Umirala je u našoj spavaćoj sobi, a mi smo se ljubili u fotelji
Ne, doktore, nećemo je prebacivati u hospicij. Obećao sam.
Andrija je stajao na dovratku sobe, stiskajući mobitel tako jako da su mu zglobovi pobijelili. Glas mu je pucao, pretvarao se u jedva čujan hrapav šapat. Prislonio je čelo na hladni drveni okvir, zatvorio oči.
Razumijem vašu odluku, ali morate shvatiti i moj stav, s druge strane linije prozvučao je iscrpljeni glas doktorice Sokolović, neurologinje koja je vodila Ružicu već godinu i osam mjeseci. Prognoze su nepromijenjene. Drugi moždani udar ostavio je malo nade. Sami vidite kako se sve razvija… Kvaliteta života, Andrija…
Ona je moja supruga, prekinuo je tiho. Ja sam odgovoran za njezin život. Brinut ću se o njoj.
Ali, vi sami, gospodine Barišić…
Prekinuo je poziv, ne želeći slušati dalje. Ruka mu je drhtala kad je spuštao telefon. Vjekoslava, koja je upravo namještala jastuk pod Ružičinom glavom, okrenula se prema njemu. Tamna kosa bila joj je uredno podignuta u punđu, njezina bijela majica savršeno čista unatoč dvanaest sati smjene.
Opet isto? pitala ga je tiho.
Oni ne žive ovdje, odgovorio je Andrija s pogledom prikovanim za parket. Ne vide ovo ne znaju kako je meni…
Nije dovršio. Vjekoslava je pogledala toplom čvrstinom, uzela toplomjer sa stolića.
Trideset šest i sedam. Dobro. Jutros je tlak bio sto dvadeset sa osamdeset. Neurostabil sam dala u devet, kao uvijek. Nahranila sam je u podne, popila je pola NutriDrinka. Ostalo nije mogla, ali to je u redu. Nema rana, sve sam obradila Antidekom. Pelenu sam promijenila dva puta.
Andrija je slušao taj dnevni izvještaj već sedamsto trideset dana. Dvije godine. Dvadeset četiri mjeseca. Mogao je nabrojiti sate, da je imao snage željeti išta osim da sve ovo završi. I odmah bi sebe zamrzio zbog te misli, tako snažno da je poželio nestati.
Hvala ti, promrmljao je. Ja ću ostati s njom. Ti idi, već je devet sati.
Još sat po dogovoru, odgovorila je. I, Andrija, jesi li danas uopće jeo?
Ne sjećam se.
Idem ti zagrijati juhu. Ostani ovdje.
Izašla je i on je ostao nasamo s Ružicom, ženom koju je nekada volio toliko da mu je srce pucalo od radosti. Ružica je ležala na leđima, desna joj je strana lica bila otečena i spuštena, usta malo otvorena. Disala je teško, s pištanjem. Pod večernjom dozom lijekova, uronila bi u san toliko dubok da se nije ni micala. Na noćnom ormariću stajala je fotografija: njih dvoje na moru, ona se smije, kosa joj leprša na buru, ramena preplanula, zubi blistavi. Tada joj je bilo četrdeset, samo mjesec prije nego što je pala u kuhinji, razbila šalicu kave, a on nije odmah shvatio što se događa, mislio je da je zapela za tepih.
Andrija je sjeo u fotelju pokraj kreveta. To je bilo njegovo mjesto. U toj bi fotelji proveo većinu noći, budan na svaku promjenu u njezinu dahu. Leđa bi mu bridjela. Imao je četrdeset i dvije, ali jutrom bi u ogledalu vidio starca s utonulim obrazima i pepeljastim licem.
Vjekoslava se vratila s tanjurom juhe, postavila mali stolčić na podlakticu fotelje.
Jedi. Ja ću tu biti.
Ne trebaš, ja
Andrija. Jedi.
Njezin glas bio je blag, ali beskompromisan. Uzeo je žlicu. Juhu je pripremila jučer, sjetio se toga. Znala je kako se kuha domaće. Znala je puno toga. Već jedanaest godina je radila kao njegovateljica. Imala je trideset pet. Razvedena, bez djece. Ispričala mu je slučajno, u kuhinji, kad ju je pitao kako joj je u životu. Muž joj je otišao drugoj, nije izdržao njezine noćne smjene, miris bolnice koji je donosila doma.
Fino je, rekao je, iako skoro ništa nije osjećao.
Izgubili ste još kila, primijetila je. Bar deset otkako sam došla.
Kad je to bilo?
Prije godinu i dva mjeseca. Nakon one prve njegove, Gordane, koja nije odgovarala.
Ona je bila gruba, hladna. Ružica bi plakala kad bi Gordana otišla, koliko je mogla plakati žena kojoj pola lica više nije radilo. Vjekoslava je došla kao spas. Bila je nježna, strpljiva, profesionalna. Razgovarala bi s Ružicom kao da ova može odgovoriti. Čitala joj je naglas. Puštala glazbu. Govorila Andriji da sluh i razum ostaju, da ona sve osjeća i sve čuje, i kada ne može odgovoriti.
Ponekad se pitao ne pogoršava li to sve.
Pojeo sam, rekao je Andrija. Hvala ti.
Morate spavati, uzela je tanjur, ali nije otišla. Kad ste zadnji put normalno spavali? U krevetu, više od četiri sata zaredom?
Ne sjećam se.
Andrija
Ne mogu, izdahnuo je. Ne mogu ležati u tom krevetu. Ne mogu otići u drugu sobu. Što ako joj pozli? Što ako
Ja sam tu, prekinula ga je. Svakodnevno po dvanaest sati. Imate radio-baby, čujete sve i noću.
Ne mogu svejedno.
Gledala ga je dugo, a zatim tiho klimnula i izašla. Andrija se oslonio u fotelji, zatvorio oči. Ružica je spavala tiho, monotono. Taj je zvuk postao soundtrack njegova života. Udisaj. Izdisaj. Udisaj. Izdisaj. Pogledao je njezino lice u polumraku. Sada nije patila. Lijekovi su djelovali. Spavala bi većinu dana. Povremeno bi otvorila oči, pogledala ga mutno, pokušala nešto izgovoriti, ali bio je to slab, nerazumljiv muk. Naučio je raspoznavati neke riječi. Piti je zvučalo kao pi-i. Boli kao bo-o. Katkad je plakala i to su bili najgori trenuci.
Iz kuhinje se začulo tanko zveckanje posuđa Vjekoslava je prala tanjur. Čuo je šum vode, tihe korake po hodniku, škripu parketa kod vrata.
Andrija, zazvala je tiho.
Da?
Mogu li ući?
Uđi.
Naslonila se na dovratak, bežurno, osvijetljena slabim svjetlom noćne lampe. I ona je bila umorna, shvatio je, iscrpljena nakon svakog dana koje je dijelila s njima, disala ovaj zrak pun lijekova i bolesti, prisluškivala Ružičine noćne jecaje i njegove mukle uzdahe. I ostajala staložena, koncentrirana, blaga.
Ti si dobar čovjek, rekao je odjednom.
Trepnula je iznenađena.
Otkuda ti to?
Zato što nisi otišla. Što nisi pobjegla nakon prvog tjedna. Što s njom razgovaraš kao da ti je važna. Kao da ti je više od posla.
Ona nikad nije samo posao, odgovorila je tiho. Nitko ne bi trebao biti samo posao.
Šutjeli su zajedno. Ružica je tiho zastenjala, okrenula glavu. Andrija se stresao, ali nije se probudila.
Odem li sada? upitala je Vjekoslava. Dolazim sutra u devet, kao i uvijek?
Da. Kao i uvijek.
Klimnula je, ali nije otišla. Gledala ga je još tren, pa pitala:
Imaš li ikog? Osim nje. Prijatelja? Obitelj? Nekoga s kim možeš razgovarati?
Roditelji su preminuli davno. Brat mi je u Puli, čujemo se jednom mjesečno. Prijatelji nekad sam ih imao. Prestali su zvati prije pola godine. Ne zamjeram. Ni ja ne bih zvao nekoga tko ne izlazi iz stana i govori samo o bolesti.
Posao?
Radim od doma. Programer. Sjedim tu, pišem kod. Šef mi izlazi ususret, plaća je manja, ali isplaćuje.
Trebaš razgovarati s nekim. O svemu osim tabletama i terapiji.
O čemu drugom? slegnuo je ramenima. Tema više nema.
Ima uvijek nešto. Nisi samo muž teško bolesnoj ženi. Ti si Andrija. Četrdeset i dvije. Nekada si čitao znanstvenu fantastiku, išao u kino, slušao rock. Vidjela sam tvoju policu s knjigama. Vidjela sam gitaru u kutu dnevne.
Gorko se nasmiješio.
To je bilo u prošlom životu.
Prije dvije godine nije tako davno. Još si živ, Andrija.
Ne čini se tako.
Prišla mu je, sjela na petu ispred njegove fotelje. Lice joj je bilo na istoj visini s njegovim. Gledala ga je ravno u oči, a on se osjećao nelagodno pred tom blizinom, pred nečijim živim, zdravim pogledom, kakvom ga nitko nije gledao mjesecima.
Goriš iznutra, šaptala je. Vidim to. Radila sam s mnogo obitelji s teško bolesnima. Njihovi njegovanitelji često sagore prije pacijenata. Emocionalno izgaranje. Ti si na rubu. Znaš to?
Znam, kimnuo je. Ali što da radim? Ostavim je? Pošaljem među strance da umre među nepoznatima?
Dopuštaš si biti čovjek. Povremeno.
Zaboravio sam kako je to, priznao je, osjetivši iznenada da će zaplakati.
Vjekoslava je ispružila ruku, dodirnula njegov dlan na naslonu. Prsti su joj bili topli, živi. Trgnuo se pod tim dodirom. Kad ga je zadnji put netko dotaknuo bez rukavica, bez onog hladnog, medicinskog odmaka?
Bit će bolje, tiho je rekla.
Neće. Ništa ne će biti bolje. Neće se oporaviti. Ležat će ovako godinu, dvije, pet dok ne dođe treći udar, upala pluća, ili srce ne izdrži. Ja ću ovdje sjediti, gledati kako polako nestaje. I mrzit ću se što to iščekujem.
To je izletjelo iz njega, ogoljelo, kao rana na suncu. Izrekao je na glas ono što je mislio svaku noć u toj fotelji. Iščekivao je kraj. I mrzio se zbog toga toliko da je poželio nestati.
To je ljudski, rekla je Vjekoslava Misliti tako. Ne čini te lošim čovjekom.
Čini, prošaptao je on. Obećao sam joj biti uz nju u zdravlju i bolesti. A sanjam njezinu smrt.
Sanjaš njezino oslobođenje od patnje, nježno je ispravila.
Spustio je pogled na njihove ruke. Nije pomaknuo svoju. Okrenuo je njezin dlan, stisnuo ga snažno, očajno, kao utapajući kad se uhvati za šlauf.
Vjekoslava, prošaptao je, glas mu je skoro zakukao.
Ššš, šapnula je. Tu sam. Nisi sam.
Ustala je, povukla ga za sobom. Andrija je ustao, noge su mu drhtale kao olovo. Privila ga je k sebi, oslonila mu glavu o svoje rame. Nije znao što napraviti. Kada ga je netko zadnji put ovako zagrlio ne iz samilosti, ne iz potrebe, nego jednostavno da ga utješi, ugrije
Tada se slomio. Zakopao lice u njezino rame i plakao tihim, sramežljivim jecajima, nemoćan da ih zaustavi. Ona ga je milovala po leđima, šaptala mu blage riječi bez smisla, ali s toliko topline, a on se držao za nju kao da mu je jedino uporište.
Ne zna koliko je trajalo. Minutu, deset. Kad je dignuo glavu, htio se ispričati, ali ona mu je dodirnula usne prstom.
Ne moraš.
Bili su blizu. Tako blizu da je osjećao miris njezine kože, cvjetnog losiona izmiješanog sa svježinom oprane odjeće i antiseptika. Iza njega Ružica je ujednačeno disala. Trebao se povući. Zahvaliti joj i ispratiti ju do vrata.
Ali nije to učinio. Gledao ju je. Njezine usne. Tamne oči, pune samilosti i nečeg još što se bojao imenovati. Podignula je ruku, prešla mu palcem po obrazu, obrisala muzu.
Andrija, šaptala je.
Nije odgovarao. Nije mogao. Sve je u njemu bilo zavezano u čvrst čvor straha, stida, očaja. Nagnula se i poljubila ga. Lagano, jedva dodirnuvši. On je zastao. Cijelo tijelo vrištalo je da je to pogrešno, izdaja, da njegova žena leži dva metra od njih, nemoćna, bolesna žena koju voli, koju treba voljeti.
Ali nije odmaknuo Vjekoslavu. Uzvratio je poljubac. Nespretno, sramežljivo, kao da se prisjeća kako je to. Ona ga zagrli jače, a on je nestao u toj blizini, u toplini, u osjećaju da nije sam, da ga netko vidi, želi, uzima.
Spustili su se u fotelju. Sjedala mu je u krilu. Držao ju je, milovao po leđima, po kosi, svjestan svakog milimetra njezine kože, svakog daha i stida, i olakšanja, i potrebe koja je vrištala u njemu. Mrzio se. Svake sekunde. Ali nije se mogao zaustaviti.
Njezini prsti raskopčavali su mu košulju. Njegove ruke podizale joj majicu. Iza njih je Ružica disala; duboko, pod večernjom dozom sedativa. Spavala je. Nije vidjela. Ali on jest. Svjestan je bio svakog udaha te žene kojoj je sve dugovao.
Vjekoslava šaptao je, pokušavajući zaustaviti i nju i sebe.
Tiho, šaptala je. Tu sam. Nisi sam.
Te su ga riječi, jednostavne, ljudske, potpuno slomile. Prepuštao se. U toj fotelji, pred krevetom žene na rubu smrti, u polumraku noći, uz njezino mirno disanje, napravio je ono što se nije moglo opravdati. Prevario je ženu kojoj je obećao vjernost. Izdao jedinog čovjeka koji ovisi o njemu.
I nije se mogao zaustaviti.
Ležali su u fotelji, priljubljeni. Vjekoslava je disala mirno, glave položene na njegova prsa. Andrija je gledao u strop, nepomičan. Unutra je bila praznina. Ne bol, ne stid, već ništa. Kao da je netko u njemu ugasio sve, orobio ga svega osim težine koja ga prikiva za mjesto.
Ružica je disala. Nije se budila. Nije ni promijenila položaj. Gledao je njezino lice. Mirno je, bez boli. Ona ne zna. Nikada neće saznati. On će živjeti s time do zadnjeg daha, ona neće znati.
To je boljelo najviše.
Moram ići, tiho je rekla Vjekoslava, ustajući.
Nije je zaustavio. Odjenula se brzo, navikla na odlazak iz tuđih domova. Popravila kosu, pogledala ga dugim pogledom koji nije nosio ni stid, ni žaljenje. Samo nježnost. To ga je rezalo najdublje.
Vidimo se sutra, rekla je.
Vidimo se, odgovorio je tiho.
Vrata su se zatvorila. Čuo je njezine korake na hodniku, tiho škljocanje brave na ulazu. Ostao je sam. Sam sa ženom koja diše mirno, duboko, ne sluteći što je njen muž učinio dva metra od nje.
Andrija je ustao, teturajući. Noge su mu bile poput tuđih. Otišao je do kupaonice, pao na koljena pred zahod, povraćao dugo, iscrpljujuće. Sjeli je na hladni pod, naslonio se na zid, gledao nijemo u jednu točku.
Nije mogao natrag u sobu. Nije mogao pogledati Ružicu. Niti sjesti u tu fotelju.
Noć je proveo u kupaonici, zadrijemavši pod zoru na hladnim pločicama, probudila ga je zvonjava mobitela u sedam. Vrijeme da joj da jutarnju terapiju.
Opružio je lice hladnom vodom, pogledao odraz. Sivo lice, crvene oči, raščupana brada. Kao da nije spavao tjednima. Što i nije.
U sobi tiho. Ružica se budila, gledala u strop. Vidjevši njega, pokušala je pomaknuti lijevu, još uvijek pokretnu, ruku. Prišao je, sjeo na rub kreveta.
Dobro jutro, rekao je, glas mu je zvučao tuđe.
Aa pokušala je osmijeh.
Natočio je vodu, izvadio tablete Neurostabila, pomogao joj sjesti. Bila je laka kao papir, osušena. U dvije godine izgubila je dvadeset kila. Dao joj je tablete jednu po jednu, pridržavajući je za leđa. Gutala je teško, ali gutala. On ju je potom vratio na jastuke, prilagodio pokrivač.
Idem sad pripremiti doručak smireno je rekao. Pričekaj malo.
Klimnula je, koliko je mogla. Zatvorila oči. On je izašao, naslonio čelo na zid hodnika. Duboko disao, pokušavao smiriti drhtanje u rukama. Bezuspješno.
U devet je stigla Vjekoslava. Zvono na vratima, on je otvorio, nije joj pogledao u oči. Ušla je, skinula jaknu, odložila torbu.
Dobro jutro, rekla je.
Dobro, odgovorio je, gledajući u stranu.
Otišli su do kuhinje. Ona je stavila lončić za vodu, izvadila svoju termos-torbu s hranom. Sve kao i inače. Kao da se ništa nije dogodilo. On je sjedio za stolom, nabijen nervozom, ćutio šake u šaci, ne znajući što reći.
Andrija, pozvala ga je tiho.
Podigao je pogled. Gledala ga je mirno, bez osude, bez zahtjeva. Samo gledala.
Moram s tobom razgovarati, rekla je.
Ne mogu, izdahnuo je. Ne sada.
Dobro. Ali poslušaj. Jučer nije bila greška. Ne za mene. Ne kajem se. Ti nisi trebao biti sam. Zato sam bila tu.
Ne razumiješ, promrmljao je. Prevario sam ženu. Bolesnu, nemoćnu ženu, koja dvije sobe odavde ne može ni sjesti sama. Ja
Ti si čovjek, prekinula je. Živ, iscrpljen, dotučen čovjek, do te mjere da si pred rubom. To nije opravdanje, ali to je istina.
Nije me bolje zbog toga.
Nije, klimnula je. Ali te ne čini ni čudovištem.
Odmaknuo se do prozora. Ispod njega bio je običan zagrebački kvart, drveće, igralište, klupice. Ljudi su žurili na posao. Živjeli su životima za koje je on zaboravio da postoje. On je bio zarobljen u stanu što je sada podsjećao samo na bolničku sobu.
Više ne mogu, šapnuo je. Ne mogu je gledati znajući što sam učinio. Ne mogu.
Što želiš? upitala je.
Ne znam. Ništa ne znam.
Prišla je, tiho mu stavila ruku na rame. Trgnuo se, ali nije se odmaknuo.
Dolazit ću i dalje, rekla je. Brinut ću o Ružici. Pomagat ću tebi. Jučerašnje ako želiš zaboraviti, zaboravit ću. Ako hoćeš da odem, otići ću. Ali, želiš li da ostanem, ostat ću. Ne kao njegovateljica. Kao netko kome je stalo do tebe.
Šutio je. U njemu je ključala mješavina srama, zahvalnosti, očaja, potrebe za nečijim prisustvom. Htio je da ode, da se više ne vrati. Htio je da ostane zauvijek. Htio je ono nemoguće: vratiti vrijeme, dok je Ružica bila zdrava, a on samo njezin muž.
Moram k njoj. Vrijeme je za doručak.
Klimnula je i povukla ruku. On je izašao, bez pogleda. U sobi je Ružica gledala prema vratima, lice joj se iskrivilo u pokušaju osmijeha. Pokušala je podići ruku.
Uzeo ju je nježno u svoju. Bila je hladna, slaba, prsti su joj drhtali.
Lj-ju… uspjela je šaptom. Voli. Htjela je reći da ga voli.
Andrija je zatvorio oči. U njemu se nešto opet slomilo, zauvijek. Približio njezinu ruku usnama, poljubio joj zglobove.
I ja tebe, Ružice, prošaptao je. I ja tebe volim.
I bila je to istina. Strašna, ogoljena istina. Volio je tu ženu koja sada leži pred njim, bespomoćnu, na izmaku. Volio ju je cijelu, tu, nekadašnju, sadašnju. I pritom ju je izdao. Prevario s drugom ženom, koja sada kuha kavu u njegovoj kuhinji kao da se ništa nije dogodilo.
Kako ovako dalje? Kako sjediti tu, hraniti je žlicom, mijenjati pelene, davati lijek, šaptati joj da će biti dobro, kad zna što je napravio? Kad se sjeća svake sekunde prošle noći, svakog dodira i pogleda?
Vjekoslava je donijela NutriDrink u bočici sa slamkom. Ostavila ga na stoliću, tiho izašla. Andrija je hranio ženu polako, strpljivo, brišući sve što bi joj curilo niz bradu. Slabo je pila, gušila se. On bi zastao, pričekao, milovao je po kosi. Bila je tanka, lomljiva. Nekad je bila ponosna na bujnu kosu. Sada je pramen po pramen ostajao na jastuku.
Sve je u redu, govorio bi. Ne žuri. Ja imam vremena.
Oči su joj bile pune povjerenja, pune ljubavi. On nije mogao gledati u taj pogled. Skretao bi oči na fotografiju, na stol, kroz prozor, bilo gdje.
Dan se vukao. Vjekoslava je radila kao uvijek. Mjerila tlak, temperaturu, radila masažu, prevrtala Ružicu, mijenjala posteljinu. Andrija je sjedio uz kompjuter, gledao kod ništa nije razumio. Slova su mu plesala pred očima.
U podne su zajedno jeli. Vjekoslava je napravila zapečeno povrće, natočila čaj. Jeli su u tišini. Andrija je gledao u njezine ruke, u njezine usne, u oči. U njima nije bilo stida, ni žaljenja.
Danas poslije podne dolazi medicinska sestra iz doma zdravlja, rekla je Vjekoslava. Kapaljka. U tri.
Dobro, kimnuo je.
Zvala je i socijalna radnica, pita je li što treba. Rekla sam da je sve pod kontrolom.
Hvala ti.
Tišina. Samo tiktakanje sata i tihi šum televizora iz susjednog stana. Vjekoslava je počela pospremati. Andrija je gledao u njezina leđa, poznate pokrete. Dvije godine bila je dio ovog života. Dio noćne more. A sada je postala nešto više, nešto što ne može imati ime.
Navečer, dok je Ružica spavala nakon lijekova, Vjekoslava se spremala kući. Ispratio ju je do predsoblja. Navukla je jaknu, uzela torbu.
Andrija, počela je.
Prekinuo ju je, ne gledajući je u oči. Polako, strano:
Sinoć to se nije dogodilo. Ništa ne duguješ. Razumijem.
Šutjela je. On ju je natjerao da je pogleda. U njezinim očima bila je bol. Prvi put te večeri.
Dobro, šapnula je. Kako želiš.
Dođi opet. Sutra. Kao i obično. Molim te.
Doći ću, obećala je.
Vrata su se tiho zatvorila. Andrija je ostao sam; ponovno je slušao samo Ružičino disanje iz sobe. Udisaj. Izdisaj. Nije mogao tamo. Nije mogao sjesti u tu fotelju.
Sjeo je na pod hodnika, naslonio se na zid. Tako je sjedio sat, možda više. Vani se smračilo, u stanu je bila tišina. Gledao je u mrak i mislio da je život kakav je poznavao završio prije dvije godine, kad je Ružica pala u kuhinji s kavom. Onaj poslije njega završio je sinoć. Sada nije znao u kojem životu živi, tko je, što je.
Zazvučao je tihi jecaj iz spavaće. Ružica se probudila ili sanjala. Andrija je ustao, zaljuljao se, pošao prema zvuku. Noćna lampa je svijetlila. Ružica je gledala u strop. Pomaknula je ruku.
A-a, zaplakala je.
Sjeo je na rub kreveta.
Ovdje sam, rekao je. Sve je dobro. Ovdje sam.
Gledala ga je, a u tim mutnim očima bilo je toliko ljubavi, toliko vjere da je poželio vrisnuti. Spustiti se na koljena, tražiti oprost, priznati sve, doživjeti njezinu mržnju, bilo što osim tog povjerenja kojeg nije zasluživao.
Ali šutio je. Čvrsto stisnuo njezinu ruku i sjedio tako dok nije ponovno zaspala. Onda se izvukao u fotelju, zamotao dekom, zatvorio oči.
Nije mogao spavati. Gledao je u tamu, slušao dah žene. Udisaj. Izdisaj. Ovaj će zvuk i dalje ostati s njim. Do bilo kojeg kraja, njegovog ili njezinog. Možda će prije izgorjeti, sasvim se rasuti, i neće ostati nitko tko bi sjedio, držao je za ruku, šaptao da će sve biti bolje.
Misli na Vjekoslavu. Na to da mu je rekla da si dopusti biti čovjek. Kako je to sinoć bilo lako i strašno. Kako će ona opet doći sutra, ponovno, i dalje dolaziti svaki dan, a on ne zna kako će je gledati, kako govoriti s njom, kako nastaviti živjeti s ovim što je između njih.
Nije znao odgovore. Znao je samo da će se sutra probuditi u fotelji, umiti se, dati Ružici jutarnje tablete, nahraniti je, javiti se na posao, pisati kod koji nikome ne treba. Vjekoslava će doći u devet. Govorit će o tlaku, pelenama, lijekovima. Nasmiješit će se jedno drugome oprezno, kao ljudi koji znaju jedno o drugom previše. I život će se nastaviti, život što više nije život. Noćna mora bez kraja.
I negdje duboko, u najcrnjem kutku duše, znao je da će se sinoć ponoviti. Ne danas, ne sutra, ali ponoviti će se. Jer je slab. Jer ne može sam. Jer još uvijek jest ipak, čovjek.
Ružica diše. Udisaj. Izdisaj. Zatvorio je oči i pokušao zaspati.
Ali sna nije bilo. Samo sjećanja. I pitanja bez odgovora.
Kako dalje?
Kako gledati je u oči?
Kako sebi oprostiti ono što je neoprostivo?
Nije znao. Ujutro će ustati i raditi što mora. Jer nema drugog puta. Jer to je jedino što mu je ostalo: biti muž.
Sve ostalo, neka ostane zakopano u ovoj noći, u toj fotelji, u tišini iz koje se čuje samo disanje umiruće žene koju još uvijek, unatoč svemu, voli.
Udisaj.
Izdisaj.
Udisaj.
