Danas se još jednom sjećam bake Marice. Bila je sitna, presavijena pod teretom godina, uvijek u istom starom kaputu i izlizanim cipelama. Svi smo je toga dana ispraćali iz Zagreba na selo. Rodbina nije skrivala koliko im je njezina prisutnost postala teret. Sve se govorilo otvoreno, pa čak s olakšanjem, jer s proljećem napokon odlazi natrag na selo i neće se skoro vraćati.
Unuci, moja Maja i Lana, gledale su je ravnodušno. Snaha Kristina nije skrivala nelagodu, dapače, često je prebacivala bakino prisustvo. Moj brat Dario skoro stalno je bio na službenim putovanjima, a i kad bi došao, bio bi hladan prema njoj, kao i svi ostali. Za njih je baka Marica bila samo dodatna briga. Poštovala je njih, svoj mir i tišinu, iako je duboko u sebi osjećala da im smeta. Strpljivo je čekala proljeće svoj jedini tračak nade i radosti, dan kada će ponovno otići u svoje selo nedaleko od Križevaca.
Te godine proljeće je stiglo ranije nego inače. Po cijele dane znala bi sjediti kraj ulaza, grijati mršave ruke na suncu, gledati u kristalno plavo nebo. Tko bi je vidio, lako bi je usporedio s ozeblim malim vrapcem. U kući nismo za nju imali ni toplu riječ, no susjedi su znali ponuditi osmijeh, pitati za zdravlje ili joj pomoći uz stepenice do petog kata. Dečki iz dvorišta, naš lovački pas Medo, pa čak i prolaznici, ponekad bi joj ponijeli vrećicu s tržnice i društvo bi joj nedostajalo tek kad bismo je svi zaboravili.
Unatoč godinama baka nije mirovala kuhala je, čistila, prala rublje. No, snaha bi svaku večer prigovarala:
Kad si već cijeli dan kod kuće, napravi barem sve sama.
Unuke skoro nikad nisu razgovarale s njom. Kad bi dovele prijatelje, baka bi se povukla u svoju sobicu, pogotovo nakon što je jednom čula:
Bako, sramiš nas.
Ona nije odgovarala, nije se svađala. Samo bi šutjela. U kasnim satima, kad bi svi utonuli u san, preplavile bi je suze zbog osjećaja usamljenosti i tuge.
Kada je napokon došao dan njezina polaska, odvezli smo je do autobusnog kolodvora. Imala je samo staru torbu i maleni zavežljaj odjeće. Polako, uz štap, koračala je peronom, odmorila na klupi. Kad je stigao autobus za Križevce, tiho je ušla u njega i sjela uz prozor. Gledala je naprijed mirnim, blagim očima. Izvadila je iz torbe zgužvanu fotografiju sin, snaha, unuci, svi nasmiješeni. Zadnje vrijeme vidjela ih je osmjehnute samo na toj slici. Pažljivo ju je poljubila i vratila natrag.
Na svojoj postaji sišla je i krenula prema selu. Jedan susjed povukao se autom gotovo do njezinih vrata. Stara škripava kapija, poznata staza do kuće tu joj je sve bilo blisko, tu se osjećala svojom. Tu je rodila djecu, tu je sahranila muža, ovdje joj je prošao skoro cijeli život s tugom i sa srećom.
Otključala je kuću, otvorila prozore, založila peć i sjela na drvenu klupu do prozora. Gledala daleko u proljeće koje ju je grijalo baš kao i nekad. U sjećanju su se vraćali glasovi njezine djece, njihova bosonoga trčanja po podu, vriskovi i smijeh. Tada je bila najvažnija, najpotrebnija.
Sunce se provlačilo kroz prozor, proljeće je mirisalo baš kao nekad. Tiho se nasmiješila. Ujutro se više nije probudila. Ostala je tamo gdje je oduvijek željela biti u svom domu, na svojoj zemlji.
Na stolu su ostale stare fotografije, a na vrhu ona najnovija, lagano zgužvana. Ova na kojoj se svi smiješe.
Dok imamo vremena, možemo reći hvala, zamoliti za oprost, pokazati koliko nam je stalo do naših najdražih. Kad netko ode, povratka nema, a rana u srcu zna godinama boljeti.
Zato treba živjeti pošteno, voljeti, opraštati i činiti dobro gdje god možemo. Cijeniti one s kojima dijelimo dane. I ne ostavljati nježne riječi za sutra, jer sutra možda neće doći.
Ovo mi je bila najveća životna lekcija dobrota se nikad ne zaboravlja, a vrijeme provedeno s onima koje volimo uvijek je najvrijednije.
