Ponekad sam se, iskreno, osjećao kao da ne živim, već izdržavam neku doživotnu kaznu, i to pod budnim okom svoje supruge, Nikoline. Nije bilo moguće nje ignorirati. Njezina pojava u kući bila je poput iznenadne bure s Velebita: grmljavina koraka, zapovjedni glas koji kao da progoni zrak iz prostora. Bila je krupna, bez srama i oko svog tijela i oko apetita. Haljine žarke kao prometni znakovi, nakit masivan, a smijeh glasan, dubok, toliko moćan da bi preglasio čak i televiziju. Ja sam, tih i uglađen, od prvoga dana u njezinoj blizini osjećao se kao da stojim usred tržnice na splitski pazaru – glava mi puca od buke.
Vjenčali smo se prije šest godina, a taj brak je od prvog časa mirisao na gorčinu i laž. Sve se desilo na dočeku Nove godine kod zajedničkih prijatelja. Ja, mlad inženjer, tada svježe ostavljen, zalio sam tugu s previše rakije. Sjećanje na tu noć danas je više mozaik: šarenilo lampica, viče netko Sretna Nova!, pa onda nejasni dojmovi tuđeg mirisa, blještavilo šljokica i tijelo podatno uz mene. Lica se ni danas ne mogu sjetiti.
Ujutro, u tuđem stanu, s osjećajem kataklizme i suhom ustima, okrenuo sam se i ugledao usnulu Nikolina. Čim sam mogao, potiho sam se iskradao, nadajući se da je sve to samo preteška mora.
Ali, niti san niti mora nisu stali. Nepuna dva mjeseca kasnije, zazvoni mi mobitel. Glas odlučan, bez trunke nesigurnosti:
Ante? Nikolina ovdje. Sjećaš se ti one naše Nove godine? Moramo se naći.
Našli smo se u kafiću. Sjedila je uspravna predamnom, u ružičastom džemperu koji je više ličio na navlaku za fotelju nego na odjeću. Gledala me ravno u oči.
Trudna sam, od tebe. Nisu ni s kim drugim bila tada. Što sad?
Pitanje izrečeno bez okolišanja. Odrastao uz samohranu majku, s uvjerenjem da za svoje postupke uvijek moraš odgovarati, skrušio sam se. Nisam se ničeg sjećao te noći pomislio sam što ako nije moje?, ali naglas to izgovoriti bilo je nemoguće, čak i meni je zvučalo podlo. Pokušao sam nešto promucati oko podrške, da ćemo riješiti sve kako treba. Kimnula je, kao da prima nešto što joj pripada.
Krenuli smo s rješavanjem. Vodio sam je doktoru, davao novce, svaki drugi vikend vozio starim Golfom k njezinima u Zadar. Malo po malo, Nikolina ušla je u moj život kao veliki, težak paket na koji se nikad naviknemo. Sve sam šutio, grizao sumnje. Nakon što se rodio sin Luka, inzistirao sam na DNK testiranju. Nikolina je planula, obasula me uvredama.
Misliš da bih ti podmetnula tuđe dijete? Da sam neka, ne daj Bože, koja hoda od jednog do drugog?! Ti bi trebao biti sretan da se ovakva žena na tebe uopće okrenula!
Ali test je potvrdio što je trebalo. Nije tada bilo mjesta sumnji. Pogledao sam lice mog djeteta, lice Nikoline puno pobjedničkog trijumfa, i osjetio kako mi se pred očima sklapaju zidovi budućnosti. Biti pošten čovjek teži je nego priznati.
Od tog dana zajednički život neprijeporno je pripadao Nikolini. Doselila se u moju kuću na zagrebačkoj Trešnjevci, uskoro preuredila cijeli prostor: drugačiji poredak namještaja, narančaste zavjese, frižider navrh pun francuske salate, kobasica i šunki. Sve njezino: stvari raštrkane, njezin parfem, njezini ručnici, njezina bučnost, kućna pravila. Ja sam nastavio raditi kao projektant, moj ured bio je mamac za tišinu i red. Povratak kući iz dana u dan bio je sve teže – već s dvorišta čujem njezin glas, svađa se s televizijom ili razglaba s prijateljicom, istodobno kuha i upravlja situacijom.
Gdje opet kasniš? Večera već hladna! Opet tvoje beskrajne sastančine? Zar si zaboravio da imaš obitelj, Ante?!
Rijetko sam joj odgovarao. U sebi sam sve jače osjećao čežnju za nekim tiho, nježnim, uređenim životom. Gledao sam drugim ženama; kolegica Lucija, krhka kao porculanska figurica, govorila je mekanim glasom da se moraš približiti kako bi je čuo. Susjeda Ivana, tamna, uvijek nasmijana. Pripadale su svijetu tišine i ljepote iz kojeg sam, vjerovao sam, i ja potekao. Nikolina mi je bivala sve teža gruba, naporna, uvijek sveprisutna.
Godinama se u meni nakupljalo ogorčenje, curilo iz mene kao hrđa u starim cijevima. Počela me živcirati svaka sitnica kod nje: način kako zvučno žvače, grohotom na najgluplje šale na RTL-u, navika da vrluda kućom u starom, ispranom ogrtaču ne mareći ni za svoje obline ni za moje osjećaje. Vikala je na sina tako da odnos ponekad više sličio na naredbu nego na brigu. Čak i briga koju je nudila bila je zbrkana, ali neosportno stvarna.
Jedne večeri napetost je eksplodirala. Vratio sam se kući s glavoboljom neizdrživom. Kuću je punila narodnjačka glazba s radija, Luka nije htio pojesti kašu, Nikolina istodobno je zahvaćala i majku na mobitel i pokušavala nahraniti sina.
Da, mama, znam! Luka, otvori usta, rekla sam! Ne izmišljaj sad više!
Zastao sam u hodniku, zvukovi buke pojačavali su bol. Okačio sam kaput, ušao sam u kuhinju.
Možeš, molim te, ugasiti muziku? Glava mi puca.
Na sekundu je odvratila pogled s telefona.
Što, glazba? Pa to je, Ante, za atmosferu Ne sviđa ti se, idi u drugu sobu. Luka, nisam ti rekla!
Ugasi, molim te, odmah. prvi put sam povisio ton.
Prezirno je otpuhala i posegnula za daljinskim. U tom previše napetom trenutku Luka je šmrknuo žlicom po tanjuru, kaša zaflekala pod, poprskala Nikolinu.
Povikala je, bacila telefon, zgrabivši sina za ruku počela ga drmati:
Pa što radiš to? Ja se trudim, a ti?! Pogledaj pod!!
Ugledao sam Lukino uplakano lice, a u kutu oka svoju najdražu šalicu, poklon Lucije s posla, na rubu stola, spremnu za pad. Prišao sam, ugasio radio i dreknuo:
Pusti ga! Odmah!
Nikolina je zanijemila. Luka je iskoristio priliku i pobjegao u sobu.
Ti ćeš meni govoriti što da radim? Odgajam sina!
Ovo nije odgoj, ovo je cirkus. Vičeš na njega, na mene, na telefon. Vičeš stalno. Dosta mi je.
Iznenadila se nije navikla da se suprotstavim.
Jadničak! Digli smo glas! Trebao bi biti sretan što imaš nekoga! Umro bi sam ko ker!
Možda bih i umro, ali u miru, a ovako gorim svaki dan. Gledam tebe i ne mogu razumjeti u što sam se upetljao. Nikada mi nisu bile drage krupne žene. Ni bučne. Ti si sve ono što me odbija.
Znači, nisam ti dovoljno dobra? Sanjaš svoju Luciju iz firme? Vidjela sam ja kako je gledaš!
Nisam poricao niti ulazio u raspravu.
Nije stvar u Luciji, Nikolina. Stvar je u meni. Živim kraj čovjeka kojeg ne volim. Ne mogu više, čak ni zbog Luke. Gušim se.
Po prvi put to sam izustio naglas. Crni otrov guran godinama izašao je na površinu; s nekom olakšicom, kao da je napokon završila buka.
Nikolina je još neko vrijeme stajala nijemo pa je sjela do prozora.
Dobro, jasno. Šest godina, dijete, sve ništa. Jer sam debela i glasna, zar ne? A tko je došao k meni pijan kao letva ja te nisam vukla u krevet. Ti, sam! A sad ja kriva što sam što jesam?
Nisi ti kriva što si ti ti. A nisam ni ja kriv. Jednostavno smo različiti, kao dvije vrste koje ne mogu živjeti pod istim krovom. Pogriješili smo, i radi Luke… moramo to priznati.
Oči su joj izgubile sjaj, ramena su joj klonula.
Pa što sad? upitala me umorno.
Podnijet ću zahtjev za razvod. Podijelit ćemo sve što treba, za Luku ću plaćati alimentaciju, još bih ga viđao svaki drugi vikend, češće ako može. Bez galame.
Bez galame? Ti si stvarno smiješan. A gdje ću ja? S djetetom? Kuća tvoja.
Pomognem ti najprije s najmom, pa ćemo dalje.
Tjedan dana prolazili smo jedan pokraj drugoga, komunikacija svedena na nužno, o kućanstvu i Luki. Spavao sam u dnevnoj sobi.
Nikolina je nestala. Nije nosila šarenu odjeću, šetala je u starim trenirkama, izblijedjela. Pričala bi tiše. Zatekao bih je kako, odsutna, bulji u zid, posuđe neoprano, njezina dreka nestala.
Jedne večeri, dok sam pušio u dvorištu, čuo sam s prozora kako pokušava Luku uspavati. Tiho je pjevala uspavanku, nježno, s pogreškama, preplašena, ali njezina. Srce mi se tada prvi put stisnulo ne od ljutnje, već od krivnje.
Nakon tjedan dana, podnio sam zahtjev za razvod. Slijedila je teška, iscrpljujuća procedura. Suza, prepirki oko novaca i vremena s Lukom nije nedostajalo. Dao sam joj većinu ušteđevine, obvezao se plaćati alimentaciju te pokrio najam garsonijere na šest mjeseci. Mogućnost da viđam Luku, svaku drugu subotu, bila mi nagrada za svu patnju.
Prvih mjeseci u praznoj kući nisam osjećao olakšanje već prazan muk. Tišina koju sam priželjkivao bolila me. Nedostajao mi je Luka, fizički, bolno. Povratak tome svjesno nisam želio više mi ni pomisao nije dopuštala povratak u kaos i galamu. Povratka nije bilo!
U tom trenutku je Lucija, ona mirna, kolegica, počela više obraćati pažnju. Isprva su to bili uobičajeni profesionalni razgovori, no ubrzo je sve poprimilo drugačiji ton.
Ante, izgledaš stravično umorno jednom je dotaknula moj rukav.
Taj njezin glas bio je kao melem. Bila je sve ono o čemu sam maštao: sitna, elegantna, uvijek s ukusom odjevena, mirišljava na skupi sapun i cvijeće. Kraj nje sam se osjećao kao pravi muškarac zaštićena, nježna. Prvo smo nakon posla pili kave, hodali kino dvoranama, gledali svjetlo kako pleše po njezinim obrazima, ja osjećao mir koji mi je toliko nedostajao. Prvi poljubac pred zgradom bio mi ulaznica u pravi život, pomislio sam.
Lucija je bila opsjednuta izgledom, ne samo svojim, već i prostora. Mogla bi pola sata birati desert, da bolje izgleda na Instagramu. Stan joj je bio poput foto studija: bijelo, bež, bez ijedne nepoželjne sitnice. Ja, navikao na kaotični kućni nered, osjećao sam se kao u muzeju.
Ante, mislim da ova vaza uopće ne prati linije stola znala je reći, zavaljena na krevet uredan do perfekcije.
Smatrala se poklonom, zahtijevala vrhunsku pažnju.
Vidi one cipele od onog talijanskog brenda? Prava sam ih našla, ali cijena… Ali, prava žena treba imati jedne. To je investicija.
Kupovao sam: prvo cipele, pa torbicu, pa terminn kod kozmetičarke čija je cijena nadmašivala pola moje plaće. Trošio sam na nju što god sam mogao. Imao sam osjećaj da je to ispravno, kako muškarac treba pružati pogotovo ovakvoj ženi. Ona je poklanjala svoju ljepotu, prisutnost poštena razmjena, barem sam vjerovao.
Nekoliko mjeseci kasnije, kad je spomenula preseljenje zbog problema s najmom, predložio sam joj da dođe k meni. Došla je s četiri ogromna kofera i odmah krenula reorganizirati moj dom. Nestala je svaka posljednja crta mog ili Lukinog prisustva, od prekrivača do starih crteža.
Ovaj trosjed… uništava prostor. I ove zavjese izgledaju kao iz hostela. To moramo riješiti.
I moramo je u praksi značilo: “Ante riješi.” Vikendi su postali rezervirani za posjete trgovinama, nova garnitura, novi jastuci, sve stilski, moderno. Moj stan je postao hotelska soba, bez osjeta stvarnog života. Počelo mi je nedostajati sve što je moje bilo.
Lucija je izbjegavala svaki kućanski posao.
Danas sam radila manikuru govorila bi ležeći s tabletom dok sam ja, nakon posla, prao hrpu posuđa. Ne smijem riskirati s kemikalijama. I usput, nestalo nam je onog kave što si zadnji put kupio… Uzmi onaj iz Švicarske, on mi ne ostavlja gorčinu.
Nije znala kuhati, niti je htjela naučiti.
Kuhinja je za obične žene i sluge.
Jeli smo skupu hranu iz dostave ili bih ja, koliko-toliko, nešto pripremio. Nije marila za moj umor ili brige oko mog sina. Njezin svijet vrtio se oko nje: kako ona izgleda, što ona doživljava, što ona osjeća.
I jednom, nakon osobito stresnog tjedna, došao sam doma s buketom skupih božura, njezinim omiljenim. Želio sam samo jesti skupa i možda pogledati film pokušati vratiti osjećaj bliskosti. Prihvatila je cvijeće uz mali osmijeh, smjestila ih u vazu, uslikala za Instagram, okrenula mi se.
Oh, by the way, rezervirala sam restoran na rivi. Kažu, unutrašnjost je wow. Moraš obući onu plavu kravatu, super ti stoji za storyje. I, molim, obrij se.
Sjeo sam i pogledao je ispravna poza, sve na svom mjestu. Prisjetio sam se Nikoline i petka, di bi nacijepala krumpira s gljivama, zamirisala kuća, pa povikala: Ante, dođi jesti, dok je vruće! Iritiralo me, ali bilo je… živo. Grubo, iskreno, ne tražiš ništa osim da sjediš kao umoran čovjek.
Lucija, ne bih nikamo išao. Umoran sam. U nedjelju vodim Luku cijeli dan, hoću se samo naspavati.
Okrenula se iznenađena, osjećaj uvrijeđenosti na licu.
Oprosti, ali ja želim izlazak. Nismo zato zajedno da sjedim doma ko tvoja Nikolina! Ja ti donosim stil, razinu, ljepotu. Ne misliš valjda da bi kuhala kao ona… debelica tvoja?
To me trznulo, ali u isto vrijeme i otrijeznilo. Shvatio sam: pobjegao sam iz jednog zatočeništva da bih se dragovoljno zatvorio u drugo tiho, hladno, puno zahtjeva. Nikolina barem je davala nešto brigu, svoju energiju, makar grubu. Lucija je samo uzimala: novac, vrijeme, snagu, samopouzdanje, pod izlikom nivoa i estetike.
Imaš pravo, mirno sam izrekao. Nisi ti za to. Nisam ni ja za tebe.
Otišao sam u spavaću sobu, počeo njezine stvari slagati u torbu. Stajala je na vratima, iznevjerena.
Ti mene izbacuješ? Zbog gluposti?!
Nije glupost, Lucija. Ja sam pogriješio još jednom. Oprosti.
Lucija je otišla uz dernjavu, dokazavši da ni ona nije tako tiha kao što sam mislio.
Opet sam bio sam.
Prošla je tjedan, mjesec. Navečer, kad bih prao jednu jedinu šalicu, misli su mi bježale k Nikolini. Prisjećao bih se ne njezinog vikanja, nego njezine noćne brige za bolesnog Luku, mirisa pite nakon uspjeha na poslu, iskrenog smijeha na najgluplji vic. Njezina je briga bila siva, gruba, ali briga. Lucija je bila slika, Nikolina živi čovjek.
Počeo sam razmišljati o povratku. Priznanje poraza. Možda je to moj križ? Možda sam stvoren baš za galamu i prenatrpane frižidere, ako to znači biti manje sam i imati Luku kraj sebe?
Uzeo sam mobitel. Prst iznad broja. Srce lupa, grlo suho. Nazvati znači priznati poraz, odbaciti snove o nekoj drugoj slobodi, priznati Nikolini, sebi i svima nije išlo.
Ali, tješila me misao da više ne mogu u tišini.
Na kraju sam nazvao. Tonovi su trajali, kao kazna. Već sam spuštao slušalicu kad se s druge strane začuo njezin glas, bez trunke začuđenosti.
Halo?
Zatvorio sam oči. Trebalo je reći prvu riječ. Sve daljnje ovisilo je o toj riječi. Udahnuo sam duboko, spreman priznati poraz, spreman na povratak u svijet iz kojeg sam mislio izrasti, ali zapravo ni na korak ne otići.
