Tvrdoglava Marica
Današnji dan počeo je jednako kao i svaki drugi. Upravo sam izašao iz kupaonice, opušten nakon toplog tuša, navukao lagani svileni ogrtač, sjeo za kuhinjski stol i protegnuo ruke, osjećajući kako hladan materijal osvježava moju kožu. U kupaonici je još uvijek bio gust miris ružinog ulja, a para se lijeno razvlačila po prostoriji. Pomislio sam kako bi bilo divno sada biti negdje na selu, istrčati kao od majke rođen na travu iza kuće, viknuti iz sveg glasa i skočiti u hladni ribnjak. Zamišljao sam sebe kako dozivam moju Maju, moju suprugu
Prava mi se osmijeh razvukao na licu zbog ovih nestašnih misli. Popravio sam ručnik što mi je skliznuo na čelo, načinio simpatični turban, posegnuo za bombonom iz zdjelice, promatrao je pa vratio nazad. Zapravo sam žudio za sladoledom i čašom hladnog pjenušca, ali gdje naći tako nešto? Ništa, skuhat ću si čaj.
Baš sam palio šibicu pokraj peći kad netko pokuca na vrata. Stvarno kuca iako zvono na vratima sasvim dobro radi!
Ugasiom šibicu, čvršće stegao pojas ogrtača i turban na glavi, te krenuo prema ulaznim vratima.
Čim sam otvorio, u ruke su mi gurnuli košaru s nečim bijelim i mekanim što se migoljilo ispod pokrivača i mijaukalo.
Dobar dan, zlato, čuvaj ovu dragocjenost! začujem. Iznenađeno sam prihvatio košaricu, a u isto vrijeme domar i krupnija žena počeli su unositi u naš stan s Majom pune balone i kofere. Stvari kao za vojsku! U zavežljajima su nešto zveckalo, čangrljalo i škripalo. Unijeli su i golem lonac, gotovo bure, pa ga još spustili na moje natikače.
Ana! Ano, šta se razvlačiš? Digni se pa da sve posložimo, brzo, kasni mi vlak! zagrmi žena dubokim, pomalo promuklim glasom, a domar samo klimnu, položi još jedan bunt tanjura bez ikakve vrećice, onako, u rukama. Jedan tanjur je, naravno, puknuo, a on samo promrmlja:
Nisam ja, već je bio puknut, samo sam ga donio. Ajde, ja žurim, doći će kamion s pijeskom, ljudi čekaju! Zbogom!
I nesta.
Stojim tako u ogrtaču i turbančiću, grčevito dišem. Je li od šoka, ili od bijesa, teško reći. Onda mi padne na pamet skinuti ručnik, strpam ga negdje u stranu.
U tom času, u dovratku se opet pojavi ona žena, odjene više trenirku i majicu, ošine me pogledom od glave do pete.
Ti si gazda ovdje? Što stojiš ko kip? ispali ona pa se baci izuvati i priđe bliže.
A što treba raditi? I tko ste vi?! provučem iz sebe koliko-toliko dostojanstveno, iako mi je bizarno što sam do prije minutu maštao o ribnjaku i golotinji.
Mi? Mi smo Marica Perković, daj ruku srce, pozdravi se! Tamo iza mene gega se Ana, Ana Barač. Joj, vi gradski svi ste mi slabašni! Nije ti ovo ruka, čista ptičja noga! Kod mene ni kokoš nema takve. Marica prasne u smijeh. Ajde, vodi nas po stanu i donesi nam vode, umirem od žeđi! Ana! Ano, di si, ženo? Muž ti na poslu, ha? Dobro, ništa, doći će, pa ćemo popričati.
Marica krene za mnom kroz hodnik, razgleda sobe, uključi svjetlo u kupaonici. Za nama, s repićem u zraku, hodao je bijeli mačak iz košare.
Muž na poslu. Ali čim dođe prošapćem i čvrsto zatvorim ogrtač u struku.
Neka dođe. Popričat ćemo. Evo, voda, fala! Marica uzme čašu, otpije u jednom gutljaju. Ufff! To je ono pravo! Kako se ti zoveš, zlato?
Maja sam. A vi, molim vas, odmah
Marica me potapša po ramenu.
A mi ćemo odmah jesti. Vrijeme je za ručak, a kod tebe ni stola! Nisi očekivala, ha? Muž isto sigurno nije. No, iznenađenja su začin života. Ana! Prekini tražiti te papuče. Dođi! Ovdje je Maja, njegova žena!
Nepristojno je, Marice, idemo mi van! Zbilja, kaj si ti to napravila, ušli smo ljudima u život, ne žele nas! začuje se iz hodnika.
To je priša! Vas ovdje ne bi smjelo bit! Ispraznite stan, inače zovem pokušam, ali Marica me zaustavi pogledom. Odustanem.
Ti ne viči, prijateljice! I ja mogu zvati, ali ne bi htjela baš cijeloj zgradi objašnjavat! Ajde, ti skupljaj vodu za čaj, a ti Ana, vadi krumpire i polpete iz onih tvojih posuda. Jučer si ih radila, znala sam da u gradu nema niš za pojest. U frižideru ti je miš krepal od gladi! Ana, koji kat hoćeš u frižideru?
Marica dovede iz hodnika, držeći je za ruku kao dijete, Anu, sitnu ženu sa zidanim punđom, u vunenoj vestici, u smeđim hulahopkama i papučama s tratinčicama.
Ja progutam slinu kao da sam na snimanju “Ljeta na selu”.
Meni? Ne znam koji će mi sloj prošapće Ana. Oprosti što smo došle, Marica je sve to zakuvala, ja sam joj pokušala reći da ne ide, ali tvrdoglava!
Ma što se tu zadržavamo, najprije jedemo, onda ćemo pričati! Ruke samo da operem reče Marica i zapuca u kupaonicu.
Ana je u panici skakala oko Marice, pokušavajući je izvući od slavine, pa se kroz suze u očima okrenula prema meni. Oči su mi narasle duplo.
Ne smetaj, Ana! Ma cijela ti je ova kuća tvoja i kupaonica! Hej, vidi, imaš i perilicu! Pa to je luksuz. Da se okupam? A ništa, idemo najprije pojest!
Pomislim što ako se Marica zavali u kadu i zaglavi. Tko bi je izvukao?
Možda je ipak najbolje da ručamo i porazgovaramo predložim. Idemo u kuhinju!
Hoćemo! Što imaš? Da upoznamo se kako spada! Marica sjedne, otrese obamrlu muhu s prozora i krene vaditi tanjure. Daj, nisi valjda neki svetac? Pa i popi nekad proslave!
Počnem postavljati čaše, a ona razvuče stolnjak. Bez stolnjaka je stol gol. Ne ide se gol po ulici! Učite se, djeco!
Evo, ima malo šampanjca od svadbe Hoćete? postavim bocu. Marica već dijeli tanjure, vilice.
E, sad je pravi trenutak! Sipaj nam tvoje mjehuriće, kćeri! naredi.
Otvorim bocu, čep odleti, zamalo ne ozlijedim samu sebe.
Živjeli, na zdravlje i na poznanstvo! zaključi Marica, sipa šampanjac. U pozadini Ana vadi krumpire i mesne okruglice.
Dopustite da pitam: s kim zapravo imam čast? Tko ste vi? gurnem stolicu još korak unazad.
A što, zaboravili smo se predstaviti! nasmije se Marica. Ana je tvoja svekrva! Vlastita krv, draga! podigne čašu.
Drhtajem obuhvatim čašu.
Kako to svekrva? upitam.
Takva je sudbina objasni Marica. Na majici joj je osmijeh velikog mačka koji liči na onog iz košare.
Ali mužu ti je majka Marija Barač Vidjeli smo vaš spomenik na groblju, svake godine ga obiđemo. Ime piše jasno na ploči. Ti si Ana, nije mi jasno protrnem.
Tako to ispadne, draga Majo! promrsi Marica. Svekrva ti je ipak živa i zdrava!
Ana uzdahne, pocrveni pa objasni.
Kčer, naš sin je zamiješao lončiće. Kuću smo prodali, obećao nam je dvoje stanova. Pristala sam. Preselila se Marici u garsonijeru. Nije bilo lako, al’ što ćeš. A onda on nađe neki kurnik, kaže sobica, prijelazno rješenje. Dođem tamo nema vode, smrdljivo. Kad evo, Marica zbrka adrese! Sin stanuje na Topličkoj, a ti si na Topolskoj. Takav smo narod, uvijek sve pobrkamo!
Stajao sam, slušao razne Maricine komentare o životnim peripetijama, a ona iz djetinjstva još doda “pala sam ja s njihanja i od tada loše pamtim”.
Kroz smijeh i suze, žene su pojele, a Ana stidljivo rekla:
Oprostite, idemo nas dvije, nismo vas trebale zamarat. Vraćamo sve nazad!
Taman su pobrale svoje sudove kad u to naiđe Maja i pita:
Čije su ove stvari?
Objasnio sam ukratko što se dogodilo, da su zabunom došle k nama, a mačak Timon je ostao kod nas dok se stan ne riješi.
Maja je pogledala roba što ga Ana pospremi, susprezala se da ne uzme mačka.
Za nekoliko sati Marica se vratila s kamionom i svi smo zajednički prenijeli stvari do kombija.
I što je bilo na kraju? upita Maja.
Glavni ključ je bio kod susjeda, sin s obitelji na moru. Mi dale papire, susjedi nas pustili u stan. Ja sam ostala kod Ane dok se sve ne riješi. Hvala vam za pomoć i ljubavi, mira i zdravlja u kući! viknu Marica, izljubi i mene i Maju.
Dva mjeseca kasnije, došla je po jabuke i na kavu, pohvalila se da je Kosta (Anin sin) priznao svoju zbrku, krivnju svalio na ženu (s kojom se već rastao), a sam je završio u onom razrušenom kurniku “dok ne podijelimo nasljeđe”. Ana je konačno dobila pristojan stan.
Što ima novo kod vas? upita ljubazno.
Sve je dobro reče Maja, skrivajući poglede. Šapnula mi je kasnije da je možda trudna.
Draga moja, nemoj za slano pretjerivat, nemoj! namigne Marica, pruži nam vrećicu hrskavih domaćih jabuka.
Nakon što je otišla, Maja me pogleda:
Da mi nabavimo mačka, bijelog, mekanog, da nas veseli? zamoli.
Samo ako budeš čistila dlake! nasmijah se i zagrlio je.
Danas sam shvatio koliko je lako pogriješiti, ali i koliko je lako sve okrenuti kad imaš toplinu, osmijeh i malo domaćeg humora u životu. U svakom slučaju, nisu sve katastrofe doista katastrofe. Neke su blagoslov u prepoznatljivoj, hrvatskoj, zbunjujućoj svakodnevici.
