Zamisli, kod nas je jedan poznati splitski poduzetnik, Marko Babić, pozvao nekoliko manekenki u svoj luksuzni stan na Marjanu jer je htio da njegova mala kći, šestogodišnja Lucija, odabere novu mamu. Prije tri godine izgubio je ženu, Martinu, i otkako je ostao sam s Lucijom, sve je pokušavao kako bi joj barem malo vratio osmijeh na lice. Novca mu nije nedostajalo, ali srce male curice e, to je bila sasvim druga priča.
Pozlata, mramorni pod, sve najskuplje, okupljene manekenke koje je osobno izabrao. Svilene haljine, nakit, skupa šminka pravi visoki svijet. No Lucija, u svijetloplavoj haljinici i sa svojim najdražim plišanim zecom, nije ni pogledala dotjerane djevojke. Stala je nasred salona, raširila ruku i onako kako samo djeca znaju pokazala ravno na Mateu, njihovu tihu sobaricu u crnoj haljini i bijeloj pregači.
Sve je utihnulo. I Marko, koji je u poslovnim pregovorima bio kao general, nije znao što reći. Bio je naviknut voditi teške razgovore, s ministrima, investitorima, zaključivati milijunske ugovore, i baš ništa ga nije moglo izbaciti iz takta do danas.
Manekenke su se pogledavale zbunjeno; jedna je podsmjehnula, druga podigla obrvu. Svi su gledali Marka.
Matea je samo tupo gledala i privila dlan na prsa.
Ja? Lucija pa ne, dušo, ja sam samo
Lucija je tiho, ali čvrsto rekla: Ti si dobra. Pričaš mi priče kad tata ne može. Želim da ti budeš moja mama.
Nakon te izjave kroz stan je prošlo šaputanje, čak i na porti i među vozačima. Manekenke su se ubrzo povukle, a Markovi živci su pucali. Povukao se u svoj kabinet, natočio si čašu konjaka i po tko zna koji put prevrtao kćerine riječi: Tata, biram nju.
Nije mogao vjerovati. On je zamišljao ženu koja će s njim sjati na donatorskim večerama po Splitu, slikati se za naslovnice časopisa, s elegantnim manirima održavati okupljanja u vili. Mora odgovarati njegovom statusu, biti dama koju svi poštuju.
A mala je odabrala Mateu. Djevojku koja je cijeli život radila, čistila, savijala oprano rublje, podsjećala Luciju da opere zube.
No Lucija nije misla odustati.
Sutradan za doručkom, dok je stiskala čašu sokića, Lucija je rekla ozbiljnim tonom:
Ako ne dopustiš da ostane, više neću pričati s tobom.
Marko je od silnog šoka spustio žlicu uz buka na tanjur.
Lucija… pokušao je, a Matea se tiho približila. Gospodine Babić, molim vas Lucija je još dijete. Ona ne razumije…
Marko ju je prekinuo: Ti ne razumiješ kakav je moj svijet. Odgovornost, ugled.
Matea je utišala pogled i kimnula, ali Lucija je samo uporno prekrižila ruke, tvrdoglava kao i tata kad vodi pregovore.
Sljedećih dana Marko je pokušavao sve ponudio putovanje u Pariz, nove lutke, čak i psića. Ništa. Svaki put iste riječi: Ja želim Mateu.
Marko je, pomalo frustriran, činio jedino što mu je preostalo počeo promatrati Mateu. Prvi put je uočio strpljenje kojim bi raspredala Luciji sitne pletenice i kad bi mala bila mrzovoljna ili vrckava. Ili kako bi ćučnula na pod i s puno pažnje slušala svaku Lucijinu priču.
Kad bi Matea bila tu, Lucija se iskreno smijala.
Matea nije imala manire društvene elite, nije mirisala na skupi parfem, već na čistu košulju i tek ispečeni kruh. Nije brbljala o Baliju ili Milanu; znala je kako utješiti dijete koje je plakalo za majkom.
Tada je prvi put Marko suosjećao traži li on ženu za sebe ili stvarnu mamu za Luciju?
Prava prekretnica dogodila se na donatorskoj večeri u splitskoj galeriji dva tjedna kasnije. Marko je uzeo Luciju s idejom da sve bude savršeno. Haljinica za princezu, ali osmijeh Luciji zategnut i lažan.
Odmaknuo se na trenutak do investitora. Kad se vratio, nije bilo ni traga Luciji.
Što se dogodilo? pitao je uzrujano.
Tražila je sladoled promucao je konobar ali druga su je djeca zadirkivala. Rekli su da joj mama nije došla.
Marku se stegnulo u prsima. Prije nego je stigao reagirati, Matea se stvorila, čučnula i nježno brisala Lucijine suze.
Ne treba ti sladoled da budeš posebna, zlato tiho joj je rekla ti si već najsjajnija zvijezda ovdje.
Lucija je tiho šmrcnula i privila se uz Mateu:
Ali rekli su da nemam mamu.
Matea je na trenutak stala, pogledala Marka i zatim čvrsto, ali nježno rekla:
Imaš mamu. Ona te gleda s neba. A dok god želiš, ja ću biti uz tebe. Uvijek.
Oko njih je zavladala tišina, svi su čuli njezine riječi. Marko je osjetio poglede gostiju nisu bili osuđujući, već puni iščekivanja.
U tom je trenutku shvatio dijete ne odgaja status, ni novac, već ljubav.
Nakon tog dana, Marko se promijenio. Više nije Matei govorio s visoka, ali je dugo držao distancu. Samo je promatrao. Shvatio je da uz Mateu Lucija napokon diše i smije se stvarno, duboko. Za Mateu Lucija nije bila “kći hrvatskog bogataša”, već obična djevojčica kojoj treba bajka prije spavanja i zagrljaj kad se uplaši noću.
Vidjevši kako Matea nikad ne traži luksuz, ne iskorištava dobrotu, već radi pošteno a kad Lucija treba, ona postaje oslonac Marko se zakopao u razmišljanja.
Kasnije je često zastajao kraj vrata dječje sobe, slušao Matein tihi glas kako čita Luciji bajku. Godinama je njegova kuća bila hladna i tiha, sad je napokon oživjela.
Jedne večeri, Lucija ga je uhvatila za rukav:
Tata, obećaj mi nešto.
Marko se osmjehnuo: Što to?
Da više nećeš tražiti druge žene. Ja već znam tko je prava za nas.
Slatko se nasmijao:
Lucija, nije to tako lako…
Zašto? Zar ne vidiš? S Mateom smo sretni. I mama bi to htjela.
To ga je pogodilo jače nego bilo koja logika.
Tjedni su prolazili, a njegov otpor je polako nestajao. Shvatio je da je sreća njegove Lucije važnija od ponosa i tuđih očekivanja.
Jednog svježeg jesenjeg popodneva Marko je pozvao Mateu u šetnju vrtom. Od uzbuđenja je vrtjela rub pregače prstima.
Matea rekao je tiho, mekšim glasom nego inače moram vam se ispričati. Bio sam nepravedan.
Ne treba isprika, gospodine Babić stidljivo je uzvratila znam gdje mi je mjesto
Prekinuo ju je šaptom:
Vaše mjesto je tamo gdje vas Lucija treba. A, čini mi se, to je ovdje s nama.
Matea ga je iznenađeno pogledala.
Gospodine želite reći…
Marko je duboko udahnuo, kao da skida teret s ramena.
Lucija vas je izabrala puno prije mene. Bila je u pravu. Pristajete li… biti dio naše obitelji?
Matea je zaplakala od sreće, a s balkona se odmah zaorio razdragani glas:
Jesam ti rekla, tata! Jesam ti rekla da je ona prava!
Lucija je pljeskala rukicama, vrištala od sreće, a cijeli vrt im je odzvanjao osmijehom.
Svijadba je bila jednostavna, skromna puno manja nego što su svi od Marka očekivali. Nije bilo novinara, ni vatrometa, samo pravi prijatelji, obitelj i mala Lucija, koja je držala Mateu za ruku dok je išla prema oltaru.
Marko je, gledajući Mateu na ulazu, shvatio nešto što mu je promijenilo život. Godine je gradio sve na savršenstvu i kontroli.
Prava budućnost, ono što stvarno vrijedi, temelji se samo na ljubavi.
Na kraju ceremonije, Lucija je zablistala od sreće i povukla Mateu:
Jesi vidjela, mama? Rekla sam tati da si ti prava.
Matea ju je poljubila u tjeme: Jesi, ljubavi, rekla si. A Marko je znao da je dobio više nego ženu dobio je obitelj. Onu za koju, u konačnici, nikakvi novci ne znače ništa.
