Zabranjeno dijete
Pregovori su završili u pola sedam. Bilježnica je pospremila papire u fascikl, stisnula ruku, rekla nekoliko pristojnih riječi, a Katarina Anđela Kovačević izišla je na ulicu zaboravivši zakopčati kaput.
Prosinac je zapekao odmah: vlažan snijeg, lampioni u žućkastom svjetlu, miris ispušnih plinova i pečenih kestena s kolica na uglu. Vozač Goran stajao je pored auta, gledao u mobitel i podigao pogled tek kad mu je došla blizu.
Idemo kući? upitao je.
Ne. K crkvi svete Ane.
Goran nije ispitivao. Već četiri godine vozi Katarinu i zna da poslije teških dana ne ide kući, nego u onu malu staru crkvicu. Ne zato što je vjernica, već radi mira. Tamo je uvijek tiho, a fra Marko nikad ne postavlja suvišna pitanja.
Dok su se vozili, gledala je van. Grad se spremao za Božić na brzinu i površno: lampice na stupovima su svijetlile neredovito, bor na Trgu bana Josipa Jelačića je stajao, ali se lampice gasile i svijetlile kao stari hladnjak. Na zadnjem sjedalu bio je fascikl s ugovorom: tri poliklinike idu novim partnerima. Nije to zauvijek, samo restrukturacija, rekli su pravnici. Razumno, znala je. Ali gorak osjećaj ostaje.
Mobitel je zavibrirao. Poruka od Mateja, njezinog sina.
Mama, pobijedili smo. U finalu sam. Matej.
Nasmiješila se. Devet godina ima, a već potpisuje poruke kao odrasli. Boksački turnir, gradski, prosinački. Pripremao se mjesecima, išao rano spavati, izbjegavao slatko i ponašao se tako ozbiljno da je trener Joža komentirao: Imate malog stoika, gospođo Katarina.
Napisala je: Bravo, ponosna sam. Doći ću što prije.
Matej je bio kod Nade, kućne pomoćnice koju je pronašla prije tri godine preko oglasa i koja je ispala upravo onakva kakvom se predstavila: pouzdana, šutljiva, voli kuhati juhu i Mateju čita Krležu naglas.
Auto je stao kraj ograde. Crkva je stajala u dvorištu ograđenom starim željeznim vratima. Snijeg je tu bio netaknut, drveće staro, lipe, ispod čijih grana gorjela je jedna žuta lampa.
Pričekaj me, rekla je Goranu. Neću dugo.
Misa je odavno završila. Miris voska i tamjana, tišina i dvije bakice u kutu. Katarina je upalila svijeću, ostala stajati pred ikonom, ne misleći ni na što posebno. To joj je bilo potrebno samo stati, da mozak prestane vrtiti brojke i planove.
Fra Marko je došao tiho. Nizak, s nejednako sijedom bradom, u crnoj reverendi.
Gospođo Katarina. Dugo vas nije bilo.
Dva tjedna.
Za vas je to dugo. Pašce. Nešto muči?
Poslovno. Sve je u redu.
Kod vas u redu zvuči kao ne pitaj ništa.
Pogledala ga je. Fra Marko znao je stati upravo kad bi drugi navaljivali.
Bojim se da sam otvrdnula, iznenadila je samu sebe. Danas sam potpisala papire zbog kojih bi me trebalo boljeti srce. A nije boljelo. Samo sam brojala nule.
Nije to okrutnost, rekao je. To je umor. Velika je razlika.
Uvijek nađete opravdanje.
Razliku, gospođo. Opravdanje ne trebate. Popravio je nešto na svijećnjaku. Okrutni ni ne primijete da su okrutni. Vi primjećujete. Znači, samo ste umorni.
Stajala je još dvadeset minuta. Zahvalila fra Marku i izišla.
Dvorište je bilo prazno, samo kod vrata, tamo gdje se lanac spaja s kapijom, stajala je žena. Tačnije, silueta. Tamni kaput, nekad skup, sada s nedostajućim gumbima zamijenjenim zihericama, do ispod koljena, kao vreća. Gumene čizme, prevelike, ispod kaputa iznošene čarape. Glava čvrsto obavijena maramom, lice se gotovo ne vidi, samo nos, crven od hladnoće.
Držala se uspravno. Ne pogureno, ne oslonjena na ogradu. Previše uspravno za prosjakinju, previše namjerno mirna.
Katarina je posegnula u džep. Ima par kuna, uzela sitno za svijeće. Izvukla novčanicu od 200 kuna, prišla.
Uzmite, molim vas.
Žena je podigla glavu.
Prvo nije prepoznala. Mozak odbija. Onda ipak spoji: oblik nosa, linija obrva, način kako gleda ne odozdo prema gore, kao onaj tko prima milostinju, već ravno, s navikom gledanja s visoka, koja ne nestane ni s galonama i maramom.
Gordana Petrić. Bivša svekrva.
Novčanica je ostala visjeti u zraku.
Starica (jer sad je zaista bila starica) nije skretala pogled. Katarina nije mogla dokučiti: prepoznaje li je ili ne. Pogled je bio prazan, kao kod onih previše promrzlih.
Uzmite, ponovila je Katarina.
Ruka u poderanoj rukavici bez dva prsta polako prihvatila novac. Prsti modri.
Okrenula se i krenula prema autu.
Sjedajte, rekla je Goranu.
Kući?
Da. Zatvorila vrata. Ne, čekaj.
Goran mudro šuti.
Gleda u vjetrobran gdje se topi snijeg. Kroz ogradu vidi: figura kod vrata se ne miče. Previše uspravna leđa ne daju mira.
Deset godina. Deset godina to ime nije izgovoreno. Ne iz straha; više kao trn što ne boli dok ga ne diraš.
Otiđi, reče unutarnji glas. Smiren, poslovan, bez zlobe. Nisi joj ništa dužna. To su posljedice. To je život.
Već je htjela reći Goranu idemo. Riječi joj bile već u grlu.
Sjetila se tada što je fra Marko rekao ranije, kad ga je pitala treba li oprostiti onima koji ne zaslužuju.
Milost prema nedostojnima, rekao je, najviše mijenja onoga tko prašta, ne onoga kome praštaš.
Tada je samo odmahnula rukom. Sad se sjetila.
Gorane, okreni.
Kuda idemo?
Prvo tamo. Kimnula prema vratima. Pričekaj iza ugla, vratit ću se.
Približila se ogradi. Žena još uvijek stoji.
Gordana Petrić, rekla je tiho.
Tišina. Duga.
Znate tko sam? upita Katarina.
Znam, promuklo odgovori starica, ali ton isti: mrvu sa strane, ne gledajući u oči. Ne morate brinuti, ništa ne tražim.
Znam da ne tražite. Nikad niste ništa tražili. Uvijek ste samo uzimali.
Pauza.
Nema potrebe da stojite ovdje, reče starica. Idite vi.
Dugo ste ovako?
Nije vaše.
Prsti su vam modri. Kada ste zadnji put jeli?
Idite, Katarina. Dobila si svoje. Gledaj, gledaj dobro.
Ne vraćam se zbog toga.
Starica ju je tek tada direktno pogledala. Izazov, ali više iz navike nego iz snage.
Zbog čega onda?
Katarina sama nije znala objasniti. Zato je rekla izravno:
Idite do auta.
Neću.
Gordana, imate promrzle ruke i vani je minus pet. Neću se s vama raspravljati. Uđite.
Neću uzeti od vas…
Već ste uzeli 200 kuna. To je već učinjeno. Idemo.
Nešto je popustilo. Ne ponos, ponos bi izdržao. Više je fizičko nešto, noge očito je ovdje stojala dugo.
Katarina ju je uzela pod ruku. Starica se nije odmaknula odgovor sam po sebi.
Kad ih je Goran ugledao, izišao je iz auta i otvorio zadnja vrata. Lice mu ravnodušno, ali Katarina uhvati pogled na njezine poderane čizme.
Idemo u Varaždinske štrukle u Ilici, reče.
Ne jedem štrukle, promrsila je Gordana.
Sad ćete.
U autu je toplo. Starica sjedi uspravno, drži maramu, miriše po ulici i vlagi. Katarina šuti pa onda:
Koliko dugo? upita.
Što koliko dugo?
Ulica.
Tišina.
Treći mjesec, tiho, bez boje, reče Gordana.
Štruklara u Ilici, sasvim obična: plastični stolovi, miris kuhanog tijesta. Malo ljudi, radni dan je. Djevojka za šankom pogledala je staricu i odmah skrenula pogled.
Katarina odabere kut, naruči dvije porcije štrukli, juhu, kruh, čaj.
Gordana nije skidala kaput. Ruke u krilu, Katarina je bez stida promotrila. Lice se za deset godina promijenilo do neprepoznatljivosti, a i dalje poznato: ista vilica, linija usana. Koža siva, oči upale, mala rana na sljepoočici.
Jeste li dobro? upita Katarina.
Fizički mislite?
Da.
Koliko-toliko.
Donesu jelo. Gordana pogleda tanjur, onda podigne žlicu. Jede polako, trudom koji skriva glad.
Katarina svoj tanjur jedva dirne. Pije čaj.
Isppričajte mi, reče.
Zašto vas to zanima?
Samo pričajte.
Duga pauza. Gordana jede, zatim ostavi žlicu.
Goran je umro prije šest godina. Srce. Bolovao je dugo, mislila sam da je pod nadzorom. Posao je bio njegov, ja sam si umišljala da sam ja sve. Poslije smrti ispostavilo se da je bilo više dugova nego imovine. Dvije godine sam čistila. Ostao je stan u Vlaškoj i mirovina. Mislila sam da će biti dovoljno.
A Ante? upita Katarina.
Ime je izgovorila lako, sama se začudila. Samo ime.
Ante… Držao se još neko vrijeme, radio, kasnije se ponovno oženio, rastavio, poslije upao u loše društvo, tuča u kafiću, netko je ozbiljno nastradao. Dobili smo tri godine zatvora.
Ništa ne reče Katarina.
To je bilo prije četiri godine. Po izlasku nije došao k meni. Saznala sam od poznanika da je u drugom gradu, ne javlja se. Glas previše ravan. Nije mi oprostio. Rekao mi je zadnji put: Vodila si mi život, mama, ništa me nisi naučila osim slušat.
Šutnja. Pokraj njih dvojica muškaraca nešto šapuću.
Stan u Vlaškoj izgubila sam prije dvije godine. Došli su neki, dali papire, tvrde neka prebacivanja za upravu, ja potpisala, odvjetnik kaže prevarili su me, ništa novo, nema povrata. Uzela je šalicu čaja. Grije ruke. Mirovinu ne primam jer sam izgubila papire. Treba sve iznova. Pokušala sam… Ali sama…
Teško je kad je čovjek sam, reče Katarina.
Jest.
Gdje spavate?
Ovisno. Toplovod u Martićevoj, ima nas nekoliko, nitko ne pravi probleme. Nekad me pusti domar iz podruma, dobar je, pije, ali dobar.
Ovdje ste dugo?
U ovom kvartu? Mjesec dana. Znala sam ovu crkvu otprije. Goran je davao za obnovu te crkve. Došla sam… zato. Zastane. Smiješno, zar ne? Prosit pred crkvom koju ti je muž gradio.
Nije smiješno.
Ne sažalijevajte me.
Ne žalim, samo slušam.
Gordana je konačno pogledala u njezine oči. Prvi put stvarno, bez gorčine.
Promijenili ste se, reče.
Prošlo je deset godina.
Nije samo to. Vi ste… Zatrese glavom.
Konobarica odnese tanjure, donese još čaja.
Gordana, reče Katarina kad je ova podigla glavu. Razmišljate li o onom djetetu?
Duga, teška tišina.
Svaki dan, reče starica. Od kako su Goran i Ante otišli, ništa drugo niti imam. Dok je bilo briga, gurala sam to u stranu. Ali odjednom ostane samo to.
Što to?
Ono što sam učinila. Glas joj se guši. Naredila sam da se dijete ne rodi. Nisam ga htjela. Mislila sam da nisi dovoljno dobra za mog sina. Ni rod, ni novac. Branila sam sina, tako sam si objasnila. A lagala sam si. Nisam htjela dijeliti moć.
Katarina je slušala.
Svaku noć mislim o tome. Ne znam bi li bio dečko ili curica. Ne znam na koga bi bio nalik. Sanjam… nosim ga u sebi.
Tišina.
Katarina gleda svoju šalicu. U njoj nešto prolazi, bez prave riječi nije to ni zadovoljstvo, ni olakšanje, više kao da si nosio kamen u džepu i sad ga napokon stavio kraj puta.
Gordana, reče tiho. Nisam napravila što ste tražili.
Tišina se promijenila.
Starica je malo zatresla ruke.
Molim?
Nisam prekinula trudnoću. Otišla sam iz Zagreba. Rodila sam sina.
Gordana je gledala u nju.
Ti…
Zove se Matej. Devet mu je godina. Ove godine treći razred. Boks i matematička grupa. Danas izborio finale turnira.
Duga pauza, kao prije veliki skok.
Nalikuje li na Antu? jedva čujno upita.
Fizički da. Po naravi na mene. Tvrdoglav, ne odustaje. I jako se voli smijati. Ante nikad nije znao plakati od smijeha, Matej može.
Gordana pognu glavu. Ono što je uslijedilo Katarina nije očekivala, iako je kasnije shvatila da je trebala.
Starica siđe sa stolca, teško, polako, klekne. Usred štruklare, kraj prozora.
Katarina, reče promuklim glasom. Oprosti mi. Znam da su to prazne riječi, znam da ne zaslužujem. Ali molim te. Oprosti za sve. Za to što sam te izbacila. Za kolodvor, znam za kolodvor, Ante mi je pijan jednom pričao… Mislila sam tad da to i zaslužuješ. Oprosti za dijete. Oprostite što sam si umišljala da imam pravo.
Šokirana konobarica ostade gledati.
Ustanite, reče Katarina.
Ne mogu…
Ustanite, molim vas. Zaleđene su vam noge, nećemo sad kosti lomiti. Ustanite.
Uz napor je stala. Katarina nije pomagala. Poštovala je taj trenutak.
Gordana opet sjede. Lice mokro, ne briše ga.
Oprosti, još tiše.
Katarina šuti.
Dobro, reče.
Ni opraštam vam, ni naravno, niti prošlo je. Samo dobro. Drugo joj nije dolazilo.
Popile su čaj. Konobarica je naplatila račun, Katarina platila.
Na ulici Gordana zastane.
Što sad? upita, a obje znaju da se to pitanje trebalo postaviti.
Sad se trebate otuširati, mirno će Katarina. I dobro naspavati. Ostalo kasnije.
Ne tražim…
Čula sam već. Idemo prema autu.
Goran, vidjevši ih, ponovno otvori vrata. Ovaj put ne pogleda galone.
U kupalište na Savskoj, ono s kabinama, reče Katarina.
Kupalište na Savskoj otvoreno do ponoći. Katarina je tu ponekad znala doći, zna voditeljicu Mirjanu, krupnu ženu zlatne kose.
Gospođo Katarina, Mirjana niste dugo bili.
Kabina, na dva sata, samo da se okupamo.
Mirjana pogleda Gordanu, ali lice ostaje neutralno, sve shvaća.
Druga kabina je slobodna. Donese čiste ručnike.
U kabini mala predprostorija, tuš i klupa. Katarina donese iz auta vrećicu, brzinski kupila u noćnoj ljekarni: šampon, sapun protiv ušiju i parazita, češalj, škare, kremu za ruke i noge.
Gordana pogleda paketić.
Mogu sama, kaže.
Naravno.
Ali iza deset minuta tiho zovne iz tuša. Katarina uđe. Starica stoji pred zamagljenim ogledalom.
Ne mogu raščešljati, kaže šapatom. Previše petljano.
Katarina uzme češalj. Stane iza leđa.
Kosa bijela, duga, zapetljana u jedan čvor. Išla je strpljivo, iz vrha. Gordana ni glasa, tek jednom stegne u bolu.
Čudno je to; češljati kosu ženi koja ju je izbacila kao staru stvar, ali… što je uopće ispravno što nije?
Je li trebala slaviti? Nije nalazila trijumf, samo umor, i onaj osjećaj: kao da si neki teret stavio na pod.
Šamponirala je dva puta, prvo specijalnim, pa običnim, sve po uputama. Gordana šuti.
Imala sam šest zaposlenika, iznenada reče.
Katarina šuti, nastavlja.
Radila sam četrdeset godina. Počela kao daktilografkinja. Onda računovodstvo, Goran trgovina građevinskim materijalom, financije uvijek ja. Sve smo sami gradili. Sjećam se kad nismo imali ni za doma. Kad smo prvi put kupili normalan auto, Goran je plakao. Pauza. Mislila sam da sve to ostavljam Anti. Da ne mora od nule. Al na kraju, nisam mu dala ništa osim startnih uvjeta. Nije naučio ni gubiti, ni voljeti. Mislila sam da gradim život za njega, a zapravo sam gradila bez života.
Katarina ispere kosu.
Brišite se, reče.
Dok se Gordana brisala, Katarina pozove Gorana:
Gorane, treba mi robna kuća, imate li kakvu u blizini?
Gloria u Savskoj radi do ponoći.
Idite i kupite: zimski kaput, veličina prosječna, hlače, džemper, donje rublje, vunene čarape. Cipele, četrdeset broj. Doda novac.
Goran posluša.
Kad se vrati, Gordana sjedi na klupi s ručnikom. Kosa počešljana, bez marame, djeluje manja. Samo žena, sedamdeset godina, umorna, ali uspravna.
Katarina sjede pored.
Goran će donijeti odjeću. Onda idemo u stan. Ondje je prazno, stan od kolegice. Krevet, posteljina, čajnik, ništa hrane, ali do jutra može.
Katarina…
Čekajte. Sutra zovem svog pravnika, počet će rješavati papire. To će potrajati, ali može se. Penzija će doći. Onda ćemo vidjeti.
Gordana je pogleda.
Zašto? upita.
Zato što mogu. I što bi u suprotnom to ostalo u meni. Razumijete?
Razumijem, tiho.
Nisam junak, ni primjer. Neugodno mi je bilo doći do vas. Htjela sam otići. Skoro jesam.
Što vas je zaustavilo?
Katarina razmisli.
Vaša uspravna leđa, reče. Stojali ste uspravno.
Gordana razumije.
Imam uvjete, reče Katarina. Imate pravo znati.
Recite.
Ako samo osjetim da opet mislite da mi možete naređivati ili prigovarati, završavamo odmah. Ne zato što sam zla, nego da budem fer.
Razumijem.
Da ste sigurni? To je protiv vaše prirode. Znam vas.
Znali ste, reče Gordana.
Katarina kimne.
Možda.
Tišina. Hodnikom prolazi netko, zalupi vratima.
Matej, reče Gordana, samo izgovori ime.
Da.
Mogu li ga… ne završi. Ne mogu. Znam da ne mogu. Samo bih… ne tražim. Nije moje pravo.
Ne sad, reče Katarina.
Gordana je pogleda.
Nije ne?
Nije sad. Katarina ustane. Ključeve od stana ostavljam, novac na tjedan također. Jednostavni mobitel, s mojim brojem, kupit ću na putu. Ako nešto bude, zovite. Ako odlučite otići, to je vaša odluka. Neću tražiti.
Neću nestati, kaže Gordana.
Katarina slegne ramenima.
Nadam se.
Goran se vraća s vrećicama: plavi topli kaput, sive hlače, džemper. Cipele, donje rublje.
Pogađam veličinu? upita Katarina.
Pitao sam prodavačicu objasni Goran.
Gordana gleda vrećice, pa Gorana, pa Katarinu.
Zna li primati pomoć? pita Katarina.
Ne, iskreno Gordana.
Učite.
Dok se Gordana presvlačila, Katarina naziva dućan s mobitelima, brzo riješi najjednostavniji mobitel preko tvrtke. Zove i kolegicu Ritu, koja je do prije mjesec dana stanovala na Savskoj; ima ključeve i režije idu automatski.
Stančić, jednosobni, na četvrtom katu bez lifta. Nema ničeg posebnog: krevet, stol, stolice, kauč. Toplo.
Kad je Gordana obukla novu odjeću, bila je sasvim druga žena: ni ona na ogradi, ni ona koja je plakala u štruklari. Nešto treće, još bez imena.
Idemo, reče Katarina.
U autu Gordana sjedi, gleda kroz prozor. Grad prolazi; lampice, snijeg, mokre pločnike, božićne šarenice. Na semaforu živi bor pred šoping centrom, sav u srebru.
Njemu je devet, odjednom reče Gordana.
Da.
Znači, za godinu dana deset. Prava obljetnica.
Pauza.
Kakav je s matematikom? upita.
Zašto?
Goran je volio matematiku kao mali. Samo sam…
Matej ide na matematičku grupu na fakultetu. Rješavaju zadatke za natjecanja. Kaže da je to kao otkrivati tajne. Pauza. Drago mi je što ste pitali. Ali ne sada, ne sve odjednom.
Razumijem.
Još ne, ali možda hoćete.
Stan u Savskoj bio je tamo gdje treba. Četvrti kat bez lifta, Katarina pođe gore s Gordanom, otključa, upali svjetlo.
Mala predsoblje, miris stana koji dugo ne stanuje. Polica s praškom. U ormaru Ritine stare stvari, nekoliko džempera, suknja, debele čarape.
Posteljina ovdje, čajnik tu, šalica u ovoj ladici. Ostavit ću novac tu na prozoru. I mobitel.
Položi novac u kuverti, mobitel pokraj, broj napiše na papirić.
Ako vas noću zaboli srce ili što drugo, odmah zovite hitnu, pa mene.
Dobro, reče Gordana.
Stoji usred sobe, još u plavom kaputu.
Vratit ću, iznenada reče. Kad dođe mirovina vratit ću novac.
Ne treba.
Meni treba, da ne bude poklon. Da mogu vratiti.
Katarina je pogleda.
U redu, reče. Dogovoreno.
Kod vrata zastane.
Gordana.
Da.
Spavajte. Sutra ima dosta za riješiti. Danas samo odmor.
Katarina… Glas u vratima. Ne znam kako… Starica se zadrhti, ipak izgovori: Hvala. Zvuči sitno. Nemam veću riječ.
Katarina kimne.
Sitno, potvrdi. Ali dovoljno.
Zatvori vrata.
Stubište hladno, vonja po vlazi i žbuci. Četiri kata dolje. U prizemlju samo jedna žarulja radi. Zatvori vrata, izađe van.
Prosinac udara svom težinom. Zastane na stepenici, pogleda prema gore. Neba nema, samo snježni oblaci i žuto svjetlo grada.
I tu, na toj stepenici, u pola jedanaest, u prosincu, Katarina osjeti nešto što ne zna opisati ni tad ni kasnije. Nije lakoća, više kao kada zub više nije u podlozi, prestane škripati.
Nije oprostila Gordani radi nje. To treba razumjeti. Priča od prije deset godina sa željeznicom, strahom za dijete, pola ta priča postoji sama za sebe, ništa na svijetu je ne može poništiti. Nijedna koljena na podu, nijedne suze.
Ali dok je ta priča bila kamen u Katarini, ona ga je nosila sama. Možeš nositi zauvijek. Ali možeš i odložiti.
Mobitel zvoni.
Mama, dolaziš? Nada kaže da je kasno. Ne spavam. Matej.
Nasmiješi se. Opet potpisan.
Dolazim. Pola sata sam doma. Spavaj, Matej.
Čekat ću.
Ne, spavaj. Sutra ćeš mi ispričati o turniru.
Dobro. Mama?
Što?
Jesi ti dobro?
Pogleda još jednom tu poruku. Dečko od devet godina pita u pola jedanaest u noći je li ona dobro. Prije godinu dana je to počeo, iz nekog razloga. Prvo ju je iznenadilo, onda shvatila on vidi njenu brigu.
U redu sam. Sve će biti dobro. Laku noć.
Prilazi autu. Goran digne kragnu.
Sve u redu? pita.
Kući, Gorane, kaže mirno.
Razumijem.
Otvara vrata, a ona pogleda u tamne prozore na četvrtom katu. Ritin bivši stan. Svjetlo ne svijetli.
Za trenutak ipak zasja: netko upali svjetlo. Pravokutnik žutog sjaja u sivom zidu.
Okrene se. Auto krene.
Za leđima ostaje stan na Savskoj, s kuvertom i mobitelom i staricom u novoj plavoj jakni. Sva ta prošlost, svi upitnici bez odgovora: hoće li išta uspjeti, hoće li Gordana opet skrenuti, nestati ili se vratiti starim navikama… Ne zna se.
I to je u redu. Ne zna se.
Katarina se nagne na naslon. Grad klizi kraj prozora, prosinački, u lampicama i snijegu. Susjedni auto na semaforu, glazba svira, neko veselo, blagdansko. Onda nestane.
Za osam minuta bit će doma. Otvorit će vrata, a Matej, koji je obećao spavati, naravno neće spavati dočekat će je u pidžami s medvjedićima, iz koje je već skoro prerastao, ali je ne želi baciti. Reći će nešto ozbiljno, taktiku turnira, protivnika, bokserski udarac. Ona će mu reći bravo i zagrliti ga, on će se malo opirati radi reda, onda ipak ne jer ima tek devet godina.
Piti će čaj. Nada je, kao i uvijek, ostavila lonac na štednjaku.
I ništa posebno više.
Zažmiri.
Auto vozi prema domu.
* * *
Život često donosi naša najveća iskušenja iz prošlosti neočekivano, kao željezni kamen kraj puta. Naučiti otpustiti težinu, ne radi drugih, nego radi sebe znači naći mir koji ne ovisi o oprostu drugih, nego o tome što sami biramo nositi dalje.
