Minutna slabost
Valerija je žurno silazila starim stubištem, prošla uzduž visokog željeznog ograde, ostavljajući iza sebe uspavanu, jesenjim lišćem prekrivenu željezničku postaju i zadnju, zaboravljenu putničku garnituru. Kraj ograde su dvojica nasmijanih Dalmatinaca na improviziranim štandovima nudila sjajne, blago uvenule krastavce s jednim žutim cvjetićem na vrhu, crvene rajčice nalik rubinima, zelene paprike prošarane svjetlijim žilama, orase i mirisno domaće bilje u plastičnim vrećicama.
Valerija! Dobar vam dan, uzmite malo, molim vas! prepoznao ju je prodavač Ante, mahnuo rukom i pružio joj stručak peršina.
Valerija, po zanimanju nastavnica, ljeto uvijek provodi ovdje, u maloj drvenoj kući na rubu Ivanića. Sadi dalije, tratinčice, božure i ljiljane. Ljiljani rastu kao iz bajke, božanstvenih latica i oblika! A tek stare jablane, što ih je još njezin pradjed sadio, svako ljeto obilato rode.
Valerijin muž Stjepan i sin Borna dolaze vikendom, Stjepan radi, a odrasli Borna, pomalo dosadno mu je u Ivaniću, dođe i nestane, ali ne zaboravlja majku, uvijek priskoči kad treba.
Inače Valerija u kupovinu ide sa suprugom. On se, s cigaretom, odmakne po strani, dok ona bira povrće i voće, smješka se i priča s Antom, povremeno se i nasmije onim glasnim, vedrim smijehom što bi se reklo da je cijeli svijet tu radostan.
Stjepan se onda polako približi, pregledava robu namrgođeno, stisnutih usnica.
Koliko je sve skupa? procijedi, odbijajući ponuđeni limun. Ante često svojim stalnim kupcima udijeli nešto fino, posebno ali Stjepan nikad ne uzima.
Koliko tražiš za ovo sve? ponovi Stjepan.
Valeriji bude neugodno; sagne pogled, jer joj je stid kako muž tako oholo razgovara s pristojnim čovjekom.
Hajde, Stjepane, ja ću platiti, samo ponesi vrećice, promuca crveneći se, vadi kunice iz džepa, broji ih.
Eh, tako lijepa žena, a muž bez poštovanja! Šta je to, majku ti! ljutio se Ante, gledajući za njima.
Valerija nosi vreću s krumpirom i krastavcima, Stjepan prebacio na rame mrežu s jagodama i rajčicama, dok mreža lupa po njegovim leđima.
Sve će zgnječiti, vrag ga odnio! prigovara Ante, odmahujući rukom.
Valerija i Stjepan su već dugo u braku, sin im ima dvadeset i jednu, već mu je život u svom smjeru, ali još uvijek živi s njima.
Život im klizi u tišini, jednolično i mirno. Valerija dođe ranije kući, kuha, krpa i onda dočeka svoje muškarce s večerom. Oni šutke jedu, klimnu glavom kad je fino, kad nije, Borna uzdahne, Stjepan odgurne tanjur.
Ja ovo neću jesti, Valerijo. Baci to! kaže on. Ako vidi da se ražalostila, doda toplije: Svima se dogodi, Valerijo. Meso su ti podvalili, ti svi prevaranti na tržnici. Baci, ne opterećuj se.
Ponekad je nespretno potapša po leđima, tješi je. Ona uzdahne, pa se nasmiješi, poljubac još, pa pita:
Onda ću peći jaja? laganim glasom.
On šutke pristane, traži da mu donese u sobu.
Idem gledati televiziju. U leđa me probija danas. Leći ću na kauč, opravda se Stjepan.
Valeriji to nije teško. Ona ga voli, drugačije nego prije, ali voli, ili možda to više i nije ljubav to je navika, život je prošao pokraj njih, još malo, gotovo je. Neka, sad je red na njenom sinu, neka njega život ponese, a njihova je već prohujala.
Tog dana Valerija je izmolila slobodan dan, pronašla zamjenu i sjurila se na vlak, jer je susjeda Marica javila da voda šiklja u vrtu, a ventila nema, pa ne zna što će.
Kak nema, teta Marice! Imamo ventil kod kapije, crvena leptir ručka. Pogledajte malo, molim vas, ne mogu sad doći, imam nastavu… šaptala je Valerija, skrivajući se od kolegica u zbornici.
Ne mogu ja to, Valerijo. Dođite pa zatvorite, moram dalje, a i tvoj mi ventil ne radi! I prozor vam je otvoren, nisu možda provalnici?! i prekinula je poziv.
Valerija je pokušala nazvati muža, bez uspjeha; odradila još dva sata, zamolila kolegicu da je zamijeni, pa poletjela prema željezničkoj stanici.
Tiho, spokojno je Ivanić u jesen. Vikendaši otišli, nema radija, nema kosilica, nigdje društva za stolovima u sjenicama. Samo negdje čekići lupkaju, zidari hvataju zadnje dane prije mraza, dim lišća oštro miriše zrakom, ali ugodno. Valerija stane, zastane i gleda u grmove gorskog jasena crvene bobice, podvuče nos u šipak sav naboran i crven. Potom požuri putem, već joj iz trna proviruje plavičasta kuća u ukrasnim prozorima, niska, naherena stuba, bačva za vodu. Kuhinjski prozor stvarno je bio otvoren, a modra zavjesa smijala se na vjetru.
Zaboravila sam zatvoriti prebrzo sam krenula, sve nekako u žurbi, pomisli. Prvo treba pronaći ključeve i alat, ako treba voda do staklenika, ventil mora proraditi.
Ali samo što se približila, iznenadila ju je Stjepanova auto, otvorenih vrata u garaži. Želi zazvati Stjepana, ali zastaje, uzdiže se na prste, pogleda po dvorištu… Onda je trzne nevidljivi udarac usred leđa, proguta kiselu knedlu, zagrize usnicu, okrene se i požuri natrag. Netko ju je poviknuo, no Valerija se nije okrenula, ni ne pamti kako je stigla do stanice, kupila povratnu kartu za Zagreb, pa podzemnom na drugi kraj grada. Ne zna što joj govore ljudi, ne čuje ih.
… Mama! Mama, evo me! Borna se zaletio u hodnik, bacio ključeve na policu, šuškao vrećicom dok je vadio mlijeko, kruh. Mama, sve sam kupio! Da spremim u frižider?
Valerija je bila u kupaonici, Bornino uho hvata šum vode, radi i perilica.
Jedva je stigla doma prije njega, sakrila se u kupaonicu, nije smio vidjeti majku takvu.
Gleda se u ogledalu, nasloni se iznad umivaonika, špricne hladnu vodu po licu, uzme ručnik, obriše tragove.
Borna, dragi, vidjela sam da imam vremena, pa sam navratila i frizerki. Jesi gladan? Sad ću ugrijati. Jesi li kruh kupio? I…
Govori brzo, nasmije se, okreće leđa. Ali Borna gleda u njezino lice uporno, kao da je majku uvijek prozreo i kad se smije i kad usputno šali. On zna da joj je teško, i samo je tada čvrsto zagrli.
Samo nek sad ništa ne shvati! Kako bi mu rekla? Neće. I točka.
Kruh sam stavio na stol, vidi, tu je. Mama, jesi li dobro? opet je promatrao.
Ja? Ma ništa, došla ranije, samo sam se umila. Sačekaj malo, bit će večera, nježno prijeđe rukom po Borninoj kosi, jedva ga poljubi u obraz, sin se sagne k njoj.
Od nje miriše na parfem, sapun, ali oči su joj pretužno sive.
Peršin kao kod Ante, zadovoljno krcka Borna grančicu dok gleda mama, kako prstenasto vezuje pregaču, popravlja kosu i sjeda.
Pa nema razlike! Svi ga imaju isti. Jede, da se kotleti ne ohlade, jedi! Valerija gurne tanjur, pridruži se jelu.
Kad će tata doći? Moram pričati s njim o motoru. Stari susjed, Franjo, prodao bi mi svoj, s tatom ću dogovoriti, objašnjava Borna.
Tata ne znam. Zadržao se na poslu. Doći će, nesigurno odgovara Valerija, opet ustaje po vodu, no tada joj se zavrtjelo. U zadnje vrijeme često se tako osjećala, možda tlak.
Mama! Padaš! Borna joj primi rame, posjedne ju nazad. Posao te ubija! Nisi ni spavala jučer, misliš da ne čujem kad je već tri ujutro? A meni si uvijek ponavljala da se mora odmarati. Komu treba taj posao, te bilježnice, te ocjene? Zašto šutiš?
Borna je prigovarao kao nekad njegova baka Kata kad je došla posjetiti, pa zaprijetila i njemu i roditeljima, i kad je Valerija radila dvije smjene, i kad je igračke bio po cijeloj kući. Baka više nema, ali njezin glas još je u Borninoj glavi…
Ne šutim, jedem, kao veselo će Valerija. Hvala za čaj. Borna, što kažeš, da za Novu godinu nekamo otputujemo?
Borna se ukipio s šalicom na pola puta do usta.
Kako to misliš? Pa stalno idemo na vikendicu. Tamo, svjež zrak, obiteljski…
Više ne želim na vikendicu. Koliko puta već? Pronaći ćemo neki odmor, rezervirati sobu, u toplom i miru slegne ramenima, popije gutljaj čaja.
Borna je volio gledati mamu dok pije čaj: lagani kućni ogrtač, papuče s tratinčicama, plava šalica s tanjurićem, tanki prsti, nježno drže, prinesu ustima, nasmiješi se. Tada je sve bilo u redu.
Ali večeras nije.
Idi, ja ću pospremiti. Odmori. Valerija ga gotovo izgura iz kuhinje… Borna se samo povukao.
Nije čuo da netko zvoni, da se mama na vratima s nekim razgovara, možda i svađa. Borna je zaspao i sve propustio.
Stjepan se vratio gotovo u devet, zalupio vratima, skinuo cipele, proteg’o se, zijevnuo promatrajući vlastiti lik u ogledalu.
Valerijo! Borna! Ima li koga? Doma sam! Zašto me ne čekate? dovikne, opsuje spotaknuvši se o sinove tenisice, odmah produži u kuhinju gdje još svijetli. Valerija stoji uz štednjak, valjda pravi kašu.
Bok! vikne muž i sjeda. Možeš li me nahraniti?
Valerija zadrhti, zavrne plamenik.
Bok, Stjepane. Pa di si do sad? Zvala sam te…
Zadržali me na poslu. Sastanak, morao sam ostati. Poslije šef, sjedi sat vremena u uredu, ne zna ni koje papire mora potpisati. Kakvi su to ljudi, bez pameti, a na čelu firme?! grunta Stjepan dok se prihvaća večere.
Pa tko bi onda po tebi trebao biti? upita ona.
Muž se zagušio od čuđenja odgovor mu je jasan!
Što ti je sad, Valerijo? napokon procijedi.
Ništa. Bila sam na vikendici, Stjepane.
Kakve veze ima vikendica? Skupa smo bili u nedjelju, što si sad zaboravila? Ja više ne idem, imam posla Novi projekt, računice…
Nisam u nedjelju, danas sam bila. Vidjela sam tebe i tu ženu. Stjepane, to je grozno, razumiješ? okrene se prema njemu, blijedo ga gleda. To je kuća mojih roditelja, moje bake, a ti si… Kako si mogao? Nisi mogao naći drugo mjesto? zgrabi krpu, kao da će je udariti, ali samo prebriše stol smijući se. Moraš otići od nas, večeras.
Stjepan prvo šuti, zbunjen. Kako je ona tamo došla, usred tjedna, pa isplanirao je sve, uzeo ključeve, javio Marini, dogovorio što treba. Tko je radio oko te kuće ovo sve? On, Stjepan. Znači, njegova je! Ali kako je ona došla? Pa ona radi, kako?
Što pričaš, Valerijo?! Zašto bih trebao otići? Što si to vidjela? drekne, lupa šakom po stolu.
Sve. Znaš, imamo dobro stepenište; sve se vidi s kapije. Sad pojedi do kraja, pokupi stvari, oprosti se s Bornom i idi. I njemu objasni zašto odlaziš!
Valerija se okreće prema prozoru, mračno je vani, u staklu joj se vidi muško lice povučeno, nespretno čeprka po tanjuru.
Pa što je tu bilo? nakon šutnje procijedi. Da, bio sam na vikendici, s curom. I? Ma gluposti tvoje! Ljubomorna si. Samo sam joj dao lukovice gladiola, toj Marini!
Vidjela sam ja, posebno kako si joj davao, nasmiješi se Valerija. Marina? Što ima ona što nije ovdje? povikne, baci tanjur na pod, on prsne, Stjepan trgne ramenima. Tu je sve za tebe, čak sam te i prijavila ovdje, bezosjećajan si. Vikendom tvoja mama ovdje, pa jadni moj Stjepan, radnik, prigovara za sve. Znaš što, mogu joj i ja reći zašto si blijed! Nazvati je? Nova nevjesta neka dođe! Samo, tvoja Marina neće mi doći, ni donijeti čaj u bolnicu, niti zamotavati noge. Kako si mogao u naš dom, gdje je Borna rastao, dovesti nju? Mrzim te. Mrzim!
Druga tanjurka prsne o pločice. Valeriji kao da se svidjelo kako muž k’o kornjača povlači glavu kad zvoni porculan.
Valerija! Stjepan diže ruke, prilazi nekako mekan, hoće je zagrliti, ona ga odbaci. Valerijo, slušaj! Ma sve je to ništa! Pa ja sam ipak muškarac, treba ponekad malo toga Umorna si stalno. primi joj ruku, spusti je nježno. Ne možeš pobjeći od tijela, Valerijo! Ali volim ja tebe, samo tebe! Marina je glupa, samo tijelo ima, ništa više. Napravio sam glupost. I nikako ne kuha, žgaravica me obuzela od njenih uštipaka, jedva sam došao do tebe, Valerijo! I dat ću otkaz, ne ja nego će je šef otjerati. To nije kolektiv za takve žene! Nemoj brinuti, volim ja tebe. Daj mi čaja!
Stjepan uze Valerijinu šalicu, plavu sa zlatnom linijom. Pruža joj je, kad odjednom netko iz pozadine, po leđima mu udara šakama, vrišti i plače.
Šalica mu ispada, prsne. Stjepan se prepadne, okreće se pred njim stoji Marina, crno oko, suze, maskara se slila niz lice, vještica prava.
Što radiš ovdje?! prišapće Stjepan, odmakne se korak nazad.
Došla je, kaže, da te uzme! Da, htjela te je za sebe, mlada je, voli te, a ja sam ti teret, imam samo bolesti ispriča Valerija. Sretni ste vas dvoje, mi smo gotovi. Odlazite, oboje! i pred osjetila da će se srušiti, samo nek ovo prestane
Marina je vrištala i grebala Stjepana po košulji, stolci su padali, pojavio se Borna i susjed Ivo. Otpratili su Marinu van i izbacili Stjepanove stvari u hodnik.
Marina je pobjegla. Stjepan je čekao.
Ključeve od auta daj! naredi Stjepan.
Hodaj pješke, mlad si! odbrusi Borna i zalupi vrata.
Sjede on ispod sudopere do majke. Ona nespretno ispruženih nogu, kao lutka, pada po njima bez glasa, samo suze kapaju Bornu na ruke.
Mama! Ma ne plači, najbolja si, čuješ!? Volim te, nikad te neću ostaviti! Kako ništa nisi rekla? I otkud ova žena? Sve sam prespavao…
Marina je otišla ranije s vikendice. Vidjela je kako Valerija stoji pored ograde, umorno, staro lice, mislila je lako će ga uzeti. Voli je Stjepan, on je rekao, nježan je, ima ga, napredovat će na poslu, ona će udati za zamjenika direktora! Morala je popričati s Valerijom.
Dođe na adresu, uzme tortu za svaki slučaj. Uđe, predstavi se, Valerija je pusti. Kod nje je kuhinja svijetla, mirisna, prozori čisti. Marina živi kao podstanarka, kod starice što joj gulja novac.
Dakle, pustit ćete ga? napokon upita Marina.
Valerija se primi za rub zavjese, zagrize usnicu dok ne osjeti krv.
Uzmi ga, nije on koza na uzici! Ali te bi nešto upozorila… nije stigla dovršiti, Stjepan se vratio, ona joj reče sjedi u susjednoj sobi, riješit će sve zajedno…
… Mama, što plačeš? Borna se stisne k majci, onako kao kad je bio mali.
Borna, znaš, imat ću dijete. Znaš, otac nas je izdao, ali ja Otkad sam saznala, kao da mi se svijet srušio. Možda sam stara, ali želim ga roditi, već ga volim. Samo nemoj me ostaviti, barem dok se rodi Ne znam što ću dalje, ali skoncentrirat ću se, naći rješenje, samo još ne znam… Valerija zna da nije u redu sve svaliti na Bornu, ali nema nikog osim njega…
Borna pjegasto lice se istegne, zasvira, počeše glavu, nasmije se, pa opet zasvira.
Znači, dobit ću brata? pita.
Zašto brat, Borna?! Možda bude i seka… Oduvijek sam htjela curicu, ali… Ti se nećeš naljutiti ako bude djevojčica? šapće Valerija.
On neće. Bit će najsretniji, jer svi njegovi prijatelji imaju braću ili sestre, to je najbolje na svijetu!
… Valeriju otpuste iz rodilišta krajem svibnja. Borna obučen kao za svadbu, svakome daje ružu, došao je po mamu i seku.
Kad je Valerija izašla, polako, jer je iznutra još boljelo, Borna tutne cvijeće prvoj sestri, pa zbunjeno načini korak do majke.
Mama, volim te! šapne gledajući mrzovoljni smotuljak.
Smotuljak mjaukne, pa pogleda Bornu Tako počinje nova ljubav, nejasna, bučna, uz svađe i igre, ali luda, neraskidiva ljubav Vanje i Borne, sestre i starijeg brata. Jedna ljubav umire, ali druga mora roditi!
I ja tebe, sine. Evo, primi Vanju, zamoli Valerija.
Borna prvo odmahne, boji se. Onda ipak prihvati Vanju, mahne joj, ona pogne glavu.
Mama, nisam joj simpatičan…
Je, stidi se, potiho Valerija. Pođimo kući, može?
Doma ih čeka baka Kata. Očistila, napunila frižider, pripremila sve i sada sjedi tiho, boji se hoće li je bivša snaha otjerati?
Valerija nije. Vani je ipak njezina unuka, a unuka treba svoju baku. Ostalo će vrijeme pokazati…
Stjepan je nakon razvoda par puta pokušao razgovarati, vratio se u drugi grad, odande šalje alimentaciju za Vanju. Borna nije dopuštao da dolazi, prijetio šakama. Stjepan ne inzistira, njemu nije stalo, on će preživjeti! Osim što ga sad nešto probada, nije valjda jetra? Neka, razboljet će se Valerija će dojuriti, glupa je ona, još ga voli! Ionako je Stjepan Apolon i David! Kad Vanja malo naraste, vratit će se on, treba muškarac u kući!
Vratit će se! svake Nove godine obećaje Stjepan sam sebi. Još nije došlo na red…
