– Mama, je li nam još dugo do cilja?
Mirjana se lagano budi, trlja oči dok stari autobus poskakuje na svakoj rupi. Kroz prozor jure stabla, isprepliću se s beskrajnim poljima, tamno nebo nizano nisko nad ravnicom kao da dotiče tlo. Kiša ne prestaje, čas jače, čas slabije, i kroz zamagljena stakla sve postaje jednolično sivo. Mirjana se sklupča i još više privije uz mamu.
– Smrzla si se? Sanda joj prebaci krajeve svog dugačkog šala preko ramena i čvrsto je stisne k sebi. Još malo, koliko pamtim. Nisam dugo bila na selu. Zadnji put me baka dovela, bila sam mrvicu veća od tebe.
– A zašto idemo tamo? Mirjana sada do kraja budna, sjeda mami u krilo, traži joj lice.
– Jer ćemo tamo morati malo živjeti. Drugdje nemamo kamo.
– A naš dom? Mirjana zbunjeno gleda Sandu.
– Sada više ne može, zlato.
– Zbog ovoga? curica lagano dotakne modricu na Sandinom obrazu.
– I zbog toga. Hajde, nemojmo sada tome davati prostora, može? Radije razmislimo kako ćemo tamo živjeti. Ima kuća, vrt, voćnjak. Ja baš ništa ne znam saditi, ali do proljeća imamo vremena, naučit ćemo zajedno.
– Super! Mirjana klimne. Mama?
– Da?
– Smijem li sada imati mačku ili psa?
– Možeš i oboje. Sanda se nasmije i namješta joj kapuljaču. Baka je stalno govorila da u kući treba biti životinja.
– Što to znači?
– Mislila je na stoku. Imala je kozicu, pile, guske. Guske su mi bile najstrašnije, ogromne i grakću gore od svakog psa! Ali kad mi je baka dala drvce za vodit ih na pašu preko potoka, nisam se više bojala. Onda su se guske počele bojati! Sanda se nasmiješi, a Mirjana se prvi put nakon dugo vremena iskreno nasmije.
Autobus opet nabrije na rupu, nešto iza pukne, djevojčica stisne oči od straha.
– Nemoj se bojati, sve će biti dobro šapne Sanda gurajući je bliže sebi. Nikad se više ne vraćamo tamo!
Sanda miluje Mirjanu po kosi i pogleda kroz prozor. Kiša je sve jača, sigurno je kuća već hladna do kosti. Možda ima drva, a možda i nema što onda? Znala je da dolazak bez pripreme nije mudra odluka, ali izbora nije imala. Nakon što je sinoć polugola istrčala iz stana s uplakanom kćeri, sve se zakotrljalo tako brzo, da je shvatila gdje je tek kad je autobus krenuo put sela gdje je Sanda provela prvih pet godina života.
Nikad nije pitala zašto ju je baka odgajala. Majka ju je ostavila na selu i vratila se po nju tek kad je navršila pet godina. Ni prije ni poslije Sanda nije toliko plakala kao tada, kad su je odvukli od jedinog poznatog svijeta.
Šta cviliš? Živjet ćeš u gradu. To ti je sad dom!
Sanda je očajna pokazala prstom na bakinu kuću iza zavoja.
Ovo je Sandina kuća!
Nije! Zaboravi! majka je ljuto stegne za ruku.
Tad je prvi put shvatila da njezina volja nije dovoljna da mijenja stvari.
Baku Katarinu slabo se sjeća slike, osjećaj dodira umornih ruku, trbuha s pregačom u koji se uvijek mogla nasloniti i skriti. I najviše te oči; plave kao nebo u kolovozu. Takve ima i ona, i Mirjana. Samo su bakini uvijek nosile osmijeh, pa i kad je bilo najteže. Tada bi zakantala: Oj, cvate ružmarin… i kao da sve sjedne na svoje mjesto.
Dosta tuge! Od tuge nema kruha.
Baka je preminula kad je Sanda napunila petnaest. Majka ju nije povela da se oprosti. Zašto, nikad nije saznala. U međuvremenu se pojavio Milan, majčin novi muž, a majka je odjednom otvrdnula. Sandi ništa nije bilo jasno, dok joj prijateljica Ivana nije direktno rekla.
Ljubomorna je.
Na koga? Na Milana?
Ma, vidi se iz aviona! Mama ti baš nije mlada, a ti si narasla. Čudi me da sama ne vidiš.
Sanda zabezeknuto klima glavom. Glupost! Njena mama i ljubomorna… i to na ćelavog Milana?
A nije nikad pokušavao što glupo s tobom?
Ne! Sanda se pobuni, ali nekako se sjeti njegovih čudnih pogleda kad bi zajedno ručali, dok bi ona grijala juhu nakon škole, a on kao taksist došao doma.
E, zato pazi, nikad ne znaš. Ivana joj ponudi da dođe živjeti kod nje kad poželi.
Ivanina mama, Marina, trgovala je po tržnicama, stalno žurila, ali bila blaga, i radila sve da omogući dobar život kćeri. Svaki povratak iz Zagreba ili Osijeka značio je šarenu vreću robe koju bi Ivana dijelila sa Sandrom, znajući da ova kod svoje nema ni osnovno. Kad je Marina shvatila da Sanda nosi njene traperice, ubrzo je počela donositi sve u duplo, nikad ništa ne spominjući.
Misliš da ne znam? Nosite, bar da vam jednom život bude maštovit. Marina bi ih poljubila i izjurila dalje.
Prvi put Sanda odbija Ivaninu ponudu zašto bi, sram ju je. Mislila je da ima svoj dom i točka. Ali već nakon mjesec dana mijenja mišljenje Milan ju pritisne uza zid i šapne nešto što nije razumjela. Prestrašena, odlazi Ivani, a ova umjesto pitanja vadi valerijanu, nateče dvostruku dozu, da joj se srce smiri, i otvori za nju skrivenu kutiju najskupljih čokolada.
Nama više treba!
Kada je Marina saznala, samo ju je zagrlila:
Šteta, dijete. Ali tvoj život čeka tebe. Više nema plakanja, uzmi se u pamet, nitko drugi ti neće pomoći. Sanda, trebaš dobru školu, a ne bilo kakvu! Inače ćeš morati odmah raditi. Ode školovanje, ode sve bolje. Razumiješ?
Sanda je poslušala. Umjesto lutanja, večeri su provodile nad knjigama i ubrzo dobile nadimak štreberice. Rezultat: obje su upisale faks, Sanda ekonomiju, Ivana pravo. Kad su stigle na drugu godinu, Marina je otvorila svoju prvu trgovinu u Đakovu i zaposlila Sandu.
Uči, bit ćeš mi desna ruka. Nikome drugom ne vjerujem, uši otvori i pamti. Svi lažu!
Do kraja faksa Sanda vodi sve tri trgovine u gradu i još pet po Slavoniji. Naučila je voziti, prešla na izvanredno i stvarno solidno zarađivala. Marina je sada bila sređena žena, s čvrstom rukom u svom malom biznisu, i dalje s povjerenjem samo u Sandu.
Ona ju je upoznala s partnerom iz Zagreba, Ivanom, koji je vrlo brzo prepoznao njezinu odlučnost i snagu.
Kasnije se Sanda pitala nije li si Ivano tada zacrtao da će je slomiti? Zaustaviti onu njezinu žilavost i prkos, kad je, zaljubljena kao nikada, sretno pristala udati se za čovjeka koji joj se činio pun riječi i djela.
Isprva je Ivano bio oduševljen njenom ambicioznošću, stalno je govorio kako je sretan što joj je muž. Kad je Sanda ostala trudna, postepeno je mijenjao ton: najvažnija je obitelj, ženu kod djece treba! Samo, što bi rekla Marina? Sanda je dvoumila, no kad je pala u nesvijest vozeći, iz straha je odlučila poslušati Ivana. Ništa nije vrijedno života djeteta.
Razmisli, Sanda! Dobit ćeš godišnji, pa kad rodiš, sve ćemo lako. Vratiš se kad budeš spremna.
No kako je trudnoća odmicala, Ivano ju sve više pritiskao svojom brigom, nudeći joj sve materijalno, ali tražeći bezuvjetnu zahvalnost i šutnju svaki dan.
Nešto ih je mijenjalo, no Sanda nije shvaćala kamo to vodi. U jednom trenutku Ivano je nježan i brižan, u drugom hladan kao stranac; njegov pogled podsjećao ju je na emisiju o leopardu koji vreba plijen. Strese se svaki put.
Prva svađa je oko djetetovog imena. Na Sandin rođendan, u restoranu, Ivano podijeli mišljenje:
Bit će Lea. Tako sam rekao!
Lijepo ime… ali možda ipak Alica? Ivana zagleda Ivana, kojem nikad nije vjerovala. On je stisne za rame, prijeteće gleda.
Moja kći ima idealno ime i mora biti savršena.
A ako ne bude? upita Ivana.
Morat će se potruditi! Odgovor, pogled, hladnoća Sanda prvi put prepoznaje nešto prijeteće.
Pokuša preokrenuti razgovor šalom o tome što ako ipak bude sin, ali Ivano insistira: bit će Lea.
U ženskom WC-u Ivana pogleda Sandu:
Tuče li te?
Nisi normalna! Ni prstom me nije taknuo.
Kad krene, bit će kasno. Bježi dok možeš, kasnije ćeš zbog djeteta trpjeti sve.
Sanda gleda svoj odraz, svjesna da ima dijela istine. Ali ostaviti muža, trudna, kud bi?
Barem promisli, Sanda. Radi svoje i male.
Te večeri, nakon povratka, Ivano joj zabrani svaku komunikaciju s Ivanom i Marinom.
Dosta! Te me žene iritiraju, odvraćaju ti pažnju. Želim da misliš SAMO na dijete.
Ne dolazi u obzir! Ivana i Marina su mi obitelj. Kad mi je bilo najteže, jedine su bile tu. O tome više nema rasprave.
Lice mu posivi, stisne šake, zamahne rukom; Sanda se povuče nazad i sklizne niz stepenice njihova zajedničkog doma, kojeg je sama s radošću opremala.
Ostatak večeri Sanda pamti kao mutno sjećanje hitna, operacija, pa teške ruke doktora.
Smiri se, sve će biti dobro!
Zadnje što čuje je plač svoje kćeri. Mirjana se rađa mjesec dana prerano. Ivano hoda po hodnicima bolnice nezadovoljan, viče, zahtijeva. Sanda kad se pribrala, samo mu šalje poruku: neka ih ostavi na miru.
Na dan izlaska iz bolnice, Ivano dočeka s velikim buketom i balonima, klekne pred njih.
Oprostite mi, cure moje!
Marina ih odveze kući, pogleda Sandu, kimne:
Pazi što radiš. Ako što bude, tu sam.
Kako je Ivana predvidjela, Sanda neupadljivo postaje sluškinja u kući. Ivano sve više prigovara, zahtijeva da vodi troškovnik do zadnje lipe. Jednog dana njezini papiri nestaju. Na pitanje, Ivano samo slegne ramenima:
Zašto bi ti to trebalo? Za sve sam tu ja.
Sanda ništa ne pita, ali tajno zove Ivanu za pomoć s dokumentima.
A taman kad je odlučila otići, Mirjana teško oboli. Vjerojatno zbog preuranjenog poroda visoke temperature, tjedni po bolnicama. Tada Ivano prvi put digne ruku. Sanda, izmučena, ostane zbog djeteta.
No kad se Mirjana počela oporavljati, Ivano priopći:
Odsad će Mirjana imati dadilju, ti više ne možeš. Djetetu treba stručna njega.
U ruci mu Mirjana, a onda je grubo vraća Sandi. Udarci. Mirjana zaplače, Sanda se povuče.
Koga briga za tvoje mišljenje?! Ako još jednom zakažeš, Mirjanu više nećeš vidjeti!
Ne diraj mamu! iznenada povikne Mirjana.
Što si rekla? Ivano je zbunjen.
Zločest si! Mirjana prkosno gleda oca.
Sanda stane pred njih, mirno i tiho:
Ne dam više moje dijete!
Ivano napravi korak unatrag.
Te večeri Sanda iz ormarića vadi stari lijek za nesanicu, nudi mu čaj, on zaspi, a ona tiho spakira par potrebnih stvari, uzima Mirjanu i izlazi iz stana u papučama, nesvjesna hladnoće.
Na vratima stana njezine majke, još uvijek prijavljena na toj adresi, dočekuje ju pospana žena:
Što radiš ovdje s djetetom? Ajme, pa ti si sva modra…
Majka pogleda Sandu, na obrazu joj izranja novi podljev, samo ju pusti unutra.
Ne mogu vas dulje zadržati, nema mjesta, znaš dobro. A s tvojim mužem nemam posla.
Vrata kuhinje brzo zatvori, da mlađa braća ne čuju.
Znam, mama. Samo mi treba malo vremena da smislim što dalje.
Što dalje? Natrag mužu! Ljubio te, djetetu sve daje, a možda te više i ne ljubi… Što ti misliš, dokle tako?
Moram otići. Ovdje me nikad neće ostaviti na miru. Možeš mi barem dati telefon?
Majka šutke ode. Mirjana spava snom iscrpljene djece.
Sanda zove Ivanu, kratko objasni situaciju. Ivana naredi: neka pričeka Marinu, koja će ih prvo odvesti kod liječnika, a potom na kolodvor. Sanda pogleda majku:
Eto, riješeno je.
Kamo ćeš?
Ne znam još. Dalje odavde. Naći ću se.
Majka izvadi ključeve iz džepa:
Idi u selo, baka je kuću ostavila. Sve ću ti dati, prepiši papire na sebe.
Hvala… Mama…
Što je?
Zašto mi nisi dopustila da se oprostim od bake?
Bilo me sram majka stisne kućni ogrtač i izađe iz kuhinje.
