Plavko
Aj, ti si pravi Plavko-Plavo cvijeće! Ma u koga si mi ispao tako naivan? Što će nam još i pas?! Bar da razmisliš prije nego nešto napraviš!
Ma, mamaaa… Plavko je bio na rubu suza, stišćući uz sebe psića kojeg je pronašao na putu iz škole.
Psić je bio sasvim malen, cvilio je tako da je u meni nešto zaigralo, taman negdje iznad koljena. Osjećaj je bio neobičan od njega mi se plakalo u maminu pregaču, koja je mirisala na sapun i malo proprženi luk, ili bih se grohotom nasmijao od sreće što je psić živ, topao, uvija se uz moju blatnjavu jaknu, zbog koje ću sigurno popiti propovijed, možda ne odmah, ali doći će svoje.
Mirjana je uvrijeđeno uzela za šiju cvilećeg psića i otrgnula ga iz sinovljevih ruku.
Hajde operi ruke! Tko zna što si sve pokupio s tom nakazom dok si ga dovlačio kući!
Mama!
Što je?
Nećeš ga valjda izbaciti? Plavko je gledao majku širom otvorenih očiju, ne znajući više što napraviti da spasi svog štićenika.
Jel ti stvarno misliš da sam toliki čudak? Mirjana se toliko iznenadila da je zamalo ispustila psića koji je već shvatio da mu ništa loše ne prijeti i opustio šapice niz tijelo. Kako ti, sine, može tako nešto pasti napamet?
Oprosti, mama! Plavko se odmah razvedrio. Ja samo…
On samo! Mirjana je prevrnula očima od nevjerice. Valjda nisam čudovište? Van još kiši! O, mili moj Bože! Što ja ovdje stojim! Ti si sav mokar! Prehladit ćeš se još. Ajde u kupaonu odmah! Plavko-Plavko…
Dok je gledala za sinom koji je skakutao hodnikom punim starudije u zajedničkom stanu, Mirjana se pribojavala što će reći susjedi zbog još jednog stanara psića.
Ankica Nikolić stisnut će usne nanešene crvenim ružem i promrsiti hrapavim glasom od cigareta:
Treba djecu odgajati, Mirjana! Nemaš ti mira u kući!
Stari susjed Jure Perković namignut će Plavku i strogo podignuti obrve:
Ako vidim barem jednu lokvicu, šest mjeseci ribat ćeš hodnik, Plavko! Bez iznimke!
A nasmijana Nives najprije će izljubiti štene, a onda pogladiti Plavka po glavi:
Dobar si ti dečko, Plavko moj! Srce ti je na mjestu. Ne gubi tu dobrotu, malo je ima na svijetu…
Mirjana prouči zatvorena vrata susjeda i nježno dva prsta pomiluje psića po širokom čelu.
Idemo se oprati, nesrećo moja! Sigurno si pun buha? Još nam samo to nedostaje!
Psić, kao da razumije da ga ne grde nego žale, zamahne šapicama i Mirjana ga privine sebi.
Gdje si krenuo? Ma blesan si! Ne misliš valjda pobjeći? Treba te uredno predstaviti. Inače će nas izbaciti!
Mirjana požuri u kupaonu, gdje je Plavko već započeo pripreme umivaonik napunjen toplom vodom, a pored njega starinski sapun.
Rasteš! osmjehne mu se gledajući pripremljen lavor. Idi po svoj stari ručnik. Onaj žuti, znaš?
Koji si mi prala dok sam bio beba?
Taj, upravo! Požuri! Uskoro će Ankica s posla.
Hoćemo li nastradati, mama?
Tko zna. Nadam se da nećemo! Ali s njom ćeš razgovarati sam. Jesi li čuo?
Plavko promisli.
Strah me.
Razumijem te. Ali i ona ovdje živi. Ti nisi pitao dopuštenje kad si psa doveo. Sad moraš. Ako joj ne odgovara, na tebi je da pronađeš prave riječi da dobiješ to dopuštenje. Snađi se! Ako si ga dovukao moraš ga braniti. On je sad tvoja briga.
Psić, potpuno umiren u toploj vodi, lagano cvili, liže Mirjanine ruke dok temeljito ispire blato. Siva dlaka iz dana provedenih na ulici napokon otkriva pravo, bijelo krzno.
Dosta je! Mirjana zamota štene u ručnik i pruži ga sinu. Nosi ga u sobu da se posuši. Ja ću mu podgrijati mlijeko. Sigurno je gladan.
Plavko otrči, a Mirjana isprazni lavor, sjedne na rub kade i zaplače.
Je li zbog pogleda sina pred odlazak iz kupaone, ili zbog živog, mekanog psića na rukama, ili zbog nekog poznatog suosjećanja što majkama dođe nenadano sjeti se ona dana kad je prvi put došla u ovaj stan. Mlada, zbunjena, dijete u naručju, stigla je tetki Luciji, jedinoj iz široke rodbine koja se odazvala na njezinu molbu za pomoć.
Tko si ti sad? i tad je Ankica bila oličenje strogosti u velikom, starinskom stanu u Zagrebu. I što to nosiš? Još nam samo beba fali! Lucija, je li to tebi dolazi?
Meni! odvrati teta Lucija. Bile su Mirjana i ona tek srodstvo po krvi, ali njezina mama, svake godine, ljeti, vodila je Mirjanu u goste kod tetke, svako malo govoreći:
Ostala je sama. Osim nas nikoga nema. Ništa ne gubiš, možeš malo trpjeti. To je ipak Zagreb. Kad odrasteš, poslat ću te k njoj na školovanje. Pripazit će te.
Mirjanina majka nije govorila cijelu istinu, ali toga je vremena Mirjana bila sretna. Voljela je svoju sobicu s pogledom na prometnu ulicu, u kojoj su ljeti šetale povorke i hodala s tetkom Lucijom po Gornjem gradu, satima obilazila muzeje i parkove, hranila patke na Savici i slušala Lucijine priče. Majka bi ostajala u šoping centrima, umorna od šetnji, a Mirjana je upijala svijet.
Onda se nešto dogodilo i majka je prestala voditi Mirjanu tetki. Posvađale su se, možda. Ostale su samo duge večernje Mirjanine riječi u pismima tetki, dok bi je majka tjerala da to ostavi i radi što treba.
Što treba, saznala je kad je navršila šesnaest godina.
Već si odrasla. Vrijeme je da misliš na budućnost!
U grad? U Zagreb? A da odem malo kod tetke na učenje? zapljeska radosno Mirjana.
Ali majka ju hladno zaustavi:
Ne! Ti ideš raditi na farmu! Možda kasnije neku školu. A i udaja te čeka. Ima mladića u našem selu.
Ne želim se udavati!
Koga briga što želiš?! Hoćeš cijeli život biti sama kao teta Lucija? Gluposti! Slušaj me i biraj tko ti je najdraži.
Mirjana nije željela misliti o ženidbi. Željela je znanje, grad, široke ulice. Ali sudbina je odlučila drukčije.
Majka joj je našla muža, Stipu. Prijatelji i rodbina brzo su se dogovorili. I ubrzo je Mirjana bila udata, a potom i majka.
Ali brak joj nije bio sretan.
Stipe je bio mlad, uvijek željan društva, nije mu se sjedilo uz trudnu ženu. Ljubav je brzo prošla, selo je šaptalo o varanju i jedino što je Mirjani preostalo bilo je trpjeti i podučiti sina onome što mu otac nije znao: bliske ne smiješ izdati, odgovornost je uvijek tvoja.
Kad je napokon i susjedi rekli pravu istinu o Stipi, Mirjana je otrčala majci.
I što hoćeš od mene? Sama si ga birala!
Ali on me prevario!
Sve su ti muški takvi! Što ti fali? Imaš krov nad glavom, dijete. Ljubav dođe i prođe.
Mirjana je shvatila da joj ovdje nije mjesto. Prvo je pokušala ostati, radi djeteta, onda odlučila: spakirat će stvari kad je Stipe digao ruku na nju. Noćima je sjedila na pragu, a onda skupila hrabrost, uzela sina i otišla.
živi s ljubavnicom! šaptale su susjede, a ona nije pitala. Odluka je pala. Javila se tetki Luciji; svekrvi ostavila kontakt, sjela u vlak i stigla u Zagreb.
Teta Lucija bila je sretna što ih vidi, iako je zaplakala kad je čula razloge.
Što ćeš, dijete moje, život nas svakakvim putovima vodi. Sada si ovdje! Sve ćemo srediti…
Teta Lucija, možda da nađem posao…
Dosta o tome! Prvo, moramo te prijaviti, da Plavko može u vrtić. A morat ćeš i ti jednom raditi, ali kasnije, kad Plavko poraste.
Mirjana je svejedno odlučila po svome. Pronašla posao čistačice stubišta po zgradama. Nije to bio novac za luksuz, ali živjele su skromno dok je teta čuvala Plavka. Kasnije je Mirjana upisala školu, završila za knjigovođu i zaposlila se u uredu. Društvena, vedra, brzo je napredovala a Plavko je mogao biti ponosan na svoju pametnu majku.
Sa susjedima je bilo teže.
Tri su dijelili stan s tetkom Lucijom.
Ankica Nikolić geologinja, zvana oluja stana; sama, uvijek je govorila kako brak i djeca nisu za nju.
Jure Perković stari neženja, radnik u tvornici, sa strogim moralom. Jedina njegova priča o ljubavi završila je tako da ga je djevojka opljačkala i nestala. Nikada nije oprostio.
Treća je bila Nives, živahna, koja je radila kao soboslikarka i stalno sanjala muškarca, dijete i mir.
Mir mi je najveći san! smijala bi se, a uvijek je upadala u nevolje s pogrešnim frajerima. Nikada nije gubila vjeru u sreću.
Dolazak Mirjane i Plavka najprije su ih sve uznemirili. Ankica je čvrsto rekla da neće s njima dijeliti mir dok je dijete u kući. Uvijek je tražila red.
Skandal je, kao i uvijek, ugasio Jure:
Daj, Ankice! Nećemo izbaciti majku s malenim na ulicu.
Ljeto je, Jure!
A doći će zima! Neka žive.
Predložio je okladu:
Ako za godinu dana ne budeš ovog klinca zvala Plavko, ja pojedem svoj šešir.
Držim te za riječ! Ankica je frknula, no istina je bila da će ga zavoljeti puno brže nego što je sama mislila, kriomice mu donositi slatkiše, ispod oka pratiti njegovo odrastanje.
Plavko je bio poslušan, nije ometao susjede, igrao se u beskrajnom stanu. Nekad bi plovio lavorskim brodom i komandirao zamišljenim mornarima, tražio rum riječ koju je upamtio iz omiljenog stripa. Nekad bi se skrivao u ormaru Jure Perkovića i pravio se da se bori s medvjedom, kad bi mu na glavu pala stara bundeva.
Kod Nives je bila cijela zbirka kistova i boja, no Plavko ih nije dirao otkad je naslikao vrata njezine sobe svim mogućim bojama. Mama ga je za kaznu stjerala u kut i oduzela slatkiše, dok se Nives slatko smijala i kasnije odobrila da Plavko naslika mala oblaka na vidljivom mjestu.
Lijepo, Plavko! Trebalo bi te upisati u likovnu!
Mirjana je o tome razmišljala. I zbilja, jednog dana ga odvela na upis, iako su ga zbog godina odbili, ali jedan profesor je pogledao crteže i pristao ga podučavati privatno.
Ima potencijala, dijete vaša! Ako sada ovako crta, što će biti jednog dana?
Plavku su ti sati bili čudo. Bake ga je vodila na Novi Zagreb, sjedila u kutu i gledala djecu kako crtaju.
Uskoro bi od njihovih slika mogli otvoriti izložbu. Nives ih je birala, Jure pravio okvire, a Ankica defilirala hodnikom kao kustosica i vikala:
Plavko, bit ćeš slavom ovjenčan! Samo slušaj sebe i nikoga više!
Plavko se smijao, crtao danima. Možda ga je zato manje strah bilo od susjeda, kad je nosio kući drhtavog, promrzlog šteneta.
I nisu ga iznevjerili.
Plavko, odakle ti ovo čudo? Ankica je uzela sitog i toplog psića pa ga poljubila u nos. Ja ću biti dama sa psićem! Divota! Mirjana, šetnje su moje! Oduvijek sam željela šetati psa kraj Save! Možda napokon sretnem nekoga…
Ankice!
Ja sam za! Pa što sam rekla, Mirjana? Pogledaj svoga sina!
Ajme!
Ma ništa ajme! Maserati raste u dobrotu! To je divno! Ne znam što će reći Jure i Nives, ali ja sam uz tebe, Plavko! Daj mu ime. Mirjana, kupi lijepu ogrlicu! Moramo biti otmjeni!
Moramo?
Ja i ovaj pas rekla je Ankica predavši štene Plavku i povukla se da pusti iz radione Juru.
Jure nije trošio riječi. Kimnuo je, potapšao Plavka, i zatražio malo čaja. Sutradan je kupio šteneću ogrlicu i povodac.
Nives nije ni pogledala psa, ona je konačno počela izlaziti s nekim tko joj se sviđao.
Tetka Lucija, po povratku iz toplica, začudila se još jednom stanaru i zaprijetila Plavku prstom:
Ti si za njega odgovoran, sine! Nemoj nas iznevjeriti!
Proći će puno godina i na zidu Plavkove slikarske radionice visjet će platno s bijelim psom i grupom ljudi. Kada bi ga njegovi učenici upitali tko su to, Plavko bi odgovorio kratko:
To su oni koji su znali što znači ljubav. Oni su me naučili svemu važnom u životu.
Čemu?
Tri stvari: Voljeti one do sebe, odgovarati za svoje postupke.
A treće?
Ne koristiti uljane boje ako možeš s akvarelom. E sad, dosta pitanja! Na posao, djeco! Svijet čeka vaša umjetnička djela!
A ako nam ne uspije?
Onda bolje ni nemojte počinjati. Uspije onaj tko pokušava, istražuje i ne odustaje. Ostalima nema nade! nasmije se Plavko i pogleda prema prozorima s kojih se vidi Mirogojska šetnica i njegov Zagreb iz djetinjstva. I zapamtite! Vjerujem u vas kao što su vjerovali u mene. Vi ćete uspjeti, ne sumnjajte!
