POSLJEDNJI ZRAK
Za Jasminu Ivanovnu Radić, šeficu internističkog odjela, svi su se okretali muškarci s neizrečenim zanimanjem, žene s iskrenom zavišću. Vitka, tamnih očiju, bijela joj je kuta stajala kao salivena. Kosu bi vezala pozadi u uredan valjak, a škrobljena bijela kapica na glavi dodavala joj visinu. Je li to zbog pravilnih potpetica ili nježnog hoda, ne zna se, ali tihi odjek njenih koraka nije nikada smetao. Izgledala je kao da ima četrdeset i pet, no nitko u bolnici nije mogao reći koliko zapravo ima godina. Strogu i beskompromisnu Jasminu bojali su se i djelatnici i pacijenti.
Muški iz redova pacijenata i kolega pokušavali su s njom koketirati, zvali je na kavu, poklanjali čokolade, cvijeće. Ali bi na njen ozbiljan pogled ostajali ukočenih ruku, bez riječi. Pričalo se puno o Jasmini. Kažu, preživjela nesretnu ljubav, muž stradao li negdje na moru, li u ratu. Izgubila dijete… Nitko nije znao što je od toga istina, a što samo zlobni tračevi.
Jedino što su svi znali, bilo je to da živi sama. Nikoga nije puštala blizu, ni sa kim se nije družila. A nije bila ni zla, ni osorna. U mladosti je izgubila glavu za kolegom s fakulteta, ljepotanom Igorom Radićem. Nije mogla disati bez njega. Njega je, kao što to često biva, pažnja privlačila drugdje i istinska, predana ljubav Jasminina bojala ga je. Otišao je, izabrao drugu.
Od onda, Jasmina više nikom nije otvorila srce. Možda je još uvijek voljela Igora, možda se bojala novih izdaja.
Zaustavila se kraj sestrinskog pulta.
Vera, molim te, daj mi karton Parackog iz pete sobe. Pripremit ću mu otpusno pismo za sutra.
S kartonom pritisnutim uz grudi vratila se u ured.
“Sad, kad se oporavio, sve dalje ovisi samo o njegovoj želji za ozdravljenjem i snazi organizma. Vidjet ćemo kada će opet doći kod nas…”, razmišljala je ispunjavajući na računalu standardni obrazac otpusnog pisma, nabrajajući učinjene pretrage, terapije, laboratorijske nalaze…
Do kraja radnog vremena ostalo je pola sata.
Jasmina je tiho izašla iz ureda, zaključala vrata i zastala. Na kraju hodnika uz prozor stajala je žena i tiho razgovarala na mobitel, leđima okrenuta. Do njene uši dopreše neobične riječi.
Ne, nije umro. Življi je nego ikad. Ne ljuti se. Rekla sam mu Ma nikako Misliš da nije znao? Ajde, navečer ćemo pričati.
Žena je odložila telefon i otišla prema stubištu ne osvrćući se.
Jasmina Ivanovna ušla je u petu sobu. Inače bi oplela po praznim krevetima zbog pušenja vani, ali sada je samo pogledala prema muškarcu, leđima okrenutom prozoru, i šutjela.
Gospodine Ivane, sutra… počela je, ali kad je vidjela bol na njegovom licu, zatreptala je.
Što se dogodilo? sjela je na kraj kreveta, da ne stvara dojam nadmoći. Je li vam loše? Gdje boli?
Mogu li ostati još? Nemam Nemam kamo
Kratkim, mucavim glasom uspio je izgovoriti.
Ima li mu mjesta? Žena mu dovela drugog. Tako i rekla: ‘Gotova predstava, sada sam s drugim i bit ću mu vjerna do kraja.’ A njega šutnula, da prostite, nogom, promrmljao je sijedi pacijent iz kuta.
Je li istina? tiho je pitala Jasmina.
“Sada znam o kome je ona žena kod prozora pričala na telefon. Nadala se smrti muža. Nije dočekala, pa mu je samo rekla da mu je mjesto zauzeto.”, prođe joj kroz misli.
Ivan Paracki, snažan čovjek u kasnim pedesetima, kratko ošišan, u očima urezana tuga. Okrenut zidu, stiskao se vilicom.
Jasmina pogleda kroz prozor. Bio je kasni travanj. Pupoljci na krošnjama u bolničkom parku samo što nisu pukli i pustili mladice, ali iz sivog, hladnog neba prijetilo je snijegom. Dan nije donio ni tračak sunca.
Nemate nikamo? Nijedan prijatelj? Djeca?
Imaju oni svoje. Dan-dva bi primili, dalje ne. Sramota mi u mojim godinama po tuđim kućama spavati. Znao sam, žena ima drugog. Mislio sam, preproći će je…
Gospodine Ivane, nekoliko dana vam neće spasiti stanje, a krevete trebamo za druge bolesnike, zastala je Jasmina. Znaš što? Imam kuću na selu, osamdeset kilometara od Zagreba. Cesta je dobra, kuća čvrsta, ali treba ruka. Nije nitko ondje dugo živio. Donijet ću ti sutra ključeve, objasnit ću put. Ustala je i odlučno izašla iz sobe, ne ostavljajući mu šansu za odbijanje.
E pa svaka čast! zadivljeno je rekao čovjek iz kuta. Stroga je, a vidi kakva je duša! Ne budi lud, Ivane, nemoj odbiti. Tvoja mačka nevjernica joj nije ni do koljena.
Procvala je drijen i smokva, svježe vjetrovite dane zamijenili su sunčani i topli. U nedjeljno jutro Jasmina je sjela u svoj auto i krenula vidjeti kako je njen štićenik.
Prijatno ju je iznenadila transformacija kuće. Okviri prozora obojeni veselo-plavom, krov popravljan, bjelasa se nova lesonitna stepenica na ulazu. Parkirala je u dvorištu i ugasila auto. Na prag je izašao Ivan u staroj majici, trapericama, bos, umoran nestao, lice preplanulo, ruke opasano mišićima od rada. Izgledao je kao drugi čovjek.
Dobar dan, došla sam te obići. Nije ti valjda netko smetao? naslonila se na vrata automobila.
Ma tko bi? Tri stare susjede, samo sretne što je netko opet došao. Vikendaši imaju svojih briga, odgovorio je, još iznenađen njenom pojavom.
Vidim da ti je seoski zrak pomogao. A posao?
Ma, ništa posebno Otkako sam u mirovini iz vojske, shvatio da ne znam ništa osim paradiranja i građenja vojnika u red. Radio sam kao zaštitar. Ne žalim se, mirovina je dobra.
Hajde, pokaži gdje si se smjestio, napokon se odmaknula od auta i prišla kući.
Ajme, zbunio sam se, oprosti Ivan je udario dlanom o čelo i požurio otvoriti vrata.
Jasmina je zastala na pragu. Po kuhinjskom podu prostirani baka-tepisi, kroz čipkaste zavjese plesale su sjenke, na prozorima dvije tegle pelargonija, stari zidni sat kuca u kutu.
Pelargonije mi dala Valentina, ona s kraja sela. Uz njih je nekako toplije, zar ne?
A što miriši ovako domaće? upitala je Jasmina.
Skuhao sam kelj i krumpir, hoćeš? požurio se Ivan, prvi put nasmiješen otkad ga poznaje. Nije išlo odmah, nisam nikad živio na selu. Sve spalio ili ostavio sirovo. Susjede su mi pokazale.
Jasminu je kuća obavila toplinom, podsjetila na djetinjstvo, na baku Nije bila tu od kad joj je majka umrla. Nije mogla dolaziti, a ni prodati kuću uz uspomene još manje. Ostala je iza babe i djeda, poslije ljeti bi mama boravila, vraćala se u grad tek zimi. Sada ni nje više nije bilo.
Sjetila se kako bi natovarili auto teglicama krastavaca, pekmezima, gljivama Vozili natrag u Zagreb pa cijelu zimu jeli i sjećali se ljeta. Mama Koliko je prošlo godina
Reci mi, koliko još mogu ostati ovdje? Ako ti smetam, samo reci prekinuo joj je misli Ivanov glas.
Ostani koliko želiš. Nisam dolazila gotovo deset ljeta. Nemam snage, a ni volje. Obići ću te opet, ako ti ne smetam. Kao što je bilo dok je mama živjela tu toplo i mirno. Ja za kuću i zemlju nemam ni vještine ni srca, spustila je pogled, a Ivan je tiho šutio.
Donesla sam ti hrane, totalno zaboravila! izjurila je iz kuće.
Ivan je odahnuo. Prvi put ju je vidio bez bijele kute i kapice, u jednostavnoj haljini, izgledala je mlađe, nekoliko pramenova iskliznulo iz valjka. Bila mu je bliska, jednostavna. Pogledao je svoje ruke, ogrebane od zemlje, sad je tek osjetio godine.
Otišla je čim je sunce zašlo, ostavivši u kući tek dašak parfema. Sve, što bi dotaknuo, mirisalo bi na Jasminu. Taj osjećaj u srcu koji je gotovo zaboravio, sada ga je budilo i veselilo. Nikada ne bi ovo doživio, da Sad je bio i zahvalan bivšoj ženi. Tu noć nije spavao, samo bi se prevrtao, tjerajući previše žarko maštanje.
Jasmina je došla ponovno za dva mjeseca. Donijela hrane, novu udicu. On je ponosno pokazivao: ogradu je popravio, čak iz obližnjeg sela dolaze bake i žene koje traže da im nešto sredi, zauzvrat donesu mlijeka, vrhnja, jaja
Kuća je dihala novim životom, kao da sad i ona ima svog gospodara.
Na zimu te hranim kiselim krastavcima! hvalio se Ivan, a Jasmina vidjela kako mu je nestao trbuh, kako je uspravan. Zagledala mu se u oči i zarumenjela.
Sunce je već zalazilo, obasjalo sve jarkom narančastom bojom.
Sad ću. Ivan iznenada izjurio iz kuće.
Jasmina je šećući pogledom skenirala stvari u kući, pomislila na sve novine i promjene. Kad ju je zabrinulo što ga dugo nema, izašla je van, oko dvorišta, pa u vrt. Tamo je, uz plot, sjedio Ivan.
Ivane! potrčala je k njemu i spustila se na koljena.
Ispratila mu nepravilan puls, otrčala u auto po prvu pomoć, na pola puta se vratila po čašu vode. Omot haljine lepršao joj je oko nogu dok je žurila. “Trebao bi injekciju”, pomislila je, opet potrčala, stavila mu tabletu pod jezik i dala vode.
Nakon petnaestak minuta, Ivan je ustao, a Jasmina mu pomogla do kuće i smjestila ga na krevet.
Previše sunca, htio sam ti pripremit krastavce… O-stani rekao je Ivan tiše, prelazeći na “ti”.
Jasmina je stajala neodlučna, a Ivan je spustio glavu u njen trbuh i zajecao.
Sreća je čudo. Čekaš je, zoveš, pitaš se nije li zalutala, ili da ne zalutaš sam. Navikneš se biti sam, bez izdaja i straha. A onda se tvoje putanje i sudbine susretnu. I ako kreneš zajedno dalje, to je nešto novo.
A ljubav? I ona se mijenja. U mladosti goruca, žestoka, želiš sve ili ništa. S godinama, smiri se, postane topla, tiha, kao posljednji zrak zalazećeg sunca…
