Nezgodna majka
Milka Ljubić došla je bez najave. I sama je znala da se to ne radi. Da odrasloj, udanoj kćeri treba prvo poslati poruku, pa nazvati, pa pričekati odgovor, i tek onda krenuti preko cijelog Zagreba s dvije presjedanja. Ali baš je ta svijest ujutro, dok je stajala uz prozor s ohlađenim čajem i gledala mokro dvorište, nju dodatno naljutila. Što znači “treba prvo napisati”? Ona je majka. Ima pravo.
Portafon je zapištao tek iz trećeg pokušaja. Duga pauza, pa glas kćeri, suh, i blago iznenađen:
Mama? Si sama?
Sama sam, Ivanka. Otvori.
Pauza je bila malo preduga. Milka je tišine i pauze sakupljala bolje od uvreda, kao da slaže privatni registar.
Stan Ivanke bio je prilično nov, treću godinu tu, a Milka se još nije naviknula. Ne na stan, stan je bio odličan; prostran, deveti kat, pogled na Maksimir. Nego na miris. Točnije na njegov izostanak. Nikakav miris. Nema sarme, nema bakinih kolača, pa ni malo prženog luka kojeg su svi mrzili, ali barem je govorio da je kuća živa. Ovdje miriše samo na neko neutralno sredstvo za pod, eventualno na kavu iz aparata, a po Milkinom iskustvu to je samo skupa lažna kava.
Ivanka otvara vrata u trenirci, mobitelj u ruci. Kosa joj u repu, lice bez šminke. Trideset i četiri godine, a Milka misli još uvijek njeno dijete. Ali odmah je stigla i manje nježna misao: dijete koje gleda majku kao iznenadni teret.
Donijela sam pitu, kaže Milka i diže torbu.
Mama, rekla sam ti da danas…
To si rekla prošli put. Što imate danas, više ne pamtim.
Domagoj radi od doma. Ima pozive do tri.
Neću smetati.
Ivanka se sklanja. Ne odmah, ali se skloni.
Kuhinja kod Ivanke bila je bijela. Sve. Elementi, ploča, pločice, frižider s metalnom ručkom, stol i nigdje ničeg viška. Niti jedna šalica zabunom ostavljena. Niti krpa na rubu sudopera. Niti mrvica. Milka spušta torbu, shvaća da je opet ljubi ali i bode kombinacija divljenja, zavisti i tuge.
Sjedni, ja kuham vodu veli Ivanka, ne gledajući je.
Sjest ću. Samo reci di sa pitom. Može na dasku?
Može, ali ne tu, ta je za sirovo meso, imam boje za razliku. Uzmi sivu.
Milka uzima sivu dasku, stavlja pitu, još toplu pod krpom. Ustane, ne zna kamo s rukama.
S kupusom je. Znam da voliš.
Mama, rekla sam ti da ne jedem brašno. Pričale smo.
Pričale, prije mjesec dana. Nisam znala da je ozbiljno.
Nije “ozbiljno”, nego moj izbor.
Riječ “izbor” Ivanka izgovara s posebnom energijom. Milka je to već davno uhvatila, kao da Ivanka taj pojam drži spremnog kao štit.
Dobro, reče Milka. Domagoj će pojesti. Ili ćeš sutra podgrijat. S kupusom je bolja drugi dan.
Ivanka stavlja dvije šalice na stol. Aparat za kavu zavija, i miris kave malo ojača. Milka gleda bijelu ploču i shvaća da ne pamti kad su zadnji put ona i kći sjedile bez napetosti. Samo sjedile. Ne zbog potrebe, ne zbog povoda.
Smršavila si, izusti konačno.
Nisam. Isto sam bila još prošle godine.
Meni se ne čini.
Mama. Ivanka digne pogled, a u njemu ona umornost koju Milka zna čitati. Ajmo ne oko kila.
Nisam počela. Samo sam rekla.
Ti uvijek “samo kažeš”. A onda bude početak rasprave.
Milka obuhvati šalicu dlanovima. Kava joj zapravo i nije loša. Gorka i jaka kakvu voli. Možda i nije tako lažna.
Nisam došla svađat se, kaže tiho.
Dobro.
Došla sam jer te dugo nisam vidjela. Tri tjedna.
Mama, čule smo se u nedjelju.
Telefonom. Nije isto.
Ivanka šuti. Pije gutljaj kave. Milka joj gleda ruke. Dugi, dotjerani prsti, kratki prozirni lak. Takve ruke je imala njena majka, baka Jela. I ona sama, dok nisu postale grublje, natečeni zglobovi, vječno suhe, bez obzira na kremu.
Ivanka, krene Milka.
Mama.
Obje stanu.
Ti pričaj, predloži Milka.
Ne, ti
Htjela sam pitat za Novu. Dolazite li vi meni?
Pauza. Opet ona duga, koju Milka čuva kao suho cvijeće.
Nismo odlučili još, kaže Ivanka.
Studeni je već.
Mama, do Nove godine mjesec i pol.
Meni je to hitno. Moram planirat. Kupi, skuhaj.
Kužim. Javim čim odlučimo.
Dobro, kaže Milka. Glas joj je miran, ali iznutra se nešto klimnu. Kamencic, puno manji od pite, ali se kotrlja. Znači, javite. Kao što je vaš običaj.
Što znači “vaš običaj”?
Ništa. Samo konstatiram.
Mama. Ivanka stavi šalicu uz tihi nedvosmisleni zvuk. Opet tvoje.
Što “opet”?
Kažeš neutralno, a ton ti je Zna se da nije neutralno. Samo ne izgovaraš naglas.
Milka gleda kćer. Pa pitu pod krpom. Pa bijelu ploču.
Možda, kaže.
***
Odlazi za sat vremena. Pita ostaje, pomalo splasnula pod krpom na sivoj dasci. Domagoj ne izlazi iz sobe. Ivanka je isprati, zagrle se, onako brzinski kao ljudi koji važne osjećaje ne izgovaraju na glas.
U liftu Milka pronađe stari račun u džepu, pa ga počne gnječiti prstima. Bez razloga. Samo da nešto radi rukama.
Van piri slaba kiša. Stoji pod nadstrešnicom, zakopčava kaput, misli: Eterni meh. Ideš s pitom, vraćaš se prazna. Nije do praznih ruku. Nego do onog teškog praznog iznutra, što ga ne ubaciš u torbu i ne ostaviš kod kuće.
Trideset i četiri godine uzgajaš nekoga. Trideset četiri.
Ne, nekorektna misao, kaže sebi Milka. Zna ona kad nije pravedna. To ne znači da će tu misao izbaciti. Samo primijećuje je.
***
Doma prvo vadi jučeršnju juhu iz frižidera, stavlja grijati. Stan običan, dvosoban, zgrada iz 1984. godine. Kuhinja mala, prozor na dvorište. Na prozoru tri lonca pelargonija. Jedna cvate, dvije ne. Na stolu vazda plastični stolnjak s uzorkom, rubovi izlizani. Milka ga mijenja svake dvije godine, uvijek sličnog uzorka, sama ne zna zašto.
Juha vrije. Gasi plin, sipa u tanjur, sjedi.
Ne da joj se jesti.
Opet misli na Ivankinu kuhinju. Tu bijelinu, koja ju ljuti. Zašto ljuti? Čistoća je u redu. Red isto. Njena mama, baka Jela, isto je voljela red. Ali na bakinoj kuhinji uvijek je bila slanica u obliku pijetla, kupljena još davno na nekom sajmu, izgrebana, ali Jela je nikad nije bacala. “Zaslanjen si skroz, ali pijetlića se ne baca”, govorila je.
U Ivankinoj kuhinji ništa nije tako zasoljeno iznutra. Sve je pod konac, pravilno, efikasno. Daske za meso, za povrće, za ostatak. Sve ima mjesto, a to mjesto mentalno označeno. Milka razumije: takva je Ivanka. I što tu ima loše? Ništa. Samo hladno.
Ne budi nepravedna, opet sebi veli Milka. Ima ona svoj život, posao, svog Domagoja i pozive do tri. Ti si došla napamet, i znaš to.
Ali u grudima je drugi glas: ja sam mama. Nisam strankinja. Zašto se naručivati?
Tu borbu vodi sama sa sobom već tri godine, otkako se Ivanka preselila i očito kutije s robom zamijenila i novim pravilima. Pravilima koje joj nitko nije pojasnio, ali ih mora slijediti.
Ustaje, pere tanjur. Pa uzima brašno, maslac, iz ormarića kvasac. Ruke same rade, pamćenje mišića. Ponekad tijesto mijesiš ne da jedeš, nego samo da ruke nešto rade, kad glava šteka.
Kvasac je svježi, mala kocka. Otopi ga u toploj vodi sa žlicom šećera. Dok čeka da zapjenuša, gleda van. Dvorište, dječje igralište prazno, kiša i dalje. Na klupi pod nadstrešnicom sjedi susjeda Zorica s malim jazavčarom.
Zorica je sedamdesetdvoje, živi sama. Djeca po bijelom svijetu. Sin u Puli, kći u Austriji. Jave se, kaže Zorica, ali poziv je poziv. Milka klima, a sad kima dublje nego prošle godine.
Kvasac spreman. Ubacuje brašno, počinje mijesiti.
Tijesto prvo grubo, lijepi se za ruke, za stol. Milka posipa brašnom, radi dalje. Postaje elastično, toplo. Poznato kao vlastiti dlan.
Razmišlja dok mijesi.
Zapravo nije sve počelo prije tri godine, to si samo olakšava. Počelo je otkako je Ivanki bilo 27 i prvi put je rekla: “Mama, mogu sama.” Nije grubo, jednostavno. Oko neke sitnice. Mislim da je htjela ići sama doktoru. Obični sistematski. “Mogu sama”. Milka se tada istinski naljutila, tjedan dana. Jer tom “mogu sama” čula je “Ne trebaš mi više”.
A Ivanka je vjerojatno samo htjela reći: “Odrasla sam”.
Možda se cijeli život ne razumiju u istim riječima.
Tijesto pokrila krpom, ostavila da dozrije. Sjedila za stolom, sklopljenih ruku.
U stanu tišina. Dobra, vlastita tišina. Navikla na nju zadnjih šest godina, otkad je Dragan otišao. Ne, nije “otišao”. Umro je. Mora to reći, da ne zamagljuje. Umro je, i tako treba biti imenovano. Samo danas Milka ne želi puno o tome.
Ali padne joj napamet.
Dragan je bio mekan čovjek. Nije bio slab, samo blag kao tijesto. S njim je bilo lako. Znao je slušati Ivanku i ne stati ni na čiju stranu. “Obje ste u pravu. I obje niste. Normalno.”, znao je reći. Milka bi se ljutila na to, sad misli da je bio pametniji od njih obje.
Nakon njega Ivanka se nekako promijenila. Ne odmah, postepeno. Kao da su bez oca nestali mostovi za neke razgovore. Bez mosta svatko na svom kraju.
Nakon sat vremena otkriva tijesto. Dobro, uzdiglo se, ima onaj kiselkasti miris djetinjstva. Udiše duboko. Oblikuje pogačice.
Onda zove Ivanka.
Milka obriše ruke, uzme mobitel, prsti mokri od brašna.
Halo.
Mama, stigla si dobro?
Dobro. Kiša bila, ali ništa strašno.
Ok. Pauza. Želim ti reći Domagoj i ja smo ipak probali pitu. Jako je fina. Super ti stvarno ide s kupusom.
Milka zastane. Gleda pogačice poredane na dasci.
Hvala, kaže. Prije si je jako voljela.
Volim i sad. Samo pazim na gluten.
Aha.
Nemoj se ljutit.
Ne ljutim se.
Mama.
Ivanka.
Malo tišine, ali tip drugačije. Ne ona hladna, poput početka dana, nego pomalo topla.
Zvat ću vikendom, kaže Ivanka. Da normalno popričamo.
Dobro, zovi.
Milka još dugo gleda pogačice. Onda ih stavlja peći.
***
Sljedeći tjedan zove Ivanka, kao što je i obećala. Popričaju normalno sedam minuta, poslije nešto krene krivo.
Krene ništa posebno. Milka pita treba li pomoći s pospremanjem pred prijateljičin rođendan. Ivanka kaže sve će sami. Milka kaže, ma ja samo nudim. Ivanka uzvraća: kad ti “samo nudiš”, to znači da očekuješ nered. Milka negira. Ivanka zaključuje: “Ti to stalno.” Milka: “Kako to stalno?” Ivanka počne objašnjavat, i ubrzo se uhvati riječ “kontrola”.
Kontrola? Milka ponovi. Ako ponudim pomoć, to je kontrola?
Ne prvi put. Uvijek. Dolaziš bez najave. Donosiš hranu koju ne tražim. Pitaš za Novu godinu sredinom studenog, da se sve planira po tvom.
Po mom?
Po svom rasporedu. Po onom što ti želiš. Mama, ti ne pitaš što hoću ja. Samo javljaš što će biti.
Milka sjedi u kuhinji, mobitel drži s obje ruke. Pelargonija pod prozorom malo prozračna, jedna otpustila nekoliko latica.
Ja ne javljam, kaže ravnim glasom koji postaje teret.
Mama. Došla si jučer nepozvana.
Ja sam ti majka.
Znam da si mi majka.
Znači ne mogu doći?
Možeš. Samo nazovi.
Da se pripremiš? Na majku?
Da znam očekivati! Ivankin glas poskoči i Milka zna, sad više ne može skrivati što osjeća predugo se držala. Dođeš, gledaš moju kuhinju, gledaš mene, i stalno osjećam da me procjenjuješ. Što god radim, nikad ne zadovoljava standard koji ja ni ne znam.
Kakav standard? Milka osjeti da ju je nešto zabolilo.
Sama si ga postavila. Mama, došla si i rekla da sam smršavila.
Jer jesi smršavila!
Jer si provjerila kako izgledam i našla zamjerku. Uvijek nalaziš zamjerku. Hrana, red, nisi odlučila za Novu. Dođeš s pitom kao s prekorom.
Sad joj je već dosta.
S prekorom, Milka ponovi tiho, prijeteće. Pečem pitu od pet ujutro, vučem ju kroz cijeli grad jer znam da si je voljela. I to ti je prekor?
Mama
Ne. Sama si rekla, pa odgovaram. Pekla sam pite cijeli život. Kad si bila bolesna, dok si imala ispit, kad si plakala zbog Antuna, niste izlazila tri dana, donijela sam pitu i pojela si pola u jednom dahu. Sjećaš se toga?
Tišina.
Sjećaš se ili ne?
Sjećam se, tiho kaže Ivanka.
Sad je to prekor i kontrola? Dobro. Jasno mi je.
Mama, izvrćeš sve.
Možda. Milka ustaje, prolazi do prozora. Dvorište prazno. Nema Zorice ni psa. Možda sve izvrtim. Možda si odrasla i sad ti je dosadna majka koja pamti što si voljela.
Nije fer.
Znam. Oprosti.
Prva prekine. Čeka malo, hoće li Ivanka nazvati. Ivanka ne zove.
***
Prođu dva tjedna.
Za Milku naopako vrijeme. Nikad nisu toliko dugo šutjele, ni nakon jačih svađa. U pravilu bi netko treći ili četvrti dan javio nešto usputno: “Ej, kako se zove onaj lijek za…” ili “Mama, našla sam neki tvoj šal, tražiš li ga?” Sitnice, ali one rade. Put nazad bez izgovorenog važnog.
Ovaj put ni sitnice. Ni s jedne strane.
Milka ide na posao. Radi u gradskoj knjižnici, tri dana tjedno, i to ju održava. Knjige voli stvarno, još više čitatelje. Postoji jedna stara korisnica, gđa. Nada, 68, stalno posuđuje krimiće i uvijek Milki prepriča kraj prije nego što pita je li pročitala. Milki to ne smeta, paše joj to bezazleno društvo.
Na drugi tjedan šutnje ipak šalje Ivanki poruku. Ne zove, nego piše. Nešto što ju je Ivanka rekla u vezi poziva pošteno je dirnulo, ne bi ni priznala naglas.
Piše: “Ivanka, kako si?”
Tri riječi. Čeka.
Nakon četiri sata odgovor: “Dobro, mama. Puno posla. Ti?”
“Ja isto dobro.” Doda: “Sad radim tijesto za pite, zahladilo je.”
Ivanka pošalje smajlić. Onaj klasični, žuti, nasmijan.
Milka bulji u njega. Ne zna što s tim. Je li to mir ili samo pristojnost? Smajliće ne zna tumačiti kao što tumači pauze.
Ovu pitu danas pojede sama. Komadić dnevno, s čajem.
***
Krajem studenog zove Ivanka.
Nije poruka, baš zove. Milka je tada u knjižnici, šmugne iza u spremište.
Mama, imam pitanje.
Slušam.
Možeš mi pokazati kako se radi tvoje tijesto? Pravo, na pitu.
Milka šuti sekundu.
Mogu. Kad?
Vikendom? Domagoj i ja bi došli, on ti već dugo želi doći u goste, nikako stignut.
Dobro, kaže Milka. Dođite.
Spusti mobitel, stoji u spremištu među starim časopisima i smiješi se. Ne jako, ali iskreno.
***
Dođu oko podneva.
Milka ustane već u osam. Ne jer mora, nego jer ne može spavati. Po stanu čisti, iako već blista. Briše prašinu s mjesta gdje je nema. Mijenja stolnjak, onaj novi čuva još od ljeta, s krupnijim cvijećem. Izvadi šalice, one prave, iz ormara. Nisu svečane, ali plave s bijelim šarama, kupljene još davno na tržnici u Zaprešiću na izletu s Draganom prije dvadeset godina.
U pola dvanaest kuha vodu za čaj a shvati da još nije vrijeme. Gasi vodu.
Dvanaest bez deset zvoni portafon.
Domagoj je visok, pomalo stidljiv. Milka misli, samo pred njom je takav. Nosi grožđe i nešto u vrećici. Ispostavi se kefir, najobičniji, u vrećici.
Ivanka rekla da treba za tijesto, objašnjava. Nisam znao koji, uzeo sam obični.
Tako i treba, veli Milka. Ajde odloži, skini kaput.
Ivanka grli majku na vratima. Ne kratko, nego onako pravo. Milka osjeti miris njenih laganih parfema, kosa joj škaklja obraz. Ne izgovaraju ništa. Nekad ni ne treba.
U kuhinji odmah gužva. Za dvoje taman, za troje tijesno. Domagoj ode u dnevnu, gleda nešto na mobitelu, iz pristojnosti. Milka slaže sastojke po stolu.
Slušaj sad: kvasac uzmi svjež, ne suhi.
Koja je razlika?
Rezultat. Suhi je lakši, svježi bolji. Tijesto bude… živo, nasmije se Milka svojoj riječi.
A gdje kupuješ svježi? Nema ga svugdje.
Na tržnici, kod Patačića. U mliječnom dućanu. Razlomi kocku, širi se poznati kiselkasti miris. Ponjuši.
Ivanka ponjuši.
Tako je kod tebe doma uvijek mirisalo kad sam bila mala, kaže.
Da. I kod bake Jela.
Sjećam se, subotom uvijek pite.
Baka pekla subotom, da.
Nekoliko trenutaka tiho. Ali dobra tišina, s mirisom kvasca.
Otopi u toploj vodi. Ne vrućoj. Prstom osjeti da je toplije od ruke. Vruće ubija kvasac, njima treba ugodna toplina.
Kako znaš da je prava?
Prstom. Zaboravi termometre. Prst najbolji mjerač.
Ivanka umoči prst.
Dobro?
Dodaj malo hladne. Sad šećer, tek mrvicu. Za kvasac, da radi.
Dvije rade zajedno. Milka naređuje, Ivanka radi. Nekad pogriješi, Milka samo uzme ruku i pokrene sama, bez riječi. Ta gesta je stara kao one iz djetinjstva, kad Ivanka nije znala zakopčati dugme.
Brašno ide postepeno, objašnjava Milka. Ne sve odjednom. Pratiš, tijesto se samo javi kad je dosta.
Kako se javi?
Ne lijepi se više. Postane klisko, glatko. Nema pravila, to je osjećaj.
Ja volim točne recepte, prizna Ivanka. Grami, minute, sve mjerljivo.
Znam. Milka kaže bez kritike. Ali tijesto ne voli točnost. Voli pažnju.
Ivanka se trudi. Isprva nespretno, tijesto bježi, bježi i brašno svuda.
Ne žuri. Ima svoj ritam.
Toplo je.
Jer je živo.
Domagoj proviri.
Čaj?
Skuhaj sam, Domagoj. Voda i čaj u plavoj kutiji.
On kimne, pronađe sve, pita gdje je šećer. Milka pokaže. On donese, ostavi, izvanjen.
Dobar je, šapne Milka.
Ivanka mijesi.
Jest, bez ograde ili napetosti. Samo jednostavno jest.
Znam da znam biti naporna.
Ivanka pogleda.
Mama.
Ne, pusti mene. Znam da zapovijedam. Nekad ne shvaćam da radim kontrolu, ali kad si spomenula, razmišljala sam dugo. I skužila vjerojatno je. Kontroliram.
Ja sam isto započne Ivanka. Ja sam preoštro. Ono za pitu, da je prekor nije bilo fair. Samo si donijela pitu.
I to ne najavljeno.
E pa, meni je teško s iznenadnim dolascima, priznajem. Nisam htjela reći da si ti loša, nego da meni bude teško.
Milka gleda kćerine ruke pune brašna. Manžeta i zapešće zabijeljeni.
Uvaljala si se.
Vidim.
Operi odmah manžetu.
Mama.
Tiho sam.
Obje se nasmiju. Tiho, ali iskreno. Smijeh izlazi sam od sebe.
Kad tate više nije bilo Milka krene reći pa zastane. Kad njega više nije, treba mi mjesto s tom pažnjom što sam za njega radila. Nije nestala, samo više ne znam kud s njom.
Ivanka stane. Ruke miruju u tijestu.
Razumijem, kaže.
Samo tebe imam. Kome drugome.
Razumijem.
To nije opravdanje. Samo objašnjenje.
Znam razliku.
Tijesto je spremno. Milka ga pokrije, ostavi pored stare peći. Ivanka pere ruke, trlja mrlju brašna na rukavu.
Ostaje fleka, reče Milka.
Neka. Dobra fleka.
***
Uz čaj Domagoj priča nešto smiješno iz firme, kako je krivo stigao u ured. Milka se iskreno smije. Ivanka s glavom naslonjenom na ruku gleda malo muža, malo majku, i nešto toplo, nenazvano je u tom pogledu.
Kad su pite u pećnici, miris se širi kroz stan. Ivanka stane uz prozor.
Pelargonija je procvala.
Ta jedna, da. Druge dvije misle svoj film.
Fali im možda nešto?
Sve sam im pokušala. Više ne znam što.
Ivanka godinama na listu.
Možda nije još njihov trenutak.
Možda.
***
Pite su sjajne. Ivanka pojede dvije, pa treću i na kraju veli: “Ne vrijedi, ja sam ih radila.” Milka se pravi da nije čula za “gluten”. Ivanka ignorira to što je pojela.
Nakon ručka Domagoj ode u dućan po nešto, Milki nejasno što. One dvije raspremanju. Ivanka pere, Milka briše.
Mama, sjećaš se kad smo se zakačile oko mog fakulteta?
Pri upisu?
Da. Ti si htjela da idem na Učiteljski, ja otišla na Ekonomiju.
Sjećam se. Bila sam sigurna da ćeš žaliti.
Nisam.
Vidim.
Tad si dva tjedna šutjela sa mnom.
Tri dana. Ne dva tjedna.
Mama. Minimalno deset dana.
Milka briše tanjur.
Možda. Bila sam uvjerena da znam najbolje.
Ti uvijek misliš da znaš najbolje.
Nije baš uvijek.
Gotovo uvijek, ispravi je Ivanka bez gorčine.
Možda. Tata je to isto govorio. Da u sebe vjerujem previše, a u druge premalo.
Ivanka pruži još jedan tanjur.
Sad znaš najbolje kako mi trebamo živjeti?
Pitanje je direktno. Milka tanjur suši, već je bio gotovo suh.
Ne, kaže. Ne znam više. Ne volim što jedete iz kutije, što kod vas ništa ne miriši na kuću, što je sterilno. Ali to je moj dojam. Nije istina.
Neočekivano iskreno, veli Ivanka.
Trudim se.
Ja zapravo volim tvoj način. Kod tebe uvijek nešto miriše hrana, cvijeće, dom. Ja ne znam postići to. Kod mene nema, ne uspijevam.
Ti si samo drugačija.
Ili još nisam naučila.
Danas si naučila tijesto, veli Milka.
Jedno tijesto.
Zasad dosta.
Ivanka briše ruke u krpu onu istu u koju je Milka nosila pitu prošli put. Krpa je ostala kod Ivanke, nije ju vratila. Milka primijeti i ne komentira.
Mama, za Novu godinu. Mi bismo k tebi. Ako si za.
Milka odlaže posljednju šalicu.
Naravno da sam za.
Mogu li i ja nešto napraviti? Skuhati stvarno, ne iz kutije.
Možeš.
Nauči me još nešto?
Hoću.
Ne grle se ponovo. Samo stoje zajedno u maloj, toploj kuhinji gdje je miris svježih pita još osjetan, zrak treperi od tijesta. Vani je već mrak, prosinac doslovce pred vratima, dvorište sjaji pod svjetlom lampi.
Vraća se Domagoj. Nosi mandarine. Ništa posebno, nitko nije tražio. Stavlja ih na stol, i miris se odmah širi; kiselo svjež, preklapa se s toplim tijestom.
Mandarine, kaže Ivanka.
Dohvatio, Domagoj slegne ramenima. Sad miriši na Novu godinu.
Milka uzima mandarinu. Ljušti, daje krišku Ivanki, pa Domagoju, pa sebi.
Jedemo u tišini.
***
Uvečer, kad su otišli, Milka još jednom pere suđe, samo radi reda. U dnevnoj sobi upali lampu, otvori knjigu nečitanu već tri tjedna. Pročita par redaka.
Ostavi knjigu.
Sjede u tišini i misli o tijestu. Da je tijesto živo. Ne smiješ ga ostaviti predugo prekisne, onda više nema pomoći. A žuriti ne treba. Treba mu vremena, topline, zraka.
Misli kako ne zna je li sad sve dobro. Vjerojatno nije. Ivanka će opet nekad biti svoja. I ona će opet jednom doći bez poziva. Uvijek će biti malo nezgrapno, jer su različite, jer su i slične; jer su majka i kći, a to su odnosi koji uvijek malo škripe.
Ali danas su mijesile tijesto skupa. I uspjelo je.
Pelargonije na prozoru su u mraku. Ona što cvate, sklopila latice. Druge dvije, jednostavno čekaju svoje vrijeme.
Milka ne pali svjetlo u kuhinji. Gleda ih iz sobe i misli: možda im samo još nije došao red.
Možda će ipak doći.
