Prijatelje se ne ostavlja
Što me tako čudno gledaš? upitala je zbunjeno umirovljenica i još jače zatresla vrećicu koju je držala u ruci. Dođi ovamo, dat ću ti jesti! Ili me ne prepoznaješ? Jesi me zaboravio možda?
Grgo je teško uzdahnuo. Naravno da ju je prepoznao.
Vjerujte mi, čak zna i kako joj je ime i prezime. Jasno. Ankica Babić joj je ime.
I iskreno rečeno, Grgo je danas nestrpljivo čekao njen dolazak. Samo, u ovom trenutku nije joj mogao prići.
“Vjerojatno ću zbog ovoga kasnije požaliti…” pomislio je sivi mačak, pa se okrenuo leđima umirovljenici i mahnuvši repom u znak pozdrava, potrčao prema smećarima kraj tržnice.
*****
Nikada se Grgo nije našao u ovako nezgodnoj situaciji.
Nekoliko metara dalje stajala je umirovljenica s vrećicom mačje hrane, uporno ga dozivajući, želeći ga nahraniti.
Nije ju vidio prvi put ta draga, dobroćudna gospođa pojavljivala se nekoliko puta tjedno kod tržnice na Kvatriću i hranila sve lutalice i napuštene životinje koje bi joj se našle na putu.
Većinom su to bili ulični psi i mačke.
Ali Ankica je, ponesena tankoćutnošću, pomagala i ljudima u potrebi.
A nije samo mogla i stvarno je pomagala. Obično bi usput pitala: “Nećeš valjda novac na rakiju potrošiti?”
Ne, ne, naravno… klimao je bradati čovjek u poderanim prnjama. Kupit ću si kruha, možda i kobasice… Gladan sam, gospođo, pomozite.
Grgo bi nakon obilnog ručka gledao kako Ankica vadi novčanice iz svog novčanika i uz riječi: “Vidi da ne lažeš, obećao si”, pruža novac čovjeku.
A onda bi, s blagim prijezirom, gledao kako bradati čovjek već iza ugla odlazi prema najbližoj trgovini i vraća se nakon par minuta s bocom u ruci.
Sretan… zadovoljan…
Zrači od sreće kao proljetno sunce… Nekad ti za sreću tako malo treba.
I tako je uvijek bilo od kruha i kobasice ništa. Samo rakija.
Popio bi sve, sklupčao se u kartonu i zaspao mirno.
Jednom Grgo nije izdržao. Prišao je beskućniku i “slučajno” srušio netom otvorenu bocu koja je stajala pored nogu.
Boca se razbila, a sadržaj se razlio po asfaltu.
Da ste vidjeli oči tog čovjeka…
Bio je spreman spržiti mačka pogledom kroz pijani dim.
A da je Grgo pao tom bradonji u ruke teško je i zamisliti što bi se dogodilo.
“Gluplji si nego što misliš… mislio je Grgo, trzajući repom. Bio bi dulje živ bez tog otrova…”
Sakrio se na sigurno i gledao kako ga pijani čovjek traži u želji za osvetom.
Od tog dana, beskućnik je Grgu smatrao neprijateljem brojem jedan i svaki put je pokušavao pogoditi ga kamenom ili limenkom.
Ali dosta o njemu. Bitniji su gladan mačak i dobra žena.
Kao i obično, Ankica je došla do tržnice, ugledala Grgu i pozvala ga.
A Grgo je baš bio itekako gladan (već dva dana nije pojeo ništa konkretno: ili su ljudi bili škrti, ili su ga psi otjerali). Iskreno, mogao je pojesti cijelu svinju. Ili staklenku sira.
Ma zapravo, pojeo bi sve i svašta, samo nek je dosta.
A problem bi se riješio za tren samo je trebao potrčati do gospođe, pojesti porciju hrane i sve bi bilo u redu.
Lako, zar ne? Prići ženi koja je tek nekoliko koraka od njega.
Ali nešto ga je taj dan sprječavalo.
To “nešto” bio je čudan zvuk koji je uporno dolazio s kraja tržnice. Tamo, iza kontejnera.
Grgo je bio zbunjen.
Pa što me gledaš tako? nije razumjela Ankica, tresući vrećicu još jače. Dođi! Nisam ti valjda nepoznata?
Grgo je opet uzdahnuo.
Ma, prepoznao ju je.
Zna čak i srednje ime! Ankica Babić.
Tako su je oduvijek zvali na tržnici. Tu je, do mirovine, radila godinama, poznavali su je svi ljudi, psi, mačke.
Dakle, stvar o tome da ga nije prepoznala, nije vrijedila. Naravno da je znao tko je.
Dok se Grgo predomišljao, do Ankice su dotrčale dvije mace, odmah joj se počele motati oko nogu i razdragano ispitivati pogledom što ima za njih.
Gospođa se nasmiješila, sagnula i nasipala dvije hrpice hrane na pločnik. A onda opet pozvala Grgu.
Zar ti treba posebna pozivnica? Dođi!
Pokazala mu je da nema još puno hrane sa sobom i ako se ne približi, možda ni ne stigne ništa pojesti.
Grgo je razumio i već je napravio jedan korak prema njoj, pa opet zastao i osluškivao.
Onaj čudni zvuk je bivao sve jači i očajniji.
Netko je očigledno trebao pomoć.
I to “netko od svojih” s repom i četiri šape. Tko točno, Grgo nije znao.
Bio je pred teškim izborom: prići umirovljenici, pojesti svoje i riješiti glad, ili juriti prema kontejnerima i provjeriti što se događa.
Nikad se Grgo nije smatrao mačjim Robinom Hoodom, ni Mačkolovcem. Ali…
…imao je naviku pomoći kome može. A tamo, na kraju tržnice, bio je netko u nevolji.
Minuta je mogla odlučiti o životu.
“Sigurno ću žaliti…” ponovno je, s pomalo grčem u srcu, pomislio Grgo pa leđima okrenut Ankici potrčao prema kontejnerima.
Žena je slegnula ramenima i nastavila hraniti iduću grupu šapica koja se tiskala oko njenih nogu.
*****
Stigavši do kontejnera, Grgo zastane da dođe do daha i istovremeno osluškuje.
Dok je trčao, ona čudna kuknjava, nalik cvičanju psića ili mačića, utihnula.
Zato je Grgo postao još nervozniji. “Trebao sam odmah potrčati,” grdio je sebe.
Onda je, krajičkom oka, opazio lagano meškoljenje ispod jedne crne vreće.
Brzo je dotrčao do nje, prvo ponjušio, pa onda dotaknuo šapom da vidi što je unutra. Kad je to napravio, začulo se veselo cvičanje.
Baš ono koje je maloprije slušao. Samo ovaj put nije bilo tužno, više sretno.
“Ček malo…,” uzbunio se Grgo, “Netko je tu ubacio nešto živo u crnu vreću, svezao čvor i bacio? I to ne samo bacio, nego i ostavio da umre od gladi i hladnoće? Ma ne, od gušenja prije… Kakvi su to ljudi?!”
Nimalo ne razmišljajući, Grgo je počeo raskidati vreću šapama koliko je mogao pažljivo da ne povrijedi malog nesretnika.
Kad je kroz izgrebanu rupu spazio radosne pseće oči, zastao je.
Grgo s psima nikad nije imao lijep odnos. Oni su njega držali na distanci, a on uzvraćao istom mjerom.
Iskreno, ništa tu neobično tako većinom biva među psima i mačkama.
Dok se Grgo prisjećao kako su ga zadnji put “dvije Lajke” potjerale, psić je već namolio snage, izvukao se iz vreće i gledao mačka kao što klinci gledaju mamu.
Čak je došao do Grge i par puta polizao ga po nosu.
Eh, što to radiš? zaprijetio mu je Grgo. Ne trebaš mi tih tvojih psećih nježnosti.
Vau-vau! razdragano je zarežao psić i pokušao ga opet liznuti. Mačak se sklonio u stranu.
Živ si, zdrav si, to je najvažnije. Nađi sada sebi čovjeka i bit ćeš dobro.
No, psić je imao druge planove. Kakav čovjek, kad je tu njegov mačji dadilja? Ljudi su ga ionako bacili u kontejner. A mačak…
…mačak ga je spasio.
Kamo god bi Grgo krenuo, psić bi ga slijedio. Toliko je mahao repom da su žuti listovi lepršali zrakom.
Grgo je, da je htio, mogao nestati (ili ga barem poučiti šapom), ali nije.
Jer znao je to malo čudo ne bi samo preživjelo.
Radije bi opet završio kod onih što ga žele uništiti.
“U redu,” uzdahne mačak, “naći ću ti dobre ljude pa svatko svojim putem. Moraš ti sebi pronaći svog čovjeka, nije pristojno da mačak i pas tako javno hodaju skupa.”
Ali potraga može pričekati. Danas treba nešto pojesti. Jer glad mu već muti glavu.
Te večeri, prava sreća: skoro cijeli burek ostavljen na tramvajskoj stanici.
Grgo je uhvatio papirnatu vrećicu zubima, odvukao je u zaklon i već se spremao da ga smaže. Ali pogledom je uhvatio psića koji ga gledao i mahao repom.
S uzdahom je odsutnuo u stranu i dao mu pogledom do znanja: izvoli, jedi.
Psić je zalajao, pojurio do bureka i počeo grabiti zalogaje. Mačak je gledao, oblizivao se i uzdahnuo.
“Sigurno je ukusan burek… Šteta što meni ništa nije ostalo.”
Ali nije bilo baš tako.
Psić je pojeo točno pola, pa se povukao i veselo zalajao.
“Bravo, mali! Imaš srce,” ganuto pomisli Grgo. “Nije pojeo sve podijelio je!”
Tako su počeli njihovo prijateljstvo. Prijateljstva znaju početi bilo kako osmijehom, rukovanjem…
Kod njih ga je stvorio burek zaboravljen na stanici.
Grgo je sebi govorio da nije to prijateljstvo, nego nužnost, ali kako su dani prolazili, psić se sve više vezao za svog spasitelja, a mačak…
…mačak je svakim danom osjećao sve veću odgovornost za to štene. “Kad sam ga već spasio, moram i paziti na njega.”
I pazio ga je kao kap vode na dlanu. Jer psić, koliko znatiželjan toliko i nestašan čas skoro pod kotače bicikla, čas na cestu…
Za mačiće uvijek vrijedi možeš pričati, možda će nešto skužiti. Psiću? On samo laje. Pravi “otežani odgoj”. I vrlo, vrlo nestašan.
A raste kao iz vode. Nije ga lako prehraniti.
Mačak je i prije bio gladan, ali sad dijeli sve što nađe. Zapravo, svoju polovicu dijeli na još dvije, da i štene ima dovoljno. Raste pa mu treba.
Još k tome, nekako će biti veliki, pravo pasje tele. Vuk ili dinosaur…
“Kad odraste, bit će veći od kamiona, pojest će me na jedan zalogaj,” mislio je Grgo dok je gledao svog vjernog prijatelja kako trpa goveđi file koji je Grgo mudro “posudio” s mesnog štanda.
Bilo je buke, jasno…
Ali što je mogao? Ako ne uzmeš nećeš preživjeti. Tako je to.
Ko te opet vidim, mačketino! derao se mesar za Grgom. Ne znam što ću s tobom napraviti!
Davno su trebali napustiti taj dio tržnice, jer je Grgo čuo da će uskoro doći komunalni redari i pohvatati sve životinje.
Problem je nisu imali kamo. Grad je davno podijeljen u zabranjene zonske teritorije; pojave li se negdje, izbacit će ih drugi psi i mačke.
U najboljem slučaju.
U najgorem moglo bi biti puno gore.
“Nećemo s malim psom nigdje sada,” odlučio je Grgo.
Ostali su, trudili se ne upadati ljudima u oči.
Ključna riječ: trudili. Jer jednog psića natjerati na nešto to je nemoguća misija.
Jednog dana, ugledala ih je Ankica dok je nosila hranu lutalicama.
Sjedi tu i ne izlazi, zapovjedio je Grgo. Ja ću nam donijeti hrane.
Kad je Grgo prišao Ankici, mali više nije mogao izdržati pa je potrčao za njim. Nedostajalo mu je društvo…
Vidim da si pronašao prijatelja, nasmiješila se žena. Dođite ovamo, moji mali, nahranit ću vas. Hrane baš i nemam kao prije, skupa je danas… Ali imam pileće polpete. Dobre su.
Grgo se namrštio, ali nije se ljutio. Ionako ih je već vidjela.
Rekao je psiću da ga slijedi, i ubrzo su već zajedno tamanili Ankicine polpete.
Ovaj ti je pas baš pasmine… zamislila se, gledajući mladunče. Kako mu je sudbina bila okrutna?
“Bolje da ne znaš, dobra ženo…” mislio je Grgo, završavajući svoj zadnji zalogaj.
Dok se umivao, sjetio se onih ranih dana. Tada je bio mačić, bez majke, hodao ulicama, mjaukao, ali nitko nije obraćao pozornost na njega.
Čudom je preživio zimu, a na proljeće ga je spazila jedna obitelj.
Ajmo ga uzeti, što misliš, hoće li uhvatiti miša kad odraste? pitala je žena muža.
Hoće, nema mačka koji ne zna hvatati miševe. Samo ga ne smijemo previše hraniti, inače neće raditi.
Tako je dobio ime Grgo. Nikad mu nije bilo jasno zašto baš to vjerojatno je bio mršav i dugačak kao nekakav Grgo.
Nije ni bilo važno bitno je da ima dom, da će ga netko voljeti.
Ali prevario se.
Ljudima kod kojih je završio, mačak je trebao samo zbog miševa. Nisu ga nikad mazili, nije smio u kuću, rijetko su ga hranili.
“Kot mora biti uvijek gladan, inače nikad od njega pravi lovac,” govorio je gazda.
A žena mu je pružala podršku. Grgo je jeo što je sustigao na dvorištu.
Nije to baš neka hrana, ali trudio se nadao se da će ga cijeniti.
Nisu
Kad je završila sezona, jednostavno su ga ostavili.
Čekao je dane, tjedne, nadajući se da će se vratiti. Hranio se kako je mogao.
Tek kad je došla zima i padala prva studen, shvatio je da ga nitko više neće uzeti.
Nije imalo smisla ostati na vikendici, pa je krenuo put grada. Pješačio je dugo, ali stigao je.
Pokušao se privući uz neku zgradu, ali tjerali su ga i ljudi i psi i druge mačke.
Samo je na tržnici uspio izboriti neku mirnu rupu.
Bio je konkurencije, ali tu se već bio naučio snaći.
Nije više ni sanjao o kući i domaćinu.
Shvatio je ako te nije odmah zadesila sreća, neće nikad. Preostaje ulica.
I jasno nije to želio svom psećem prijatelju.
Psić ni ime nije imao. A i kako bi imena daju ljudi.
Ma nema veze, govorio je Grgo psiću. Naći ću ti dobre gazde, bit će sve u redu.
Samo, teško je to bilo. Nitko pravi nije naišao. Možda je Ankica jedina bila prava dobra duša ali kako će ona jednog današnjeg vučjaka odgajati? Prevelik će biti…
Ipak, par dana nakon što ih je vidjela zajedno, Ankica je dovela pred tržnicu novu obitelj.
Otac, majka i dječak, devet godina, susjedi Ankice. Srdačni ljudi, tople oči i iskreni osmijesi. Grgo je osjetio da nisu opasni. Zato je glavom gurnuo psića prema njima.
Pogledajte kakav je mali, govorila je Ankica. Čini mi se i da je čistokrvni. Pametan pogled… baš što vam treba.
Ta obitelj je nedavno kupila kuću pokraj Ankice i pitala ju je li negdje u susjedstvu ima štenaca za udomiti.
Trebali su većeg psa za čuvanje dvorišta.
Glava kuće često putuje, žena i sin sami ostaju.
Zato je i razmišljao o velikom psu.
Zbilja je sladak, sjeo je otac u čučanj uz psa. Bit će velik.
Tata, tata! Uzet ćemo ga? Ja bih ga zvao Medo. Igrao bih se s njim svaki dan.
Zašto Medo? smijao se tata sinu.
Pa zato što je okrugao kao medvjed razdragano je govorio dječak.
Grgo se povukao, ne želeći smetati pri upoznavanju, i da ne vide suze u njegovim očima.
Naravno da je želio najbolji život za svog prijatelja.
Ali bilo je teško oprostiti se nakon sve što su zajedno prošli.
I još nešto tih par mjeseci Grgo se više nije osjećao sam ili nevažan.
Psiću je bio potreban. Prijatelju.
Zato suze tuge i sreće u isto vrijeme…
Dakle, draga? pitao je otac ženu, uzevši psića u ruke. Uzimamo ga? Bit će dobar čuvar.
Uzimamo, rekla je majka toplo.
Zahvalili su Ankici, već su kretali, kad…
…Medo se odjednom izmotao iz naručja, spustio šapama na asfalt i dotrčao do Grge. Mačak ga je gledao razrogačeno.
Da je imao ruke i prste kao ljudi, dotakao bi se po čelu. Pa gdje toga ima našao je gazdu, dom, a on natrag mačku.
Medo je ponovo lizao Grgi nos.
Neću te ostaviti! na mačjem prozbori psić. Jer ti si moj najbolji prijatelj. Prijatelji se ne ostavljaju. Nikad.
Grgo je bio iznenađen. Ne samo što se pas vratio, nego što je naučio “govoriti mačje”!
Otac i sin su se pogledali, dotrčali do psa, pokušali ga ponovno uhvatiti, ali svako malo se izvukao.
Što si mi tako tvrdoglav? grdio ga je Grgo. Idi s njima, bit će ti bolje!
Neću! Ne ostavljam te! reži Medo. Da nije tebe, ne bih bio živ.
Odgojio sam te na svoju štetu! ljutio se Grgo.
Majka, otac, sin, a sad i Ankica, svi su gledali scenarij s psom i mačkom.
Bez mačka neće nikamo nasmijala se majka. Ako uzimamo, onda obojicu!
Tata, možemo li njih obojicu? Mačka ću zvati Grgo. Ionako su prijatelji, neka ostanu skupa!
Onda, što ćemo? pitao je otac dobrodušno. Obojica idu!
I sad više Grgo i Medo nisu lutalice. Imaju dom s velikim dvorištem, gazde koji ih vole, dobru susjedu koja ih hrani babinim polpetama. Ali najvažnije imaju jedno drugo.
A sad, nemojte sumnjati, bit će im dobro. Koliko god im sudbina namijeni, bit će zajedno.
Takva je to priča.
O čemu? O prijateljstvu, odanosti, nestašluku i, naravno, o dobrim ljudima.
Bez dobrih ljudi, ne bi bilo ovakvih priča sa sretnim repom na kraju.
A srećom, takvih još uvijek ima. Znači, još uvijek ima nade.
