Danas sam решила zapisati этот день, потому что još uvijek osjećam žmarce kad se svega prisjetim.
Sve je počelo na parkiralištu ekskluzivnog golf kluba kraj Zagreba. Mirisi skupih cigara i zagorene gume vrtjeli su mi se oko glave, pomiješani sa šuštanjem kunskih novčanica bogatih gostiju.
Prizor prvi: Izazov
Petar, najpoznatiji “gazda života” među elitom, u besprijekorno ispeglanom odijelu, stajao je okružen svojim prijateljima. U ruci mu se presijavali ključevi od zlatnog sportskog auta. Vidio je mene, Ljubicu, običnu djevojku s parkinga, i podrugljivo se nasmijao. Bacio mi je ključeve:
**”Sumnjam da si ikad takav auto vidjela osim u snovima, a kamoli da si ga vozila,”** dobacio je, prezirno se smješkajući prijateljima.
Prizor drugi: Oklada
Uhvatile sam ključeve jednom rukom, ne trepnuvši. Petar se nadvio nada mnom, obavijen oblacima skupog duhana:
**”Dajem ti 50 tisuća eura ako ga možeš parkirati drifteći tamo između dva Ferrarija. Imaš li petlje?”**
Prijatelji su šaptali, pijući pjenušac iz finih čaša. Zadano je izgledalo nemoguće jedan krivi pokret, i šteta veća od milijun kuna.
Prizor treći: Va banque
Napravila sam korak prema njemu, pogledala ga ravno u oči:
**”Ajmo još zanimljivije. Sto tisuća eura,”** rekla sam hladno i odlučno. **”Ako promašim, pet godina vozim za tebe, besplatno.”**
Petrove oči su zasjale od uzbuđenja, već me zamišljao kao svoju osobnu vozačicu.
**”Dogovoreno! Svi ste svjedoci,”** nasmijao se uzdignutih obrva.
Prizor četvrti: Na rubu
Sjela sam za volan. Unutrašnjost auta vibrirala je od dubokog tutnja motora. Pogledala sam sebe u retrovizor staložena, usredotočena, ni traga nesigurnosti. Ubacila sam u brzinu. Auto je šiknuo naprijed tolikom snagom da mi je srce zalupalo, jurila sam prema onom uskom procjepu
Završetak: Što se dogodilo?
Prva sekunda. Druga. Svi su zanijemili. Zrak je prerezao škripajući zvuk guma i oblak bijelog dima. Zlatni sportski auto prošao je bočno, za dlaku od Ferrarijevih branika, sasvim precizno se zaustavivši točno u sredini. Bez pogreške. Kao po ravnalu.
Izašla sam, ugasila motor, i prišla još uvijek šokiranom Petru.
**”Usput,”** rekla sam mirno, vraćajući mu ključeve. **”Ne sudi vozača po uniformi. Moj tata je bio prvak rallyja, odrasla sam na trkalištu.”**
Petar je u tišini ispisivao ček, prsti su mu blago drhtali. Shvatio je da nije izgubio samo novac, nego i svoj ego. Ja sam uzela ček na sto tisuća eura, a onda otišla do svojeg starog bicikla i sjela na njega. Danas moja sloboda vrijedi puno više.
