Proljeće za ljubav
Ivan Mihaljević izišao je kroz teška drvena, bogato izrezbarena vrata, elegantno namjestio šešir na glavu, na brzinu popravio svijetlosivi šal, zakopčao kaput i veselo kucajući štapom, sišao stepenicama na sunčani pločnik. Duboko je udahnuo, kao da mu je velika težina ispala s ramena, i okrenuo leđa toj mrskoj zgradi. Gotovo je, pustili su ga, do novog viđenja! Nije se ni osvrnuo na staru zgradu s četiri kata i gipsoom ukrašenom fasadom. Previše časti!
… Ne idem! Ne idem, i nemoj me više nagovarati! ljutito je bacio jutros novine na stol, skinuo naočale s nosa i bacio ih.
Ma Ivek! Molim te! Moraš otići! Moraš, ljubavi! To ti neće uzeti više od sat vremena! Dogovorila sam s Anikom, sama će te primiti, pregledati… Ma znaš i sam da u tvojim godinama i s tvojim srcem moraš pripaziti! Ivane! vrzmala se oko živčanog muža Lenka, uzdahnula potiho i zavrtjela glavom. Nemoj biti tvrdoglav, Ivek! Nisi ti malo dijete, sve znaš!
A ako nisam dijete, onda ću sam odlučiti kud ću ići! bunio se Ivan Mihaljević.
Skupa su već skoro pedeset godina, a zadnjih deset Ivekovo srce pomalo zeza. Leni je užasno strah da će jednog dana ne, ne smije o tome ni misliti! Ne pušta ga nikamo, samo zajedno, samo u istom danu! Ljubav vjeruje u medicinu. Nije to uopće vjera u liječnike općenito, više vjera u njenu prijateljicu Aniku, voditeljicu ambulante. Anika je pravi stručnjak, ona se godinama brine za Ivana Mihaljevića, savjetuje ga, preporučuje, pazi i upozorava. Gotovo im je kao obiteljska doktorica.
Nakon svakog pregleda Ivanov, Anika uvijek nazove Lenku, sve joj ispriča detaljno, izdiktira recepte i izdere se jer je Ivek opet dobio na težini. Tako i danas…
Lenka! Ajme majko mila! Kako je opet mogao? Dobio je na težini, a to mu nikako ne smije! U njegovim godinama, to još dodatno opterećuje srce Joj, joj, joj! Opet ste bili kod Pavičića na roštilju? Prepoznajem mu mesinu! Vidim pred očima te kile masnog, začinjenog mesa. Lenka! Izgubit ćeš mi ga, izgubit ćeš! prijekorno je vikala Anika, a Lenka je tiho tražila opravdanja.
A sjedili su kod Pavičića samo jednom, krajem veljače, slavilo se, sama Anika je bila tamo! I, dobro, Ivek šeta svaki dan, kako je onda opet dobio?
Ništa ja više neću slušati, Lenčice! Ovaj si ga put ugrabila, pa ga i čuvaj! Ajme, zašto ga onda nisam ja preotela od tebe? Sad bi se hranio na kašice i kuhano meso, bio bi najzdraviji! odložila je olovku Anika i popravila šiške. Dobro, dobro, zanesla sam se, oprosti. Nije strašno. Krv mu doduše nije kao u mladog tigra, ali je sve u granicama. Samo, ti nemoj očajavati. Neka pije lijekove. I obavezno van, šetnje! Zajedno, ok?
Zašto? Misliš da može tako, na ulici?… Lenka ne smije ni zamisliti. Grozno!
Daj, prestani paničariti! Kažem ti, i ti moraš šetati, čula? Balerina! Inače ćeš zahrđat. A ti kad si zadnji put došla na kontrolu? strogo će opet Anika.
Pa znaš kak je sad, proljeće, treba prozore oprati, a Ivek voli kad sam doma… uvijek poluglasno donese opravdanje, jedva čujno.
Dobro. Ovako zapisala sam te za tjedan dana, utorak. Kraj priče! A dvadesetog dolaziš meni na rođendan, gotovo. Pusa, draga, čujemo se!
Anika je spustila slušalicu, zatvorila rokovnik. Ma ta Mihaljevići, nek im Bog da zdravlja! Pomalo tvrdoglavi, oba razmaženi i uporno izbjegavaju doktore. Prijatelji su još iz djetinjstva, s istog su kvarta. Onda su se nekako udaljili Anika je otišla u Rijeku na faks. U Zagrebu nije ni pokušavala bojala se. Bar je tako službeno opravdavala svoj bijeg iz grada u kojem je njena ljubav oženila najbolju prijateljicu. Klasika, a boli!
Anika se nasmiješila, prisjetila se suza dok je pakirala kofere… poslije se sve izgladilo. Anika je uronila u učenje, Leni i Ivek su nekud putovali, povremeno bi se svi vidjeli ljeti, ni to svake godine.
I kad je Anika jednog dana javila da se udaje, Lenka je bila presretna, dok je Ivek čudno šutio.
Udaješ se? Jesi sigurna? Tko je on? Ne brzaš li? ispitivao ju je Ivek kad je opet zvala na kućni telefon.
Ivek, a ti nisi prebrzo odlučio kad si Lenku oženio? oštro mu je odbrusila. Znaš, i ja želim živjeti, voljeti, djecu imati. Neću tebe ništa pitati. Ti si odlučio.
Na svadbu je otišla samo Leni, muž je rekao da ima posla.
Ah, Ivek… Svi ste vi muškarci posesivni! I njoj bi uzimao sreću, a sam uživaš… nije više mogla šutjeti Lenka. Već je stajala u hodniku, pokraj nogu mali kofer, unutra pokloni i odjeća. Ne možeš tako. Anika je puno patila kad smo se ti i ja uzeli, plakala je, ja znam. Ništa ti nije rekla! A ti ti si sretan zbog nje, ha? Ona je zbog tebe bila sretna. Vidjela sam joj pogled kad smo došli u matični ured. Htjela je da budeš dobro, a evo sad opet sve ti, ti, ti… Samo za sebe, Ivek, uvijek za sebe… To je tako sebično.
Nije mu dala ni do auta prići, samo je spakirala stvari i izjurila van, vitka i lagana, u haljinici i sandalama. I dan danas mu odzvanja u ušima zvuk njenih potpetica na stepenicama, i ona rečenica: Uvijek o sebi
Ma, svjestan je Ivek, i Aniku je osjećao kao svoju, laska mu što su ga dvije žene voljele. Bilo mu je to kao nekakva potvrda, muška pobjeda, adrenalin i sve ostalo… Lenka je u pravu, egoist je, totalni.
Anika, draga! Neću moći doći, znaš… na poslu me nisu pustili, oprosti. Želim ti sve najbolje, nek ti to traje cijeli život. Obećavaš?
Obećala je…
I evo, sada, dok su prohujale godine, brak, život, djeca narasla, Anika se sa suprugom Markom vratila u Zagreb, Mihaljevići žive sad na Trešnjevci, a Anika je ostala na Donjem Gradu. Povremeno svi šetaju Zagrebačkom promenadom, polako, bez žurbe. Muškarci naprijed, raspravljaju uzaludno mašući štapovima, žene iza, tiho šapću. Imaju o čemu pričati zdravlje, kako je teško uvijek biti dotjerana, pročitane knjige, i o tome kako im pada vid, a obe vole raditi ručne radove, vezu perlicama slike…
Je li to starost? Lenka se uhvati za ogradu gledajući u Savu, strah je nemoći, slabosti, ne želi biti nikome na teret, izgubljena lutka. Hoće li biti samo gore?
Ajde, Lenka! Nisi ti još za dom umirovljenika! Ima još svega, život pred tobom! Što si tako mračna? Nismo u Zabiti, molim lijepo! Sve ćemo popraviti, lijekove, vježbe, šaljem te u toplice! Ma daj, nasmij se! Marko, Ivek! Kud ste zbrisali? Idemo na sladoled, hoću vožnju brodićem! Znaš li, Ivek, ja ne vidim strast u tvojim očima. Ma dobro, onda ću ja s Lenkom kupiti karte, družiti se s novim zanimljivim ljudima, a vi nas dočekajte kod Savske, kod pristaništa. Što? Ne date nas? Ma ljubomorni ste! Onda ajde, pravi muževi, provozajte dame po Savi!
Već za par minuta Anika vuče sve na palubu, Lenka se boji prelaska, čvrsto hvata Ivekove ruke; pravi gospodin, pazitelj dviju dama, iako je Marko tu, ipak je Ivek šef parade. Marko popušta kao i uvijek. To je ta karizma!
Ivek pocrveni, pravi kavali, zavodnik i šarmer! Ali odmah ga u koljenu presiječe, da ga podsjeti na godine. Mere se, Leni ne voli kad se previše istura…
Zimi Mihaljevići i Markovi idu u kazalište, često na klasike, ali Marko ponekad potajice kupi karte za nešto suvremeno. Onda svi izađu iz dvorane zbunjeni.
Opet ti, Marko, izvodiš egzibicije! glavom će mahati Ivek.
Pa moram vas malo protresti, već ste mi zapeli u balskim haljinama i kravatama! Sad scena, jedan stolac, glumci skoro goli, a publika na nogama. Eto vam! Kasnije idemo u restoran! smije se Marko.
Kuda? Ne, doma! Glava mi puca! zavodljivo se izvlači Lenka.
Proći će, kod Pavičića sve prolazi, za mnom, moji! glumi bradicu Marko. Ima on nešto od dragog župnika, mirno, blago. Lenka je odmah shvatila zašto ga je Anika zavoljela. Imao je tople, iskrene oči kao Anin tata…
Često sjede kod Pavičića, omiljen im je stol, jela, šale i sjećanja. Sam Pavičić, mali, okrugli, snalažljiv, vlasnik restorana, vrti se po sali, nadgleda, priča s konobarima. Restoran mu je sve što ima; čuva ga kao dijete. Stolnjaci su uvijek besprijekorni, lanene salvete s prstenovima, pribor blista, lusteri sjaje kristalima, zidovi su prekriveni drvenim pločama s posebnom šarom, od pravog drveta. Obožava čvrste, trajne stvari, ali voli i estetiku. Otac mu je bio stolar, djed kamenorezac, baka čipkarica svi u obitelji talentirani. Toliko toga bi volio prenijeti djeci, ali, nema ih. Ostao je sam. Nije se nikad oženio.
Pa zašto, Pavao, zašto si sam? žalila bi ga Lenka, nagovorivši da sjedne s njima.
Ljubav, Lenka Ljubav je zrak! Nisam je uspio osvojiti. Ona je sad negdje drugdje. A meni posao! Kaj ću s obitelji? Nemam vremena!
Lagao je, znao je da to Lenka vidi u njegovim tužnim očima, ali i dalje je tvrdio da je dobro. Njegova je sudbina njegova stvar. I dosta o tome!
Kod Pavičića nema dijete, želučane kiseline bujaju čim siđu stepenicama; mirisi začina, svježe pečenog mesa, tostirani orasi, vino od vinarija iz Dalmacije! Pa što! Tad je život! Kad konobar Aniki donese kompliment od kuhara štrudlu od jabuka sa sladoledom i jaki espresso, Anika odmah prestane kritizirati.
Sladoled se topi, topi se i Anikino srce, smije se mužu i prijateljima, sretna. Danas se može opustiti, danas su svi zajedno, i to je bit!
…Ivan Mihaljević vraća se iz ambulante kroz prelijep, sunčan dan, jedva se drži za štap. Skoro bi potrčao, osjetio je lakoću i sreću. Proljeće! Žubore srebrni potočići, svjetluca snijeg, vrapci luduju po živicama, sjenica cvrkuće s lipe, vrana vuče granu… Proljeće! Kakav kolesterol, tablete i ritmovi! Opija te taj zrak, miris zgaženog pupoljka, bogata zemlja i suho prošlogodišnje lišće, nebo skoro puca, pokriva cijeli svijet plavobijelim svjetlom, šalje sunčeve zrake kao tople ruke. Sunce je posvuda u lokvama, izlozima, prozorima. Pršti, svjetluca, oslijepi te, tjera hladnoću i tmurnu zimu.
Ma neka ih, doktori, analize, klupe, miris dezinficijensa i škripanje EKG-a.
Kako se u ovakvom danu baviti sitnicama?! Moraš disati, upijati, živjeti.
Mihaljević okrene u park. Neće doma, tamo ga odmah čeka Lenka s novom porcijom grdnje, Anika je već nahuškala i dala joj još savjeta. Doma lijekovi, miris valerijane, a ovdje život! Psi veselo trče, ptice lete, tramvaji zvone, šeću parovi. Mladost je izišla na sunčanje, uživaju svatko na svoj način. Djevojke u proljetnim haljinama, šarenim poput cvijeća, momci u laganim trapericama, svi nasmijani.
Maštovito preskaču cure iz medicine lokve, šale se, još su samo cure, baš kao nekada Lenka i Anika, kao sve one žene koje danas sjede kod doktora
Mali osnovnoškolci broje kune, kupit će slanac i sjesti na klupu, uživaju u briošu i Coli. Loše, ali tako fino!
Ivan Mihaljević se nasmiješi. Da može, odbacio bi štap pa skače po lokvama; ali štap mu je Lenka poklonila i… godine su tu.
Zastane pred djecom u pijesku, htio se zavaliti na klupu, ali zazvoni mu mobitel, ta grozna stvar koja ga prati svud.
Užas! Nema mira, naći će te i na drugom kraju svijeta! gunđa često Ivan držeći mobitel.
Ivek! Gdje si? Anika mi je zvala, rekla je da su bili šiljci na EKG-u, moraš paziti, a tebe nema! Gdje si? Panika me hvata! Jesi dobro? Ima ikog blizu da pomogne? Vrti ti se? Sigurno je i tlak narastao. Vrijeme za lijekove! I već je ručak na stolu. Zašto šutiš?
Ivek pokušava doći do riječi, ali žena ne pauzira. Odmakne slušalicu od uha, uzdahne, pričeka dok ne utihne.
Lenka, smiri se! Sve je ok. Spremi se i dođi u park, zovem te na spoj, čuje se vedar, zafrkant glas.
Kaj? Nisam shvatila ali ručak… zamuckuje, ali već ju je prekinuo.
Doći će! Zna ona, zna na koji park, njihov park. Svaki par ga ima.
Lenka stigne za petnaest minuta, zabrinuta, ali sređena, s laskavom šminkom i koketno nagnutim šeširom. Mala torbica, prozračne proljetne čizmice, na usnama tamna višnja, omiljena boja.
Ivek! začuje on, okreće se i pruža joj buket đurđica. Kupio ih je na uglu kod starice, veliki, mirišljavi buket, bijeli poput šećernih figurica, vezan običnim koncem, kao i kad je prvi put Lenki zaprosio. Đurđice njihov cvijet ljubavi…
Ivek… Hvala ti! Lenka se nasmije, otopi. A planirala ga je izgrditi jer nije uzeo šal i rukavice Zaboravila je sve. Al, bole te zglobovi!
Ma, briga me za zglobove! Za tablete i dijete, vaše pazite, više niste mladi, za obloge, za usahle stanove i udubljene fotelje! Srce mi, Lenka, srce mi pjeva! Sretno ti još jedno naše proljeće! poljubi ženu, primi je pod ruku, prošeta je do njihove klupe. Neka kod kuće čeka dijetni ručak i zabrane, neka Anika prigovara zbog EKG-a, a krv je kakva je. Sve to kasnije, kad se naužiju proljeća i svoje zrele, nježne, mirne ljubavi, toplog zraka, radosti i sunca…
Navečer su opet kod Pavičića. Došla Anika i Marko, onda Lenkina i Ivekova kći Goga, ubrzo svi ostali Denis, sin Mihaljevića, Kata i Maša, Anikine i Markove cure. Pavičić ih promatra iza zavjese, upija svaki njihov smijeh i smiješi se. Dobro je da ih ima, da žive, raduju se i vole. A i on, Pavičić Pavao, voli. Javila mu se ONA nedavno, ostala udovica, njegova Alma, njegova voljena Almica Kirin. Dolazi uskoro, sutra! Dočekat će je i povest’ u svoj restoran. Možda krenu iznova. Ma nije ga strah, oko njega je proljeće, novi početak, ljubav iznad svega…
…U zemlju ću skrivenu lozu posaditi, grozdove ubirati,
Prijatelje pozvat ću, na ljubav srce načiniti,
Jer kome život bez ljubavi znači išta pjevao je izvođač na gitari na pozornici.
Pavičiću navrnu suze. Da, svi mi u biti živimo radi ljubavi. Sve ostalo je usputno. Život bez ljubavi je samo postojanje. On to dobro zna…
