Suputnica
Leo je već dugo sjedio u autu, pijuckao kavu iz kartonske čaše, promatrao kako snijeg vani pada sve gušće, prekriva haubu, lijepi se na stakla i retrovizore. Lijepo je. Prava zimska atmosfera, sve podsjeća na Božić. Ali duša kao da mu je naopačke… Povukao je još jedan gutljaj i priznao si, mada nerado, da je Ivka bila u pravu kad je tvrdila da je kava iz automata smeće.
Leo, kavu se pije samo u kafiću, ali onom dobrom, provjerenom! Kava mora razbuditi, biti ugodna, uravnotežena, ne pregorjela! Učim te, stalno te učim… tu bi ona obično odmahnula rukom i okrenula se od njega. Zapravo, uvijek se od njega odmaknula. Nešto pogriješi, ona napući usnice, okrene potiljak, pa diše kao da je trčala stotku, gunđa pod nosom. Ko dijete, majke mi! Zašto ne može reći što je krivo, što je sad pošlo po zlu, čime je Leo opet naljutio svoju kraljevicu? Ali, treba držati ozbiljne pauze. Najbolje takve, da i sama Ivka zaboravi zbog čega je uopće bila ljuta…
I evo ga opet čim je stupio u stan, Ivka ga je dočekala uzdahom, bez pozdrava. Što je sad krivo? Što opet ne valja?!
Ivka, draga, kupio sam nam tortu! pokušao je razvedriti djevojku Leo. Ma nema šanse… Torta je otišla na balkon. Dobro, barem nije kroz prozor. Nije ni cijenila što je s višnjama, njezinim omiljenima. A Leo, umoran, izderan, sav u poslu vidi, čak si je i prst zarezao, zamotao ga nekako izolirkom… Plavom… Ivka, što je sad?
Šuti ona. Samo klikće prekidačem u kuhinji. Leo se namrštio, opalio se po čelu. Žarulje! Obećao je žarulje kupiti! A one nekakve posebne, nema ih blizu, moraš u veliki Bauhaus.
Iv, nježno je rekao, prišao joj, prebacio ruke preko njezinih ramena. Ivka, hajmo napraviti večeru uz svijeće? Ti, ja, plamen… A onda… poljubio ju je u vrat, ona je zadrhtala. Onda i mi postanemo plamen. Onako… vatreno, nježno?
Da? uzdignula je obrvu. Izgledalo je da Ivka već gori, ali ne baš nježno. Da ja kuham po mraku? Hoćeš cijelu kuhinju zamotati u izolirku?! Imam deset prstiju, sve ću morat vezivati! I nije mi do večere. Samo bi ti jeo. Gdje si bio? Gdje si sve ovo vrijeme bio?
Začula se ladica, zveckanje vilica, Leo je samo uzdahnuo. Sve mu je već dozlogrdilo! Koliko je bolje bilo biti sam… Ivka bi navratila ponekad, skuhala nešto, uredila, pa otišla. Nitko nije prigovarao. A sad… Doselila se, rekla da se neće udati, samo će tako živjeti. Leo je prvo protestirao, želio je biti glavni u svom životu, ali Ivka se samo smijala: Hej, slobodna sam žena u svakom smislu! Ili živimo, ili idemo svatko svojim putem!
Taj slobodni duh sad nešto viče, lupa nogom, nabraja kakav je on promašaj od muškarca, kućanstveni idiot, ni lajsnu ne zna pričvrstiti, ništa ne može popraviti…
Već dulje između njih dvojice ne ide. Ali ni razići se nije lako; priznati kraj značilo bi staviti točku, a to uvijek boli… Vuku oboje za slamku, ponašaju se kao polusuprug i polužena, ali važnosti i žara više nema. Leo je to osjećao manje, Ivka je to živjela žestoko pa je bila nervozna…
Ajde, marš van! zagrmjela je, okrenula se. Dosta mi je! Odlazi. Ne mogu više disati kraj tebe!
Zavladala je tišina. Kao da je i zrak zastao u plućima.
Tada je Leo zgrabio torbicu, navukao kaput debeli, kožni, s podstavom i pokupio se van, tresnuvši vratima.
Leo! Gdje ćeš po ovoj noći?! Istrčala je za njim u tankom kućnom ogrtaču, natrčala u papučama s pufastim coflekom. Vrati se! Rekla sam, vrati se!!
Odlazim! odbrusio je i nestao u snježnoj oluji…
Dugo se probijao kroz gužvu prema rubu grada, gdje se, kao svemirski brod, sjajem lampi raskošio trgovački centar “Sve i svašta”. Tamo imaš sve od vijaka do kupaonica. I žarulje.
Prolutao je Leo hodnicima, razgledao kosilice, odlučio da će kupiti jednu kad skući vikendicu, pa onda zapucao po odjelu s električnom opremom. Trudio se ne misliti na Ivku. Ona je slobodna, on također. Neka tako i bude.
Samo žarulje? Koliko? nezainteresirano pita blagajnica.
Pedeset, ozbiljno odvrati Leo. Za svaki slučaj.
Pokupila je žarulje u vrećicu, blago se nasmiješila: “Ugodan večer!”
Aha! otpozdravio je Leo. I vama.
Hvala, odjednom tiho, pomalo sramežljivo procijedi blagajnica. Večeras je planirala otići prijateljici, piti vino, grickati sir i grožđe, gledati komedije i glasno se smijati…
… Iskapivši gadnu kavu, Leo zamijeti kako se desno nešto komeša.
Kod SUV-a su se muvali dvoje, čini se muškarac i žena. Muškarac je vikao, mahao rukama i lupio vratima, a žena je nervozno vadila kutije iz prtljažnika, pa opet stala, pokušala mu nešto reći, ali ju je ovaj odgurnuo, lupio vratima, bijesan nogom udario u gumu i odjurio, zalivši ju bljuzgom.
Žena je minutu-dvije gledala za njim, onda s tla podigla teglicu s cvijetom. Neku egzotu. Gurnula ga pod jaknu, stisla se oko vrata.
Nakon par minuta zvala je taksi, ali nije uspjela, mobitel joj je stalno pištao. Njezin snop stvari postao je samo gomila pod snijegom, pa je počela cupkati, smrzavala se.
Leo je htio već kući, ali tad ga zaskoči poruka od Ivke gruba, neugodna, za kraj mu poželi sve najbolje.
Frknuo je mobitel u pretinac i odluči pomoći prehlađenoj neznanki.
Spustivši staklo, priupita:
Treba pomoći? Zašto ne naručite taksi?
Što? Meni govorite? podigla je kapu s ušima.
Vama. Mogu vas prebaciti, i sam se čudio sebi, ali rekao je Leo.
Ma ne, hvala… Previše je daleko. Ni taksisti neće tamo, naći ću autobus…
Pogledali su zajednički njen snop stvari. Žena je teško uzdahnula.
Platit ću vam, kažite koliko želite! zamalo kroz suze procedila. Ali dugo je, daleko… Neugodno mi…
Leo je izašao, otvorio gepek. Rukavice je negdje opet izgubio, pa je sve vadio golim rukama.
Da… Ove kutije su krhke… pravdala se žena. A ovdje je luster, ovdje porculan, a tamo
Uđite u auto! rekao je Leo odlučno. Tamo imate grijanje, ugrijat ćete se.
Žena slegne ramenima, pokloni se i sjedne naprijed.
Mogu li do naprijed? Da pokazujem gdje treba?
Može! dobacio je Leo dižući nešto teško. Posao je posao! dodao je. Tako je govorila njegova baka.
Spremivši stvari, sjeo je za volan, otresao snijeg s cipele kao morski lav perajama, zatvorio vrata. Skinuo kapu, raščupao kosu, pogleda suputnicu.
Gdje vozim?
U Grudu… tiho reče ona. A možda vas netko doma čeka…
Gruda? Ne čekaju. Tako, tako… tražio je Grudu u navigaciji, aplikacija šteka, al’ je napokon skužio gdje. Zviždukao je.
Kažem vam, daleko je. Taksi je odbijao, vama nije zgodno… opet počne žena, a potom izvadi svom cvijet, odnese ga kao dijete u naručju. Leo snimi kalanchoe. On se razumio u cvijeće, majka je imala cvjećarnicu, pomagao joj, naučio svakojake vrste.
Volite cvijeće? pokazao je cvijet. Osjetljivi su ti, mora biti mraka da procvjeta.
Hvala što ste upozorili. Ali nije moj. Za mamu je. Oduvijek je htjela… slegne ramenima. Zovem se Lucija.
Ja sam Leo…
Polako su izlazili iz Zagreba. Leo šuti, vozi; Lucija kroz prozor gleda, uzdiše. Netko je zove, pažljivo spušta cvijet na krilo, javlja se.
Mama, stigla sam, na putu sam, kasnit ću, zatrpani su svi putevi. Je l’ nisi sama, ne bojiš se?
Čuo je u slušalici piskutav glas. Lucija se osmjehivala.
Dobro je, mamice, pusti si nešto, ali nemoj radit’, molim te, odmori. Nosim ti iznenađenje! Samo pričekaj, važi?
Opet je zapiskalo.
Pusa, mama! Nemoj čekati naš auto, uzela ga je Petra. Poslije ću ti ispričati. Bok!
Lucija spremi mobitel. Leo zakašljuca, pa pita:
Znači živite u Grudi? Grad?
Ne, malo prigradsko naselje. Smiješan naziv, znam. Što se može… Gruda je Gruda.
Leo odmahne glavom. Nije volio selo, nikakva vikendica, ni mali gradovi. To ti je snobizam, Leo!, uvijek mu je govorila Ivka. I tamo ljudi žive! Tamo su lijepe kuće, povijest!
Slegnuo bi ramenima, ali ništa se ne bi promijenilo. Ivka nije shvaćala što ga tako odbija te ruševine, oronule fasade, ceste bez asfalta, stare crkvice i groblja usred sela. Mislila je da ih prezire, da je nadmen jer je iz metropole.
A ovo je nešto drugo…
Gruda… Kako tamo završiš? zapita Leo. Nikad ne bi povjerovao da je Lucija baš iz Grude.
Oh, to je duga priča. Vama se ne da tamo voziti? Ako želite, izaći ću, uhvatiti bus… zamuckuje, zapinje dugme na kaputu. Krznena “ušesa” kapice padnu joj niz obraze.
Nema potrebe. Vidiš, bivša me uvijek kritizirala što ne volim selo. Nije do ponosa, nego mi je žao tih ljudi u selima. Nema ništa, ni doktor, ni trgovina, ni zabava… Tuluzno. I kad vidiš lijepu kuću da propada srce te boli. Moj stari je bio arhitekt. Radio male projekte, kućice, vikendice, rijetko nešto veliko, ali doma je bilo brdo knjiga o arhitekturi. Ograđene kuće, trgovi, plemićke vile, pregledali smo pola Hrvatske kroz slike. Sve te ljepote propadaju. Stari se trudio organizirati inicijative za obnovu, ali odustao kad su novce pokrali. Onda je uzdisao gledajući slike zgrada koje nestaju. I mene to ušlo pod kožu…
Leo je utihnuo. Lucija je kimnula.
Gruda je zapravo moderno naselje uz bivšu tvornicu. Tvornica ne radi, ljudi su ostali. Sve je uredno, kuće su iste, svugdje slične zavjese. Nema starih zgrada. Lažem! Imamo crkvu od nje je ostao zvonik, par zidova… Mama voli ići tamo, kaže da joj dođu dobre misli i… prestanu zamjeranja. Meni ne pomaže, njoj itekako.
Imate li kome zamjerati? upalio je brisače, jer je snijeg opet padao. Sprijeda svjetla drugih auta, iza hitna koja tjera. Skrenuo je kraj.
Oprostite, vidio sam onoga tadi vas… Izbacio, stvari u snijeg… Muž?
Lucija porumeni, okrene se, vidjelo se da joj je neugodno, ali reče:
Nije muž. Brat. Mlađi. Samo mu je trebala mašina. Uzeli su mu njegovu, pa je… Glupost, nema veze.
Glupost? nasmija se Leo. Oprostite, ali svojoj sestri tako ne radiš. Niti ikome. Da ti netko…
Lucija ga prekine, odmahne glavom.
Ne, navikao je. Kad mu nešto treba, to dobije. Tako smo ga odgojili. Sami krivi. On je pametan, školovan, zna svašta… On…
Pravi sebičnjak, dovrši Leo. Mislio sam da je brak u pitanju, a ono… Što vam trebaju te stvari? Preuređujete?
Na neki način. Mama piše, nije poznata ali zaradi dovoljno za život. Imali smo stan u Zagrebu, u Vlaškoj, svijetao, veliki, preko puta novinske redakcije. Lijepa zgrada. Često smo brat i ja lutali, do Gornjeg grada, gledali slike, ljude. Brat je volio strance činili su mu se kao izvanzemaljci. Sanjao je da odraste, putuje, upoznaje svijet. On je deset godina mlađi, praktički sam ga ja odgojila. I mama i tata, ali najviše ja. Imao je sve igračke, odjeću, što poželi. On je bio naš idol.
Mali bog, dobaci Leo, stane na krajnu traku.
Ne! ponovno odgovori Lucija. Teško je rođen, majka je plakala, spašavali ga mjesecima, naposljetku prodisao. Tada se mama vratila u život, smijala, stvarala. I ja sam tada znala da…
Ako je njemu dobro, majci je dobro… Onda ste popuštali… preuzeo je Leo.
Primili ste me, znam to odmah. Htjela sam da svi budemo sretni… Pomagala sam, išla na roditeljske, muzeje, sve radila za njega. Mama je bila sretna kakav je on.
A vi? Niste li zaslužili isto?
Lucija se nasmiješila sa žaljenjem.
Zašto stalno upadate u riječ? Mama je bila zadovoljna mnome, ali nisam joj umirala na rukama. Nisam bila izgubljena. Bila sam pouzdana, odrasla. Mislite da sam ljubomorna?
Pa i trebali biste biti, rekao je Leo. Gladi ga je počela žuljati, zgrnuo je jaknu.
Upalit ću radio? posmjehnula se Lucija. Dugi put je uz pjesmu lakši.
Leo joj prijateljski zahvali. Opet ga želudac opomene.
Pronašao je jazz na radiju.
Volite takvu muziku? kasno je upitao.
Lucija je iskreno odgovorila.
Pa… Vi ste za volanom, važno je što vi volite.
Ona je uvijek pristajala, uvijek u drugom planu. U redu, na poslu, u dućanu, radije bi propustila drugoga nego da radi scenu. Vjerovala je da će prava nagrada pronaći nju, samo treba pričekati. Ostala je na istoj poziciji od faksa, jer popušta. Danas je popustila bratu auto joj je trebao, ali mu ga je dala…
Jeste li uvijek takvi? Leo je pogleda. Oprostite, ali, bez kičme?
Mogla ga je izvrijeđati, cvijetom pogoditi ili zahtijevati da je izbaci usred polja. Ali, samo je klimnula. Leu nije jasno bilo.
Zbilja tako?
Tako.
Ivka bi ga ubila na mjestu da joj tako nešto prišapne. Ova je samo priznala.
Ludilo, promrmljao je.
Uvijek sam popuštala mami, tati, bratu. Bitno je da je mir. Dala sam bratu svoju sobu, otišla baki, pa dom. Majci popustila upisala strojarski, a htjela kemiju. Tako je moralo biti. Tako nije bilo svađe. Mama je mogla stvarati.
Shvaćate li pokušala je opravdati se Mama ne može raditi ako je loše oko nje. Ajde, da pojačam radio! Želudac Leov sve jače urla od gladi. Uglavnom, mama piše, treba joj mir. Pa je li to problem?
Leo je samo slegnuo ramenima.
Što to mama piše da joj treba mir? Vi samo pužete pred svima! A vi?! I vi ste prava žena, lijepa ste! Treba vas razmaziti, a brat Pavao baš je zloćko! I ne tražite, neću vas izbaciti!
Mama piše bajke, tiho reče Lucija.
Očito! Vidim da ste joj bajku uredili, je l’ tako? Ispričajte mi, kako ste otjerani s Vlaške na tu vašu Grudu?! Magnet iz svemira? Inspiracija iz galaksije?
Nemojte vikati, ispričat ću. Hoćete, ispričat ću.
Opet popuštate! Druga bi vas izgrdila! A vi…
Smijem li sad pričati? strogo će Lucija. Kao da joj treba da iskaže sve.
Samo pričajte. Tamo iza vaših kutija je vrećica s pecivima, želite li? Ma, nema pitanja! Jedite, Lucija, peciva i pričajte!
Poslušala je, Leo se šeretski nasmijao. Lijepo jede, mirno, ne mrvi. To mu je baš dobro.
Nedavno nam je tata preminuo, stan prepustio Pavlu. Nisam tražila ništa, neka njemu bude. Svi smo tamo bili. Za pola godine Pavao odluci, treba razmjena on često mijenja žene, a njih treba negdje dovesti. Kupiti mu stan nismo mogli. Riješio on, pravnik je, sam sve potpisali. Bila sam s mamom na promociji njezine knjige, vratile se, a on sretan javlja zamijenio stan! Nama je uzeo odličan dvosobni u Grudi. Iskrena budala sam bila. Mislila sam to je kvart u Zagrebu. Znam ga iz vožnje tramvajem, nije centar, ali zeleno je, mislim si. Imam prijateljicu tamo…
Ma super! podbaci Leo.
Ne prekidajte. Tako sam potpisala dokumente. Brat sve složio…
I vi išli s majkom u Grudu, bogu iza nogu, a brat? Ne želim ni znati!
Uzeo je stan pokraj Ministarstva. Ali neću plakati! Lucija zatrese rukom, zamalo proli cvijet.
Trebali biste. Vama je najbliži nadigrao. I gutali, pa još zahvaljivali. Užas! I, pogodim li sad, stan je bio za baciti, vi ste u njemu sve renovirali i sad namještate?
Kimnula je, pa odjednom nasmijala.
A znate li kako je divno početi ispočetka? Sve ruševno, iz zida vise žice, žarulja se klati, sjene luduju… Ali iza prozora je rijeka. Ne betonska, nego prava. Mama je odmah dobila ideju za novu knjigu, piše trilogiju o bajkama. Sretna je silno! A ja radim na daljinu, mogu s bilo kuda. Što me gledate? Da! sad se kao užarila, glas joj pjeva po visinama. Da, profulala sam život, stan, profesiju. Stalno popuštam, želim druge učiniti sretnima! Pola kupnja su za susjede. Kuhinjski pribor, ekspres lonac, šrafcigeri, bušilica, tapeta, pet rola, lijekovi, polica za knjige, bojice, bilježnice, za školu i susjede. Tu žive starci koji ne prate moderne stvari, šiznu na kartice i banke, mi im pomažemo. Djeci u školi donosim tempere, kistove, vodim krpanje… I znate što?! Ma, ne treba mi Zagreb, Vlaška, ni Pavao s autom! Nek se guši! Ja ću živjeti kako želim! Eto! I ne prepričavajte! I šutite! A kad stignemo, pozvat ću vas unutra, upoznat s mamom, pojest ćete večeru i skuhat ću vam kavu, pravu kavu, jer iz automata je užas! Je jasno?!
Utihnula je. Bila je tako lijepa, smiješna, rumena, obrazi napuhani, bojažljiv pogled, nosić prćast. Leo je jedva odolio da je ne poljubi. Nije on tip za slučajne osjećaje, ali ova žena s vrećicama i kutijama nije bilo koja.
Jasno. Kamo sad? Recite, navigacija zaspala, promrsio je Leo.
Ovuda, pa na raskršću desno, preko pruge… napeto je pratila put, pokazivala prstom. I nemojte nas sažalijevati! Ja sam sama kriva! Sažaljenje je poniženje. Nisam pas lutalica!
Nije, nije ni zlostavljana složi se Leo i sleti na makadam. U kutiji začu zvuk posuđa, Lucija stisne cvijet i umukne…
… Do kuće su stigli već oko jedanaest navečer. Lucija je istrčala, pažljivo je uhvatila cvijet, iz torbe izvukla ključe.
Leo, pustite, sve ću sama iznijeti! Samo vi uđite, kod nas je toplo, dobro. Ja ću zagrijati večeru! Ovdje, ovdje!
Vodi ga stepenicama u višekatnicu. Radijatori žare, Leu kod njih smiruje, premoren je, pred očima mu zuje točkice.
Evo nas kod nas. Vrata još čekaju zamjenu, naručila sam. Uđite… Mama, ovo je Leo. Dovezao me.
Pavlina Fedorovna, izronila iz sobe u ogromnoj ružičastoj haljini, bila je oduševljena Leom, tepala mu prince, naš spasitelj, dobri mladiću, a Leo je razgledavao oko sebe. Udobno, prostrano, puno svjetla. Namještaja malo, kukala Pavlina. Ali barem se može proći…
Nešto je pričala, a Leo je gledao kroz prozor kao što je Lucija i obećala, tamo negdje vijuga rijeka. Tamna rijeka, meandrirana snijegom, negdje se crne rupe mjesta gdje stari ribiči pecaju na klimavoj stolici.
Iznad rijeke, iznad šumom obraslog brežuljka, iznad vrtloženog snijega uzdizao se mjesec, plavičasto-žutom svjetlošću pleo je po noći, vjetrom gonio oblake. Ona je bila vladarica ove noći. Samo ona…
Ne mogu više, preklinjao je Leo kad mu je Lucija ponudila još tanjur domaćih štrukli. Puknut ću, pokvarit ćete mi liniju.
Ni slučajno. Dobro, onda kava. Lucija je šeretski skuhala kavu u džezvi, donijela mu šalicu. Voljela je gosta počastiti, nahraniti ga, izvući kolače iz hladnjaka, složiti ih na tanjur. Potom, neumorna, donese pekmez, med, marmeladu.
Lucija, gost će dobiti šećernu bolest! smije se Pavlina. Ili ćemo ga zakopati od tolike hrane!
Mama! odmahnula je Lucija. Spasio nas je! Trebamo mu se odužiti. On je donio Gali kutlaču, šarafe i tiple Kirilu iz petog, sve je on… Hoću mu biti zahvalna!
Pavlina polako, dostojanstveno klimnula, nasmijala se preumornom Leu.
Dobro, vrijeme mi je, napokon reče Leo, nasmije se. Hvala vam.
Ma hvala vama! mahala je Lucija. Platit ću vam vožnju! Evo odmah!
Neću uzeti, ne treba, rezolutno je odgovorio Leo. A što ćete vi s autom? Vaš je? Ovdje bez auta teško…
Auto? Moj je, izjutra odgovori Pavlina. Vratit će ga Pavao, vrati. Ovoga puta mi je dopizdilo, prijavila sam krađu auta.
Mama?! To si ti?! sruši se Lucija na stolicu. U svakoj kuhinji mora biti obična stolica za sjesti.
Ja. I ja se razvijam, Lucija. Auto traže. Ne može ga voziti, nije ga upisala ni u jedan papir. Lucija, pišem novu poglavlje, čuješ me? usklikne Pavlina.
Ali kćer je više nije čula. Grlila se u hodniku s Leom, u višekatnici, u Grudi. Leo ju je grlio. I Luciji, za razliku od Ivke, nije bilo teško disati blizu njega. Snašli su se i bez daha.
Pavlina Fedorovna, kad nije dočekala aplauz zbog svoje mudrosti, provirila iz sobe, stala na prstima.
Kako se lijepo ljube! pomislila je. Kako lijepo! O tome bih mogla napisati predivnu priču!…
… Leo je kući stigao kasno u noć. Tiho do stana, tiho otvorio vrata. Mračno. Ivka mu je znala ostaviti lampu, večeras ne. Dobra je bila Ivka… pomisli Leo. Ali nismo jedno za drugo. Je li pošteno što sam upoznao Luciju, ostavio Ivku? Možda i nije… Neka bude sve dobro, Ivki… Upali svjetlo, ode u kuhinju. Tamo poruka: Ivka žestoko prekida, moli ga da joj ne piše ni ne zove. Ma i neće… Čudno mu što je sretan zbog toga. Nazvao je Luciju, bio posramljen, ona ga pitala kako je stigao toplo, nježno, kao da prede. Lijepo…
