Zajedno je lakše!
Mama, jel’ sam ja lijepa? mala Mirjana se vrtila pred starim zrcalom u dnevnoj sobi, ispravljajući novo haljinicu koju joj je mama upravo sašila. Poigrala se šiškama, namrštila se, izvijala lica svom odrazu, stavljala ruke u bokove, pa ih opet sklonila. Maaama! Jel’ sam lijepa? ponovila je sad glasnije, okrećući se prema Mariji. Ma reci, mama, što šutiš?
Ti? Marija je pogledala kćer s visine, brzo zategla remenčić na haljinici. Pa… onak, sasvim obična cura. Skidaj to, pofrkat ćeš je! I pogledaj ruke, sve su ti od tinte.
Mirjana je nadureno prekrižila ruke. Mama je rekla da je “obična”. A Ivina mama, svaki dan joj pred školom govori da je ona najbolja i da je voli najviše na svijetu. A Mirjana, tko zna… možda je mama ni ne voli, ili voli samo malo…
Ma lipa si, kako ne bi bila, dušo naša! odsofa je dobacila baka Ana. Ana je bila majka Marijinog pokojnog muža. On je umro prije šest mjeseci i baka sada stalno dolazi pomagati Mariji oko Mirjane, piše zadaću s njom, sjedi uz nju. No, živjeti s njima nije htjela; vjernica starog kova, smatrala je da svatko treba svoj dom i mir. Mama te lijepo moli, skini haljinicu, Mirjanice, skinut ćemo je, ispeglati i objesiti da se ne pofrka. Sutra ćeš je opet obući.
Mirjana je bacila tužan pogled prema baki. Njoj se činilo da baka laže. Ona to samo da ne bi Mirjana bila tužna, ali zapravo je Mirjana ružna, nos joj je ružan, i usne, i oči, i šiške joj stalno upadaju u oči…
Dok se djevojčica povlačila svojim brigama, Marija je već pospremala šivaću mašinu i čekala kćer da se presvuče.
Ajde, Mirjana, koliko puta moram ponavljat’? počela se ljutiti Marija. Dosta vrtnje, nisi mala majmunica. Skidaj i ajde, idem večeru kuhat. Ana, jesi vidjela metar? Ne mogu ga nigdje naći.
Zašto ti on treba? baka pogleda po sobi, ali metra nema.
Ma štokove sam mislila prekratiti ove dane, pa mjeru uzet… Ma, Bože s njima… Mirjana, skidaj haljinu i peri ruke. Brzo, molim te! Kakva si ti nespretnica! Marija opet osjeti ljutnju, mada si je milijun puta obećala da neće vikati na dijete, da će biti nježna, kao mame drugih cura. Nema više snage. Baš ništa ne veseli! Danas je bio posebno težak dan, sve joj išlo na živce. Puno posla, puno ljudi…
Marija je radila u maloj kvartovskoj trgovini, na blagajni od jutra do večeri.
… Dajte mi pola kile hrenovki! Gospođice! Kakve su to tanke, dajte ove debele! Šta vi uopće prodajete! vikala je jedna gospođa u crvenom baloneru i šeširu, savršeno ozbiljna, a kupovala je kao i svaki drugi smrtnik. Gospođa je napisala i žalbu jer joj je Marija stavila hrenovke u krivu vrećicu. “Zar ću ići gradom da svi vide što nosim? Ja sam tražila plavu vrećicu, kao prije! Joj, ljudi moji, nema više ni boje za vrećice. Vi ni boje ne razlikujete!”
Gospođo, nema više plavih, ostale samo prozirne tiho je ponavljala Marija, ali to nije imalo efekta.
Pa da me vide po Trnju kako nosim hrenovke ovako, a?! podrugljivo je dobacila gospođa i drsko zgrabila svojeg mesa, ubacila ga nekamo i zalupila vrata za sobom.
…Je l’ ova kiselo vrhnje svježe? mrmljao je neki djedica, štapom lupkajući po pultu. Već sto puta vas pitam, gospođo!
Marija mu pruži kutiju, pročita datum. Samo što ju je krivo pogodilo to oštro “gospođo”, sve tako grubo, službeno.
Gospođo! Evo vidi datume! Sve krivotvorena roba danas, sve mafija! djedica stavi naočale, mjerka kutijicu, pa je ipak kupi, plati kao da joj baci kune u lice i ode. Svi u redu prate ga pogledom.
Pravi čovjek, još iz starih vremena! Prije je sve bilo bolje, država nas pazila. Sad ništa! začuje se s kraja, neki starac klimne, mlađi stisnu usnice.
Kobasice mi dajte: ove, ove i ovu. Po dvjesto grama, jasno? Što govoriš? Nisam rekao? Ne pravi se pametna! Nagurali se ovih iz sela a sad dijele pravdu! sad na red dođe iznerviran kupac, gledao je Mariju kao da je najveći neprijatelj.
Daj, daj, makni se, ja ću to! obrani tada Mariju njena kolegica Lidija, visoka, krupna žena, dohvati kobasice i opali skandalistu: Drž! Dosta si vikao! Usput, para si ostavio malo. Nazvat ću policiju, pa ćeš vidjet! Lidija je kao oluja otjerala pola reda nepoželjnih mušterija van, pa pogledala ispod pulta gdje je Marija, ušla i jecala.
Ajde, ajde, nije vrijedno suza! Hajde, digni se! Lidija ponudi ruku, ali Marija samo odmahne, okrene se na drugu stranu.
Šta sam ja to njima skrivila? Zbog vrećica? Zbog vrhnja? Joj, samo da nešto prigovore! plakala je, prstima brišući suze.
Ma znaš da nije do tebe… Ljudi su umorni, stalno nešto loše, boje se za sutra, nervozni… Ne uzimaj k srcu odgovorila je Lidija, namještajući cijene na mliječnim proizvodima.
Kako neću? Meni nitko ne olakšava. Sama doma, sama s djetetom, svak večer sam na izmaku. Mrzim i zadatke i knjige i sve! Samo hoću svog Josipa nazad! Muža svog! Ali njega više nema, nikad ga više neće biti! I svima je to normalno! Marija je istrgnula pregaču, pobjegla na dvorište iza trgovine, sklupčala se među prazne gajbe i zapalila cigaretu. Nije smjela doma, zbog djeteta, ali ovdje je bilo hladno i neugodno.
U zadnje vrijeme Mariji je uvijek bilo hladno. Ujutro, kad vodi Mirjanu u školu, po danu kad radi, navečer na putu doma, noću pred snom stalno joj trnu prsti, ni vunene čarape ne pomažu. “To je od stresa. Krvne žile, zna biti. Trebali biste na more, ili na masažu, fizikalnu terapiju”, govorila joj je doktorica i pružila uputnice. Ali Marija ih je bacila; i Josipu su svašta propisivali, pa ništa nije pomoglo; bolest dođe i odnese.
Ipak, Marija nekako gura dalje, nije od šećera.
Marija! Ajde, radit, di si zapela? na vratima trgovine pojavi se Lidija, pogleda oko dvorišta, uoči prijateljičinu crvenu jaknu iza gajbi. Idem na pauzu!
Za minutu! viknula je Marija, snažno povukla zadnji dim i bacila čik u lokvu, pa pošla natrag.
Jesi se ispušila? pitala je Lidija, već sjedeći s lončićem juhe. Nervoza… Ali znaš, nemoj se previše ljutit’ na njih, kupce. Ne branim ih, ali mama mi je rekla: ljudi su zli kad im je život nanio zla, pa ga onda dijele dalje. To ti je ko kašalj dokad da se suzdržavaš, jednom moraš iskašljat…
A meni je mama govorila da se ne krade. Odakle ti ta mortadela? nakrivi Marija bradu prema kriškama salame na papiru.
Kupila sam! Evo ti križ! nasmijala se Lidija, prekrižila se. Uhvati komad, nemoj biti takav kostur! Evo ti i kruh! Strahota, sve kosti na tebi.
Ne gledaj! Hvala, Lidija Marija uzme komad salame, lagano ga žvače. Malo kasnije pojave se kupci, a ona se opet vrati za pult.
Trgovinu su zaključali gotovo u devet navečer. Marija je išla pješke kući. Iako je mogla na tramvaj, odlučila je prošetati. Nije joj se žurilo. Doma je uvijek neka težina, nekako zagušljivo od tuge. Trebala bi možda s Mirjanom preseliti, novu zgradu naći, ali tko će opet sve to raditi? Sve opet sama… Ili otići roditeljima u Ogulin? Ni to ne bi bilo bolje; njezina majka je previše nježna, cijeli dan bi jecala za Mirjanom sirotom, zvat će je udovicom ta riječ koja miriše na crninu i stare rukavice. Ni to nije rješenje…
Marija pogleda na prozor gdje dimi svjetlo. Čekaju u dnevnoj, vjerojatno pišu zadaću. I još haljinu treba dovršiti… U školi je Mirjani uskoro priredba, kraj prvog razreda. “Mora baš nova haljina, svaka čast…” pomisli Marija, potiho.
Nekad je voljela šivati, ali sada joj je to sve teško, dosadno. Samo bi legla na kauč, sklopila oči i nestala. Ne spavala, nego da je nema da ništa ne boli, da nikog nema. Srce pumpa krv, ali mozak je u magli. Onda je malo lakše…
A onda baka Ana uskoči, podsjeti je da je vrijeme za večeru, ili donese Mirjana knjigu da nešto pokaže.
Ne da joj se više ništa. Lidija kaže da je to prava, klasična depresija. Ali samo što to zvuči važno. Liječit ju ništa neće kad Josip nikad neće nazad…
… Mirjana! Pazi malo! Evo, pocepala si! viknula je Marija kad je pukao šav na haljini. Smotana! Sad sama šij! Uzmi iglu i konac, sjedni!
Mirjana bez glasa gleda haljinu, pa svoje lice u ogledalu. Odraz joj je bio prestravljen, blijed, nimalo lijep.
Ja ne znam, mama… Ne znam šivati… mucala je. Mama, oprosti, molim te! Nisam htjela, zapelo je na kopču, nisam kriva, majčice!
Mirjana joj je gurala raskinutu haljinu, mazila joj ruke, gledala je u oči, ali Marija joj ju je vratila ravno na kauč.
Dosta mi je svega ovoga! raspala se Marija. Svi od mene nešto hoćete, tražite! A ja ne mogu više! Sama radim, a vi svi na mojim leđima. Mirjana, dnevnik, sad! Ako si dobila trojku, nemaš pravo ići na priredbu! O ljepoti ona, a prsti joj crni! Skroz raspištoljena, nemaš brige ni o čemu. I poderane tajice? Opet si skakala po klupama, majmune mali! Nemaš di sutra, ostat ćeš kući i gotovo!
Marija, čekaj malo… umiješala se baka Ana, zbunjena. Što vičeš toliko? Ja ću zašit tajice, ni neće se vidjet’. Zašto galamiš? Ana pruži ruke za kutiju s koncem, ali Marija je ne pusti.
Neka sama! Raspuštenica! “Mama, sam li lijepa?” Najprije nauči čuvati stvari, pa misli o ljepoti! Dnevnik, daj!
Tresnula je šakom o stol, šalica zacaklale, pitat su mislile piti čaj, pojesti zadnji komad pite, one s malinama koju Mirjana voli sada više ništa…
Djevojčica je već ridala, ramena joj podrhtavala. Držala je haljinu, grčevito, kao da će je spasiti.
Daj to! Marija joj je istrgnula, haljina se razderala do kraja. Eto ti ga na! Dosta! Više nemam snage ni za što! Odlazite, svi van!
I Marija sama brizne u plač, otjera Mirjanu u hodnik, sjede za stol s rukama na glavi i crnim točkama pred očima, htjela je piti, pušiti, vikati u tamu jer je sve loše i nikad neće biti bolje.
Marija, nemoj… Ana je sjela do nje, gladila je po ramenu. Suze ne pomažu. Mirjanu si povrijedila, vidiš? Toliko se veselila, pripremala, a ti je kaznila. Zašto? Zašto, dijete…
Mala je? Već ide u školu, mora pazit’ na stvari, naučit radit! Ja ne mogu svako malo kupovati novo! Ti probaj radit’ u dućanu, kad te svi pljuju, kad uvijek nešto krivo! I moraš šutit, i klimati, jer ćeš dobit otkaz. Hajde, vi se izmjenjujte. Po parnim danima vi, neparnim Mirjana! Ana, ćete?
Marija se kiselo nasmija. Zna ona, nije pristojno tako, ali sve je prešlo granicu…
Što je “dosta”, ni sama nije znala, ali gorčina je izlazila sama…
Dobro, neka je dosta Ana klimne, uzme torbu i plašt s vješalice. Idem doma, Marija. Ako treba, ja ću voditi Mirjanu iz škole, ostavit je kod mene, ako smo ti mi toliko na teret. A novac mi nikad nisi davala, niti ću ga uzimati. Imam svoju mirovinu, mogu živjeti. I shvati lako je odbaciti dijete, povrijediti ga, kazniti. Jednog dana ono tako odbacit će tebe. Djeca sve upijaju. Danas galamiš, ne voliš, ružno joj kažeš… Ona će rasti, ali što će biti s njom? Mrzit će te, preostat ćeš sama. Ako je ne voliš, zašto bi te voljela nazad? Ako nema ljubavi, nema ničega.
Ali, kako… pokušala je Marija, ali sad je baka Ana tresnula šakom o stol: Nemoj ni jednu! Ne moraš hranit’ kruhom ali srama se sjeti! Tvoja dužnost je i obući i naučit i prepisat. Ali majka mora voljeti i zato postojiš! Mirjana treba čut’ kako je najljepša, pametna, najbolja!
Lako tebi pričat’, Ana! zaiskrile su Marijine oči.
Je l’ tako? Meni je najlakše, je l? nasmijala se Ana Ti si jedina mučenica, muž ti umro, ostavio te… A ja ja “ništa”, samo sam sina pokopala. Iz srca odrezala komad i zakopala u hladnu zemlju. Ali nitko nije kriv, ni ti ni Mirjana. Ja hodam doma, a noge mi klecaju, jer Josip nikad više neće pozvoniti, neće popiti kavu. Nikada! Strašna riječ, znaš ga i ti. Ali može se dogoditi da ni Mirjana nikad više ne potraži tvoju ruku. To je još strašnije. Idem sada, više ne dolazim. Razmisli: dijeli tugu, bit će manja. Ako kao ti paziš samo svoju bol, svi će otići od tebe. A zašto bi, ako stalno grizeš?!
Vi ne razumijete! Meni su bol zadali, mene povrijedili! Muža uzeli! Ne znam dalje… Marija položi glavu na ruke.
Uči. Učim i ja, uči i ti. Skupa je lakše. Na tebi je…
Baka se presvukla, uzela torbu. Mirjana doleti, uhvati je oko vrata.
Bako, mogu kod tebe, povedi me sa sobom! Bojim se s mamom! šapće joj na uho.
Ne možeš, Mirjana, ostani ti ovdje. Sve će se smirit, pomirit ćete se. Mama ti treba. Njoj je sad srce bolesno. Pazi na nju, molim te, i oprosti. Hajde, poljubi me. Najbolja si, naša naj, naj djevojčica! Tatina i mamina, znaš?
Mirjana kimne. Trudila se ne plakati, ali nije išlo. Baka je otišla, kuća je ostala u tišini, teško, kao da je neka ogromna deka prekrila sve. Jedva se disalo…
… Dugo je Mirjana sjedila u sobi, onda oprala ruke od tinte, umila se. Oči crvene kao ciklama, usnice još drhte od plača.
Otišla je u kuhinju, stavila vodu za čaj. Mama voli s mentom. Gdje je? Eh, tu su ti smotuljci lista… Kako miriše! Ljeto i tata… Tata je skupljao mentu za mamu na brdu iznad garaže…
Kao da je miris vratio istinu Mirjana je opet jecala, sad još teže. Staklenka joj padne s poda, menta se raspe.
Marija pritrči, misleći da se Mirjana opekla. Počinje puhati djevojčici po rukama:
Gdje te boli? Jesi li se opekla? Reci, gdje te boli? Marija je uplašeno grlila kćer, mazila je po leđima, licem je uranjala u Mirjaninu kosu.
Tu me boli, mama… Ovdje… Mirjana pokaže na srce. Tata je skupljao mentu, sjećaš se? A što ako i ti umreš? Što ću ja onda? Sama…
Sad su plakale obje. Tuga se podijelila, curila na pod zajedno sa suzama, šmrcala i stisla. A kroz kuhinjski prozor gledale su zvijezde. Možda je jedna od njih Josip?…
Kad je konačno uspavala Mirjanu, Marija je sjela uz razderano platno. Eh, što sam sve napravila Ali morat ću ispraviti, moram! Još nije kasno…
Ana, niste zaspali? šapnula je Marija u slušalicu. Oprostite mi, molim vas. Toliko sam svega izgovorila Ne mislim tako… Ja…
S druge strane neko vrijeme tišina, samo tiho škripa slušalica i šum, dok se ne javi bakina smirena riječ.
Znam sve, Marija. Teško je, ali moramo nekako nastavit živjeti. Radi Mirjane. Zbog nje i tebe i mene. Nije još naš kraj. Pronađi malo snage svaki dan, ne gledaj predaleko. Bit će lakše. Ajde, ajde, nemoj plakati… Sve, laku noć, dijete moje! Što s priredbom? Ide li Mirjana?
Ide. Sve ću iznova zašit’. Zašit ću.
Ana je kimnula. Svatko od njih imao je puno “zašivati”, popravljati, preboljeti, oprostiti. Ali to je za sutra. Sad treba spavati. Josip ponekad dolazi Ani u snovima, razgovara s njom, tužan za njih, ali ona mu uvijek kaže: Marija je jaka, bit će dobro. On klimne i nestane u zori. Još jedan dan zbog same ljubavi…
