U hladni studeni davne 1941. godine, oštar vjetar šibao je gole grane drveća oko sela u zaleđu Slavonije, otimajući posljednje tračke topline iz smrzle zemlje. Blatnjav put, prepun dubokih blatnih brazdi ispunjenih ledenom vodom, mučio je stara drvena kola što su škripala pod teretom.
Nećemo stići do bolnice, kakva li je ovo cesta! plakutala je Marija Pavičić, brišući uplakane oči crvenim rubom rupčića.
Izdržat ćemo, Ančice, nemoj plakati hrabrio ju je njezin muž Jakov Pavičić, pokušavajući potjerati iscrpljenog konja. Ruke su mu bile promrzle, ali su čvrsto držale uzde.
Na slami u kolima ležala je njihova kći, mlada trudnica, i uz pdnjanje trpjela valove boli. Sanjala je samo da agonija što prije završi, a težina na plećima nestane. Kao da im je sudbina opet zadala novu patnju babica je bila slomila nogu, a seoski felčar otišao u drugi kraj zbog bolesnog djeteta.
Misli na dijete, Ančilo, misli na Mirka i muža, milo moje šaptala je brižno majka, milujući joj trudnički trbuh.
Uvijek mislim, mama, stalno odgovori tiho trudna Ankica.
Kako ćeš ju nazvati, ako bude curica? pokušavala je smiriti glas majka Marija.
Mirko je rekao, ako bude djevojčica neka bude Lucija, a dečko Marko.
Lijepo, dijete moje. Vjerujem u oca tvog, izdržat ćemo još malo, evo vidiš dimnjake tvornice, grad je blizu…
Rasklimane zaprege naposlijetku su se zaustavile pred vratima bolnice u Vinkovcima, baš kad je Ankicu uhvatio snažan trud. Nedugo potom začuo se glasan plač na svijet je došla sitna, nježna djevojčica. Držeći zamotani svežanj u naručju, Ankica je kroz suze umora i sreće ipak bila sretna, a sve joj se patnje činile ništavnim naprema golemoj ljubavi.
Lucija. Tako ti je ime odredio otac. Vratit će se on nama zdrav i živ, budi naša radost…
Odmah je poželjela napisati pismo mužu, a kad je sestra otišla odnijeti bebu na pregled, zamolila je čistačicu Olgu za papir i olovku.
Samo trenutak, Ankice, donijet ću ti sve što treba reče čistačica.
Ipak, dežurna medicinska sestra bila je nervozna, strogo je zatvarala ladice i sa siktanjem obavljala posao.
Je li vam nešto? oprezno upita Ankica.
Radije šutite i pravite se da me nema odbrusila je sestra.
Kad se vratila u sobu, zatekla je drugu porodilju, mladu djevojku Rozu, kako skuplja stvari.
Već se ispuštate? začudi se Ankica.
Da… šaptom će Roza. U njezinim očima bila je toliku tuga da je Ankica osjećala grč u prsima. Roza je bezvoljno složila stvari u torbu i napustila sobu, njezini koraci odzvanjali su bezvoljno.
Desetak minuta poslije, sestra je donijela papir i olovku pa, ne gledajući nikoga, ponovo izašla zalupivši vratima.
Nju ispisuju, a meni rekoše neka ostanem barem još nekoliko dana prokomentirala je Ankica.
Sama je otišla. Gdje će s bebom, kući je ne smije, tko zna s kim je. Znamo mi takve slegnula je ramenima sestra. I to je kćer, lijepa, rumena. Šteta…
Ankicu nisu napuštale misli na tu malenu, neželjenu djevojčicu. Kad su joj doveli Luciju na podoj pa odnijeli, pošla je u trpezariju, a prolazeći hodnikom začula plač iz susjedne sobe. Zastala je, jer joj se učinilo da plače njezina kći. Ušla je i vidjela Luciju mirno kako spava plakala je ona druga beba.
Što tražite ovdje? prostrijelila je pogledom mršava spremačica. Nema potrebe biti ovdje.
Mislila sam da je moja, a to je drugo dijete. Možda joj majka treba?
Nema joj majke, ona ju je ostavila i otišla. Plače jer je gladna i jer je sama. Pošaljemo li ju u dom, naviknut će se na hladnoću.
U dom…? šokirala se Ankica.
Gdje bi s njom? odbrusila je spremačica.
Ankica je hitro pošla do sobice gdje su boravili dežurni liječnici. Pokucala je.
Doktore Gavranović, mogu li na tren?
Reci, Ankice, kratko molim reče široko ramenati doktor, navlačeći naočale. O čemu se radi?
Tamo je djevojčica bez roditelja. Dopustite mi da ju uzmem kući. Imam dovoljno mlijeka, dignut ću je na noge bila je odlučna.
Liječnik je, iznenađen, skinuo naočale i pogledao je ravno u oči.
Ozbiljno si odlučila?
Ozbiljno.
Nakon kratke stanke, doktor je samo zakimao glavom. Sretna, Ankica je otrčala nazad i zatražila bebu.
Sestra je rekla da smijem uzeti bebu i nahraniti ju, ostavit ću je kod sebe čvrsto je izgovorila.
Pa neka ti bude… odbrusila je spremačica, čudeći se.
Ankica je uzela sitno stvorenje u naručje i prislonila ga na grudi, osjetivši kako joj kroz cijelo tijelo struji val nježnosti i brige.
Sve će biti u redu, mala. Ti si sada moja kćerka. Zvat ćeš se Ljubica. Ljubica i Lucija to nam fali u ovom teškom svijetu…
Kad su se nekoliko dana poslije vratile kući, dočekala ih je obitelj u njihovoj maloj rodnoj kući pokraj Vinkovaca.
Dvije djevojčice, velite? krstila se Marija.
Da, Ljubica i Lucija.
Ali jedna ni malo ne sliči na drugu!
Ma, nisu blizanke, nego dvojajčane… Tako je to ponekad, mama.
Hvala dragom Bogu, bit će veselja!
Jakov Pavičić je s ponosom uzeo Ljubicu u krilo i kroz osmijeh šapnuo: Bit ćeš ti meni mezimica!
Djeca su rasla, nitko nije mogao pogoditi koje od njih nije bilo Ankicino po krvi. Obe su bile njezine, jednako milovane, nahranjene domaćim mlijekom. Kroz noći su je mučile vrućice i zubići, bdjela je nad njima i kad su bile bolesne i kad su se smijale.
Godine su prolazile. Lucija i Ljubica su odrasle u krasne djevojke, vrijedne i poštovane u selu. Otac Mirko je preživio rat i vratio se, čime je obitelj bila opet na okupu. Ljubile su zemlju, radile u voćnjaku, pomagale materi u svakom poslu. Djed im je ostavio stari voćnjak pun dunja i šljiva te mladu rujanicu koju su njegovali kao najveće blago.
Prošlo je tako petnaest godina. Ankina mati i otac su umrli, Lucija i Ljubica ostale su raditi u selu, nisu htjele u grad. Znale su da tu pripadaju, u sjeni djedovog rujinovog drveća.
Kako su rasle, došli su i prosci. Lucija je zavoljela šutljivog stolara Vladu, dok se za Ljubicu vezao šaljiv i vrijedan traktorist Goran. Ankica i Mirko nisu im htjeli braniti sreću.
Jednoga dana u kasno ljeto, dok je cijela obitelj bila za stolom u dvorištu i ručala pod stablom rujinovih bobica, dođe k njima nepoznata žena elegantno odjevena, gradskog stila, u cipelicama s visokom potpeticom, kakve tu nitko nikad nije vidio.
Dobar dan rekla je. Oprostite, jeste li Ankica Pavičić?
Jesam, a vi ste…?
Zovem se Irena Novak.
Oprostite, ne prepoznajem vas…
Ja sam ona Roza s kojom ste ležali na patologiji porodilja prije osamnaest godina.
S Ankice je nestalo krvi iz lica.
Što trebate nakon toliko godina…?
Došla sam vidjeti svoje dijete.
Molim? Mirko je skočio, a sestrine riječi prerezale su tišinu.
Gospođo, vaša žena vam valjda nije rekla da jedna od vaših kćeri nije vaša?
Čuj ti mene! plavi se naljuti.
Meni je Ankica sve priznala, i ne želim slušati daljnje podlosti!
Ali tada, Lucija iziđe iz kuće prestravljena, a Ljubica, koja je slučajno čula razgovor, zadrhti.
Tko? Kojoj ste vi majka? kroz suze je pitala.
Ljubici prošapne kroz jecaje Ankica.
Nastala je zbrka, Ljubica je otrčala iz kuće, Lucija je plakala, a Irena Novak je za sobom ostavila samo rane i gorčinu.
Dani su prolazili, ali Ljubica nije dolazila kući. Ankica je sjedila pod rujinom i govorila mužu:
Ne znam hoće li se ikad vratiti. Duša me boli.
Vratit će se ona, Ankice, ti znaš da te voli. Tu su joj prijatelji, ovdje je njena sestra, a Goran je lud od brige za njom. Proći će je.
Jednog sumornog popodneva, dok je mijesila kruh, kroz voćnjak je prošla Ljubica. Prišla je, pognute glave, i tiho rekla:
Vratila sam se, mama. Ne mogu biti bez vas ni bez Luje ni bez Gorana. Oprostite…
Ljubice, moje srce! odgovorila je Ankica, grleći je snažno. Neka i Bog čuje tu radost nad rujinom!
Tako su ubrzo uslijedile dvije svadbe. U voćnjaku pod rujinom, uz miris svježe pečenih orahnjača i šljivovice, slavilo je cijelo selo sreću dviju sestara. Dvije mladenke u bijelom, ispod jesenjih bobica, dočekale su svoju novu životnu radost, blagoslovljene pravom ljubavlju.
I više se nikada nije pojavila Irena Novak. Ljubica više nije razmišljala o tužnoj prošlosti, znala je majka je onaj tko bdije uz tvoju postelju, dijeli s tobom i kruh i suze, i ona koja ti daje dušu, a ne samo krv.
To se sjećanje, duboko urezano pod granama rujinove hladovine, ostalo je živjeti kao tihi podsjetnik da je ljubav veća od svake istine i da srce uvijek zna tko su mu pravi ljudi.
