Nikada
Vjeko istrčava na krov zgrade, bijesan, dršćući, i zastaje, ukočen, zureći u nju. Ona sjedi ondje kao sasvim obična bakica u izblijedjelom kaputiću, s ljubičasto-sivim kovrčama na malenoj glavici, suha i sitna, ruku sklopljenih u bravu na krilu, u tankim starim čarapama boje pijeska i ogromnim, širokim cipelama za koje je tata uvijek govorio: “Zbogom, mladosti!”
Da, baš takve cipele nosi ova bakica u koju Vjeko zapanjeno pilji. I stvarno, ona je obična hrvatska baka, kakve viđaš svakodnevno u tramvaju, guraju se za redom u dućanu i sjede na klupicama ispred starih nebodera u Dubravi ili Trešnjevci. Tu im je i mjesto, na miru, na suncu, dok dočekuju svoju jesen, kako je Vjekin tata znao reći kroz smiješak.
Ali ova bakica, ova što na nju gleda, nije na klupi nego na samom rubu zelenog, hladnog i ogrizlog lima krova, s nogama visno prebačenim preko ruba, zagledana daleko prema horizontu. Pruga zalazećeg sunca, zaklonjena tamnim, tjeskobnim oblacima, lagano joj zasljepljuje oči pa ih žmirka. Pipa rukom pokraj sebe, vadi stari vuneni baret i navlači ga na glavu, uvlačeći bolnim prstićima kovrče ispod kape. Lice joj rumeno od zalazećeg svjetla.
Vjeko guta knedlu.
Ova baka je stvarno viška! Potpuno odudara! Sve je trebalo biti drukčije. Sam samo on, Vjeko, nesretan, u užasu, rastrojen, šmrcajući, raščupane kose na zelenom krovu, po kojem paducka kiša i magla puže između dimnjaka, suncem suzbijenim i svime onim što je planirao Skok, kratki, užasavajući let nakon kojeg njega više neće biti a mama će cijeli život plakati nad Vjekinom grobom. Tako će majci vratiti za sve.
Baretka je sve to srušila. Mala, obična neznana baka, gledateljica njegova očaja, uništila je njegovu smjelost i odlučnost. Nije htio da netko gleda, da baka počne vikati Upomoć, ljudi!, da ga pokušava zadržati za ruku ili hlače Pa svi oni dolje, na ulici, dignu glave, prepoznaju ga, jave majci, a ona dotrči sva van sebe, jecajući, i moli ga da ne čini gluposti, da ga voli, da je neće preživjeti!
Vjekin tata, Nikola, znanstvenik s Ruđera Boškovića, uvijek bi rekao za takve bake tipična, i često je koristio tu riječ. Susjed Kovač netipičan. Njegova žena čudna skroz. Vjekina učiteljica prosjek. Ali nastavnik iz tehničke, stari Klarin, davno je prekoračio sve norme.
Nikola je bio iznimno obrazovan, gotovo pa psihijatar, ali nije liječio nego promatrao, zapisivao, objavljivao stručne članke pravi znanstvenik. O svom poslu je radoznao govorio:
Vjeko, ja ti promatram kako naše društvo propada. Nemaš pojma kakvih sve mana ima, pogotovo tvoji iz razreda
Onda bi tata duboko udahnuo, spreman nabrajati što sve s njima ne valja, ali tu bi se umiješala mama Ivana.
Dosta, Nikola! Nije u redu tako žigosati. Svi ti klinci su ok, njih Vjeko voli Prestani više s tim svojim analizama!
Tata bi planuo, i roditelji bi se posvađali.
Mami se to nije sviđalo. Oženila se za njega jer je bio pametan, načitan, zabavan u društvu, ali se promijenio Postao si okrutan, samo sudiš, sve si proanalizirao… Znaš li što? Ja ću uvijek vjerovati da su ljudi dobri, koliko god ti na to odmahivao rukom!
Ivana bi zatvori uši i napustila prostoriju.
Nije mogla zaboraviti kakav je bio kad su se upoznali. Na praksi je radila u laboratoriju, skupljala statistiku, došla iz Osijeka u Zagreb potpuno sama. Nikola ju je pratila, bio kavalir, pisao pjesme, strpljivo čekao, zvao na kazalište. Nikada nije požurivao. Hvalio ju je koliko je pametna i draga.
Njoj je falilo pohvale: baka i majka u djetinjstvu su uvijek imale zamjerku nespretna, ne liči na nas, naivna.
Nikola, nasuprot njima, stavljao ju je na pijedestal. Srce joj bi zaigralo, poludjelo od njegovih riječi ljubavi.
Oni su se ubrzo vjenčali. Nikola je odmah poželio djecu. Rodila je Vjeku, bilo joj teško, dugo se oporavljala.
Poludjeli doktori, bilo bi bolje da ih sve tuže! galamio je kada je Ivana konačno stigla kući s bebom.
Vjeko je više ličio na mamu, svijetlorijav, proziran, obrve jedva vidljive. No, toliko je bio radostan što vidi oca, da su svi nedostaci nestali pred tatinim osmijehom.
Vjeko je prvi u razredu propričao, s tri godine znao sva slova, s četiri je rastavljao riječ na slogove zahvaljujući babi Milki, a Nikola odlučuje: vrijeme je za školu.
Sport, violina, kazališna grupa, treninzi sve je Vjeko prošao. Ivana ga svugdje pratila, a navečer su oboje izvještavali Nikolu o napretku.
On je slušao polako, srkao čaj iz fine, tanke šalice, grickao arancine, klimao glavom, ponekad se namrštio tada je znao da rezultati nisu spektakularni. No, tješio se: razvoj dolazi u skokovima Moj je on!
Vjeko raste, otac stari. Jedanaest godina stariji od mame, već posijedio, od briga.
Brige? Naravno svijet propada: odrasli su hladni, djeca glupa, umjetnosti nestaje
Ali nije ništa, Vjeko. Ti i još nekoliko takvih izdržat ćete. Ja to možda neću dočekati, tu tata zastane dramatično, čekajući da ga netko tješi.
Ali Ivana više nije tješila. Vjeko bi se okrenuo i zatvorio u sebe.
Svađe su postale sve učestalije. Vjeko nije znao razlog, samo su ga tjerali iz sobe da uči.
Posvađaju se pa prestanu, govorio bi njegov prijatelj Stipe, čiji su roditelji bili posebni srećom ili nesrećom, alkoholičari Tata nije volio da se druži s njim, ali kako, kad je Stipe iskren i uvijek spreman pomoći.
No, roditelji nisu prestali s prepirkama
Jednog se dana, vraćajući s plivanja, Vjeko ukočio u hodniku.
Mama je urlala s kuhinje.
Kako ti takvo što može pasti na pamet, Nikola?! Pa to je tvoja mama! Imamo dovoljno prostora, uzmimo je k sebi, pomoći ćemo joj! Ako nećeš, barem pronađimo neku dobru njegovateljicu. Ali napraviti to što si ti naumio To je okrutno. Kao izbaciti psa s ulice!
Prekinula se. Usporediti svekrvu s psom bilo je previše.
Otac je nešto mrmljao, Vjeko je ulovio samo logično je, sve sam promislio i još nešto o Ivani.
Tata je rekao da se u njoj razočarao, da ga ne razumije, da ga je ona izabrala nakon što joj je pregledao obiteljsko stablo. Majka je ostala ranije bez oca, ali je bila pametna, baka bivša voditeljica vrtića; sve je bilo u redu, samo očito on nešto nije računao. “I bez mene si nitko”, rekao joj je.
Zahvaljujući tebi jesam ništa, nježno mu je odbrusila Ivana i prvi put se iskreno nasmijala. Ali, znaš što ponosila sam se kad si izabrao baš mene. Ne Anu, ne Maru. Ali zapravo si ti sve analizirao strava Baku Milku ti nikada neću oprostiti! Nikada, jesi li čuo? Odlazi!
Zbunjen i gladan, Vjeko uhvati njezin pogled kroz razmak vrata, ništa ne kaže, izleti iz stana, kao muha bez glave bježi niz stubište, kroz dvorište, ulicom. U ušima još uvijek odzvanja majčin glas: Odlazi!
Izbacio ga. Tatu izbacio. Što sad? Kako će dalje bez njega? Tata je uvijek znao što treba, bio je uzor. A sada?
Vjeko napokon staje, saginje se, oslanja rukama na koljena, pokušava doći do daha.
Ma, prolazno je Mama je to izrekla u afektu Sutra će sve biti kao prije, zaključuje Vjeko i vraća se kući.
Sutradan se sve stvarno promijenilo. Nikolu su izbacili s koferom i vrećicom stvari bez doručka. Košulje, hlače, cipele, pidžame, parfemi, papuče, šalabahteri, blokovi, stare karte iz Plodina sve je smotala mama. Tata je jurio oko njih, pokušavao izvući stvari iz njenih ruku, prijetio, vikao.
Vidiš? Sada ćeš ti van, gola na ulici! crvenio se tata od bijesa.
Mama uzme sve, baci na hodnik, zvoni. Nikolu izbaci van i zaključa vrata.
Sine, majka ti je poludjela! Nazvat ću joj posao, izbacit će je! derao se kroz zaključana vrata.
Ni s Vjekom se nije ni pozdravio.
Mama, što se događa? Vjeko upita, gledajući mamu kako kao da manijačno briše pod u hodniku.
Nikada više neću živjeti s tvojim tatom. On će biti sam, od danas, mirno kaže Ivana.
Vjeko zbunjeno gleda, šapće:
Šališ se? Posvađali ste se, ali on će se vratiti?
Ne, nikad više. Tata neće doći, nasmiješi se Ivana. Ali uvijek mu možeš nazvati.
Ode u kuhinju, nastavi s poslom, pa pusti vodu.
Vjeko taj dan ne ide u školu. Treba mu mir. Razmišlja: kako dalje? Bez tate? Počne ga oblijevati znoj. Tata je mrzio kad bi ga premokan za ruku primio.
Zove tatu mobitelom, uporno, ali ovaj baca slušalicu pa napokon podigne.
Što je? Mama te poslala? Neka mi ona dođe puzati, pa možda razmislim. Jasno?! vrišti kroz slušalicu.
Tata, nisam te zato zvao, samo sam mislio pokušava Vjeko.
Tata psuje i prekida.
Vjeko nije krivac! Mama nije ni objasnila. Zbog nje je tata sada ljut na njega.
Navečer mama pije kavu za kavom, puši kod prozora i šuti. Sljedećeg dana nagovara ga: trebaju preuzeti baku Milku, tatinu mamu.
Zašto? Ima svoj stan. Bit će nam tijesno, gunđa Vjeko. A tata je stalno govorio da je baka otišla s pameti.
Dosta! lupila je Ivana dlanom o stol. Baka Milka je puno učinila za nas! Čuvala te kad sam radila, kad ti je stalno bio loše u vrtiću. Pomagala kad smo bili bez ičega! Ovo je ispravno!
Vjeko podiže na mamu sumnjičave oči. On ne zna što je ispravno to zna samo Nikola.
Sve si ti odlučila! Ja ne želim! Razorila si sve! grči kutove stolnjaka.
S tatom više ne možemo biti zajedno. On bi baku dao u dom. Ali to je tvoja baka!
Ivana više ništa ne objašnjava, samo odlazi iz sobe. Tako je mama rekla, to je zakon.
Odlazi k sebi u sobu.
Sutra iz škole dođe ranije, kad majke nema iskorištava priliku, vadi list iz bilježnice, piše da je majka kriva za sve, da mu je uništila život. Dok piše, buni se još više, kopka po starim ranama. Najviše zamjera što je izbacila tatu.
Stoji sad na krovu, košulju mu vjetar naduvava sa stražnje strane, trnu mu leđa.
I baka, kao da joj je isto hladno, trza ramenima, okreće se, vidi dječaka.
Dobro večer, promuca Vjeko.
Bog i veselje! I ti si došao gledati kako sunce ljubi zemlju? Sjedni, evo ti mjesto, zatrese baretka, krene rukom pokazati mjesto do nje.
Vjeko bi najradije viknuo da ga ne zanimaju ni zalasci ni sunce, nego da je dolje ostavio oproštajnu poruku.
Ali ne viče. Prikrada se tiho, uvjeren da mu tenisice odzvanjaju po metalu, da ga svi već vide, da će ga sad netko prijaviti policiji i sve će propasti.
Sjedni, ne žuri, bit će vremena, šapće baka, kao da zna zašto je došao. Vidiš li, sunce se sprema poljubiti zemlju.
Vjeko diže pogled, žmiri na refleksiju, promatra kako se oblaci zatvaraju poput kapaka.
Sunce ljubi zemlju O to je govorila i baka Milka, kad su ljeti na kućnom pragu u Zlataru gledali zalazak. Slabo se sjeća, bio je mali, poslije mu je tata branio odlazak na selo, slao ga u kampove, ali Bilo je tako, nisko sunce stapa se s brijegom.
Sjetio se kako je zadnji put vidio baku Milku staricu, oronulu, izgubljene izubijane duše.
Za to vrijeme baka se miče, kao da se namješta, pa pokaže prstom dolje.
Eno, dolje, konstata.
Što dolje? ne kuži Vjeko.
Tamo skoči, više je mjesta. Ispod je trava, tamo su samo auta. A ovdje je jorgovan, njega nemoj, on raste tu dugo. Vidiš da nam je fino, proliće dolazi Ali tebi, očito, nije stalo. Skočit ćeš hop na asfalt, ljudi će doći, odvest će te. Bit će ljeto bez tebe Možda ipak ne treba? očajno opet doda, briše ruke.
Ne treba što? Nije vaša stvar! I što vi radite na krovu, ovo je opasno, idite kući! puca Vjeko.
A gdje nam je mjesto, sinek? Smetamo svugdje, dok još stojimo na nogama i razum nam je blizu, trpe nas, kasnije Ali dobro, naše vrijeme se broji. Vi ćete dočekati, ako Bog da, a mi još samo malo. Bar da doživimo još koji zalazak
Vjeko se smrknuo. Tata je mrzio starce kad se žale, rugao im se. I Vjeko je mislio isto, ali sad
Idite kući, čekaju vas, traže vas, stvarate probleme, strogo kaže.
Upravo to tata uvijek priča za baku Milku. Stalno nestaje, zaboravlja šporet, kvari susjedstvo.
Sad ću, samo, znaš tebi će biti dosadno bez mene, što? bakica šeretski.
Smislit ću ja nešto! steže Vjeko šake.
Možeš, ali mama se brine.
Neka pati, sama si je kriva! Izbacila je tatu, sada dovlači baku, što ja s tim? Ja imam pravo odlučiti!
Imaš. Ali možda drugačije nije išlo. Nekad treba srušiti baka šapne.
Odrasli misle da su naši gospodari. Odlučuju umjesto nas, biraju, zapovijedaju! viknu Vjeko. Eto, neka bude sama!
Onda će biti kasno, sine. Probaj razgovarati, pitati. Ako i dalje smatraš da ne trebaš biti, skoči. Samo jorgovan pazi. Za nekoga drugoga, ljeto će doći, ti nećeš. Nikada više nećeš. Nikada. Pa ponesi tu tugu, a onda kraj.
Ovo nikada mu odjednom odzvoni, zaguši. Nikada nikada više neće vidjeti tatu, nikada voziti auto, prvi put poljubiti curu, nikada više nitko neće reći da je pametan Nikada. Tri sloga, sedam slova.
Vjeko se preplaši ne za mamu, nego za sebe. I najstrašnije što će boljeti. Baka sigurno zna, ipak je cijeli život proživjela.
Smrklo se, postalo hladno, oblaci su prekrili crvenu prugu zalaska, dimnjaci u tami. Poželi doma. Ali ostaviti baku samu? Kako ona s tog kliskog krova sama dolje?
Hajde, dođite k nama, popit ćemo čaj, ovo je rizično! kaže Vjeko.
Već joj pomaže, povlači je za rukav, ali bakica se upire.
Ne. Tu mi je mjesto. Kod vas bih bila višak. Idi ti.
Ne.
Da! i bakica poskoči, prkosi.
Vjeko, pušući i podrhtavajući, odlazi po mamu.
Ivana sluša zbunjeno sinovljeva objašnjenja, povuče se na krov, tamo gdje joj pokazuje.
Prvo ništa ne vidi, žmiri kroz sumrak, a onda se namršti.
Kakva je to šala, Vjeko? Zašto si me doveo? Ovdje nema nikakve starice.
Bila je! Taman tu! Možda je pala, možda joj je pozlilo
Izađe do ruba, pogleda dolje.
S Ivana ga primi za ruku, pogledava okolo ali dolje su samo prolaznici, upaljeni reflektori, i pas što trči po travi.
Otišla je, je li? pita Vjeko.
Valjda
Govorila je kao baka Milka da sunce ljubi zemlju. Sjećaš se?
Ivana čučne, sjedne na hladan pločast krov. Lice joj omekša, oči bljesnu suzama. Sjećam se. Baka Milka je u domu. Tata je sve riješio papirologijom. Danas sam je išla vidjeti Za večerom je bila kaša, nisu joj dali žlicu zaboravili, nema osoblja. Jela je rukama, plakala i jela. Sramila se pitati Vjeko, oprosti mi. Trebala sam ti sve odmah objasniti. Htjela sam da ti tata ostane dobar. Samo sam htjela da baka bude doma. Njoj nije mjesto u domu; treba biti sa svojima i piti čaj iz svoje šalice
Suza krene niz obraz. Vjeko ne zna kako pomoći pa samo čvrsto zagrli mamu, kao nekad, kad je bio mali i bojao se loših snova. Tada bi dojurio u njezin krevet, ušuljao se pod poplun, plakao. Mama nije pitala, samo ga je mazila i šaptala da će sve biti dobro.
I sada Vjeko šapće Ivani da će biti dobro. Tada je oproštajno, crno pismo već u smeću. Tim gestom, sva njegova nikada su iščezla
Povući baku Milku bilo je teško. Tata je tvrdio da to Ivana radi zbog bakine mirovine, da hoće stan, brani joj ulazak u dom, ali nekako su mu gledali kroz prste.
Na kraju je Nikola doveo javnog bilježnika, baka Milka prepisala stan i vikendicu na sina Kolju. Ivani i Vjeki nije pripalo ništa.
To je bila cijena Babe Milkine slobode.
Daj, vodi je! Stara baba manje više! veselo je rukom mahnuo Nikola. Sad ti je čak lakše.
Baka Milka se tada seli kod njih. Nije bilo lako, ali jedno nikada više nije postojalo. Vjeko i mama nikad neće žaliti što je nisu uzeli k sebi.
Nerijetko bi Vjeko poslije razmišljao o onoj bakici na krovu, na mjestu koje joj nimalo nije pripadalo. Otkud ona baš tada? Dizao je glavu gore, tražio je pogledom po dvorištu, ali je više nikad nije vidio. A ni među susjedima takve žene nije bilo.
Ali ljeti, dok bi gledao zalazak, Vjeko bi se sjetio tih mekanih kovrča i baretke, smiješne na krovu, ali beskrajno potrebne baš taj sumrak. Njih dvoje su se našli oboje na pravom mjestu u pravom trenutku. A da li je ona bila stvarna ili samo priviđenje, Vjeki nije važno: bitno je da će za baku Milku, Ivanu i Vjeku sunce još mnogo puta poljubiti zemlju. Šteta što tata to ne razumije. Za njega su ostali nenormalni, možda i pomaknuti. No, neka misli što želi. On je znanstvenik, za pogreške ima vremena. Nitko još znanstveno nije objasnio ljubav, ona ili jest ili nije. Kod tate je, nažalost, nije biloNakon toga, još dugo nisu pričali o onom danu. Svaki je nosio svoje misli, ali tiha sloga vratila se među njih. Baka Milka sjedila je za stolom na stari način, s maramom zavezanim u čvorić pod bradom, pričala smiješne, ponekad i zbunjujuće stare priče iz Zlatara. A Vjeko je, do u kasne sate, slušao mamino kuckanje pribora, glas njene pjesme u kuhinji i skriveni smijeh kad bi se Milka inatila zbog čaja bez limuna.
Ponekad bi navečer, dok im je kroz prozor ulazila rumen zalaska, Vjeko uhvatio pogled prema krovu, na mjesto gdje je jednom davno s nogama visio rub neodlučnosti. S užasom i olakšanjem shvaćao je da više ne može ni zamisliti kakav je osjećaj biti tamo, na samom kraju. Kao da je onaj sumrak obrisao svu tamu, ostavivši mu više prostora za nove dane, za majčine ruke, bakin smijeh i miris domaćih kolača.
Baka Milka naposljetku nije doživjela sljedeće proljeće, ali ostala je u sjaju svake večeri kada bi Vjeko kroz prozor gledao kako sunce opet poljubi zemlju onu istu, toplu i istinitu, koju će voljeti makar svi znanstvenici svijeta tvrdili suprotno.
I tada bi shvatio: svaki život ima svojih nikada, ali puno je važnije što ostane ono zauvijek u srcu, među svojima, zaista kod kuće.
