem, priborom, netko je ostavio šalicu na rubu. Na štednjaku nekoliko tava i protvan iz pećnice.
Sad ćeš Elizabeti reći istinu. Sve, Jasna! Kako si stalno čitala njene poruke, kako si prisluškivala, gurala nos tamo gdje ti nije mjesto. Sve! Marko je tresnuo po stolu. Jasna zadrhti. I Elizabeta.
Pa što sam napravila? uvrijeđeno podigne obrvu Jasna. Nije zabranjeno pregledati mobitel vlastitog djeteta! To ponekad spriječava gluposti! Nas dvije imamo posebnu vezu, Elizabeta ništa protiv toga nema, je lda?
Elizabeta zbunjeno pogleda na mamu pa na tatu, stisne šake.
Mamo, ti nisi normalna! Kakva veza, zašto bih ja pristala da mi upadaš u život? I stvarno si sve čitala, svaki dan? Odvratno, fuj! Ponižavajuće! glasi joj podrhtavaju, poželi pobjeci, ali ostane. A ti, tata? Znao si i šutio? Mislila sam da si ti barem ispravan, kad ono još gore!
Da, Elizabeta! On je grozan čovjek! Ali ne slušaj ga, sve smo mi zajedno, mi smo tim! Ne budi smiješna. Zahvaljujući meni imaš sve, natjecanja, ispite u muzičkoj, maturske ja sam sve iznijela na leđima. Zato je bedasto da ti mene nešto skrivaš. A Luka… Ma nije on za tebe. Znam muški rod jako dobro. Kako sam ja nazvala na faks i dogovorila upis odjurio je za sat vremena! Odmah, Elizabeta! A ti? Za njega si samo još jedna od sto. Mjesto na fakultetu bilo je samo jedno; zahvaljujući tatinom imenu osigurala sam mu studentski dom. On meni vječno zahvaljuje! Ali da bude blizu tebi e pa ne dolazi u obzir. Neću dozvoliti jednog takvog dečka, sin radnika, ne dolazi u obzir. Rodila sam te, imam pravo…
Na što, mamo? Na mene? Elizabeta prasne u smijeh. Tvoji uspjesi? Ma daj, sve sam sama. Ispite, učenje, tvoje oćeš čaj, oćeš van, sjedi pravo, opusti prste, ništa toga nije pomoglo. Razumijem, ti nemaš svoj život pa živiš moj. Trpjela sam te iz samilosti…
Marko se okrenuo prema prozoru. Evo, svemu je kraj: mirni život, privid normalnosti, njegova željena normalna obitelj propada. Ženio Jasnu jer… pa, ostala trudna, sam si je kriv i nosi posljedice. Takva je sudbina uz Jasnino piskaranje… Ali bila je strastvena, vukla ga, njega, štrebera u žnj okularima, pa je i on na trenutak povjerovao da može, i… i rodila se Elizabeta.
A Jasna je iz fine kuće, morao ju je ženiti, ne bi je smio kompromitirati! Što sad?
Kako tako, Elizabeta?! Sve sam dala za tebe! Mislila sam, odrasteš i bit ćemo prave prijateljice… Da mi je moja majka dala što sam ja tebi… Mi smo prijateljice, Elizabeta, najbolje na svijetu! dramila je Jasna, pa se okrenula. Marko! Tvoja kći je zbunjena, a ti…
Da. Zbunjena je. Mi smo je zbunili. Namamili u mrežu pa zapleli. smješkao se Marko. Oprosti nam, Elizabeta. Ako možeš.
Cura je htjela reći da prave prijateljice ne ulaze nepozvane, ali začulo se zvono, Iva je otvorila vrata.
Na pragu stoji Luka s ogromnim buketom one vrste cvijeća što Jasna posprdno zove “tržnica mix”.
Luka? Mislila sam da si otišao! šaptala je Elizabeta, gledajući ga odozdo.
Eh, kud da idem? Nije to drugi kraj svijeta! namigne Luka.
Ma vidi! Svaka luda prijeđe devet brda! promrmlja Jasna kroz zube.
Obećao sam doći čestitati, pa evo me! Uzmi cvijeće, izgleda da se bezveze mučim s njim. Za tebe je…
Odjednom je pocrvenio do ušiju. Elizabeta nikad nije vidjela da netko tak pocrveni i odmah zgrabi cvijeće.
Sagnu se! zapovjedi mu dugoočekivanoj gostu.
On se poslušno spusti. Elizabeta ga poljubi. U usta. Tako.
Društvo iz sobe pritislo nosove na vrata, otac odahne, a Jasna zažmiri.
Hvala vam, Jasna! Luka zagrli Jasnu, stegne je. Dobrotvorko! Vi ste sve sredili, znam! Tamo na medicini predaje profesor koji je operirao mog djeda prava faca! Super što idem kod njega! Kad završim školu, kirurg sam, režem žuč bez glasa, obećajem!
Jasna problijedi: “Ne daj Bože!”, a svi se razvali od smijeha, jadnici! Marko se smije iskreno, suze mu u očima.
Ekipa već rastura za stolom, šali se, priča viceve, a Elizabeta ne ispušta Lukinu ruku. On baš uživa.
Marko! Kakav je posao? Tko te zvao? strogo će Jasna, odloži praznu šalicu. Sad bi se ona igrala prijateljice s mužem, a on, bome, uzmiče.
Nitko.
Pa si pol sata pričao s hranom iz frižidera? sarkastična Jasna, dočeka da Marko ode pod tuš, zgrabi mobitel, ali sa šifrom se nije snašla, pa panika i mob vratila. Nema veze, tvrdoglava je, saznat će ona sve… samo joj to možda neće baš sjesti…
