Moj sunčani djed
Sjedili smo djed i ja na stepenicama pred kućom, gledali dolje, kako mravi vrve ispod starih dasaka.
Što im ne da mira? mrzovoljno je rekao djed Ivan, pomaknuo svoj golemi iznošeni opanak dalje, da si ti mali mravi lakše prenesu neku suhu gusjenicu. Trebali bi ih istjerati odavde. I bude mi žao. Gledaj kako rade! Pravi težaci! A gdje gledaš, Marko?!
Gurnuo me lakat, trgnuo sam se iz misli.
Molim?
Ma ništa, kažem, žao mi ih je trovati. Nek’ svi žive, da svima bude dobro… zamišljeno je otegnuo Ivan, počešao svoju kratku, sijedu kosu. Djedova vunena prsluka mirisala je na Drinu, dim i starost. Cijela kuća tako je mirisala. Možda je to od vlažnih krpa, složenih u škrinjama za ne daj Bože, a možda su daske upile taj sladak, oštar miris. Ali meni… meni je taj miris drag. To je miris bezbrižnog djetinjstva, kasnog proljeća i vremena kad je bilo sve dobro. Samo po kruhu i kolačima nije mirisalo, jer djedu nedostaje žena, moja baka, umrla davno. Ali zato nas susjede daruju kolačima, zbog čega se djed ljuti, neugodno mu je primati poklone…
Roditelji bi me slali na selo sredinom travnja pomagao sam u vrtu, jačao i, budimo iskreni, nisam im smetao pod nogama. Vjerujem da je ta posljednja činjenica i bila pravi razlog mog odlaska već od ranog proljeća. Bio sam preglasan, previše živ, znatiželjan, brbljav, puno sam jeo, malo spavao, neprekidno tražio van, a vraćao se uvijek blatnjav i mokar.
Mama bi me dočekala u hodniku, prekriženih ruku.
Opet si valjao u blatu? mrko bi pitala. Marko, pa dokle više?! Jakna ti neće do sutra osušiti! I stvarno, umorna sam stalno prati tvoje čarape! Kako možeš biti tolika svinjica? Tomislave! Tomislave, dođi i sam peri što je tvoj sin uprljao! vikala bi tati.
On nikad ne bi došao. Samo bi odbrusio iz svoje sobe, gdje nisam smio kročiti osim uz prijetnju packe.
Zar ne vidiš da radim?! Jedna greška, ode mi sav nacrt kvragu!
Tata je neprestano crtao nešto na golemim listovima papira, pribio ih pribadačama na dasku. Silno sam želio i ja tako spretno povlačiti tuš po papiru, ostavljati podebljane crne crte, od kojih kasnije nastaju ti čudni crteži, kako je tata govorio nacrti.
Samo sam jednom gledao izbliza kako tata radi. Imao sam tada oko pet godina, tiho sam se provukao kroz pritvorena vrata, sjeo na malu stolicu i promatrao.
Visok, mršav, nalik na ždralca, tata je pomicao šinu, nešto mjerio, uspoređivao s papirom razbacanim po stolu, gunđao, brisao pa opet ispočetka.
Tata je imao svoj kabinet, posebnu sobu, u kojoj bi ponekad i spavao na izlizanoj kožnoj sofi na napuhavanje. Mama bi mu donijela jastuk i poplun, strogo ga pogledala i šaptala: Opet si pijančio!, okrenula se i zalupila vrata. Tata bi cijelu noć prespavao u svome kabinetu, a mama i ja u drugoj, zajedničkoj sobi. Ako se nisu svađali, spavao sam u kuhinji na sklopivom ležaju.
Mama se uvijek bunila zbog nereda u njegovu kabinetu, slaže papiriće, a onda bi tata, cupkajući bradicu, vikao da ne smije ništa dirati, NIKAD ništa!
Zbunjivala me ta riječ ništa ne smije. Pa ne smije onda, a ništa samo zamagli stvar. No, izgleda nisam bio naročito bistar za te tančine…
I tako, sjedio sam ja tada na onoj maloj stoličici, petogodišnji, obrijane glavice, u baršunastim hlačama sa šlicevima na leđima, izduženog vrata, gledao sam kako šina klizi po papiru, tati pada sjena na lice dok umaka pero u tintu i povlači crtu.
Onda sam slučajno kihnuo, tata se trgnuo, prolila se tinta i stao je vikati da mama onog malog, tj. mene, neka izvede iz sobe.
Dotrčao je do mene, zamahnuo, a ja nisam mogao ni mrdnuti, toliko me strah presjekao.
Oprosti, tata! Oprosti, molim te! šaputao sam uvukavši šake pod bradu.
Imam istu okruglu glavu kao djed. Uopće sam sličan njemu, isti nesnosni, govorila je mama.
Ana! Makni ga! Nemam više snage! Vidi što mi je napravio! Uništio mi je skice za gospodina Kranjeca. Znaš li koliko nam to može nauditi? Znaš li ti to?!
Iako je govorio mami, derao se meni naslonjen na uho. Plakao sam od drhtaja i morao na wc.
Marko! Mars u kuhinju! povukla me mama. Jedva čekam travanj! Tješim se da ću te se riješiti…
I ja sam čekao travanj, čekao da otopi snijeg u dvorištu i da domar Josip obuje svoje velike gumene čizme, uzme me pod ruku i, stavljajući me na vlastite noge, mjeri lokve. Igra je bila izmjeriti koliko je koja duboka. Znao je i on i ja da je ona tamo najplića, a ova ide do gležnja. Josip me po navici pričao da ide dublje, a onda bi me visoko dignuo, ja bih mahao nogama i grlio ga. Tad smo se smijali.
Josipu sam vjerovao potpuno i iskreno, kao što je i on meni vjerovao. Zamolio bi da mu izvadim trun iz oka, a ja bih svojim nespretnim prstima oprezno pokušavao pomoći. Iako sam ga mogao ozlijediti, Josip mi je vjerovao. Ako bi rekao da tamo na grani sjedi ptić, okrenuo bih se i zapravo ga tražio. Tata bi ponekad pokazao prstom negdje, okrenuo bih glavu, a on bi se smijao i rekao da me prevario…
S Josipom sam dočekivao ožujak i pola travnja, promatrali kako nestaju ledenice s krova, kako se vrabci kupaju u lokvama, a sunce liže sivi, mokri snijeg. A onda bih krenuo s pripremama za odlazak.
U travnju bi mama izvukla ispod kreveta veliki stari kofer, slagala moje stvari, brojala prstima majice, košulje, mrmljala što još treba, govorila mi da se sklonim sa puta.
Nisam joj smetao, ali nisam mogao mirovati; hodao sam hodnikom, virio, kad će već.
Kad bi sve bilo spremno, smio sam uzeti poneku igračku. Mama bi mi dala vrećicu od grube tkanine, nalik vojničkoj.
Evo, Marko, al’ uzmi stvarno što treba! Neću te vući po vlakovima s igračkama! strogo bi rekla.
Kimnuo bih pa povukao samo par autića i drvenog pijetla. Njega mi je izradio djed Ivan, sigurno se i pijetlović zaželio sela, mukanja kravice Milke, gusaka koje trče uz našu ogradu, mirisa sijena…
Na selo me uvijek vozila mama. Tata je bio na poslu, čak i kad je bio vikend.
Ustajali bismo zorom, na brzinu doručkovali, tata bi mi protrljao glavu, oprostio se.
E, Marko, budi dobar, nemoj se smrznuti! nasmiješio bi se mami, a ona bi mu uzvratila smiješak, kao da znaju nešto što meni neće reći.
Kimnuo bih. Nije mi nikad bilo hladno. Djed bi svaku večer naložio peć, ujutro bismo išli do poljane, sjeli na svoje klupce i škiljili na suncu kao mačke, grijući se. Pored djeda nikad ne može biti zima. Kad me noću uhvati strah, skliznem k njemu u krevet i slušam njegovo hrkanje, to me smiri…
U vlaku mnogo ljudi i stvari košare, torbe, kofere, mreže, gitare i veseli studenti, muškarci s štapovima za pecanje i žene s kantama sve se trese, nečije žlice zveče. To vozi vojnik s dopusta. Blizu djedovog sela je vojarna pa vojnici dolaze kod seljanki po svježe mlijeko…
Budi miran! Visiš na meni kao vreća! prosikće mama, pa se ispravim. Neki joj je nagazio nogu i sad je boli.
Mama ne voli vlakove, sparinu, zagušljiv duh duhana, ali trpi, jer je pred njom nekoliko mjeseci bez mene.
Gospođo, dajte malca neka sjedne! zalupa se po koljenima punašna žena. Namučit će se, gužva je grozna!
Gledam u mamu odozdo, ona odmahne glavom.
Nek izdrži. On je muškarac! odvrati ženi.
I ja izdržavam. Jer sam muškarac…
Djed nas dočekuje na stanici, maše, potrčava i uvijek mi izgleda kao da će pasti. Zato i ja potrčim njemu, raširim ruke. Zagrlimo se tako da bi i kit pao od naleta. Djed me podigne snažnim rukama, zavrti i poljubi u obraze. Tada primijetim da plače.
Što je, djede? upitam uplašen, brišem mu vruće, mnoge suze. Bude mi strašno žao, ne znam kako pomoći.
Nedostajao si, Marko, dočekao sam te napokon! rekne on.
Ajde, tata, dosta! Svaki put isto, idemo, autobus neće čekati! stegne nas mama…
U autobusu me djed ne pušta s krila, ljubi me, privija uz sebe. A mama grize usnu. Vjerojatno i ona želi biti s nama, ali je sram…
Djed se bojao svake godine da me neće dočekati. Da roditelji odluče da ostanem u Zagrebu, ili, nedaj Bože da njega nestane. Kuća će ostati, ograda s tankim daskama, stepenice što škripe, vjetrokaz-pijetao i ruže, ali djeda neće…
Dugo se bori s bravom, žmirka, traži rupicu ključa.
Ajde ti, Marko, imaš mlađe oči! doda mi ključeve.
Tad budem posebno ponosan, kao pravi mali domaćin otvaram kuću.
Mama nezadovoljna, požuruje nazad, u grad. Tamo je tata sam! uvijek opravdava svoju nervozu.
Zapravo, ne vjeruje mom tati, ljubomorna je, misli opet da skita…
Djed natoči mami vode, ona pohlepno pije. Vidim kako joj vrat podrhtava od hladne vode.
Žalim što mama odlazi odmah natrag. Htio bih s njom u šumu, pokazati brežuljak gdje zrije jagoda. Ili otići do rijeke, pecati ili barem slušati žubor vode.
Djed me učio slušati vodu, njen šapat, šum, zvonki tok kad prelazi kamenčiće, gledati kako se zraka odbija od valova i leti dalje…
Ali mama ode, mahne par puta i nestane iza zavoja. Nije vidjela ni kako sunce pada po rijeci…
…Mravi su posve prevršili mjeru, penju se djedu na opanak. Moramo se maknuti.
Zašto bi ih potjerao, djede? napokon se usudim.
Ruše daske. I kako ćemo s njima na istu stazu?! Sve su to malecni radnici, idu, pa i mi idemo. Da ne zgazimo! djed se osmjehne.
Djede, a vole li me mama i tata? upitam iznenada.
Roditelji nas nisu posjetili već dva mjeseca, pomalo sam ih se zaželio.
Tebe? Naravno da te vole! djed me pogleda, namršti se.
Pa zašto onda ne dolaze?
Imaju posla. Znaš kak’ je… okrene glavu.
Nije htio da vidim da laže.
Djede, povučem ga ja, toploga od sunca, pospanja i lakog umora. Pričaj o ratu.
Ma što da pričam? nevoljko gunđa. Nije volio, ali zbog mene bi pričao uvijek.
Kako ste išli, kako su srušili most, kako… ne dam mu mira.
I započne pričati. Najviše volim slušati njegov glas, kako treperi, kad priča što je preživio.
Ja sam, Marko, najprije bio tenkist. Da, i kacigu sam imao, i ekipa mi je bila odlična, hrabri, mladi… Svi su poginuli, Marko. Svi. Sutra ćemo otići k njima, možeš? Kad si me već podsjetio…
Kimnem. Blizu sela je grob s uzdignutom stijenom i zvjezdicom. Na metalnoj ploči urezana imena. Puno. Previše da bi bilo stvarno. Ali taj popis je istinitiji od svačega…
Svake godine ih obilazimo, nosimo poljsko cvijeće, djed sjedi dugo na klupi, brunda, briše oči golemom maramicom, nalik jastučnici.
Vidim da plače i meni bude neugodno gledati ga, pa ga zagrlim, prislonim obraz na njegov. Ustima osjetim bradu djedovu; sad je posve glatka, suha, hrapava.
Pozdrav, dečki… Pozdrav! Kod nas opet ljeto. Evo i unuka, Marka. Fin je jako, sinčić od moje Ane. I sunce je tako jako da zlato s neba pada! priča djed poginulim vojnicima.
Pričaj o vretencu! Kako si mogao zaboraviti ono vretence koje smo ulovili! skačem ja i shvatim da mi ovo nije samo spomenik na grobu, već kao klupa gdje sjede djedovi prijatelji, čak imam osjećaj da ih vidim! Onaj s iskošenim očima, kosom boje žita, Ivan. Svirao je harmoniku, veseljak i šeret. Pored njega strogi, crnih obrva, krupan i velikih ruku Pero. Nije volio govoriti, bio je lud za hrabrošću, kao da se natječe sa sudbinom.
Pero… Taj nas je i izvukao. A on… On sam… djed se zaguši u maramici.
Osjetim bol u djedovim prsima pa ga mazim, rukom osjećam kako mu srce lupa vruće i zabrinuto.
Najdraži mi je Nikola. O njemu može djed cijeli dan, ponekad ni sam ne zna priču od početka, zaplete se, udari se po koljenu, smije se naglas.
Nikola je bio veliki ljubavnik, kako djed zna reći. Sve cure što su mu u životu naišle slomile su mu srce. Svaka posebno, a sve skupa. Govorio je komplimente, pozivao na ples, došaptavao se navečer. Odlazio svečano, pozdravljao se vrlo ozbiljno.
Djevojke su znale da zafrkava, ne možeš voljeti sve odjednom. Ali praštale su mu.
Zašto? Pa lagao im je?! mrštio sam se.
Jer, tamo za rata, svaki dan mogao je biti posljednji, Marko. I ako te danas netko voli to ti vrijedi kao cijeli život. Sutra možda ne dođe. A danas, radost. Eto tako.
Djed se silno bojao tog možda sutra neće doći. Čuo sam nekad noću kako plače u snu, psuje sam sebe što više ne vidi dobro, što noge znaju otkazati.
Pa imam ja Marka! Kome bih ga ostavio? Nitko ne treba dječaka, kad ima roditelje. A meni treba. Moram ga podići na noge, obrazovati ga!
I učio me. Djed je tjerao da učim pjesme napamet, pišem pod njegovim diktatom, vježbam račun.
Ja bih lupao nogama, srdao se, crtao po papiru, bježao, ali bih se vratio, s glavom pognutom i napućenih usana.
Jeste li se iztrčao, junošo? nasmijao bi se moj sunčani, dobri djed. Ajmo malo učiti pa ćemo poslije na kupanje. Može?
Može… uzdahnem.
Djedovi drugovi gledali su me s požutjele fotografije na zidu, smiješili se, i meni je bilo lakše.
Maštao sam da i ja postanem tenkist, da nosim kacigu, slikam se uz tenk i šaljem mami sliku. Da se ponosi sa mnom. I da naučim harmoniku svirati, djevojkama darivati cvijeće i plesati. A djed plješće i pleše sa mnom, moj sunčani, sijedi djed…
Naš ravnomjeran, vruć, mirisom pečene krovišta, suhe trave i vidićaste ribizle ispunjen život, u kojem se pilo svježe mlijeko, jela gusta žuta pavlaka, vrele krumpire i hrskavi krastavci iz djedova staklenika pomaknuo se, prekinuo, kad se pred našom kapijom zaustavio automobil. Tatina Škoda.
Djede! Gledaj! Gledaj, stigli su! Znao sam! povikao sam i, preskačući stepenice, skliznuo na zemlju, krenuo otvarati kapiju. Mama, vidi kako sam narastao!
Zastao sam, jer mama nije gledala u mene, nego u prašinu pod nogama. Tata, smrknut, vadio njene stvari iz prtljažnika.
Ana? Došli ste na godišnji? čuo sam iza, okrenuo se. I djed je bio čudno ozbiljan, blijed.
Ostajem tu s vama, tata… Dok… Ukratko, na ljeto sam tu. Marko, dođi! digla je pogled, i vidio sam suze u njezinim očima.
Zaboljelo me, kao što je djedu boljelo kod groba onih vojnika.
Shvatio sam. Tata je povrijedio mamu, možda čak udario. Nisam znao zašto, ali ne smije! Neka radije mene!
Ti! Ti! viknuo sam, stegnuo šake i pošao na oca. Zašto si mamu povrijedio? Kako se…
Odi! Daj, makni se! Odlazi! tata me gurnuo, mršavog pijetlića, i ja sam pao na zemlju, a onda je djed skočio i odgurnuo tatu.
Bio je crven sav, a ta crvenilo u kosi izgledalo je sivo. Bilo me strah. Sve je nestalo, stisnulo se u crnu točku djedova leđa. I nestali su mirisi, dragi, seoski mirisi. Zatvorio sam oči…
…Osjećao sam da me netko nosi, čuo sam djed kako šapće da izdržim, a opet je mirisalo njegovo duhan i sijeno. Glava mi je bila mokra, peckalo je, kukao sam tiho.
Tata, nemoj plakati! Nemoj, tata! šaputala je mama.
Ali djed nije mogao stati, a njegove vruće slane suze škakljale su mi ranjenu glavu.
Ana! Što to radite?! šapnuo je on i zagrmio. Djetetu rušite normalan život, dom, obitelj! Nema ni oca ni majke! Kao siroče! A ja, Ana, sve manje vidim! Kad me nestane, što s njim?! Bacit ćete ga? Tjerat ga kao štenad?! Djed je šapnuo, ja ga pogledao. Ležao sam na nekom tvrdom ležaju, čekali smo liječnika.
Tata, pusti, prestrašiš ga! šaputala je mama. Bila mi je žao, izgledala je izgubljeno…
Treba, Ana! Treba! Tomislav i ti… Vi… Razidjite se kad već ne možete s ljubavlju. Nisam vječan, Ana! A Marku je potrebna ljubav, stalna ljubav, znaš kako se privije uz mene? Kao psić bez mame. Znaš li koliko puta usred noći dođe k meni, preplašen, skače iz kreveta i dođe? Zagrlim ga oko vrata, drhti sav. Strah me da ga ne slomim, koliko je sitan. Umrem li ja, tvoj Tomislav? Takav… nisam sreo bezdušnijeg čovjeka. A ja, Ana, prošao cijeli rat, bilo je i tamo lakše bez duše! Ali ne! Čuvali smo je, nismo smjeli otvrdnuti, kako bi živjeli drugačije? Ne znam… Neću vam dati Marka.
Došao je liječnik, okretao mi glavu, nešto pitao, ja sam samo gledao djeda, u te bistre, plave, vlažne oči.
Treba šivati, zaključi doktor, pa me odvezu negdje dalje. Ostanite tu, nemate što unutra!
Mama i djed ostali su iza…
Boljelo je, baš jako. Onda je pored mene zapjevao djedov kamarad Ivan, strogi Pero stisnuo mi ruku, a Nikola, onaj ljubavnik, namigivao sestri, ali joj nije moglo poremetiti pažnju. Tada je Nikola prišao i uštipnuo je za uho. Smijao sam se kroz suze. Sestra je stegla rame.
Propuh iz prozora, šapnula je.
Ali ja znam. To je Nikola. Namignuo mi i pokazao rogove.
Što se smiješ, mali? usmiješi se kirurg.
Nisam mu odgovorio. Pero mahne kapom i ode…
Nisam ni primijetio kad je tata otišao. Mama je ostala s nama. Dugo je sjedila pred kućom, gledala preda se i šutjela.
S djedom sam išao na pecanje, kupao se, puzao po brežuljku s košaricom za jagode, grickali rano sočne jabuke i brali crni ribiz u velike pletene košare.
Ponekad bih sjeo kraj mame i šutio u istom pravcu.
Mama, uvijek ćemo biti zajedno, zar ne? skupio sam hrabrost.
Kimnula je.
A tata?
On će otići neko vrijeme. Njegovoj naravi tako paše.
Jesam li bio tužan? Više zbunjen. Pa mi smo obitelj… Istina, smetao sam tati raditi, možda je mama nešto krivo rekla, ali kako će on sad bez nas?!
Ne trebamo mu? tiho pitam.
Mama slegne ramenima.
Trebamo, valjda. Ne znam, sine.
Prvi put me tako nježno nazvala. Djed Ivan je čuo, pogledali smo se i namignuli…
U rujnu smo otišli. Tata se tada nije vratio. Osjetio sam da je među roditeljima nešto puklo, rasplinulo se kao onih mrava s kojima smo djed i ja gledali s stepenica. Razbježali se i nisu našli put kući…
Dvije godine poslije umro je djed. Mama i ja otišli smo na selo na sprovod. Položen je pokraj onih s fotografije. Nadživio ih je sve Ivana, Peru, Nikolu, a onda je i on zaspao, moj sijedi, sunčani djed koji je vjerovao da sve mora biti dobro…
Kod spomenika nas je čekao tata. Mama mu se priljubila uz rame i zaplakala.
I ja sam plakao, dok su Ivan, Pero i Nikola stajali pokraj nas, skinutih kapa i pognutih glava. Dočekali su svoga zapovjednika, prošlo je mnogo godina, osijedio je, ali ostao isti pravedan i blag. Imao je odgovoran zadatak pomoći nam preživjeti. Uspio je, moj sunčani, najbolji djed Ivan. On me naučio voljeti, biti brižan i blag. On, a ne tata. U tati kao da nije bilo duše, nije znao biti s nama…
Djed je pomogao mami da opet postane nježna, da se ugrije na njegovoj dobroti. A nekada je otišla misleći da može sama…
Djeda nema već mnogo godina, ali osjećam ga kraj sebe. Ne može biti drugačije. On je vječan, kao sunce nad glavom, moj sunčani, voljeni djed…
S tatom se rijetko vidim. Nikad se nije vratio tada. Ili ga mama nije primila, ne znam…
