Dvije niti
Hajde, Kaja, požuri! Danas nas čeka puno posla! blago je korila gospođa Ljubica svoju psićku. Već smo triput obišle cijeli park, a ti još uvijek rješavaš svoje stvari! A ja sam za doručak planirala raditi štrukle sa sirom.
Namrgođena Kaja, potomkinja slavnih čuvara pekinške carske palače, pogledala je svoju vlasnicu s očitim prekorom, kao da joj govori: Godine, dušo! Zar to ne razumiješ? Starost nije za slaviti!
Gospođa Ljubica je taj pogled prepoznala, zbog čega bi joj bilo još teže. Ujutro, dok bi oblačila kaput i pripremala povodac, još bi sama sebe uvjeravala da su godine samo broj, a da ima još puno života pred sobom. Ali, pred kraj šetnje, sav bi joj elan ishlapio, i ni debela jakna nije više mogla ugrijati hladnoću u njezinoj duši. Proljetni vjetrić, koji joj je prije trenutak milovao lice, pretvarao bi joj se u prijetnju, a polagana Kaja činila se uzrokom svih tjeskobnih misli koje su je opet pratile.
Što ju je zapravo čekalo nakon povratka iz šetnje? Kuhinja, pranje, čišćenje, sapunice iz serije, i muž, Marko, koji je odkad je otišao u mirovinu postao mrzovoljan. Sad bi se žalio što ga je sudbina prerano sklonila sa scena života, sad bi šutio do kasno u noć, dok bi se Ljubica sa zebnjom pitala što ga je toliko povrijedilo, sad bi gunđao bez ikakvog razloga.
Gunđao je Marko glasno, znajući da je Ljubica, nakon preboljene gripe, slabo čula na lijevo uho, pa joj nije preostalo ništa drugo doli slušati te riječi što su joj postale stalni šum u glavi, i pokušati se distancirati barem toliko da ne izgubi sposobnost veseliti se makar novom danu.
Zadnje vrijeme, Ljubica se osjećala kao stara žena. Ponekad bi se, doduše, razvedrila zbog sitnica: prvih visibaba ili kreme za lice što joj zategne obraze, ali bi taj žar brzo nestao čim bi Marko nadureno upitao:
Opet se sređuješ? Čemu?
U tim trenucima Ljubica bi najradije tresnula nečim teškim, povikala iz sveg glasa i pobjegla van s Kaju. Ipak, smirivši se, prisjetila bi se kakav joj je Marko bio nekad, koliko joj je ljubavi dao, i postajalo bi joj silno neugodno što je dopustila sebi tu slabost.
S Markom se Ljubica upoznala još na fakultetu. Ona, vesela, snalažljiva, šarmantna, bila je miljenica godine. Momci su je salijetali, ali Ljubica se znala držati. Sanjarila je o velikoj, pravoj ljubavi. Takvoj da duša plane, da nebo zasja od sreće.
Za to nebo u draguljima uvijek joj je govorila njezina mama.
Ti si moje zlato, kćeri. Imaš dušu, imaš i ljepotu Božju. Tebi je sve dano, ali nemoj trošiti dušu na sitnice. Sačekaj svoj dan. Tada ćeš imati i sreću, i nebo u draguljima. Vjeruj meni, majka neće loše savjetovati.
Ljubica je slušala, koliko je znala i umjela.
Ali kad je ljubav došla, nepozvana i iznenadna, zaboravila bi na sve savjete.
Njezina prva ljubav nije bio Marko. U to vrijeme nisu se ni poznavali.
Njezino srce osvojio je Nikola vrckast, zgodan i popularan dečko. Bio joj je kolega s faksa, i prve dvije godine nisu jedno drugo ni zamjećivali. Pa je onda, jednog dana, planula iskrica. I došlo je slavlje!
Večernje šetnje, cvijeće, učenje isprepleteno poljupcima sve je bilo tu. Roditelji su već šaptali o svadbi. No, onda se dogodilo nešto što je promijenilo život cijele njihove obitelji.
Otok Lošinj
Prekrasno odmaralište na Kvarneru, kamo je Nikola nagovorio Ljubicu da otputuju. Tamo je Ljubica okusila ljubav pod zvijezdama, a nedugo zatim i gorčinu prevare.
Sretna i sigurna, uvjerena u svoju buduću sreću, Ljubica je Nikolu zatekla na plaži u zagrljaju najbolje prijateljice
Što ju je tada održalo da ne doživi potpun slom, znale su samo valovi i crnilo oluje na obzoru. Pobjegla je bez da se osvrnula, već osjećajući kako više nikad neće moći oprostiti onom koga je jučer voljela svim srcem. Noge su joj bježale, spoticale se o mokar pijesak, ne čujući zabrinute povike iza leđa.
Prvi udari grmljavine tresli su nebo kad se uspinjala stazom s plaže. Kiša ju je u trenu natopila do gole kože, a uplašena gromom, Ljubica je čučnula kao dijete.
Možda je baš to vratilo razumu ravnotežu ili je srce napokon poslušalo razum. Nastavila je, uhvativši se čvrsto za draču uz rub ponora, i šapnula:
Bit će dobro
Nije vjerovala u to što govori, ali te su je riječi nekako osnažile. Mokra, vratila se u smještaj i nikom nije otkrila što je vidjela.
Ujutro se opet prošetala do mora. Iako i dalje uzburkano, to nije spriječilo kupače.
Ljubice, gdje si nestala sinoć? Nikolini poznati dlanovi nježno su joj obgrlili ramena, ali se Ljubica odmah izvukla iz njegovih ruku.
Nisi me ni primijetio
Što to govoriš? Nikola, snen i raščupan, nasmijao se. Je li ti ona mliječna ovca presjela? Zar nisam rekao da ne piješ taj koktel! Smiri se, Ljubice! Hajde na utrku do stijene!
Nikola je potrčao prema moru, dozivajući, a Ljubica je iz inata već zakoračila za njim, želeći mu dokazati da nije slabija, ali netko ju je zgrabio za ruku.
Ne treba ti to. Ti si već najbolja.
Ljubica se iznenađeno okrenula. Mladić iza njenih leđa bio joj skoro stranac. Viđala ga je na hodniku ili pored referade, ali nije znala ni ime ni prezime. Samo je upamtila njegove izbočene uši i visinu.
Zovem se Marko mirno je rekao, još ne puštajući njenu ruku. Pođi sa mnom.
Ljubica je bacila pogled prema Nikoli, koji je već skakao po valovima, potpuno je zaboravivši, i polako kimnula:
Idemo
Ostatak ljeta Ljubica je u samoći provodila dane.
Negdje na obzoru jurio je Marko, ponekad bi je upitao kako je, ali pažljivo bi poštovao njenu tišinu.
A Nikola je, bez riječi, jednostavno uzeo drugu za ruku i pravio se kao da s Ljubicem nikad ništa nije bilo. Niti tajne, niti snovi, ni godine zbog kojih su oboje gubili dah za budućnost. Kao da je povukao gumicu po sjećanju i rekao: Nema potrebe za povratkom.
Kući se Ljubica vratila preplanula, odrasla, i ne sama. Novi život, što je u njoj kucao, dao joj je besane noći i teške misli.
Što da radim, mama? nije skrivala ništa od svojih roditelja.
Živjeti, dijete. Najlakši je to odgovor! Možeš li dalje mirno živjeti ako oduzmeš život?
Ne mogu
E pa vidiš! I ne boj se ničega. Mi smo uz tebe. Pomoći ćemo ti.
Ne zamjeraš mi?
Zašto, Bože? Pa nisam ja svetica! I ja sam bila mlada. Ne, Ljubice. Nema ljutnje, ali ima gorčine. Ne jer ćeš nam dati unučicu ili unuka, nego jer bih voljela da uključiš glavu u pravim trenucima. Ovo nije kao pojesti kolač. Sada znaš o čemu pričam. Život ti donosi promjene jednom zauvijek. Sve si znala. Sve sam ti ispričala kad ti je bilo vrijeme. A ipak nisi poslušala. Nadam se da ćeš sada prvo razmisliti pa učiniti. Razmišljaj, kćeri! Ova je tvoj život. Ti ga živi. Razumiješ?
Da
Ljubica još nije znala da je sudbina već drži dvije niti i sprema ih spojiti.
Tjedan dana po povratku s mora, Marko joj je jedne večeri došao.
Moram nešto reći.
Što? Ljubica je stezala vestu oko sebe, iako je bilo toplo.
Hoćeš li za mene? Marko ju je gledao mirno, kao da joj je razgovor već poznat.
Odmah tako?
Koga bih više? Bolje od tebe nema, a ne treba mi ni bolja.
Neću, Marko odlučno je odmahnula Ljubica. Ništa ne znaš o meni.
Reci mi.
Zašto?
Jer je to sada i tvoj i moj, možda naš život.
Sam ćeš odustati kad sve doznaš uzdahnula je.
Ne govori u moje ime uozbiljio se Marko. To je moje za odlučiti. Reci mi.
Vijest o djetetu nije ga iznenadila. Samo je kimnuo i mirno ponovio pitanje, želeći da stvarno razmisli.
I Ljubica je razmišljala. Odbila ga je.
To nije tvoje breme. Nađi drugu, Marko.
O meni odlučujem ja. Čuo sam te ozbiljno je odgovorio Marko, ali nestati iz njezina života nije naumio.
Od tada do rođenja djeteta, Marko joj je bio najbliži. I iz rodilišta ju je on dočekao. S Ljubičinim roditeljima i malenom Anom, koja se rodila na isti dan kad i njena majka.
Kako ćeš je nazvati? upitala ju je primalja promatrajući glasnu, crvenkastu bebu koja je prvom suzom popunila sobu.
Ana po mojoj majci.
Lijepo ime. Sretno, Ana!
Nakon izlaska iz bolnice, Ljubica se vratila roditeljima.
Pripremili smo sve za vas, Ljubice! I pelene, i robicu, i kapice! šaputala je majka, njihajući unučicu dok su se vozili kući. A nisi vidjela kinderbet koji je Marko donio! Prava umjetnost!
Da? Ljubica je skrivala osmijeh, osjećajući da će kćer imati oca.
Krevetić je zaista bio čudo: od svijetlog drveta, urešen ornamenatima, sjajio je u polusjeni Ljubičine sobe.
Prekrasno Ljubica je kružila jagodicama po rezbarenju, gledajući kako njezina Ana spava u poklonjenom krevetiću. Sam si izradio?
A tko drugi? Moj otac je drvodjelac, naučio me svemu. Za kćerin krevetić, bilo je dosta mojih ruku.
Kćeri?
Ako želiš. Neću ponavljat pitanje. Sve znaš. Kad odlučiš samo reci. Ja čekam.
Ljubica je rekla, ali tek nakon dvije godine, kad je srce zakucalo novom snagom i shvatila da joj Marko više nije stran.
Vjenčanje je bilo skromno, ali radosno. Mala Ana je pljeskala iz svega srca gledajući roditelje u prvom plesu.
A onda je prošlo još svega i svačega. I rođenje sina, i smrt roditelja, i bol i sreća, sve što je sudbina njima polako darivala. Djeca su odrasla, dragali su unuke. Ana se odselila u Zagreb, a sin Ivan, vojnik, završio je na krajnjem jugu. Posjećivali bi ih uoči Nove godine i ljeti, ali Ljubici i Marku to je bilo premalo.
Kad su se vratili kući, Ljubica je oprala šapice Kaji, navukla pregaču i baš se spremala raditi štrukle kad je Marko uskočio u kuhinju.
Ljubice, pleši! mahnuo je papirom.
Zbog čega sada to? nevoljko promrmljala je, mijenjajući raspoloženje kao i on.
Pismo od Ivana! Piše da ima vijesti!
Kakve?
Ljubica je otvorila hladnjak, posegnula za sirom, a onda ljutito tresnula omiljenom zdjelom na pod kad je čula:
Prebacuju ga! U Zagreb! Bit će sada s Anom! A i mi, Ljubice, došlo je vrijeme! Godine su nas zarobile. Tamo su ljudi, unučad, radost! A mi tu sjedimo i brojimo dane! Ana nas nudi godinama, sada i Ivan s obitelji dolaze u susjednu kuću. Piše, već nam je pronašao stan u istoj zgradi. Prodamo li ovaj i roditeljski stan, još dodamo koju kunu, imat će za sve. I za namještaj i za selidbu. Kaže da dobro razmislimo. Što kažeš?
Ljubica je prešla preko krhotina, zagrlila muža.
Pa što tu ima za misliti, Marko? Idemo! Naš je život, koliko god još bilo vrijeme pred nama. Tko će ga za nas živjeti?
Marko ju je poljubio, odmaknuo metlu u stranu i posegnuo za krpom.
Ne diraj! Još ćeš se posjeći!
Ma kakva šteta! Stalno gunđaš da se sređujem, a sad se brineš hoću li se porezati! Što može meni, starom tartufu?!
Kakva si ti stara, Ljubice?! iznenađeno ju je pogledao Marko. Meni si najljepša još otkako si na Lošinju sjala.
I opet Ljubica osjeti miris mora, slankaste kapljice na licu i toplo stisnutu ruku oko zapešća. Sve drugo učini joj se tako nebitnim da se osmjehnula i otela Marku krpu iz ruku.
Radije ti stavi čaj kuhati, dragi moj! Tvoja leđa neće nam večeras zahvaliti zbog tih vježbi! na trenutak mu je stisnula ruku, uz smiješak. Sjećam se, MarkoA Kaja je, sa svoga toploga jastučića, promatrala to dvoje ljudi kako podijeljeno smiju, brinu i ljube baš kao u vrijeme kad su bili mladi. Vani je već mirisalo na ljubičice, a kroz prozor su se probijali prvi veseli zvukovi djece iz susjedstva.
Ljubica je zastala, bacila još jedan pogled na staru kuhinju. Sve je u njoj imalo priču svaka ogrebotina na stolu, svaka šalica koja bi zveckala kad je Marko mrzovoljno znao staviti previše žlica u lonac. Osjetila je iznenadni poriv da sve to zadrži u sebi, pa makar i kao suhu, nježnu bol iza smijeha.
Znaš, Marko rekla je tiho dok je gledala kako mu ruka drhtavo stavlja lonac na štednjak. Dokle god si ti ovdje, gdje god da jesmo, meni će biti dom.
Marko ju je samo pogledao, onim mudrim pogledom što zna više od riječi. I klimnuvši, prošao joj vrhom prstiju po obrazu.
Čaj je uskoro zamirisao, a štrukle su, konačno, završile u pećnici. Negdje između zvuka vjetra i laveža u daljini, Ljubica je shvatila da ju život, ma koliko zamršen i tih, uvijek iznova iznenadi. Niti sudbine, bogate i tanke, opet su bile zajedno u toj kuhinji.
A jučer, i sve što ih je boljelo, odjednom je postalo samo podsjetnik na hrabrost da se krene, pa makar i drhtavim korakom, dalje. Ka budućnosti, ka onima koje vole, s prošlošću zakopčanom u srcu kao najdragocjeniji ures.
Jer tko će živjeti njihove dane, ako ne oni sami?
Kroz mali, otvoreni prozor, u staroj kuhinji, zaigralo je jutarnje sunce i obasjalo dvije ruke što su se, nakon toliko svega, ponovno držale čvrsto baš kao prve niti upletene za novi početak.
