Suprug i ja smo bili presretni kada smo saznali da će se naš sin oženiti. Prije vjenčanja, u povjerenju smo mu rekli da mu želimo pokloniti stan. Jakov je bio oduševljen kad je čuo za našu namjeru. Svi njegovi prijatelji su saznali istog dana. Dok smo se spremali za vjenčanje, odjednom se dogodila nesreća.
Naša kći Ana je direktno s posla završila u bolnici, iznenada se razboljela. Suprug i ja smo odmah otišli tamo. Nalazi su pokazali da ima tumor i morala je hitno na operaciju. Naravno, trebalo nam je puno novca, i to što prije. Sreća je da smo je uhvatili na vrijeme.
U takvoj situaciji kupiti stan za sina jednostavno nije dolazilo u obzir. Pokušali smo skupiti potrebnu količinu kuna za njezino liječenje. Sreća je bila što su nam priskočili u pomoć obitelj i prijatelji, koji nisu mogli ostati ravnodušni prema našoj nesreći. Svatko je pomogao koliko je mogao. Neki su nam dali novac i rekli da ne vraćamo. Zajedno smo skupili dovoljno novca za operaciju.
No, sin nas je šokirao svojom izjavom.
– Što je s mojim stanom? Obećali ste mi! Uništavate mi život.
Nakon Jakovljevih riječi, jednostavno sam se srušila. Kako je mogao reći tako nešto? Kako može biti tako sebičan? To mu je sestra. Oboje su odrasli zajedno. Kako je mogao staviti njenu operaciju i svoje vjenčanje na istu razinu? Nisam znala što da kažem. Ali sin nije imao namjeru stati.
– Zašto ona ima sve, a ja ništa?
Nisam više mogla izdržati i počela sam vikati na njega. Rekla sam mu da ga više ne želim vidjeti. On je spremio svoje stvari i otišao k budućoj supruzi. Dva tjedna nismo ni razgovarali.
U to vrijeme Ana je operirana. Srećom, sve je prošlo dobro. Nekoliko tjedana kasnije, kći je puštena iz bolnice. Nismo joj rekli ni riječ o bratovom ponašanju. Bilo bi sramota. Nije bilo razloga da je uzrujemo. Sin nam se za to vrijeme nije javio. Nije ni pitao kako je sestra. Stan mu je očito važniji od obiteljskih odnosa.
