Ugovori

Sve je krenulo nizbrdo one večeri kad je Boris Tihomir Kovač opet pustio svoju susjedu, Zoricu Katarinu Vidović, da mu pospremi stan.

Zorica je navratila navečer, onako prijateljski, donijela je savijaču ni sama nije znala je li s višnjama ili jabukama (ona je stalno nešto nosila Borisu, zaboravljajući da umjetnik, odnosno u ovom slučaju pisac, mora biti malo gladan). Poslije, kad se silno uzrujao, Boris nije mogao ni prisjetiti s čim je bila ta savijača. Iskreno, nije ni bio uzrujan osjećao je čistu paniku. On, Boris, nikad oko ničega nije paničario, jer je uvijek držao svoj život pod potpunom kontrolom, minutu po minutu, smatrao se odličnim strategom i analitičarem. Ukratko, on je gospodario svojim životom, uvijek razrađivao tisuću opcija za svaki mogući što ako. Ali ovo što ako što ga je zadesilo tog nesretnog četvrtka… e to nije mogao ni zamisliti.

Zorica je stavila na stol savijaču, prekrivenu smeđim ručnikom od vafla, nasmiješila se.

Radite vi, Boro, stalno nešto pišete… ali je li tako dobro? Oči ipak nisu za nasamo potrošit, rekla je zabrinuto.

Boris je dignuo pogled s rukopisa, namrštio se kao da se pokušava sjetiti otkud ova žena sad u njegovoj radnoj sobi, iako ju je sam prije par minuta pustio u stan. Onda je snimio rumenu koricu savijače što je virila ispod ručnika, povukao nosom, još se više namrštio.

Oči? ponovio je, skinuo naočale. Zorice, pa kako drugačije? Dok još ima snage, dok glava radi, čovjek mora stvarati! Znate i sami, čim te netko omete, prekinu misao, gluposti natrpaju po glavi i više se ne možeš sjetit što si htio napisat. A imam puno toga za reći! kazao je, mašući prstom u zraku.

Zorica Katarina ozbiljno je kimala, kao da zna dobro što znači imati glavu pretrpanu glupostima. No, u njenoj glavi nikad nije bilo krivih misli. Kod nje su sve bile praktične: kupiti krumpir na tržnici, otići po dugmad za Borin kaput, namočiti sjemenke tikvica (vrijeme je već!), prozore prati, platiti struju i plin, otići u upravu zgrade, pitati kada će voziti stari metalni otpad, opeglati izblajhano rublje i svoje i samog Borisa Tihomira, velikog pisca proze…

Zorica Borine knjige nije čitala, ali iz samog njegovog držanja znala je da to mora biti nešto veliko. Još kad čuje kako ide u onu kuću Pisca u Ilici, sjedi tamo s drugim poznatim spisateljima, analiziraju, presuđuju, razrađuju.

S tih povrataka Boris redovno dođe nakon ponoći, uzrujan, zgužvane kravate, nervozno puši, a onda opet piše i piše. To može samo netko stvarno nadaren.

Kažu da je i Miroslav Krleža tako znao nahrkati i izgužvati se u dvorištu pa onda sjesti i pisati. I dok je imao ženu uz sebe, bilo mu je lakše.

A Boris nema ženu. E, to je tužna istina.

Ali ima ugovore, tako on zove te posjete žena o kojima znatiželjnoj susjedi daje polu-informacije:

Ovo je iz Đakova, za ugovor. Ova iz Splita… pa iz Osijeka, Rijeke, Varaždina, Karlovca… objašnjava dolazak svake žene koje nikad ne poziva u hotel, nego isključivo kod sebe doma.

Zorica ne može smislit te ugovore! Jer, sve ti je jasno dolaze se te dame samo obasjati na njegovoj slavi! Da poslije mogu pričati svakome da su bile kod Kovača, pile vino s Borisom Tihomirom… i tko zna što još.

Ah, što se živciram… mahne Zorica rukom na vlastite misli. Svi bi se grijali na tuđoj slavi, ali to šteti zvijezdi! Samo šteti!

Dan prije svakog ugovora Boris od ranog jutra trči kod frizera, pa dugo stoji pod tušem, toliko dugo da se Zorica, šćućurena pred njegovim vratima s dva bidona mlijeka, umori čekajući da ga opet vidi.

Ulickani Boris proleti dvorištem, odmahuje Zorici i njenom mlijeku, pa juri do kolodvora.

Tamo dođu ti njegovi ugovori. Netko se razbije u smijeh, netko sramežljivo gleda, netko uzdahne, ali svejedno svaka pruži ruku Borisu, a ovaj se zalijepi svojim sočnim usnama, pa je vodi kući, daleko od tuđih pogleda.

Vrijeme dolaska ugovora, broj vlaka i vagon sve zapisuje, ne daj Bože da pomiješa!

Neki ugovori ostanu dan-dva, drugi tjedan, ali rijetko.

Nakon tih posjeta Boris je izvan sebe, Zorica kaže: Ko iscjeđen, siroma, sav izmučen, pa opet piše, pa grize papir, pa urliče i šutira stolicu. Oči mu tužnjikave, da ti srce pukne. Priča sam sa sobom, svjetlo gasi tek u zoru, apetit mu naraste, ja ne stignem kuhati. Gosti izgleda nisu skloni štednjaku osim da skuhaju kavu i narežu sendviče. Gladuju mi Boru. A pisac mora jest, i to dobro.

Pa se Zorica trudi: spravi savijaču, pa popečke od tikvica, pa patku s jabukama i donese to sve Borisu.

Dok Boris jede, Zorica već zveckanjem u hodniku najavljuje čišćenje.

Dajte, pustite! Ostavite tu krpu i već jednom idite! dere se iz kuhinje Boris, zagrcne se, zatim opet galami. Prestanite!

Ali Zorica ne sluša. Rado čisti za Talenat, kao da time i ona doprinosi nečemu velikom!

Ponekad, Boris joj čak i dobro plati za čišćenje, tvrdi da je dobio honorar, stalno nešto natukne o putu u inozemstvo kao, roman bi mu mogli objaviti u Francuskoj ili Austriji, pa će on tamo, upoznati čitatelje.

A što ćemo mi? svaki put uzdahne Zorica. Bez vas, tko će pisati pravu hrvatsku prozu?

Ma vratit ću se, draga moja, vratit! tapša je po ramenu Boris, kao kakvog starog konja. Samo malo prošetam po svijetu, dogovorimo se, pa ću natrag. Imam ugovora, Zorice! More ugovora! Kamo ću ja bez vas!

Ipak, Zoricu je stalno kopkalo da ni svi ti ugovori ni dobre ponude neće zadržati Borisa u njihovom Donjem Miholjcu.

Povuku će ga! Stvarno, odvući će ga! mislila je tjeskobno, stiskajući šake. Moram ga nekako prizemljiti!

Zorica kao da je sebi natovarila teret spasa naše književnosti. I eto, dok je čistila kod Borisa tog četvrtka, zabunom je negdje zeznula crveni kožni notes.

U njemu je bilo popisano sve te ugovore što su povremeno posjećivali Borisa u prašnjavoj i sparnoj provinciji. Grad im je mali, tipičan slavonski, bez znamenitosti osim ogromnog dimnjaka iz parne elektrane i tko će reći da to jednom ne dosadi piscu? Ali, varate se baš će mu uskoro i dosaditi, i poći će Boris za ugovorima drugim putem… Te će ga dame nagovoriti na svakakve gluposti, a Borisa, tako naivnog, lako pridobiju.

A Zorica? Što će ona bez Borisa?

Spaliti notes iza kuće, u staroj zahrđaloj bačvi, Zorici se učinilo kao najbolje rješenje. Ako nema tih ženskinja što mu griju uši nema ni iskušenja! Bolje za njega!

Ali Boris tih Zoričinih plemenitih misli nije baš shvaćao. Doslovno je okrenuo stan naglavačke, prevrtio ladice, po kuhinji sve ispraznio. Notea nije bilo, pa nije!

A unutra je bio raspored vlakova, prioriteta, sve zabilježeno. I koju cvijet voli, i omiljena hrana, i kako tko izgleda…

Kome sad prići, koji vagon, kako dočekati dame? Boris ništa nije pamtio, sve je upisivao. A možda je trebao.

Niste vidjeli? Crveni, s oznakom… umorno je ispitivao znojni Boris susjedu.

Nisam ga vidjela, šta bi tamo i bilo? slegla bi ramenima Zorica.

A kao da ne zna! Pročitala je sva imena i datume! Nakon toga, nazvala je sve ugovore i javila im da je Boris napustio Slavoniju i šalje pozdrave.

Nije iz zlobe! Zorica je samo istinski brinula za hrvatsku književnost!

Bitno mi je! Bez toga će moje stvaranje propasti, shvaćate li?! Gotov sam, osušit ću se! vikao je Boris, treskajući naramenicama po zaobljenoj, mekoj prsima.

Ma nećete ništa propast! Sve će se nekako posložiti, vjerujte mi! tješila ga Zorica, nudila mu zeljevu pitu, ali Boris je samo mrmljao i jurio na kolodvor.

Tamo je, zgrčen, grickao nokte čekajući vlakove, ispod oka motrio nove putnice, ponekad se zaletio naprijed, a kad bi shvatio da se prevario, vratio bi se do ograde i prislonio vrelo čelo.

Trebam se fokusirat, idem ispočetka! mumljao bi, grlio notese i kalendare, ali ubrzo bi sve završili na podu, a na vratima bi se opet pojavila Zorica s nečim finim, i išla pridikovati kako mu ne treba toliki stres i da mora jesti.

Odbijao bi, bunio se, a onda, izmučen, na kraju popuštao i za stolom klimavo jeo. Zorica bi sjela nasuprot i gledala kako pisac jede…

Njegovo stanje sve više je brinulo Zoricu, pitala se nije li ona kriva što je pobrkao pamet. Ali odmah bi zaključila da je u pravu.

Jer, te njegove žene samo mu crpe snagu! On trči oko njih, ponizuje se, nije svoj. Ali čim odu tjedan dana treba da se povrati, i tek tad opet piše. Kakav je to onda život? Zar je dobro čovjeka tako mučiti?

Boris nije još star čovjek, normalno da mu treba ženska pažnja. Ali ne smije on oko toga skakati, to treba biti žena, prava supruga, pa da piše još više, pa da će mu i spomenik dići (kad ode, naravno, ne za života).

Prošlo je tjedan-dva takvih muka, tu i tamo bi se pokoja dama pojavila pred vratima stana, ali Zorica bi rekla da je Boris daleko, u Zadru, i da ne prima goste. Žene su okrenule usne i otišle praznih ruku.

Mjesec dana kasnije, u Borisovu se stanu, uz Zoricu, stvorila Darija Franovića Grgić.

Što je sad to? Ne trebaju mi nikakvi intervjui, nemam snage, iscijeđen sam! krenuo je Boris zatvarati vrata, ali Darija je već čudom zakoračila unutra, izula čizme, skine kaputić, popravi plavu bluzu s cvjetićima, sredi punđu i samouvjereno uđe u hodnik.

Moja rodica, Daria, od raportira Zorica. Došla je malo kod nas, pa neka i Vas upozna, kad sam joj pričala kakav ste pisac… Nemojte se ljutiti, ponekad i dobar razgovor pomogne.

Boris je pogledao u Dariju široka u bokovima, solidnija žena, ali nosila je tu sigurnost i ljepotu kao što brod nosi pramac.

Kako, upoznati? Sad treba doći Tihana, pa poslije Marija, a onda… Bože! Sve sam zaboravio! Izgubio notesa, svi ti ugovori, svi kontakti, sve je nestalo! češao je glavu.

Sve će biti u redu, sigurna sam! Možda niste izgubili, samo ga negdje pospremili. To se i meni dogodi! Znate, ključ ostavim u jakni, a tražim u torbi… I na kraju se ipak sve pojavi. I vama će biti dobro. Možda vam više ni ne trebaju ugovori? Razgovarajte s Darijom, ona je načitana, voli prozu. Darija! Stavi vodu za čaj! Ja idem po pogačice! vikne Zorica.

Boris kao opijen krene u kuhinju, gleda Dariju kako se penje na stolicu do gornje police, spušta porculanske šalice, čaj sipa u lonac.

Sjednite, daj da Vas počastim! reče odlučno Darija.

Boris sjeda, ustaje, želi pobjeći, no Darija ga pogledom sjedi!

Sad ćemo piti čaj i pričati o pisanju, zapovjedi Darija, glasom niskim i sigurnim.

Neću čaj! Moram raditi! Dolazi mi Polina, mora sve biti spremno! Boris je tek tad shvatio da baš ovih dana očekuje mladu pjesnikinju Polinu, koja piše o ljubavi i cvjetovima i nadahnjuje ga. Ali mora je dočekati, dogovorila je i spavat koji dan kod njega…

Ako dođe, dobrodošla je! I be šalice ćemo naći. Gostoprimstvo je važno, a onda posao. Digni se, idemo jesti! opet ga upuca Darija.

I, kad Darija stavi pred njega šalicu čaja i Zorica ubrzo donese pogačice, naredi Zorici da idu:

Ma što sad, mislila sam s vama popiti čaj… žali Zorica.

Kasnije! Sada autor treba mir i pažnju. Tako je, Borise, zar ne? Onda idemo, samo rješenja za domaće krize crne riječi! uz osmijeh upućuje Zoricu prema vratima.

Zorica kimne i povuče se. A Darija, mudra, odlučna, već je shvatila da će Borisa vratiti na pravi put!

Boris jede i podozrivo gleda Dariju koja sa zadovoljstvom gricka pogačice, ali fino, bez razmetanja.

Boris prvi put osjeća strah. Nije se ranije bojao žena, odnosno, uvijek se bojao da će ga ostaviti, odbiti, ali ovo je drugačije, kao štene koje spava uz svoga gospodara.

Pijte još! Treba isprati bolesti, očistiti bubrege. Sve muke su u njima! reče Darija, snažno ga pljesne po leđima gdje su mu bubrezi i nalije još čaj. Svi vaši problemi su tu. Čaj i malo meda bi bilo dobro! Imate li med?

Boris počne mucati kako može na tržnicu, ali Darija se namrgodi, lupi šakom o stol, sav posuđe zadrhti.

Kako vi, autor, genije, da hodate po placu?! Uvalit će vam loš med, nasanjkati vas! Ne, ja ću od sad sve nabavljati! Skuhat ću, posložiti… Sve ću ja biti! tu ga pogleda tako da Boris shvati kućanstvo je on!

Bilo ga je strah, ali nekako mu je i godilo, nešto ga je zagolicalo po leđima, a Darija ga počne masirati, tapkati, maziti. Boris sklopi oči od užitka.

Dosta! Jelo je gotovo, sad spavaj! odlučno će Darija. Idi, ja ću počistiti, doći ću brzo k tebi.

Gdje kod mene? Spavanje?! šapne Boris.

Nema ti više lica! Od kad ništa nisi objavio, iscrpio si se! Talente ne smijemo potratiti. Ove ti sve što dođu, samo slavu hoće, ti njima nisi bitan! Sramota. To je sramota, Boro!

A izgovori to Boro tako obiteljski, blisko. Prijašnje bi ga djevojke zvale svakojako, smišljale nadimke, šaputale svašta, ali s Darijom kao da ga je netko prepoznao, onog istog malog Boru koji je jeo maline baki s dlana, sjedio satima uz ribnjak i sanjario…

Idi, Boro, brzo! ponovi Darija. Operi se, imaš mrvica na bradi. Onda legni.

Boru je samog od sebe put odveo do dnevne, gdje je legao na kauč, nasmiješio se, pustio da umor ispere misli, i prvi put nakon dugo vremena, zaspao mirnim, slatkim snom.

Probudio se kad je osjetio da mu se glava našla na nečemu toplom, mekom, s otkucajima srca unutra.

Otvori oči i shvati da mu glava leži na Darijinoj prsima, skrivenoj pod zakopčanom bluzom. Darija mu tiho reče: Tiho, tiho… i pomazi po obrazu, te zapjeva neku staru uspavanku, o labudu i sokolu, o malom siročetu.

I Boris brizne u plač, ušuška se još bliže i zaspe kao dijete.

Darija te noći nije spavala. Prošla je sobu pogledom, smišljala gdje će što premjestiti, koje zavjese staviti, razmišljala što s tepihom baciti ili ostaviti za zimu, gledala hrbat svake knjige, i uzdahnula: Ma, napisat će Boro još svoje najveće djelo! Samo što je sad u dobrim rukama. Darija ga neće pustiti, ne brini!

Zorica Katarina svratila je ponuditi im ukiseljene jabuke, ali kad ju je Darija oštro pogledala, Zorica se povukla. Možda ga čak ni od Zorice neće pustiti…

…Tri godine kasnije, nakon velikih truda, Darija je rodila Borisu Tihomiru kćer, pa ubrzo i sina. I tako je, na promociju romana Pod mekanim krilom u Zagreb, stigla s dva vriskava mališana, smiješila se, primala čestitke, ali nije se gurala, niti hvalila. Ona je ipak bila pomoć, snaga, oslonac. On je bio talent, genij. Njemu slava!

U kutu su plakale neke fine gospođe, Darija je znala da su to one, iz crvenog notesića. Ali, neka ne brinu! Za svaku brigu postoji Boris, samo ga treba pronaći!

Darija, draga, dođi na obiteljsku fotku! zovu s pozornice. Darija sramežljivo namješta kosu, klince gura Zorici u ruke i uz Borin zagrljaj uzlazi na pozornicu. Hoda dostojanstveno i ponosno.

Boris se smiješi i ljubi je u obraz. Svi plješću, svi su sretni što je Boris Kovač napokon našao sreću.

I Zorica Katarina se veseli sama sebi spasila je hrvatsku prozu, nije podbacila, svaka joj čast!

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

18 − 11 =

Ugovori
Meghívó nélkül Péter bácsi éppen a gyógyszereit vitte haza, amikor a lépcsőházban szomszédja, Nénike megállította a postaládáknál. – Péter bácsi, gratulálok! A lánya… – elharapta a szót, mintha mérlegelné, folytathatja-e. – Megházasodott. Tegnap. Az interneten láttam, az unokahúgom posztolta. Először nem értette, mi nem stimmel. A „gratulálok” idegenül hangzott, mintha valaki másnak szólt volna. Bólintott, mintha csak egy távoli ismerősről lenne szó. – Milyen esküvő? – kérdezte, s a hangja hűvösen, már-már hivatalosan csendült. Nénike már sajnálta, hogy belekezdett. – Hát… összeházasodtak, azt mondják. Fotók… fehér ruha. Azt hittem, tudja. Péter bácsi felment a lakásába, letette a csomagot a konyhaasztalra és sokáig nézte anélkül, hogy levetkőzött volna. A fejében valami hiányzott a „meghívó” sorból, mint egy táblázatból. Nem mintha mulatságra számított volna kétszáz vendéggel. Legalább egy hívást. Egy üzenetet. Elővette a telefonját, rákeresett a lánya oldalára. A képek rendezettek voltak, szinte hivatalosak: mintha nem ünnepet, hanem jelentést fotóztak volna. Ő világos ruhában, mellette egy fiú sötét öltönyben, a felirat rövid: „Mi”. Hozzászólások: „Sok boldogságot”, „Gratulálok.” Az ő neve sehol. Péter bácsi leült, levette a kabátját, ráakasztotta a széktámlára. Nem is bánat tört rá, hanem éles, szégyenteljes düh: kihagyták. Nem kérdezték. Nem tartották fontosnak. Felhívta a lányát. Sokáig kicsengett, aztán egy rövid „halló”. – Ez most micsoda? – kérdezte. – Férjhez mentél? Pár pillanat csönd. Hallotta, ahogy a lánya kifújja a levegőt, mintha egy ütésre készülne. – Igen, apa. Tegnap. – És nekem nem szóltál. – Tudtam, hogy ezt mondod majd. – „Ezt mondom”? – felállt, járkált a konyhában. – Nem „ezt mondom.” Inkább… tudod, hogy néz ez ki? – Nem akarok erről telefonon beszélni. – Hogy szeretnél? – szinte kiabált, de visszafogta magát. – Hol vagy egyáltalán? Egy címet mondott. Nem ismerte. Ez már a második megaláztatás volt egy perc alatt. – Megyek – mondta. – Apa, ne gyere… – De igen. Letette a telefont köszönés nélkül. Ott állt a készülékkel a kezében, mintha bizonyítékot szorítana. Mindene azt kívánta, visszaállítani a rendet. Nála a rend egyszerű volt: család az, ahol nem titkolják a fontosat. Ahol „úgy illik”. Mindig ehhez tartotta magát, mint egy kapaszkodóhoz. Gyorsan összeszedte magát, szinte gépiesen. Betett a táskába pár almát – reggel vette őket a piacon, még a gyógyszertár előtt – és egy borítékot pénzzel. A pénzt a szekrényben tartotta, „baj esetére”. Nem tudta, minek viszi a borítékot; talán hogy ne menjen üres kézzel. Hogy valahogy visszanyerje a helyét. A vonaton az ablak mellé ült. Kint garázsok, raktárkerítések és ritkás fák vonultak el. Nézte őket, de mást látott. Eszébe jutott, amikor a lánya tizedikben hazahozott egy fiút, szélesen mosolygott, mintha előre védekezne. Akkor Péter bácsi nem emelte fel a hangját. Csak annyit mondott: „Előbb a tanulás, aztán a butaságok.” A fiú elment, ő pedig bezárkózott. Egy óra múlva bekopogott, beszélni akart, de a lánya csak ennyit felelt: „Ne.” Ő azt hitte, helyesen cselekedett. A szülő feladata, hogy kordában tartson. Aztán a ballagás. Odaérkezett az iskola elé, látta, hogy a lány az egyik barátnőjével és egy fiúval beszél. Odaméltózott, köszönés nélkül kérdezte: „Ki ez?” A lánya elpirult. Ő hangosabban folytatta: „Ki ez? Hallod?” A fiú visszalépett. A lány egész este hallgatott. Ő úgy hitte, csak meghúzta a határokat. Aztán eszébe jutott az anyja is. Egy családi ünnepen, nagynénje szeme láttára odaszólt: „Megint mindent elrontottál. Semmit sem tudsz rendesen csinálni.” Nem kegyetlenségből mondta – csak elfáradt abban, hogy mindent egyedül old meg, szerette volna, ha minden „úgy van, ahogy kellene”. Az anyja akkor kényszeredetten mosolygott, az éjjel a konyhában sírt. Ő látta, mégsem ment oda. Úgy gondolta, saját maga hibás. Most ezek az emlékek, mint régóta zsebben felejtett blokk, sorra előkerültek. Próbálta összerakni egy képpé, de még mindig kapaszkodott a gondolatba: ő nem bántotta, nem ivott, dolgozott, eltartott, segített, jót akart. A lány új lakása előtt beütötte a kapukódot. Az ajtó nyílt. A lift lassan ment, volt ideje szárazra törölni a tenyerét. Az ajtót a lánya nyitotta ki. Haja kontyban, szeme alatt sötét karikák, otthoni pulóver, nem ünnepi. Mosolyt várt, helyette fáradtságot és feszültséget látott. – Szia – mondta a lány. – Szia – felelte, átnyújtotta a táskát. – Almák. Meg… – felemelte a borítékot. – Ez nektek. A lány átvette, ahogy csak olyasmit vesznek el, amit nem illik a földre ejteni. A bejáratban két pár cipő: férfi bakancs és sportcipő. Idegen kabát a fogason. Péter bácsi automatikusan vette tudomásul. – Itthon van? – kérdezte. – A konyhában – felelte a lány. – Apa, nyugodtan, jó? A „nyugodtan” egyszerre volt kérés és utasítás. A konyhában egy harminc körüli férfi ült. Arcán fáradtság, de összeszedettség. Felállt. – Jó napot – mondta. – Én… – Tudom, ki maga – vágott közbe Péter bácsi, aztán rádöbbent, hogy mégsem tudja. A nevét sem. A lánya figyelmeztetően rá villantott. – Én vagyok Szilárd – mondta a férfi higgadtan. – Örvendek. Péter bácsi bólintott, nem nyújtott rögtön kezet. Végül mégis megtette. A kézfogás rövid és szikár volt. – Akkor hát… gratulálok – mondta Péter bácsi. A „gratulálok” ismét idegen maradt. – Köszönjük – felelte a lánya. A konyhaasztalon két bögre, egy félig kihűlt kávéval, iratok (talán anyakönyvi kivonat), egy doboz szikkadt torta. A „násznap” itt nem ünnep volt, hanem takarítás utána. – Ülj le – mondta a lány. Leült, kezét a térdére tette. A legfontosabbat szerette volna előhozni, de semmi sem jutott eszébe, ami ne lenne szánalmas. – Miért? – kérdezte – Miért épp a szomszédtól tudjam meg? A lánya Szilárdra nézett, aztán rá. – Mert nem akartam, hogy itt legyél. – Azt már látom – mondta Péter bácsi. – De miért? Szilárd eltolta bögre kávéját, mint aki helyet csinál a beszélgetéshez. – Kimennék, ha szeretné – mondta. – Maradj – felelte a lány. – Itt laksz. Ez a te otthonod. Péter bácsi érezte, hogy megcsípte valami. „A te otthonod.” Nem az övé. Akkor már sejtette: nem vendégnek jött, hanem idegen területre. – Nem akartam veszekedni – mondta. – Egyszerűen… Apa vagyok. Ez… – Apa – szakította félbe a lánya –, te mindig azzal kezded: „Én vagyok az apa”. Aztán jön a lista, amit nekem kell. – Kellene? – felhúzta a szemöldökét. – Hogy meghívjon az ember a saját lánya esküvőjére, az most tartozás, amit én követelni akarok? – Abban biztos voltam, hogy ebből vizsga lesz. És én ezt nem akartam. – Vizsga micsoda? – előrehajolt. – Én csak eljöttem volna. A lány elhúzta a száját – nem vidáman. – Eljöttél volna, és azzal kezded, ki hogy van öltözve, ki mit mondott, kinek a rokonai hogyan néztek rád. Biztos találtál volna valamit, amin fennakadsz. Aztán egy évig ezt emlegetted volna. – Ez nem igaz – vágta rá azonnal Péter bácsi. Szilárd halkan krákogott, de hallgatott. – Apa – mondta a lány, hangja csendesebb lett –, emlékszel a ballagásomra? – Hogyne – felelte Péter bácsi. – Én mentem érted. – Emlékszel, mit mondtál ott, mindenki előtt? Megfeszült. Emlékezett, de nem akart visszagondolni. – Megkérdeztem, ki az a fiú. És akkor mi van? – Úgy kérdezted, mintha valamit loptam volna. Ott álltam abban a ruhában, amit anyuval választottunk, boldog voltam, te pedig elintézted, hogy legszívesebben elsüllyedtem volna. – Tudni akartam, kivel jársz – mondta. – Ez teljesen normális. – Normális – otthon megkérdezni. Nem mindenki előtt. Vitatkozott volna, de észrevette: lánya arcán nem lázadó sértettség, hanem olyan felnőtt félelem látszik, aki már ismeri a talajvesztést is. – Csak emiatt nem hívtál meg? – kérdezte, próbálva visszahozni a logika kereteibe. – Nem a ballagás miatt – felelte a lány. – Amiatt, mert te mindig ilyen vagy. Felállt, a mosogatóhoz lépett, vizet engedett, mintha csak a kezét akarná elfoglalni. A víz zúgott, nehézzé téve a csendet. – Emlékszel, hogyan beszéltél anyával Valika néni születésnapján? – kérdezte háttal. Emlékezett. Az asztal, a saláták, a rokonok, amit mondott. Akkor is azt hitte, hogy igaza van. – Azt mondtam, mindent összekever – jegyezte meg óvatosan. – Azt mondtad, semmit sem tud rendesen csinálni – pontosított a lánya. – Mindenki hallotta. Én huszonkét éves voltam. Akkor értettem meg: ha valakit elé hozok, vagy valami fontosat csinálok előtted, bármikor megteheted ezt. És észre sem veszed. Péter bácsi torkába forró érzés kúszott. Mondani akarta: „De én bocsánatot kértem!” De nem kért. Csak annyit: „Ne csinálj belőle nagy ügyet.” Meg: „Csak kimondtam az igazat.” – Nem akartam megalázni – mondta. A lánya felé fordult. A víz folyt, nem zárta el a csapot. – De megaláztad – mondta. – Nem is egyszer. Szilárd felállt, csendben elzárta a csapot, visszaült. A mozdulat egyszerű volt, Péter bácsi mégis érezte: ezen a helyen tudják, mikor kell elhallgattatni a felesleges zajokat. – Azt hiszed, szörny vagy – mondta Péter bácsi. – Azt hiszem, nem tudod, mikor kell megállni – felelte a lánya. – Tudsz dolgozni, szervezni, irányítani. De amikor valaki élő lény van melletted, mintha nem vennéd észre, ha fáj neki. Csak az számít: szabályosan van-e. Mondani akarta: ha nem az ő szabályaik lettek volna, meg sem élték volna. Ő tartotta el a családot, amikor nem jött a fizetés, amikor beteg volt anya. Felsorolni az egészet, de rájött: úgy hangozna, mint számlaadás a szeretetért. – Azért jöttem, mert nekem fáj – mondta halkan. – Nem vagyok vasból. Egy idegen mondta el. Tudod, milyen érzés ez…? – Tudom – felelte a lánya halkan. – Nekem is fájt. Tudtam, hogy megsértődsz. Egy hétig nem aludtam rendesen. De a kisebbik rosszat választottam. – Én vagyok a „rossz” – ismételte. Nem válaszolt rögtön. – Apa – szólalt meg végül –, nem harcolni akarok veled. Úgy akarok élni, hogy ne kelljen attól félnem, elrontod a legszebb napomat. Nem azt mondom, hogy szándékosan. Csak azt, hogy ehhez értesz. Péter bácsi Szilárdra nézett. – Maga miért hallgat? – kérdezte. Szilárd sóhajtott. – Nem akarok kettejük közé állni – felelte. – De láttam, mennyire félt. Attól tartott, hogy eljön, és mindenki előtt kérdezget majd. Az én munkámról, szüleimről, a lakásról. Hogy aztán évekig ez lesz a téma. – És kérdezni sem szabad? – Péter bácsi érezte, ahogy visszatér a megszokott keménység. – Csak örüljek, ha semmit sem tudok? – Dehogynem szabad – felelte Szilárd. – Csak nem úgy, hogy az ember vallatásnak érezze. A lánya visszaült, tenyerét az asztalra tette. – Tudod, mit tettél még? – kérdezte. Péter bácsi ideges lett. – Amikor két éve mondtam, hogy Szilárddal együtt vagyunk, meghívtad „beszélgetni”. Ő eljött. A konyhában leültetted, kérdezted, mennyit keres, miért nincs autója, miért albérletben lakik. Nyugodtan beszéltél, de úgy, mintha bizonyítania kellene, hogy egyáltalán mellettem lehet. – Tudni akartam, milyen ember – mondta Péter bácsi. – Azt akartad, hogy kisebbnek érezze magát – mondta a lány – engem is. Mert ha ő „nem elég jó”, akkor én megint rosszul választottam. És igazad lesz. Eszébe jutott az az este. Valóban kérdezgetett. Azt hitte, ez gondoskodás. Hogy kötelessége ellenőrizni. Úgy hitte, ezzel védi meg a lányát. – Nem akartam… – kezdte. – Apa – szakította félbe a lánya. – Mindig azt mondod: „nem akartam”. De megteszed. Aztán nekem kell együtt élnem a következménnyel. Péter bácsi érezte, remeg a térde. Öklébe szorította az ujjait. – És most mi lesz? – kérdezte. – Szerinted már nincs rám szükséged? – Szükségem van rád – de távolról. Azt szeretném, ha egyedül döntenék a saját életem felől, nem te irányítanád. – Nem irányítok – mondta, de már nem volt benne meggyőződés. – De – felelte a lány. – Még most is. Nem azt kérdezed, hogy vagyok, hanem helyre akarsz tenni. Kifogást keresett volna, de belátta: igaz. Érvekkel készült, mint egy értekezleten, ahol bizonyítani kell az igazát. Nem gratulálni jött. A szerepet akarta visszaszerezni magának. – Nem tudok másként – mondta meglepetten magának. A hangja alig hallható volt. Megszokta, hogy határozottan beszéljen, mint egy brigádvezető. A lánya most különösen figyelte. – Na látod – mondta. – Ez már őszinte volt. A csöndben most kevesebb harag, több fáradtság volt. – Nem azt kérem, hogy tűnj el – folytatta a lánya. – Csak azt, hogy ne gyere meghívó nélkül. Ne tarts nekem órákat. Ne mondj emberek előtt olyat, amit sosem lehet elfelejteni. – Mi van, ha látni akarlak benneteket? – kérdezte. – Akkor telefonálj. Beszéljünk meg időpontot. És ha azt mondom, nem, az azt jelenti, nem – felelte. – Nem mert nem szeretlek, hanem mert úgy érzem magam biztonságban. A biztonság szó nagyobbat ütött, mint a „sértés”. Rájött, hogy a lánya nem az ő elvárásai köré, hanem a saját védelme köré szervezi az életét. Szilárd felállt. – Főzök teát – mondta, elment a tűzhelyhez. Péter bácsi nézte minden mozdulatát, azon kapta magát, hogy figyeli: hogyan tartja a bögrét, hogyan nyitja a szekrényt. A vizsgáztatás reflexként dolgozott benne. – Apa – mondta a lánya –, azt szeretném, ha most nem mennél el úgy, mintha kidobtak volna. De azt sem akarom, úgy tegyünk, mintha semmi sem történt volna. – És mit szeretnél? – kérdezte. Elgondolkodott. – Azt, hogy mondd, hogy érted – felelte. – Ne azt, hogy „jót akartam”. Azt, hogy érted. Nézte a lányát, s belül érezte, mennyire harcol benne a védekezés valami új, kellemetlen érzéssel. Elismerni annyit jelent: helyet veszíteni. De már úgy is többet vesztett. – Megértettem, hogy… – elakadt. – Hogy miattam szégyenkezhettél. És ez neked félelem. A lány nem mosolygott, de a válla mintha leereszkedett volna: már nem védekezett. – Igen – mondta. Szilárd letette a teáskannát, elővette a bögréket. Péter bácsi megjegyezte: új kanna, nincs benne vízkő. Hirtelen átvillant benne: ebben az otthonban mindent másképp rendeznek majd be, és neki is tanulnia kell vendégnek lenni. – Nem tudom, hogy most hogyan tovább – mondta. – Akkor legyen ez: egy hét múlva találkozunk a városban, egy kávézóban. Egy órára. Csak beszélgetünk. Szilárd nélkül, ha úgy könnyebb. Nincs „ellenőrzés”. – A lakásotokban? – kérdezte. – Egyelőre nem – felelte a lánya. – Időt kérek. Meg akarta sértődöttként visszautasítani, de megállta. Érezte a keserűséget, ugyanakkor furcsa megkönnyebbülést is: végre elhangzottak a szabályok. – Legyen – mondta. – A kávézóban. Szilárd elé tette a bögrét. – Cukor? – kérdezte. – Nem – válaszolta Péter bácsi. Kortyolt. A tea forró volt, megégette. Nézte a lányát: már nem lehet visszakérni a tegnapot. Nem követelheti, mintha az övé lenne. – Még mindig úgy gondolom, hogy ez nem helyes – mondta halkan. – Nem meghívni az apát. – És én úgy gondolom, megalázni sem lehet – felelte ugyanígy. – Mindkettőnknek igaza van. Bólintott. Ez nem kibékülés volt, inkább annak tudomásulvétele, hogy mindenki igazsága sajátja – és hogy az övé már nem a fő szó. Mikor elindult, a lánya kikísérte. A bejáratban felvette a kabátját, eligazította a gallért. Szeretett volna megölelni, de nem merte. – Felhívlak – mondta. – Hívd fel – felelte a lány. – És apa… ha egyeztetés nélkül jössz, nem nyitok ajtót. Ránézett. A hangjában nem volt vád, csak fáradt nyugalom. – Értem – mondta. A liftben egyedül hallgatta a gép zúgását. Az utcán a buszmegálló felé indult, zsebében a keze. A boríték és az almák ott maradtak a konyhában, a látogatás nyomai egy idegen otthonban. Hazafelé sokáig tartott az út: előbb busz, aztán vonat. A sötétben ugyanazok a garázsok, kerítések, mint reggel. Saját tükörképét nézte az üvegben, s arra gondolt: az a család, amit erődnek épített, nem erőd lett, hanem különálló szobák – mindegyiknek saját ajtaja, saját kulcsa. Nem tudja, beengedik-e valaha tovább a folyosónál. De azt már tudta: mostantól másképp kell kopogtatnia.