Sve je za snahu
Je li ti jasno da stižu za dva sata, a tebi još uvijek ne radi ona ploča? Marija je stajala kod štednjaka i držala kuhaču tako čvrsto da su joj zglobovi prstiju pobijelili.
Radi ona, samo trebaš jače zavrnuti ručku, odgovorio je Stjepan iz dnevne sobe. Glas mu je bio onakav kakav ljudi koriste kad žele završiti razgovor prije nego što je zapravo počeo.
Ja zavrćem već deset minuta, Stjepane. Zavrtim i ništa.
Mara, sad nije vrijeme.
A kad onda? Kad Jasna dođe pa će, naravno, reći kako kod nas smrdi na plin?
Tišina. Zatim se začu škripa trosjeda, koraci po hodniku, i Stjepan se pojavi na kuhinjskim vratima. Nosio je stari džemper s istrošenim laktovima, kućne hlače, i gledao Mariju onako kako netko promatra vremensku prognozu ne možeš je promijeniti, ali ni ignorirati.
Jasna neće ništa reći, izgovorio je, bez prave sigurnosti.
Jasna uvijek nešto kaže. Marija se okrenula ploči, zavrnula ručku, i ona napokon planu modrim prstenom plamena. Eto. Jesam ti govorila.
Eto, dobro je.
Tako je. Zašutjela je, gledajući u vatru. Stjepane, možeš li, molim te, danas ma, barem jednom ako počne pričati o salati ili suđu
Mara.
Pitam te lijepo.
Neće ona ništa započeti.
Marija nije ništa rekla. Nježno je podigla lonac i stavila ga na vatru, ali po načinu na koji je to napravila, nešto glasnije nego treba, bilo je jasno da misli kako je razgovor završen. Ne zato što se složila, nego jer zna: nema smisla nastaviti.
Imala je četrdeset tri godine, dvadeset jednu ih provela sa Stjepanom. Za to vrijeme naučila je sve njegove šutnje i nijanse u glasu, kad nešto izbjegava. Jasna neće ništa započeti uvijek je značilo: Nadam se da neće, ali ako i počne, ja ću šutjeti, što ti dobro znaš.
Stanovali su u dvosobnom stanu u Ulici Brodograditelja, u kvartu kojeg su svi zvali Gornji kraj. Nije bio na uzvisini, nego po tvornici Brodograditelj koja je tu nekad radila, a po zatvaranju su ljudi ostavili naziv. Zgrada je ona socijalistička, iz osamdesetih, s uskim hodnicima i liftom koji škripi kao da se žali na život. Dvorište čisto Marija sama ponekad pomete ispred ulaza, a zimi čisti snijeg jer domar ne stigne.
Stan su Stjepan i ona dobili od njegova oca, Josipa. Josip im ga je prepustio kad se doselio k njima, tri zime ranije, kad se vidjelo da mu je bolje uz tuđu ruku. Prije toga Josip je tu stanovao sam nakon smrti supruge. Bio je to sitan, žilav čovjek, ruku izrezbarenih godinama na gradilištu, pod noktima crna pruga, u licu duboke bore, kao sivi kamen. Cijeli život nešto je zidao. Prvo kao obični radnik, zatim poslovođa, pa šef, i na kraju je otvorio svoj posao manje ali stabilno poduzeće za gradnju vikendica. Zaradio je, ne puno, ali za čovjeka njegovog kova dovoljno.
Josip je imao dvoje djece: Stjepana i Jasnu. Jasna je bila starija osam godina, i udala se u dobru kuću. Njezin muž Goran radio je u prodaji građevinskog materijala, postao imućan. Stanovali su na drugoj strani grada, u novogradnji s pogledom na Savu. Vozili su dobar auto, svako ljeto išli u Grčku ili Austriju, i sve su to znali istaknuti ne neugodno, ali tako da čovjek osjeti razliku.
Marija je tu razliku osjećala svaki put.
Prisjećala se što je sve stigla pripremiti. Francuska salata, riba u aspiku, pečena piletina s krumpirom, savijača s kupusom. Sve te je delicije radila od jutra, još prije svitanja. Ruke je ispekla na vrućoj vodi, nokat je otkinula otvarajući grašak. Manikuru nije vidjela već više od tri tjedna, ne zato što nije imala za to, već jer radi u glazbenoj školi vodi satove klavira. Radni joj dan traje do sedam navečer, a onda kupovina, ručak, provjeriti Josipa, dati mu lijekove, promijeniti posteljinu.
Sada je Josip ležao u maloj sobi. Dali su mu tu privatnost, a oni su spavali u dnevnoj na sklopivom kauču. To je bio njihov izbor, i Marija o tome nikad nije govorila naglas jer tako treba.
Zadnjih šest mjeseci Josip se pogoršao. Imao je problema s plućima, teško je disao, i Marija ga je vozila liječniku. Ne Stjepan. On je radio smjene u brodogradilištu, s teškim rasporedom. Ni Jasna, ona bi koja poslala novce za lijekove, nazvala možda jednom mjesečno mislila da je to dovoljno. Tako da je Marija svakoga vodila doktorima. Uzela bi slobodan dan, ugurala Josipa na zadnje sjedalo svog starog Stojadina, i vozila ga šutke. Gledao bi kroz prozor i promrmljao: Snijega je malo ove zime ili Sjećam se, tu je bio stari plac.
Marija bi mu odgovarala. Ne iz obaveze, nego jer joj je bilo drago čuti ga.
Sada je rezala mrkvu za salatu i razmišljala da još treba mjesta za peglanje stolnjaka. Taj je stolnjak bio stara lanena tkanina s vezenim rubom, rad njezine majke još iz onih dana. To je bio jedini predmet koji je ponijela iz roditeljskog doma, malenog mjesta četiri sata udaljenog odavde. Majka joj je još bila živa, zvala nedjeljom, pitala za zdravlje. Marija bi rekla: Dobro je. Bez detalja.
Mara, začuo se promukli glas iz male sobe.
Ona obriše ruke o krpu i izađe iz kuhinje.
Josip leži pod karo dekicom. Imao je sedamdeset dvije, a zadnje mjesece kao da ga nešto polako povlači nadolje. Lice mu sivo, ali oko tamno, bistro, s pogledom čovjeka koji je mnogo prošao, malo toga ispričao.
Trebaš mi donijeti vode. U grlu me steže.
Evo, donijet ću ti. Hoćeš toplu?
Da, molim. Nakratko je zastao. Oni danas dolaze?
Dolaze.
Jasna?
Jasna i Goran, povodom Nove godine.
Kimnuo je, bez riječi. Ali Marija je vidjela sitan pomak obrva. Donijela mu je vodu, podbočila jastuk ispod leđa, pomogla mu da se digne.
Želiš li nešto pojesti? Skuhala sam pileći temeljac s rezancima.
Kasnije ću. Sad mi se ne da.
Ostavit ću na štednjaku.
Mara, reče kada je već krenula prema vratima.
Da?
Dugo ju je gledao, nekako posebno, i ona tek onda shvati da joj želi nešto reći.
Ništa, konačno izusti. Idi, imaš još posla.
Marija se vrati u kuhinju.
Telefon zazvoni iz hodnika. Stjepan se javi, a Marija prepoznade njegov drugi ton, onaj što ga koristi za razgovore s Jasnom napetiji, kao da se već unaprijed ispričava.
Da, Jasna. Sve je gotovo. Mara je kuhala cijeli dan. Da, čekat ćemo vas. Naravno.
Dok je razvlačila tijesto za savijaču, Marija je pomislila koliko je to sve je gotovo zvučalo, kao da je Stjepan bio pokraj štednjaka cijelog dana.
No, nije to rekla naglas.
Van već bijaše tamno. Trideset i prvi prosinca u Gornjem kraju nije bio drukčiji nego u bilo kojem gradskom naselju. Svjetla u prozorima, pokoji prolaznik s vrećicom. Djeca koja roditelji vuku za ruku. Snijeg koji je ujutro pao, već je do večeri postao bljuzgav.
Marija je pogledala kroz prozor i vidjela crnog SUV-a kako ulazi na parkiralište. Sjajan čak i pod svjetlima lampi. Odmah ga je prepoznala.
Stjepane, stigli su.
Stjepan izađe iz sobe uspio se presvući, stavio košulju, počešljao se. Marija ga je pogledala i osjetila ono što osjeća uvijek prije dolaska gostiju: nije bila ljuta, bilo je to nešto duboko, umorno.
Otvori im, ja ću još samo oprati ruke, rekla je.
Oprala je ruke, skinula pregaču, popravila kosu pred malim zrcalom u hodniku. Kosa joj je bila tamna, s prvim pramenovima sijedog kraj sljepoočnice. Nije je bojala ne iz tvrdoglavosti, već jednostavno nije stizala.
Ulazna se vrata zgrade zalupiše. Čuo se lift stari, škripavi. I Jasnin glas iz hodnika.
O, Bože, opet ovaj miris. Goran, osjetiš li ti to?
Stjepan otvori vrata.
Jasna visoka žena od pedeset i jedne, punašna, s frizurom iz salona i skupim naušnicama. Znala je ući tako da odmah postane centar prostorije. Ne iz bahatosti, nego iz navike preživjelih starijih kćeri, one kojoj ide. I, ne primjećujući, učinila da se drugi uz nju osjećaju manji.
Goran joj je išao za petama dvije godine mlađi, snažan, s odmjerenim licem nekoga tko uvijek ima sve pod kontrolom. Držao je dvije masivne vrećice.
Stjepane! Jasna zagrli brata, potapša ga po leđima. Kako ste? Mi, mislim, došli smo do tu. Gužve skoro da nije bilo.
Dobro je da ste tu, reče Stjepan.
Jasna kroči u hodnik i ugleda Mariju.
Marija. Načini pokret koji je podsjećao na poljubac u obraz, ali joj usne ne dotaknu ništa. Vidim, trudila si se. Osjetim, kuhala si, ha?
Kuhala, odgovori Marija mirno.
Donijeli smo nešto, kaže Jasna, pokazujući na vrećice. Prava crvena riba, ne konzervirana. I oslić. Sir, pravi, ne topljeni. Goran, stavi to u hladnjak.
Goran korača u kuhinju bez pitanja. Marija krene za njim, ali Jasna je zaustavi za lakat.
Čekaj, samo da pitam. Tata, kako je?
Stabilno, kaže Marija. Danas mu je bolje.
Mi smo mislili, možda da ga damo u neku privatnu kliniku. Goran se raspitivao. Ima super stručnjaka tamo.
Privatan je na čuvanju. U županijskoj bolnici.
U županijskoj, ponovi Jasna onim glasom koji nije tražio odgovor. Aha. Dobro.
Uđe u sobu i baci pogled okolo. Marija je promatrala s vratiju.
Još uvijek imate taj stari kredenc? upita Jasna, gledajući u tamni regal s posuđem.
Još uvijek, potvrdi Marija.
Mi smo vam htjeli dati komodu, sjećaš se? Talijansku. Mi je mijenjamo.
Sjećamo se, javi se Stjepan iz hodnika. Hvala, Jasna.
Trebali ste odmah uzeti. Jasna otrese nešto s rukava bunde, objesi je na vješalicu. Bila je to skupa, tamna bunda. Hajde, kakav je to stol?
Otišli su svi u kuhinju.
Marija je već ranije postavila stol. Lijepa lanena tkanina s majčinom vezom. Tanjuri koje su Stjepan i ona zajedno kupili za prvu godišnjicu braka bijeli, plavi rub. Čaše, salate u zdjelama prekrivenim folijom, sve po redu, uredno.
Jasna baci pogled na stol, stolac, tanjure.
Simpatično, reče. Jednom jedinom riječju sve reče.
Goran sjede, spusti ruke na stol. Stjepan preko puta. Marija se primi pećnice, pile je bilo skoro gotovo.
Marija, još uvijek radiš tamo, ha? upita Jasna, lijevajući sebi vodu iz bokala.
Da, glazbena škola.
Nastavnica?
Da. Klavirski odjel, vodičica sam.
Lijepo. Nastavnici danas načini stanku. Pa, bolje išta nego ništa.
To je sigurno bolje, složi se Marija isto tako tiho.
Mislim, plaća nije neka visoka. To ti je proračunska škola, ha?
Proračunska.
Mi smo gledali, Goran bi htio dati nećaka u privatnu. Tamo je posve drugačije. Svi predavači iz konzervatorija.
I ja sam završila konzervatorij, kaže mirno Marija.
Mučna stanka.
Pa naravno, doda Jasna. Nisam to baš tako mislila.
A to je stvarno mislila.
Marija izvadi piletinu. Lijepo zapečena, korica hrskava, miriše na češnjak i ružmarin. Stavi je na stol, ukloni foliju s salata.
Francuska, kaže Jasna. Klasika.
Ti voliš francusku, podsjeti je Stjepan.
Voljela sam. U djetinjstvu. Jasna uzme žlicu, promiješa salatu. Mara, je li grašak konzerviran ili smrznut?
Konzerviran.
Eto vidiš. Mi sad uzimamo samo smrznuti. Posve drukčiji, živi.
Ovdje je svega dosta živoga, tiho reče Marija.
Goran natoči vino. Skupo, ono koje su donijeli. I Stjepanu i Mariji, ali njoj natoči nešto manje, kao da je zaboravio, pa se poslije sjeti.
Za Novu godinu, reče Goran.
Kucnuše čašama.
Jasna kuša francusku.
Nije loše, ocijeni. Samo previše majoneze. Nama doma pomaže Ruža pa radi s grčkim jogurtom, nije isto.
Tko je Ruža? pita Marija.
Naša teta, čisti kuću, dobro kuha. Plaćamo joj iskreno, pa se trudi.
Marija klimnu glavom. Ne iz znatiželje, već jer je lakše kimnuti nego ne kimnuti.
Iz male sobe začuše se zvuci kašalj. Josip kašlje, dugo, duboko. Jasna na tren utihne, zatim nastavi pričati s Goranom.
Marija ustane.
Idem pogledati.
Ode do Josipa. Sjedi on na krevetu, drži se za naslon. Lice mu napeto.
Vode?
Da, daj.
Donese mu, on pijucka sitnim gutljajima, kašalj mine.
Oni su tamo? pita.
Da. Večeraju.
Gleda je. Kao da želi još nešto reći, ali ne može izustiti.
Hoćete li do stola? Ja ću vam pomoći.
Kasnije. Nek najprije oni pojedu.
Kako želite.
Mara. Zaustavi je na vratima. Ovoga puta ne sklanja pogled. Znaš, ti si dobra žena.
Nasmiješi se. Ne zato što je to očekivala, već jer je rekao točno onako kako se istina govori.
Idite jesti, Josipe. Da se piletina ne ohladi.
Vrati se za stol.
Kako je on? pita Stjepan.
Dobro. Kašalj je stao.
Kašljanje, naglasi Jasna. Trebalo bi ga vidjeti kvalitetan pulmolog, ne u onoj ambulanti.
Već ga vodi stručnjak.
Koji?
Onkolog.
Tišina postane teža.
Kako to misliš onkolog? dublje pita Jasna.
Mislim kod liječnika onkologa, odgovori Marija.
Ti si rekla da su pluća.
Rekla sam da ima problema s plućima.
Jasna pogleda brata, a on tanjur.
Stjepane, jesi znao?
Još je analiza, reče Stjepan, ne dižući pogled.
Još. A to znači?
Znači radi se na tome, reče Marija. Hajmo sad ne o tome, praznik je.
Jasna se zavalila na stolac, prešla pogledom Mariju, kao da mjeri što će dalje.
Dobro, reče na kraju. Neka onda praznik.
Razgovor krene drugim tokom. Goran spomene auto kojeg su uzeli ove godine, Jasna opisuje novi parket u vikendici. Marija poslužuje, odnosi prazne tanjure, donosi kruh. Radi to, kao uvijek, tiho, bez suvišnih riječi, da ne smeta razgovoru.
Stjepan šuti i klima glavom. Tu i tamo umetne koju rečenicu. Zadovoljan je što sve ide glatko, što Jasna ne prigovara, što je Goran dobre volje. Marija ga pogleda i pomisli: nikad nije shvatio kakva cijena stoji iza toga mira.
Mara, jesi li imala svekrvu? odjednom upita Jasna.
Jesam. Davno preminula.
Jesi li se slagala s njom?
Solidno.
Mama mi je pričala o tebi, kaže Jasna tonom kao da to znači nešto važno. Tvrdila je da si vrijedna.
Riječ vrijedna izgovori s blagim zastankom koji komplimentu daje posve drugo značenje.
Trudim se, izusti Marija.
Vidi se, reče Jasna i pogleda zdjelu haringe pod kaputom. Šuba s ciklom?
S ciklom.
Ja ciklu ne jedem. Znaš li to?
Znam.
Zašto onda stavljaš?
To je osnovni recept. Bez cikle je to samo haringa s mrkvom.
Nije mi važno kako se to zove. Ja jednostavno neću jesti. Jasna odmakne zdjelu.
Nema veze.
Nisi za mene mogla odvojeno nešto napraviti? Pitam samo.
Marija je pogleda mirno, bez osmijeha.
Nisam znala da imaš nešto protiv cikle. Zadnji put si jela.
Zadnji put nisam htjela uvrijediti.
Jasno.
Nemoj zamjeriti. Možeš drugi put voditi računa.
Hoću, reče Marija i prihvati se pečenja.
Stjepan gleda u čašu.
Riba ti je dobra, primjeti Goran, što je bilo neobično, jer rijetko sam nešto pohvali. U aspiku?
U aspiku, potvrdi Marija.
Sama si radila?
Sama.
Svaka čast, reče iskreno, i Marija mu gotovo povjerova da to kaže bez skrivenog značenja.
Oko deset navečer Jasna reče:
Donesi još francuske, Mara. Goran želi.
Bez molim, bez možeš li. Samo donesi.
Marija donese.
Više, kaže Jasna. I novu žlicu.
Marija donese žlicu.
Kruh nam ponestaje, primjeti Goran.
Marija ode po kruh.
Stjepan nije nijednom ustao.
Pola jedanaest i iz male sobe opet kašalj, ovom puta dulji, dublji. Marija ustane od stola.
Opet ideš k njemu? pita Jasna. Na večeri smo.
Slabo mu je.
Pa zovi Stjepana. Njemu je to otac.
On se lecne, kao da će ustati.
Sjedi, kaže Marija. Nije to rekla grubo, ali je bilo očiigledno da se ne pita. Ja ću.
Pronašla je Josipa u kašlju, blijedo lice, ruka drži krevet kao zadnje uporište. Donijela mu vode, lagano ga potapšala po ramenu, pričekala da se smiri.
Možda bi do stola? upita on nježno. Želim biti s vama.
Hoćete. Samo još minutu.
Jasna je tamo?
Jasna i Goran.
Razumijem. Pauza. Pomogni mi ustati.
Pomogla mu je, bio je lagan kao suha grana. Obukla mu prsluk, dala štap.
Idemo.
Ušli su zajedno u kuhinju.
Jasna ustane kad vidi oca.
Tata, priđe mu, zagrli s oprezom, kao nešto što bi moglo lako puknuti. Kako si?
Dobro, reče on. Sjedite.
Sjeo je na stolicu koju mu je Marija namjestila. Stavi mu tanjur, natoči mu čaj.
Tata, htjeli smo razgovarati s tobom krene Jasna. Raspitivali smo se za stručnjake, ima dobra privatna klinika…
Razgovarat ćemo, reče Josip. Kasnije. Sad jedimo.
Uzeo je komad kruha, ruke su mu lagano drhtale, ali držao ih je sigurno.
Tata, loše izgledaš, rekla je Jasna.
Bolesnik loše izgleda, Jasna.
Zato i govorim za kliniku.
Čuo sam te.
Stanka.
Tamo je zefir! odjednom reče Goran, pokazujući na tacnu kraj ruba stola.
Kupila sam ga jučer, kaže Marija.
Roza je, primjeti Goran. Kao kod bake zimi, uvijek je bio rozi zefir za Novu.
Nostalgija, nasmije se Jasna. Nisam znala da si sentimentalan.
Katkad jesam.
Razgovor se zagrije. Josip jede polako, ali jede. Marija ga promatra, sretna što ima apetit.
Jasna opet uzima francusku, odguruje salatu od cikle, koju je Marija vratila na stol, ali slučajno je dotakne laktom. Zdjela sklizne na stolnjak, izvrne se, salata popada baš na majčin laneni stolnjak s vezenim rubom.
Svi zašute.
Eto, kaže Jasna. Bez isprike, samo hladno. Što ćeš.
Nema veze, počne Stjepan. Sad ću ja
Ne, reče Marija.
Glas joj je bio miran. Gledala je Jasnu.
Ti si prolila salatu koju sam spremila.
Nisam namjerno, odgovori Jasna.
Znam da nisi. Marija ne miče se. Stolnjak je mamim. Lan, ručni vez. Pazim ga.
Mara, nemoj sad. Kažem ti nisam.
Znam. Tražim da kažeš oprosti.
Stanka.
Jasna je gledala kao da nije dobro čula.
Molim?
Ispričaj se. Molim te.
Zbog slučajne salate?
Zbog stola, koji mi znači. Da.
Jasna pogleda Gorana, koji zamišljeno proučava čašu. Pogleda Stjepana. On gleda u prazno. Onda oca.
Josip ju je samo gledao. Bez prijekora, samo mirno.
Jasna, tiho reče Josip. Reci: oprosti. Lijepo te traži.
Duga pauza.
Oprosti, konačno kaže Jasna, kratko, hladno, kao da baca kunu u aparatić.
Hvala, odgovori Marija. Ustane, vlažnom krpom pokuša spasiti mrlju.
Minuta dvije nitko ne govori.
Onda Goran natoči još vina, Jasna uzima zefir. Razgovor ponovno krene, ali s promijenjenom težinom nešto se pomaknulo, kako kamen kad se sruši nakon godina na jednom mjestu.
Marija je skinula laneni stolnjak, stavila običan. Taj više nije spasila, mrlja od cikle ostala je velika. Spremila ga je sa strane, kasnije će namakati.
Uzgred, kaže Jasna, jeste vi razmišljali što s ovim stanom? Mislim, kad Papi je pripadao, dao ga je vama, znam, ali htio je uvijek da sve bude pošteno.
Jasna, prekine je Goran.
Ne, ozbiljno. Nikad nismo to razjasnili. Tata, znaš da je bolje sve ranije završiti. Papiri, kod javnog bilježnika… Dok je sve tiho.
Jasna, reče Josip.
Što? Ja nisam protiv vas, ali, imaš još dionica Brodograditelja, znam. I račun u banci.
Jasna, ponovi on, ovog puta glasnije.
Ušutjela je.
Sve ja čujem, reče on. I sve razumijem. Zato sam baš danas odlučio reći što trebam.
Jasna pogleda Gorana.
Danas? Zašto danas?
Danas je Nova. Svi ste tu. Umorio sam se čekajući pravi trenutak toga nema, ima samo ovaj.
Neko vrijeme tišina. Čuli su se satovi u hodniku. Oni stari s njihalom. Našla ih Marija na sajmu, popravila i okačila. Sad su ravnomjerno kucali.
Liječe me, to znate. Marija vozi svaki put. Od prvoga dana. Kako je sve postalo ozbiljno.
Jasna otvori usta.
Ne, slušaj, govorim sad ja.
Opet šutnja.
Bolujem godinu i više. Imao sam vremena shvatiti mnogo toga. Ne o bolesti, već o ljudima. Pogleda Mariju. Ona je bila uz mene. Bez obzira na vrijeme. Dobivala je slobodne dane, čekala po hodnicima. Doma me hranila, po noći budila, kupala, čistila, kuhala.
Tata, slali smo ti novac, pokuša Jasna.
Znam. Novac je pomogao za lijekove, zahvalan sam, ali lijek kod kuće ne donese novac nego osoba. Ova osoba. Ponovno gleda Mariju. Nikada nije tražila ništa. Nikad nije pitala što će dobiti, samo je radila.
U kuhinji je bila tolika tišina da se s dvorišta već čulo prve petarde.
Tata, zašto to govoriš? pita Stjepan, glasom kao da zna što slijedi i boji se toga.
Josip poseže u džep svog prsluka, vadi bijelu kuvertu, polaže je na stol.
U tome su papiri sve kod javnog bilježnika, prije tri mjeseca. Dionice, račun, udjeli u dvije zgrade koje sam zidao. Sve sam ostavio Mariji.
Tišina bi se mogla rezati.
Što? izusti Jasna.
Glas joj se promijenio bio je to glas nekoga tko osjeća da nestaje tlo pod nogama.
Čula si, tiho reče Josip.
Tata. Shvaćaš li što govoriš?
Shvaćam.
Mi smo ti djeca. Ja sam ti kći. Stjepan ti je sin.
Znam tko ste mi.
A ti ti sve prepuštaš njoj? Snahu? Osobi koja je došla izvana?
Osobi koja je bila uz mene. Mirno, bez gorčine. Volim vas sve jednako. Ali ljubav i pravednost nisu uvijek isto.
Pravednost! ustane Jasna. To zoveš pravednošću?
Jasna, sjedni, zamoli Goran.
Ne! gleda oca. Cijeli život mi smo ti slali, pomogli, raspitivali se
Raspitivala si se, kimne on. Ali nisi nikad došla voziti me, nikad ostala da preneseš noć, kad mi je bilo loše. Nikad nisi pitala Mariju kako joj je, treba li joj netko. Nikad.
Jasna stoji, lice joj je bijelo.
Nije fer, tiho reče. Gotovo, kao dijete.
Možda nije, reče on. Ali napravio sam kako sam osjećao.
Goran ustane, navuče sako.
Gorane, reče Stjepan.
Idemo, kaže Goran, ne gledajući nikog. Jasna, obuci se.
Ne idemo nigdje! uzvikne ona.
Jasna. Glas mu je bio miran. Idemo.
Ona gleda oca, Mariju, opet oca.
Požalit ćeš, izgovori, ne prijeteći, nego kao iskreno slutnju.
Može biti, složi se on. Ali prestar sam i previše bolestan da radim ono u što ne vjerujem, iz straha da ne zažalim.
Jasna zgrabi bundu. Goran već stoji u hodniku. Stjepan sjedi, nepomičan.
Stjepane, pozove Jasna.
Ja započne on.
Ideš li ti s nama?
Pogleda ženu, pa sestru. Lice mu kao da bira između dvije pogreške.
Ja sam doma, Jasna, kaže konačno.
Jasna izlazi. Vrata se zatvore tiho, što je još teže.
Satovi u hodniku pokazuju tri minute do ponoći.
Stjepan sjedi i gleda u omotnicu.
Mara… započne on.
Ne sada, reče tiho.
Samo sam htio…
Stjepane. Ne sada.
Ustaje, uzme čašu šampanjca. Priđe Josipu. On sjedi i gleda je mirno, s pogledom nekoga tko je učinio što treba.
Pet sekundi, kaže on.
Iz televizije dolaze prvi otkucaji ponoći jedan, dva, tri.
Marija podiže čašu.
Josip podiže svoju. Ruka mu drhti, ali čvrsto drži.
Sretna Nova godina, Marija.
Sretna Nova, Josipe.
Kucnuše čašama. Tiho, staklo o staklo.
Petarde, šarene, nečijom tuđom radošću, zapucaše kroz prozor.
Stjepan sjedi, šuti.
Onda ustane. Podigne krhotinu tanjura s poda one koju je Jasna slučajno zbacila pri odlasku, a nitko do sad nije ni primijetio. Gleda je. Zatim pogleda Mariju.
Mara izusti. Hoćeš li mi oprostiti?
Pogleda ga dugo, mirno.
Pokupi, Stjepane, nježno kaže. I jedi. Ostala je još salate.
On klimne, polako ode za metlu.
Josip je gledao kroz prozor. Van, u tamno prosinačko nebo nad Gornjim krajem, iznad starih zgrada i mokrog snijega, blistale su petarde. Crvene, zelene, zlatne. Gasnule i stvarale nove. Svaki put se činilo da je zadnja, svaki put bi se pojavila nova.
Marija spusti čašu na stol.
Sjela je uz svekra.
I tako su sjedili. Dvoje, tiho, dok je vani Nova godina gorjela kroz prozor.
