Ma ti, Vesna, uvijek si bila čudakinja i takva si ostala! Pa što tebe briga za tuđe probleme? Zar nemaš svojih dosta? Nisi valjda naučila da ne nosiš tuđe brige doma?!
Renata je bila prava bura dok je iz torbe vadila robu što ju je sestri donijela. Sama sebi nikad ništa ne kupi sve štedi! Ma zašto, pitam se?! I još šuti kad je pitaš jel joj treba što. Niti djece, niti pasa! Bila jednom udana, ali taj joj se brak raspao prije nego su i stigli shvatiti na čemu su. Samo tjedan dana nakon što ju je muž ostavio, Vesna doma useli još jednog mačka i sve joj je bilo lakše zluradim okom znajući da će ju sestra sada stalno imati na oku.
A muž, taj jadnik, dok je Vesna bila na poslu pokupio svoje krpice i ispario! Još joj je i zlatne naušnice pokupio, što joj ih je baka ostavila. Bolje da ih je Renati dala, barem bi ih sačuvala!
Di gledaš tako bez veze i šutiš? Ajde, obuci! Možda griješkom pogodih veličinu, ali probaj!
Ona šarena majica i nova suknja nikako nisu sjedale Vesni. Nikad nije voljela drečave boje i neke čudne uzorke. Renata se, s druge strane, baš palila na to i sad na njoj suknja, onaj salatnjak što ga po Zagrebu znaju, i majica s uzorkom kao leopard. Najmodernije što je sezona nudila!
Vidi sad, pa ličiš na ženu! rekla je promatravši kako se Vesna opreza s tom majicom. Ne svlači, dobro ti stoji! Možda uloviš kojeg frajera na stare dane. Vrijeme ti je, sestro! Nisam ja vječna, Vesna Kome ću te ostaviti?
I kao da joj se glas promijenio. Odmah je Vesna osjetila to, prišla joj, naslonila se na njenu veliku, široku sestrinsku njedra i zagrlila je baš onako jako.
Ma ajde, ti moja brigo Renata ju privuče, milujući joj posrebrene vlasi Volim ja tebe, ludo jedno, znaš ti to
Znam
Ajde, pričaj! U kakvu si se to opet zavlačila?
Vesna joj se osmjehnula pogledavši je kao dijete.
Renata je za Vesnu bila najbliži čovjek na svijetu; otkad je majka umrla, kad je Vesni bilo svega trinaest, Renata, tada dvadesetogodišnja cura, nije se bojala odgovornosti. Napustila je fakultet, na čekanje stavila učenje, zaposlila se jer je netko morao preživjeti i podići dijete. Tata je otišao kad je Vesni bilo tri mjeseca i nikad se više nije javio. A majka ona je imala tako hrabro srce znala je i kuću voditi, i djecu voljeti i pameti učiti. To isto srce, izmučeno nepravdom i bolima, nije izdržalo.
Tako je Renata postala odgovorna za sestru.
Vesna ipak nikad nije bila problematična. Nikad pubertetskog bunta, ni većih briga; osim što bi s ulice dovukla još kojeg mačka, moleći Renatu da ga puste i malo paze, ili bi se brinula oko umirovljenice iz susjedstva, ponekad zaboravljajući na obaveze u školi, proljetno pranje prozora i trčanje po dućane što uvijek može pričekati da se završe zadatci.
Njezino je srce uvijek bilo toplije, mekše od Renatinog i Renata to zna.
Na mamu si se ugledala odmahnula bi kad bi Vesna pričala o preuzetim mačićima što su ih spasili kod kontejnera No, dušo, nemaš ti beskonačno to srce, troši se ono, čuvaj ga! Što bih ja bez tebe?
Nikako! smijala se Vesna, gledajući Renatu onim blagim plavim očima, što bi ti srce zagrijale kao proljetno nebo.
U dubini takvih očiju možeš naći smisao za život, i sreću, i ljubav i sve potrebno duši.
Ma, znala je Renata viknuti na nju bojeći se uvijek kako će takvi kao Vesna teško živjeti! Skinut će s leđa sve što imaju samo da drugima čekinje zalome toplije, pa makar ih nikad ni ne upoznala. A zlatne sredine, kompromisa i balansa takvi i ne traže. Oni znaju da ga nema, ni danas ni prije. Ravnoteža dobra i zla na takvima svijet stoji. Zla je uvijek dovoljno, a dobar čovjek se traži lučom.
Kad joj je Vesna, tada osamnaestogodišnja, lijepa i kao iz bajke, došla i rekla Zaljubila sam se, Renatini je srce zadrhtalo.
Jer sve će se dati, sve i kome? Hoće li vrijediti taj čovjek silnoga blaga?
Neće.
Tin se Renati odmah nije svidio. Bio je nešto sitan, nervozan, pogleda kao da je Vesnu bombon dobar, slini nad njom, ali ne dira dok ne dobije sve. Kasnije je Renata shvatila zašto čeka htio je imati nad Vesnom potpunu kontrolu.
Što joj je radio, Renata nije odmah saznala. U kuću ju Tin nije puštao, Renata se iznenadila, ali eto, mislila je da žele intimu, tko to ne bi razumio?
Ali kad Vesna više nije navraćala sestri, uhodala je Tina kod ulaza:
Gdje ti je Vesna?
Šta te to briga? sitan, jedva do ramena, pogleda usko i podsmjehne joj se. Ne petljaj se, nije to tvoja stvar!
E tu je Renata shvatila zlo. I povukla zaključke da sestru nije smjela ostaviti samu s tim čovjekom. Falila je, i previše.
Ključeve i istinu iz Tina je istresla u minuti. Najprije ga je pritisla uza zid i tiho mu rekla:
Ušuti sada. Ne uznemiruj susjede.
Tin joj nije ni pokušao proturječiti. Renata s njezinom veličinom i glasom nije bila kao nježna Vesna. Zato, čim bi Renata saznala što je s Vesnom napravio, on više ni žive glave ne bi bio.
Podljev ispod Vesnina oka šokirao je Renatu toliko da je izgubila riječi. Nije joj bilo na kraj pameti da netko može dići ruku na njezinu Vesnu.
Nemoguće!
Zašto si šutjela? Zašto mi nisi došla? grlila je razjapljenu Vesnu.
Bojala sam se Znala sam da ti nećeš njega štedjeti
Za njega si se bojala?! odmaknula ju je Renata bojeći se da ne izgubi glavu.
Za tebe! Vesna je šmrcala i privila se uz nju, jedinog svog čovjeka koji je mario.
Vesna se više nije udavala. Bilo je ponuda, nije joj falilo udvarača. Pa tko ne bi obratio pažnju na takvu ljepotu? Vitka kao jela, oči bistre kao more, a duša blaga ko kruh. Nezlobna, skromna, bez trunke zavisti. Vesna je bila jednostavna, bistra i čista kao planinska voda. Bez nje se može, ali teško tko bi na bunar zagrabio umjesto iz čiste struje.
Renata je kasnije prestala forsirati njezin privatni život, kad je shvatila da se Vesna ustvari boji i to do suza, do panike, da joj ne bi ponovo došao netko kao Tin i uprljao joj srce i vjeru u dobro. A to je Vesni bilo presudno. Zato je Renata ostavila te teme i okrenula se svojoj sreći.
Bivši kolega iz škole, velik i nespretan kao Renata, napokon je dočekao svojih pet minuta i oženio djevojku iz razreda na koju je oduvijek bio zaljubljen; već nije ni sanjao da će ga zapasti.
Renatina djeca brbljavi Marko i tiha, zamišljena Ivana Vesni su bila kao vlastita.
Vesna, da ti možda rodiš jedno dijete? Ma neka i bez muža! Mi smo tu, podići ćemo ga, pomoći ćemo! znala ju je Renata nagovarati videći kako Vesna gleda njezinu djecu.
Ne, Renata. Bojim se
Čega, budalice?
Mogu li ja biti dobra majka? Kako ću nekoga naučiti kako pametno kroz život ako ti kažeš da ni sama to ne znam? Nije to za mene, Nata. A i imam ja djece – Marko i Ivanka su mi srcu najbliži! Na njih da mi ljubav ne ponestane
Renata je znala da ne može Vesnu nagovoriti, pa je nagovorila da promijeni posao.
Vrtić je OK, Vesna, ali tebe bi trebalo gdje tvoje srce još više treba! kaže joj jednom.
A gdje bi to točno bilo?
Evo, recimo, u domu za djecu bez roditelja. U vrtiću djeca imaju roditelje, već ih netko voli i pazi, a u domu ljubavi najviše nedostaje. Šta misliš?
Vesna nije previše razmišljala, ona je djelovala. Dva tjedna kasnije počela je u domu, točnije u dječjem internatu, zaključivši da djeca koja nemaju nikoga ni na papiru, ljubav nikad nisu doživjela.
A kako ćeš život naučiti, ako nikad nisi ni okrznut ljubavlju? Kako pronaći put do sreće, ako nema onoga koji ti makar jednom pokaže da te netko može voljeti?
I od tada je krenula nova stranica u Vesninom životu. Polako se ispisivala, ali je na njoj sitnim slovima jedno po jedno ispisivala imena djece, djevojčica i dječaka, koji su zahvaljujući njezinom srcu spoznali da na ovom svijetu ima ljudi kojima nije svejedno.
Vesna je samo živjela. Disala je kroz svoju djecu. Svako dijete koje je došlo u dom, postalo je uz nju malo drugačije, poprimilo malo od njezinog srca. Nije mogla činiti čuda, ali je svima pomogla kad bi izlazili iz doma: dok bi tražili stan, Vesna bi donosila suđe i posteljinu, učila ih kuhati i spremati, sve one sitnice koje nitko nikad nije naučio.
Svako njezino mica, ptičica, ribica, u početku je djeci išlo na živce, ali s vremenom su i oni najtvrdokorniji frajeri na to samo prevrnuli očima i nasmiješili se kad bi Vesna srela nekog u kvartu:
Ajde, moja ribice, što nisi platio plin prošli mjesec? Isključit će ti, pa ćeš zepsti!
MamVesna, budem!
A što ti je s tim rukavom? Koliko ti puta moram reći da cure ne vole šlampavce! Neka te ostavi tvoja Martina, vidjet ćeš!
Neće! Vjenčat ćemo se za mjesec dana.
I ni riječi?!
Martina vam radi pozivnice, strogo mi zabranila reći, ali eto, izdao sam se. MamVesna, kako vi uspijevate sve znat? I kad neću opet ispričam!
Nemam pojma! I za svadbu nisam čula ništa, jel jasno? Martinu pozdravi! Neka zna da mi ove subote s Renatom idemo u vinograd po višnje. Ako želi zatvarati kompot i pekmez, nek se priključi. Ti nas s kantama dočekaš s busa. I zovni Gorana! Obećala sam mu višnje za knedle, ali neću tegliti preko cijelog grada, leđa me bole.
Svatko je išao svojim putem, ali nitko nije prekidao tu vezu kao nježna paučina povezivala je cijelu malu vojsku ljudi raštrkanih svuda po gradu, pronoseći to jedno obiteljsko, toplu crtu.
Naravno, bilo je među njima i onih koji su Vesninu dobrotu iskorištavali. Ukradeni novčanici, izgubljene kune, svakakve sitnice sve je to bilo manje važno od onoga što Vesna nije podnosila: kad bi je optuživali jer gubi vrijeme na te propalice.
Ne možete ih vi promijeniti! Ko je loš, loš ostaje. Gubite vrijeme, bolje pogledajte sebe!
Na to bi Vesna samo odmahnula rukom. Žao joj je bilo onih čiji jezik samo gorko brblja, pa bi Renati znala reći:
Kako bi oni uopće znali bolje, kad u životu nije bilo ljubavi blizu njih? Kako da dadu ono što nikad nisu ni vidjeli?
No, najgore se dogodilo kad je Vesna već bila potpuno sigurna da je njen put jedini ispravan, i da s njega nema smisla silaziti.
Zaskočili su Vesnu pred ulazom kad se noću vraćala doma, zadržala se kod sestre da čestita nećakinji, i kući stigla gotovo u ponoć. Tu je netko udari nečim po glavi, pa su je, kao životinju, tukli kao da žele dokazati sebi da nema ljubavi u čovjeku, pa ni duše.
Našao ju je susjed koji se vraćao s kave, malo pod gasom. Kada ju je vidio, odmah mu je splasnula sva opijenost.
Jadnici! Kako vas zemlja nosi? Vesna, otvori oči! drmao ju je.
Kad je shvatio da joj ne može pomoći, odmah je zvao Hitnu.
Renata je dotrčala prva u bolnicu, s cijelom obitelji, čim je čula što je bilo.
Hoće li preživjeti?! zapitkivala je svakog doktora što je promolio nos.
Nitko nije puno govorio, udaljavali su ju, molili da pusti da rade svoj posao. Oko podne konačno vijest iz intenzivne: Vesna je živa, izvući će se. Liječnici su dali sve od sebe.
Renata, izgužvana u boli i olakšanju, tek tad shvati čekaonica bolnice puna je ljudi iz svih dijelova grada, svi oni koji godinama Vesnu zovu mamom. Svi su plakali, molili, nadali se da će biti dobro.
I Renata je, po prvi put u životu, shvatila kakvu sestru ima. Ne svoju Vesnu iz koje je uvijek imala zamjerki više nego na nebu ima zvijezda, nego onu Vesnu zbog koje je toliki svijet brinuo.
Sunce moje Vesna, kako ćemo mi bez tebe?
A kao da je Vesna čula one što su dolje čekali vijesti. I liječnici su s olakšanjem odahnuli kad ju je nakon par dana pogledala, otvorila oči i zazvala sestru.
Vaša Renata je dolje, čeka vas. Doći će čim vas prebacimo u sobu. Odmorite se sada.
One koji su Vesnu napali, policija je našla vrlo brzo. Gotovo isti dan. Trebalo je čuvarima puno truda da ih zaštite od bijesa svih onih što su Vesnu voljeli. Što je bio stvarni motiv nikad nije otkriveno, i iskreno to nikome nije ni bilo važno. Vesna im je na sudu, bez riječi, okrenula leđa. I taj, tako jednostavan gest, bio im je najveća kazna. Možda je tada još nešto puklo u njima, možda im je i onih zadnjih niti s ljudskošću popucalo, ali samo je jedan kasnije Vesni poslao pismo isprike. Vesna mu je vlastoručno odgovorila unatoč slomljenom zapešću i zamolila Renatu da pomogne prodati maleni stan gdje je živjela.
Zašto to, Vesna?
Trebam promjenu. Ne želim da me više pronađu.
Razumijem, znala je Renata. Dobro da ti je stan u centru. Prodati će se lako. Potom nešto naći malo dalje, znaš i sama koliko možemo.
Dobro.
Vesnina djeca su se, naravno, umiješala. Neki su obilazili, drugi provjeravali papire, treći našli dobru ponudu dvosoban stan u centru, vlasnici odlaze van, pa prodaju što prije. Stan je bio zapušten, ali Vesnu unutra nisu pustili odmah.
Čekaj malo, MamVesna! Sredit ćemo mi to, pa te then selimo. Trpiš još malo?
U nekoliko tjedana Vesna seli u renovirani stan. Djeca su je dočekala, vukući namještaj, tapecirali, kuhala im ručak, svaki detalj za njen osmijeh.
Takvu ljepotu nisam vidjela ni u dvorcima!
Nije tu bilo ničeg luksuznog, ali ono kako su se trudili i kakve su im bile oči dok su radili za Vesnu to je bilo dragocjenije od bilo kakvih bogatstava.
Sada je konačno imala mjesta i za svoje mace, i za male, izgubljene što ih je često uzimala pod svoje. Renata je protestirala, znala grditi Vesnu što pušta u stan još jednog bivšeg korisnika koji nije dobio smještaj, pa trčala kod pravnika i socijalne iz petnih žila da što prije riješe papire i Vesnin stan oslobode.
Renata je bila uporna, bez dlake na jeziku, pravila pomake gdje su drugi samo kimali glavom.
I što je, službenici, imate li dušu vi? Da dijete ostavite bez krova nad glavom, puno je pameti? Svaku kunu ću vam brojiti dok ne dobije što mu pripada!
I odmah bi dodala ime onog tko je tad bio kod Vesne.
Nisu Renatu baš voljeli, a ni svađali se s njom jer su znali da zna gdje treba pritisnuti, naći pravi broj, dogovoriti se s novinarima i uvijek bi ishodila što treba.
Djeca bi napokon dobila svoje, i iselila, a Renata bi predahnula nakratko znajući da joj opet nova runda birokracije slijedi. Znala je da ih po gradu zovu čudakinje, ali je nije bilo briga. Znala je da rade što treba. Vesna pomaže djeci, ona pomaže Vesni. Savršeno i pravedno.
Nema tu što mudrovati. Treba raditi!
Što sada, Vesna? opet bi ju Renata pitala.
Djevojka, Nata. Sama, s bebom. Nema nikog.
Čekaj, koliko godina ima?
Devetnaest.
Muž?
Ni blizu. Nema nikog. Bez muža, bez roditelja.
Ali ima tebe, nasmije se Renata gledajući novu sestrinu modnu katastrofu. Ne stoji ti ta zelena!
Nata!
Ma, ne dramati! Riješit ćemo. Nema zime!
I sjaju opet Vesnine oči, a Renata tiho uzdahne, pa u sebi zahvali nebu što joj je dalo sestru koja zna što je ljubav. Ma, nije važno kakva se ta ljubav pojavi, važno je samo da postoji. Ako te netko nazove čudakom jer je nosiš u sebi koga briga?
Zaista, koga?
