Ana Puljić odrasla je u selu Drenje bila je najstarija kći u brojnoj obitelji. Prava snažna cura širokih ramena, brzo je izrasla, uvijek viša i krupnija od vršnjaka. Kad su bili mali, djeca su joj znala smišljati nadimke, pa su je zvali Div, Planina, pa još kojim-kakvim ružnim izrazom. Međutim, nijedan nadimak nije se mogao zadržati dugo Ana je uvijek znala uzvratiti i braniti se.
Kako je sazrijevala, tako su sazrijevali i njezini prijatelji. S godinama je bilo sve manje onih koji su je ismijavali ili provocirali. Ana je bila cijenjena zbog svoje pouzdanosti, uvijek spremna pomoći svakome. Bila je poznata po pravednosti i dobroti. Znala bi utješiti svakoga dijete ili životinju a onome tko bi nekog zlostavljao, dala bi do znanja da to neće trpjeti.
Budući da je bila najstarija, roditelji joj nisu dali puno nježnosti veći dio vremena brinula je o mlađoj braći, često na svoju štetu. Unatoč tome, bila je odlična učenica, a stizala je i s prijateljicama izaći van. Prve prave tople riječi od majke čula je tek s 16 godina. Najmlađi brat, Ivančić, teško se razbolio. Dječak je neutješno plakao treću noć, a samo se na Aninim rukama smirio i zaspao.
Dijete moje drago, pravo si mi blago rekla je majka Kata umorno gledajući Anu, pogladila je po svijetloj kosi i poljubila u čelo.
Ma, mama, idi ti malo odspavaj šapnula je Ana ja ću Ivana držati, ako se probudi. I on i ti ste izmoreni.
Kćeri, pa u školu moraš usprotivila se Kata uskoro su ti ispiti. Kakva ćeš biti na nastavi ako ne spavaš?
Ma, nije to ništa, mama, nasmiješila se Ana predmeti su lagani, već sve znam. I mogu i izostati iz škole. Bolje ti odspavaj, jer će opet biti naporno.
Ti si stvarno zlatna, dijete moje klimala je glavom Kata sve sam bila zabavljena, a kao da nisam ni primijetila kako si odrasla. Krivo mi je zbog toga.
Nemoj tako, mama ozbiljno je odgovorila Ana nikad se nisam osjećala zakinuto. Znam da nas sve voliš i brineš se koliko možeš. Jesam najstarija, više sam i morala raditi, ali sam imala i više slobode.
Slobode? Kakve slobode?
Vi ste uvijek govorili da kad sve napravim po kući, mogu biti slobodna. Niste mi branili izlaziti, samo da povedem Vjeku i Sašu. Zato sam se ja i trudila što prije obaviti posao da mogu u šetnju s njima.
A nisu ti smetali Vjeko i Saša?
Ma ne, mama. Cure su se raspravljale tko će gurati kolica. A Ivan Novosel, znaš onaj iz bogate obitelji, nosio nam je igračke. Prijatelji su mi uvijek pomagali, imam stvarno dobre ljude oko sebe.
Sve je to zbog tebe. E, dosta razgovora, idemo Nikicu pokušati prebaciti u krevet.
Čim ga je Ana pokušala spustiti, mali se probudio i zaplakao. Samo je odmahnula glavom i uzela ga natrag u naručje.
Ne, Ana, rekla je majka a ajmo ti i ja malo o tvojoj školi. Nikad te baš nisam kontrolirala s učenjem, uvik si sama sve znala. Danas sam srela tvoju razrednicu, pa me iznenadila kad mi je rekla da si najbolja u razredu.
Da, mama, lako mi ide škola. Ali pričala sam s teta Tonkom, ona kaže da se u gradskoj školi više traži.
Pa šta te briga za grad, tu ti je lijepo! začudila se Kata.
Pa nije svejedno. Ne mislim vječno ostati u selu uzbuđeno je odgovorila Ana treba dalje školovati, a to znači otići u grad i natjecati se s gradskom djecom.
Kakva natjecanja, dijete… Kata nikad nije ni razmišljala da joj najstarija kći ode u grad, pogotovo ne na školovanje. Udala se na osamnaest, cijeli život provela u selu, radila kao kuharica u školskoj kuhinji.
Tijekom te duge, neprospavane noći, odlučile su da Ana za maturu može živjeti kod tetke Tamare u Osijeku, barem dok ne završi fakultet. Kakvi im životi Kata se za selo vezala i rano osnovala obitelj, a Tamara je otišla u grad, završila Ekonomski fakultet, dobro zarađivala i često zvala Anu u goste, priređivala joj izlete po kafićima i gradskim parkovima.
Neću te zadržavati, kćeri uzdahnula je Kata uvijek si mi pomagala, sad misli malo na sebe. Sretna sam što te imam takvu, idi u grad i uči.
Ana je osjetila olakšanje, jer je brinula da roditelji možda neće moći bez nje.
Vrijeme je proletjelo. Ana je upisala Ekonomski fakultet u Osijeku. Uskoro je stekla novu ekipu, imala i prijateljice i prijatelje, iz sela i grada. Brzo se uklopila. Iz sela je dobijala cijele punte mesa, domaćih jaja, mlijeka. Teta Tamara bi samo vrtjela glavom koliko je hrane, ali Ana nikad nije dolazila praznih ruku u studentski dom tamo bi uvijek napravili mali seoski party.
Kako su godine prolazile, Ana je gledala kako joj se prijateljice zaljubljuju, pa udaju. Nije osjećala zavist. Nju su muški itekako zamjećivali, iako je zbog svoje građe bila drugačija od drugih cura.
Završavala je četvrtu godinu kada je na jednom tulumu upoznala Eduarda. Pomagao joj je nositi dvije teške vreće s hranom. Smijala se njegovoj krhkosti i šali, a on je veselo prihvaćao zafrkancije. On je bio viši, zgodan, uvijek lijepo odjeven, s nečim gradskim u stavu. Svi su ga htjeli za društvo, a čim se pojavio među njima, bio je središte svake zabave.
S vremenom su Ana i Eduard postali bliski. Iako je on dugo izbjegavao pokazivati više od prijateljstva (nije mu odgovaralo što je Ana seoska i prevelika za njegov ukus), nije mogao odoljeti ni njezinom karakteru, ni šarmu. Bila je neposredna, otvorena, nesebična. Ona nije žurila s intimnošću pristala je na poljupce, zagrljaje, druženja, ali ništa više od toga. To ga je još više privlačilo.
Jednom mu je zazvonio mobitel usred šetnje parkom.
Mali brat je doma napravio kaos, roditelja nema, pustio muziku do daske, susjedi prijete policijom, na auto izlio nešto kroz prozor, pravi cirkus nervozno je pričao Eduard.
Idem s tobom odlučno je rekla Ana i nije prihvaćala odbijanje.
Kad su stigli, Ana je nevjerojatnom mirnoćom i odlučnošću sredila situaciju i s bratom i ljutitim susjedima ona je bila ta, koja je uspjela s lakoćom izgladiti svađe. Eduard je prvi put zapravo poželio svakodnevicu s njom.
Ana se svidjela njegovoj obitelji svi su ju zavoljeli zbog jednostavnosti i pristupačnosti, a on je bivao sve zaljubljeniji. No, duboko u sebi uvijek se pribojavao tuđeg suda ili da će netko od urbanih prijatelja naići na njega s ogromnom, seoskom curom.
Kako se približio kraj fakulteta, Ana je razmišljala o budućnosti. Teta Tamara nudila joj je da ostane, čak joj je stan ostavila u nasljedstvo, no Ana je htjela vlastiti dom i sigurnost. Ipak, puno je toga ovisilo i o Eduardu.
Jedne večeri sjeli su u kafić.
Ne želim da odeš u Drenje, ostani sa mnom rekao je napokon Eduard.
Rado bih ostala, ali gdje ćemo živjeti? Od čega?
Bit ćemo skupa, pomagati si, imam posao i ja.
Te večeri ljubav je bila očita. Prvi put su proveli noć zajedno.
No, jutro je donijelo strašnu vijest teta Tamara je iznenada preminula. Ana nije znala za sebe tih dana, ali Eduard je bio uz nju. Naslijedila je stan, ostala u Osijeku, a on se odmah uselio k njoj.
Zaposlila se u dobroj firmi i ubrzo sama zarađivala za sve. Živjeli su kao pravi par. Prvih godinu dana Eduard je bio zadovoljan, ali postupno su ga počele gušiti Anine navike spremala je prejednostavna jela, voljela obične stvari, veselila se domaćoj hrani. On je čežnuo za izlascima po modernim mjestima, kafićima, glazbom, poznatim društvom.
Jedne večeri, dok ga je posjetio prijatelj Juraj, Ana se neprimjetno vratila kući i čula razgovor:
Ne znam Juraj, sve je dobro, ali imam osjećaj da živim pogrešan život. Volim ju, ali mi fali ono nešto Sitna cura, moderno kafićarenje, izlazak s društvom. Ana je ogromna, oduvijek seoska kako ću ju povesti u svoju ekipu? Njene navike, spremanje hrane u teglama, uvijek domaći kolači Sramim se
A što onda čekaš? Nemoj je više mučiti odgovorio mu je Juraj.
Ana je stajala u hodniku, srce joj je lupalo, a noge klecale. Pažljivo je otišla u sobu i počela spremati Eduardove stvari. Kad je došao, mirno je pokazala na torbe.
Odlazi. Mjesta za tebe više ovdje nema.
Eduard je pokušavao razgovarati, molio oprost, plakao, bio ljut. Ana je ostala čvrsta.
Plakala je noćima, ali malo po malo vratila se sebi. Posvetila se poslu, obnovi stana, a ljeti otišla na selo roditeljima. Po povratku, na ulazu ju je čekao Eduard s buketom.
Molio je da mu se vrati, ali joj je bilo svejedno. Ubrzo je upoznala Mihaela, ozbiljnog i poštenog čovjeka, s kojim je osnovala obitelj. Eduard se još dugo pokušavao vratiti u njezin život, ali Ana je znala da više nikad ne bi pristala na mrvice ljubavi.
Dugo sam poslije, kao netko tko je sve to gledao i živio s Aninom obitelji, shvatio pravu vrijednost žene koja zna što hoće, bez obzira je li iz sela ili grada. Na kraju, najvažnije je poštovati sebe i ne pristajati na manje nego zaslužuješ. Ana me naučila da pravi karakter i dobro srce nemaju veze s adresom ili veličinom noge, nego s dušom i ponosom.
