Izlazak iz kuhinje

2. travnja 2024.

Opet sam dočekala Grišu na vratima kuhinje, mokrih ruku i neobrijan, mladi kuhar kojega nikad ne bih mogla zamisliti sa čašom graševine u ruci ili za šankom omiljenog kafića. Samo on i njegovi pravilni redovi lonaca.

Vera Ružić, opet ste lonac stavili na krivo mjesto, kaže on i pokaže policu iznad sudopera. Čisti ide ovamo. Prljavo dolje.

Griša, radim ovdje tri mjeseca. Znam koja je što polica, odgovorim tiho. Na rasprave više nemam snage. Potrošile su se zajedno s bivšim životom, uredom u izdanju, zelenom radnom svjetiljkom koju sam posebno voljela i radionicom koju sam morala iznajmiti drugima, da platim mamine lijekove, injekcije i dadilju.

Večer u restoranu “Maraskino” teče svojim tempom. U sali je žamor, miriše na pečene škampe i teleću potrbušinu, kaplje smeha i zveckanje čaša. Stojim za sudoperom, perem tanjure koje mi donose u hrpama, vruće, s ostacima hrane koju si više ne mogu priuštiti. Ruke su mi crvene od vode, pregača mokra do struka.

Mislim o svom bloku za crtanje. Krije se u ormariću u svlačionici, spiralni, sa zelenkastom navlakom boje tratinčice uvenule u kolovozu. Kupila sam ga u veljači, od zadnjih eura nakon predujma. Bez toga ne bih izdržala. Ne bih više znala tko sam. Prava Vera: peračica posuđa s 57 godina? Možda. Ili ipak više?

Noću, u unajmljenoj sobici Zelenića, gdje radijator škripi poput starog bicikla, sjednem za stol, upalim lampu i crtam samo za sebe. Ruke, umorne od dana i vode, tada iznova postaju sigurne, žive. Crtam ulice, prolaznike, baku s jazavčarkom koju svakog jutra viđam kraj ulaza, grančicu pokrivenu mrazom, lice blagajnice iz “Konzuma” preko puta, umorno, a dobroćudno. Linije se nižu bez napora, kao da sama ruka pamti sve, iako glava više ne vjeruje.

Dvaput desetljeća radila sam kao ilustratorica. Prvo u malom časopisu, pa onda u dječjoj redakciji “Jadran”, crteži kornjača, zeca, lisca. Nisu to bili samo likovi, bili su ljudi ispod krzna, sa svojim strahovima i nadama. Osjećala sam se vrijednom kad bih mogla zažmiriti, opipati knjigu, listati je i reći: “Ovo sam nacrtala ja.”

Onda je došao krizni val. Smanjili su naklade, zatvorili odjel, na kraju rekli: “Gospođo Ružić, cijenimo vas, ali…” Taj ali nikada nije donio ništa dobro. S 44 godine po prvi sam put ostala bez posla, bez stalnih prihoda, s osjećajem da mi tlo izmiče pod nogama.

Brak je već tada bio klimav. Stjepan je bio dobar, ali slab kad je trebalo. Dok je novca bilo, sve je štimalo. Kad je ponestalo, našlo se razloga za nervozu, uvrede, pa i kasne izlaske. Nisam htjela vjerovati, a poslije više nisam mogla ne vjerovati. Rastali smo se tiho, bez galame, kao ljudi koji su se previše umorili za svađu.

Onda je mama oboljela.

Moždani udar, lijeva strana. Prvo bolnica, pa doma, pa opet bolnica. Svaki dan vozim tramvaj kroz cijeli Zagreb, plaćam njegovateljicu, lijekove, terapije. Slobodni poslovi rijetko dolaze, ne donose sigurnost. Kod kuće – luksuz postaje previše. Moram odustati. Moram naći stalan posao, makar kakav. Što se našlo to se uzelo.

Mama je umrla prošlog listopada. U snu, tiho, kao da joj je svega dosta. Ostavila me samu, s dugovima, s najmom i restoranom u Zelenom Gaju, gdje pet dana tjedno perem tanjure.

Tako sam ovdje završila.

Vera, opet posuđe. povikne Griša duboko iz kuhinje.

Evo, nosim.

Uzimam pladanj i opet do sudopera.

Restoranska večer prolazi standardno. Dame u haljinama, muškarci u sakoima, mladež bučna i nesputana, povremeno poslovni ljudi sa stalno upaljenim mobitelima. Ja tu nemam pristup iza zida, iza čeličnih vrata kuhinje. Ali čujem: glasove, smijeh, zveket. Ponekad i povišeni ton.

Jedan gost dolazi gotovo svake srijede. Znam mu ime jer mi je jednom konobarica Ana u svlačionici rekla:

Onaj za šestim stolom: uvijek sam, nikad ne gleda mobitel, naručuje isto, jede sporo, gleda kroz prozor. Neobičan.

Možda samo usamljen, kažem ja.

I ja sam sama, ali ne sjedim sama s pogledom kroz prozor.

Nije mi se raspravljalo. Osamljenost ima više lica. Nekad je to samo višak vremena, a nekad sjediš među ljudima i opet ti fali onaj tko te je istinski slušao.

Gost za šestim stolom dolazi srijedom i petkom. Najčešće naručuje janjetinu ili biftek, čašu crnog, ponekad juhu. Napojnicu ostavi pristojno, ali nenametljivo, uz račun. Zove se Jakov Marković. To sam doznala kasnije. Za sada samo perem njegove tanjure i sanjam o crtanju.

Te večeri sve je teklo uobičajeno. Stojim za sudoperom, voda vrela, para me pecka u oči. Griša nešto šapće s mobitelom u kutu. Perilica brunda. U sali na drugoj strani zida – nezainteresiran žamor glasova.

Ali nešto se promijenilo. Ne iznenada, nego postepeno. Najprije sam osjetila promjenu u tonu. Kratki vrisak, pa glasovi sve glasniji, isprva u panici. Netko se stvarno derao.

Obrisala sam ruke o pregaču i izišla u hodnik.

Vrata dvorane bila su odškrinuta. Gurnem ih.

Za šestim stolom sjedio je čovjek srednjih godina, širokih ramena, tamnosivog sakoa oćutjelo se da nešto nije u redu. Nije pao, nije izgubio svijest, ali lice mu je bilo drugo; pokušavao je nešto reći, hvatao se za grlo. Odmah sam znala gušenje, ono isto što je zadesilo susjeda moje mame u bolnici prije par godina.

Do stola je stajao i dvoje konobara, beživotno su tapšali jedan drugoga po ramenu. Marina, šefica sale, jednom je rukom pokrila usta i šaptala: “Pozovite hitnu!” Gosti su počeli ustajati.

Prišla sam tom stolu, bez razmišljanja. Prišla s leđa, stegnula ga rukama oko trbuha, malo iznad pupka, stisnula šaku pod rebra, drugom rukom pokrila i snažno povukla. Po drugi, treći put. Bio je visok i težak, gotovo da sam visjela na njemu. Na kraju se zakašljao, nešto je iskočilo, zrak mu se vratio, prvo hrapav i bolan, onda normalan.

Povukla sam ruke i odstupila korak nazad.

Zavladala je tišina. Tri sekunde. Onda odjednom svi progovore. Marina se sagnula do muškarca s riječima, Ana donijela vode. Netko s drugog stola zalupao dlanovima, ostali se pridružili.

Stojim u sred restorana u mokroj pregači, crvenih ruku, zbunjena.

Jeste li vi medicinska sestra? pita Marina.

Nisam. Perem posuđe.

Okrenula sam se i vratila u kuhinju.

Ruke su mi drhtale dok sam ih prala. Griša je buljio u mene širom otvorenih očiju.

Što se dogodilo?

Netko se počeo gušiti. Sad je dobro.

Vi ste ga spasili?

Griša, nemoj buljiti, imaš ti suđa.

Zgrabila sam spužvu, vratila se sudoperu. Posla je bilo preko glave.

Dvadesetak minuta kasnije, vrata kuhinje su se otvorila. Ovo me zateklo. Gosti NIKAD nisu smjeli u kuhinju, Marina sto puta podsjeti svakoga. No, čovjek u tamnosivom sako zaključao je vrata, zastao, pogledao i pitao:

Oprostite, gdje mogu naći ženu koja je… pomogla mi maloprije?

Griša pokaže na mene.

Priđe stolu. Baš završavam zdjelu, ne okrećem se odmah. Kad pogledam, vidim ga blizu: visok, krupan, oko pedeset, tamna kosa sa sijedima, lice iscrpljeno, kao da se dugo nosi s nečim težim od svakodnevnih briga. Oči sive, malo uvučene. Prepoznajem čovjeka kojem je bilo teško mjesecima.

Vi ste Vera? Tako su mi rekli.

Ja.

Zastane, kao da ne zna koje bi riječi. Onda jednostavno:

Želim vam zahvaliti. Stvarno, hvala.

Ne treba, zaista. Sve je u redu.

Nije baš. Da niste izašli…

I drugi bi isto. Samo treba znati što učiniti.

Ali vi ste znali.

Stavila sam zdjelu na policu i zgrabila idući tanjur. On ne odlazi.

Je li ovo vaše? upita.

Okrenula sam se. Gleda blok na stolu do sudopera, tu ga ostavim kad je manje posla. Danas sam ga uzela iz ormarića, planirala dok čekam novu narudžbu posuđa crtati, ali nisam stigla.

Moje.

Smijem?

Slegnem ramenima. Uzme blok, otvori ga na početku. Tamo je stara žena s jazavčarkom, ona iz ulaza. Crtala sam je noćima, svaku večer doda nešto novo: nabore lica, teške cipele, ruku na povodcu.

Muškarac lista dalje, tiho.

Tamo je grančica u mrazu. Dječak na ljuljački, nacrtan po sjećanju. Brza skica tržnice, ruka, ruka, ruka… Ruku sam uvijek crtala, još od škole, za vježbu i za dušu.

Šuti, lista dugo.

Vi ste umjetnica, kaže. Ne pita, zaključi.

Bila sam. Sad perem posuđe.

Zašto?

Zbog različitih razloga.

Kimne, gleda još jednom skicu tržnice, zatvori blok, položi na stol. Stoji. Mislila sam da će reći još jednom hvala i otići, ali kaže:

Ja sam Jakov Marković. Arhitekt sam. Imam vam prijedlog, ali prvo pitam: Ne možete doista raditi ovo kimne prema bloku profesionalno?

Gledam ga. Griša na drugom kraju kuhinje, pravi se da čisti krumpir, jasno sluša.

Ovisi što je profesionalno.

Raditi. Primati plaću za crtanje.

Gospodine Jakove, skoro ste se ugušili. Trebate kući, odmorite.

Odmorit ću, ali recite: želite li raditi svoj posao? Pravu ilustraciju, za dobru plaću?

Nešto u njegovu glasu nema napadnosti. Nema ni poslovne oštrine, jednostavno izravnost.

Ovisi koja je ponuda, kažem.

Malo se nasmije, vadi vizitku iz džepa. Jednostavna, bijela, ime, telefon.

Nazovite sutra. Ili mogu ja vas, ako želite dati broj. Osvrnut ću sve detalje. Bez zahvalnosti zaista mi treba netko s vašim vidom.

S kakvim vidom?

Pogleda opet crtanke.

S ovakvim.

Kratko se nakloni, odlazi. Griša iza njega pogleda mene.

Pa dobro…

Čisti krumpir, kažem.

Spremim vizitku u džep pregače. Ruke opet mokre. Sala ponovno brunda kao i uvijek.

Te sam noći ležala dugo budna. Gledam u strop, slušam škripanje radijatora, mislim na blok, na način na koji je on gledao crteže. Duže, bez kurtoazije, ozbiljno i osjetljivo. Kao da vidi ono što ni sama više nisam sigurna da postoji. Ništa nije rekao, ali lice mu se mijenjalo s crtama.

Subotnje jutro, sjednem s njegovom vizitkom u ruci. Zovem.

Odmah se javi, kao da je čekao.

Dobro jutro, gospođo Vera Ružić.

Otkud znate prezime?

Doznao od Marine sinoć. Ispričajte nešto o sebi. Onda ja o projektu.

Ispričam ukratko: izdavaštvo, ilustracije, problemi, mama, razvod. On ne prekida. Onda ispriča on.

Biro je otvorio sam, prije dvanaest godina, napustio veliku projektantsku kuću. Dvoje-troje stalnih, razni projekti: stambene zgrade, ponekad javni prostori. Lani su dobili natječaj za uređenje parka na nasipu u središtu Zagreba, ozbiljan posao. Planovi napravljeni ispravno, tehnički, ali kad su sve posložili i pogledali “crteži su mrtvi”, kaže Jakov. Sve po pravilima, ali nema života. Treba im prikaz stvarnog, ne tipičnog parka: kako ljudi sjede, igraju se, odmaraju, vode djecu, šeću… Treba nacrtana svakodnevica, da svi povjeruju da je to mjesto već živo.

Treba upravo ono što vi znate, kaže.

Razumijem.

Imamo četiri tjedna za prezentaciju pred gradskim vijećem. Ako uspijemo, park ulazi u realizaciju. Pravi, opipljiv. Ljudi će ga živjeti.

Nešto mi zatitra iznutra.

Može, kažem. Kada pogledam planove?

Danas, ako možete.

Biro je na Medveščaku, treći kat stare kuće, stare drvene stepenice, rukohvati ofarbani bijelo. Prostor velik, visoki stropovi, po zidovima crteži, na policama modeli zgrada, miriše na papir i tragove instant kave.

Četvero ljudi. Mladić s GO studija, na ušima vječne slušalice. Žena u četrdesetima, stroga, kratke kose, zove se Danijela, broji sve statičke proračune. Stariji čovjek, Vladimir, izrađuje modele. I još netko, mlađi, Luka, radi računalne vizualizacije.

Jakov iznosi planove parka, raširi ih na veliki stol, utegni kutove ravnalima, pa stane sa mnom i objašnjava, jasno i jednostavno: ovo je glavna aleja, ovdje fontana, tu dječja zona, klupe, drveće po rasporedu.

Gledam, pokušavam sve zamisliti kao živo mjesto. Tko će s psom šetati u sedam ujutro, koja mama s kolicima u podne, gdje će dvoje tinejdžera sjesti na rub fontane.

Smijem li otići na lice mjesta? pitam.

Na nasip? Naravno. Odmah?

Sad bih.

Idemo pješice, petnaest minuta lagano. Tiho. Blok nosim pod rukom, Jakov gura ruke u džepove, gleda oko sebe.

Nasip prazan, predproljeće, drveće golo, tlo sivo, ali Sava živa, tamna, mirna. Oko fontane po starom planu svega par klupa, dvije breze, zemlja zbita.

Stanemo. Pogledam, izvadim blok.

Sad ćete crtati? pita Jakov.

Samo skica. Ne želim zaboraviti miris.

Iznenadi se.

Miris?

Da. Sava, zemlja, stari listovi. To se osjeti i na papiru, izvuče liniju.

Šuti. Crtam na brzinu: obalu, stabla, sjenu, biciklista, dvoje djece s mamom.

On samo gleda Savu, na licu mu tiho nešto treperi: ne tuga, više odsutnost.

Je li vaša supruga voljela ovakva mjesta? pitam. Shvatim i odmah se ispričam. Oprostite, nije moja stvar.

Ništa, sve u redu. Ona je voljela more. Rijeka joj je bila monotona, mirna, rekla je da tugu nosi. Zastane. Umrla je prije osam mjeseci. Rak. Brzo, četiri mjeseca.

Žao mi je.

Da.

Više ništa o tome. Ja crtam, on stoji uz mene. Vjetar s Save hladan, ali u zraku proljeće.

Vratišmo se u biro, popismo kavu, Jakov mi objasni kako mu treba dvadesetak listova, svaki zona parka, različita doba dana, ljudi, ne parade, već život stvaran, živi kadrovi, vjerodostojni.

Shvatila sam, kažem. Dajte mi tjedan za prvih pet. Pa ćemo vidjeti.

Dogovoreno.

Kući se vratim na Zelenića. Radijator cvili po starom. Na stolu hladan čaj u šalici. Blok otvorim, uzmem olovku, razmišljam kako početi.

Prvi list do ponoći. Jutarnja aleja, rano sunce, skoro prazno, stariji gospodin vodi psa, u magli još silueta druge osobe. Drveće s mladim lišćem, lagane sjene, klupa sa ženom i knjigom, kojoj ne treba drugo da shvati ovo proljetno jutro.

Sljedeći dan pokažem Jakovu. Dugo gleda.

Baš to, kaže.

Danijela, stroga konstruktorica, pogleda, stane i tiho: Dobro je.

Osjetim nešto davno zaboravljeno, ne sreću, ali zadovoljstvo, pogoditi u srž.

Sljedeće dvije tjedne svaki dan na nasip, jutarnja skica, poslijepodne rad nad crtaćim stolom, navečer provjeravanje što je nastalo. Jakov svraća, ponekad samo prebaci drvo na planu, nekad samo šuti i gleda.

Počeli smo pričati i o nevažnim, ali zanimljivim stvarima. Ponekad idemo zajedno na nasip, kad ima vremena. Objašnjava mi zašto je plan takav, što je smisao svake krivine, svake sjene klupe. Govori živo, drag mi je takav angažman, osjetim da voli ovaj posao.

Znate li po čemu je dobar javni prostor? pitao je jednom.

Po čemu?

Po tome što ljudi sami odaberu gdje sjesti. Ne zato što moraju, već zato što baš tu žele. To znači da je mjesto dobro.

Gledam ga, pitam kad je to prvi put osjetio.

Na trećoj godini fakulteta. Profesor je rekao: arhitektura nije samo o zgradi. Riječ je o tome kako se čovjek osjeća pored zgrade. To sam zapisao i pamtim i danas.

Dobar je to profesor bio.

Otišao je davno, pamtim samo glas.

Često takve, male razgovore vodimo. Ispričam mu o svojim ilustracijama, o likovima koji su mi ostali najviše u srcu. Kaže, i on ima takav svoj projekt: malena kuća u Turopolju, obična, ali baš onakva kako je htio.

Jednom nakon šetnje svratismo u kafić. On odjednom kaže:

Vi ne izgledate kao netko tko voli prati suđe.

Ne volim, nisam nikad ni tvrdila.

Onda zašto ste to tako dugo radili? Mogli ste negdje naciljati crtački angažman.

Mogla, ali nema sigurnosti. Danas je narudžba, sutra nema. Imala sam dugove.

Danas?

Skoro sve otplatila.

Kimne.

Znate li da ste odjavili iz “Maraskina”?

Uzela sam neplaćeni dopust do završetka projekta.

A poslije?

Ne znam. Možda se prilika stvori. Sad bar znate što mogu.

On gleda kroz prozor. Nešto ostaje neizgovoreno. Ne forsiram odgovor.

Rad ide dobro. Listova je sve više. Zajednički ritam: jutro na nasipu, crtež na stolu, navečer komparacija. Razni likovi: mlada ljubavna par, baka s golubovima, djeca na biciklima, ljudi s psima nedjeljom jutro, žena s kolicima pod granom.

Jakov ponekad da sugestiju:

Ova žena može bliže fontani, po planu ovdje ide klupa s pogledom.

Dobro.

Ovdje bolj večer, s lampama. Imamo posebne svjetiljke, topli ton.

Pokažite koje.

On prati na crtežu. Dogovaramo, ponekad i rasprava.

Ova aleja po planu je previše ravna. Ljudi trebaju zavoj da im pogled ne bježi.

Ne može, komunikacije idu ravno.

Bar drveće može ići bez ravnala?

Nakon konzultacije s Danijelom, dogovoreno može. Aleja odjednom prodiše.

Vidite, kažem, pokazujem list.

Jakov gleda dugo.

Imali ste pravo.

Ured je mene prihvatio bez pompe. Luka, mladi računalac, jednom me pita:

Rukom uvijek, ne tablet?

Znam i s tabletom, ali osjećam papir pod prstima.

On to razumije i pamti.

Vladimir, maketar, donese mi u šutnji šalicu čaja.

Bilo je i frustracije: tri lista dječje zone nisu išla. Sve bezlično, bez žara. Onda sam subotu provela na klupi obližnjeg igrališta, sat i pol gledala djecu, crpila geste, lica, pokrete. Dječak s pijeskom, djevojčice u igri, mama koja podiže bebu Tri lista nastala u dva dana.

Jakov pogleda i pita:

Otkud vam ova djeca?

S igrališta ispred zgrade.

Vidi se da su živa.

Ostaje tjedan dana, prezentacija pred komisijom. Listovi gotovi, ured finalizira sve. Jakov radi do kasno, svjetlo mu gori još u devet.

Jedne večeri ostalo nas dvoje sami, završavamo detalje. Pita me:

Je li vaša Goga vidjela projekt?

Početak. Kad ste natječaj dobili, već je bila bolesna, drago joj je bilo. Rekla je, šetat će tu. Nije dočekala.

Vi zato tako umorno sjedite u restoranu, nije vas bilo briga što jedete?

Ana je govorila da vas žali, vidi vašu prazninu.

Osmjehne se.

Zanimljivo. Nisam mislio da je vidljivo.

Usamljenost je uvijek vidljiva, makar mi mislimo da nas skrivaju zidovi.

Vi ste sama?

Dugo jesam. Sad, ne znam. Imam posao koji volim to je puno.

Istina, puno je.

Nakratko šutimo, ugodno.

Kad Goge više nije bilo, shvatio sam da ne znam zašto dalje. Sve što radimo, uvijek govorimo da ćemo kasnije uživati. Kasnije nije došlo.

To znam. S mamom sam isto govorila.

Kimne glavom, razumijemo se bez daljnjih pitanja.

Te večeri zajedno odlazimo iz ureda. Večer je, hladnjikavo. Jakov pita:

Kući pješke?

Na autobus, Zelenić je daleko.

Pratit ću vas do stanice.

Putem šutimo, pa kaže:

Vera.

Samo Vera.

Vera, nakon obrane, što god da bude, želim vam ponuditi stalno mjesto. Ne projekt za jedan put, nego stalni angažman. Nama treba netko s vašim pogledom na ljude. Ozbiljna je prilika.

Stajem.

Nije iz zahvalnosti?

Iz zahvalnosti bih vam donio cvijeće. Ovo je razumno.

Nasmijem se, tiho, ali iskreno.

Dobro. Promislim.

Bus dolazi. Odlazim, on stoji na stanici, gleda me kroz zadnje staklo.

Dan obrane četvrtak.

U uredu napeto. Danijela pregledava statiku, Luka digitalizira moje listove, Vladimir iznosi finalni model s pjenastim drvećem. Jakov šeće, prebire po riječima, šuti.

Ja sjedim nad crtežima. 22 lista. Sve slike: jutro, podne, fontana, večer, dječje igralište, par na klupi, starica s golubovima, kiša pod nadstrešnicom, bicikl…

Jeste li nervozni? tiho pita Jakov.

Malo.

Listovi su dobri.

Vaši članovi komisije?

Listovi.

Malo se nasmiješim.

Sednica vijeća u palači na Trgu bana, visoke prozorske niše, veliki stol. Osi članova, većina sredovječnjaka, ozbiljni. Jakov iznosi planove, govori mirno, jasno, Danijela dodaje konstrukcije. Luka prikazuje digitalnog parka.

Onda Jakov:

Prikazali bismo i seriju crteža, život prostora kakav zamišljamo.

Slagao je moje listove jedan po jedan.

Tišina.

Jedan od vijećnika uzme list s jutarnjom alejom, dugo gleda:

Ovo su crteži? Ne fotografije?

Ručno crtani, na licu mjesta.

Vide se životi.

Pitanja su bila stručna, tehnička, financijska. Odgovaraju Jakov i Danijela. Ja šutim. Na kraju jedna vijećnica, starija gospođa s bisernom ogrlicom, zamoli da list s bakom i golubovima ostavim njoj. Ne mogu a da se ne nasmijem.

Odluka odmah: projekt se odobrava. Rokove treba prilagoditi, Jakov sve prima mirno.

U hodniku Danijela Jakovu, pa meni, stisne ruku. Luka tiho šapne “bravo”. Vladimir otpusti poruku s “Svaka čast.”

Jakov meni prilazi pokraj prozora. Vanjska zelena, topao dan, ljudi na ulici.

Eto, kaže.

Eto, ponovim.

Idemo na nasip?

Sad?

Sad. Moram vidjeti to mjesto.

Krećemo. Grad miriše na asfalt i rascvjetane lipe.

Na nasipu sunce, lagani povjetarac. Sava se srebrni. Klupe su zauzete, ljudi šetaju, psi trčkaraju. Mjesto budućeg parka miruje, ali kao da već nosi novu energiju, jer sam ga nacrtala dvadeset puta s raznih strana.

Stanemo uz rub, uz vodu. Navlačim kaput.

Dobro će biti, kažem.

Bit će.

Šutimo. Prolazi mlada mama s djetetom, telefonira.

Vera, kaže.

Da?

Gleda Savu.

Dugo sam živio okružen ljudima i poslom, ali svejedno prazan. Vi razumijete?

Znam.

Zadnjih par tjedana, nemam pravih riječi ali veselio sam se jutru. Ne poslu. Samo… dolasku.

Gledam vodu. Sava teče ravnodušna.

Rekli ste, Gogi nisu rijeke bile drage. Prespore.