Majčina garsonijera
Cijelo jutro Marija je pokušavala posložiti misli, dok je Ivan sjedio nasuprot nje s mobitelom u ruci. Vidjela je kako po stoti put čita poruku svoje majke. Znala je što će uslijediti, kao da se već ponavlja scena koju sanja iz noći u noć.
– Opet je pisala, – promrmljao je, a da nije ni podigao pogled.
– Vidjela sam. Već si ju tri puta pročitao.
– Ma, Marija, ne moraš odmah tako. Ona je sama, loše joj je.
– Ivane, loše joj je svakog ponedjeljka. I svakog petka. Ponekad i srijedom.
Odložio je mobitel na stol. Taj stari stol su pronašli na Britancu na sajmu i Marija je još uvijek ponekad pod prstom osjetila onaj urezani natpis kojeg je nekad dijete tamo napisalo. Taj im je stol bio kao pristanak, kao sidro; mali stan kojeg su unajmljivali bio je njihov, čak i miris kave ujutro pripadao je samo njima.
– Kaže, opet ima tlak.
– Znam, rekao si mi i prošli put. I onaj prije.
– Ne možeš to tako, – protrljao je lice. – Ipak joj je teško. Majka je.
– Nisam rekla da joj ne treba pomoći. Ali imamo svoj život. Tako smo se dogovorili.
Ustao je i otišao do prozora. S vanjske strane padala je mokra listopadska kiša po krovovima, a dolje je netko vukao tešku vrećicu kroz lokve.
– Predlaže da se preselimo kod nje, – šapnuo je.
Marija nije odmah odgovorila. Povukla je gutljaj kave, iako je bila hladna.
– Čula sam, – konačno reče. – I ranije je predlagala.
– Ovaj put misli ozbiljno. Piše mi da joj je teško samoj u trosobnom stanu. Kaže, mjesta ima za sve.
– Mjesta… – izgovorila je to polako, kao kroz san. – Najvažniji argument.
– Marija…
– Što? Samo govorim što mislim, kao uvijek.
Okrenuo se prema njoj. Gledajući ga tada, s 34 godine, s tom polusnenom zbunjenošću, Marija je u njemu svaki put nanovo vidjela dječaka koji nije siguran smije li biti odrasla osoba. Voljela ga je možda baš zato što ju je sve ovo boljelo kao san koji nikako da prođe.
– Samo razmisli, – zamolio je.
– Već razmišljam. Od prvog trenutka kada si progovorio.
Odšutjeli su. Marija je natočila novu kavu, onu prvu ohladila, pa prolila. Stan je bio malen, ali bio je njihov. U šest mjeseci koliko su tu, svaki je kutak postao poznat i domaći. I ona treća daska ispred kupaonice što škripi, postala im je kao član obitelji.
– Razgovaraj s njom sam, – rekla je Marija. – Objasni joj.
– Što da objasnim?
– Da nam je dobro. Da je posjećujemo, pomažemo joj. Da se nećemo seliti.
– Neće razumjeti. Već misli da ju ostavljamo da umre sama.
– Ivan, ona je penzionerka s tlakom, koja to zna jako slikovito opisati. Nije to isto kao istinska bol.
Nije odgovorio, samo je gledao kroz prozor. Marija je znala da rasprava nije završena da on jednostavno tone duboko u sebe, kao uvijek kad ne zna ni kako bi priznao ni kako bi osporio.
Njegova majka zvala se Vesna Petrović. Pedeset osam godina, mirovina od prošle godine, veliki nasljeđeni trosobni stan u mirnom dijelu Jaruna. Marija ju je upoznala odmah na početku njihove veze još dvije godine ranije. Prvi susreti bili su sasvim pristojni: čaj, razgovor o poslu, pohvale za sarma. Tek kasnije počela je primjećivati nijanse, ali je samu sebe uvjeravala da previše traži dlaku u jajetu.
Imala je tada trideset. Radila je u malom arhitektonskom uredu, crtala je projekte i tu i tamo obilazila gradilišta. Voljela je posao, iako joj plaća nije bila bajna. Ivan je bio inženjer u tvornici. Upoznali su se slučajno, na rođendanu zajedničkog prijatelja, kad su se sporječkali oko kultnog filma, pa od tada nisu prošli ni dan bez razgovora. Vjenčali su se skromno, bez pompe, odmah uzeli stan u najam oboje su htjeli konačno nešto svoje.
Tih prvih šest mjeseci bilo im je doista lijepo. Iskreno lijepo ne zato što je bilo savršeno, nego što su nesporazumi bili njihovi i rješavali ih zajedno, bez tuđeg upliva.
Vesna je zvala svaka tri dana. Onda češće. Pa još češće.
Marija bi slušala kako Ivan telefonira s majkom, a glas bi mu tada vremenom postao mekši, ponešto kriv, ponešto nemoćan. Bio je to glas čovjeka kojeg netko neprestano povlači unatrag u nešto što je već prerastao.
Dva tjedna nakon onog razgovora uz prozor, Ivan je opet donio istu temu.
– Bio sam kod nje u nedjelju.
– Znam, spomenuo si.
– Marija, stvarno ne izgleda dobro.
– To kažeš svaki put.
– Kažem jer svaki put zaista to vidim. Smršavila je. Stan joj je neuredan. Kaže da joj je teško biti sama.
Marija je spustila knjigu.
– Dobro, što predlažeš? Da joj nađemo nekoga da joj pomaže, češće svraćaš, ili ipak da se preselimo?
– Čini mi se da bi preseljenje bilo ispravno.
Gledala ga je dugo.
– Ivan, prije pola godine naši smo ovaj stan. Upravo zato da živimo sami.
– Razumijem…
– Razumiješ, ali opet predlažeš da se preselimo.
– Možda bude privremeno. Dok se oporavi.
– Privremeno ponovila je tu riječ s dozom snolikog prijezira. – Poslušaj sam sebe.
– Pa nije to ništa strašno. Tri sobe, imat ćemo svoju. Uštedjet ćemo na najmu. Bit ćemo blizu nje.
– Nemam riječi, Ivan.
– Molim te, samo bez emocija.
Ustala je i otišla u kuhinju. Gledala je svoje ruke, misleći kako Ivan ‘bez emocija’ smatra da su njene protuargumente samo hir, a ne nešto što zaista postoji.
Te noći jedva je spavala. Slušala je njegovo spokojno disanje. Ivan je mogao usnuti u bilo kojoj situaciji; nekad joj se to činilo supermoći.
Pogla je za mjesec dana. Ne zato jer je prelomila. Jer ju je boljelo gledati Ivana ovako rastrganog. Jer ga je voljela i nije željela biti uzrok razdora s majkom. Jer je uvjerila samu sebe da odrasla osoba može s bilo kim, kad baš mora.
– Dobro, – izrekla je jednog jutra.
Pogledao ju je začuđeno.
– Dobro, pristajem probati. Ali pod uvjetom: o pravilima se dogovaramo sad. Naša soba je naša, ne ulazi se bez kucanja. Važne odluke dogovaramo zajedno, a ne s tvojom mamom. I ako za tri mjeseca kažem da odlazimo odlazimo, bez rasprave.
– Ovo zvuči kao ugovor.
– Ivan, to su moji uvjeti. Ili tako, ili nikako.
Utihnuo je, pa klimnuo.
– Dogovoreno.
Vjerovala mu je. To joj je možda i bio najveći talent vjerovati, čak i kad joj nešto iznutra tiho kaže: “pričekaj malo”.
Preselili su se u studenom. Vesna ih je dočekala na vratima u cvjetnom kućnom ogrtaču, vesela, na stolu još vruća pita od jabuka. Stan je uistinu bio velik. Visoki stropovi, starinski namještaj, miris lavande iz malih vrećica u ormarima.
– Eto, bravo djeco govorila je Vesna, grleći sina, a Mariju gledala ispod oka, pogledom za koji još nije našla riječ.
Prvih tjedana gotovo da bi se moglo reći da je bilo u redu. Vesna je kuhala svima, pospremala, raspitivala se o danu. Marija je bila pristojna, zahvaljivala, pomagala. Navečer su se zatvarali u svoju sobicu, imali privid odvojenog svijeta.
Onda su počele sitnice.
Prvo Vesna “slučajno” prestane kucati prije ulaska. Zaboravljala, rekla bi, nije namjerno. Marija je sebi ponavljala: stara žena, živi drukčije, ima svoje navike. Potom je pomaknula stvari u kuhinji (“onako kako je bolje”), pa dodavala svoje začine u jela koja Marija kuha, bez pitanja.
– Gospođo Vesna, već sam posolila.
– Znam, znam, samo malo. Pa nećeš se ljutiti.
To joj je bila omiljena rečenica. “Nećeš se valjda uvrijediti.”
Marija nije bila uvrijeđena. Ne naglas. Tamo negdje duboko, sve se nešto skupljalo, poput čvora u snu iz djetinjstva.
– Ivan, tvoja mama opet nije pokucala.
– Ma nije namjerno…
– Ali dogovorili smo se.
– Razgovarat ću s njom.
Je li razgovarao, Marija nikad nije saznala. Ako i jest, nema koristi. Kucanje nije postalo navika, baš naprotiv.
U prosincu, tri tjedna prije Božića, dogodio se prvi pravi razgovor.
Marija bi došla kući umorna, taj dan je na poslu bio neugodan sastanak. Željela je šutjeti, popiti čaj i skriti se u magli misli. Ali u kuhinji je zatekla Vesnu, s mobitelom na uhu, i uz vlastito prezime. Zastala je.
– Ma nije loša, – pričala je Vesna u slušalicu, – ima karakter, sve šuti, sve sama hoće. Ja samo dobro hoću, a gledaj ju kako da sam joj neprijatelj. A Ivanko, znaš kakav je, samo vidi što želi vidjeti, uvijek je takav bio.
Marija se povukla u sobu. Sjedila je i po prvi put nije znala je li ispravno progovoriti ili šutjeti. Do jutra nije prošlo.
Vesna je za doručkom bila draga, gurala palačinke, raspitivala se o poslu. Ivan se smješkao, a ona je kratko odgovarala, pitajući se s kim Vesna priča o njima i što o njima zapravo govori.
Božićni i novogodišnji blagdani bili su nešto posebno.
Novu godinu su čekali zajedno, u četvero došla je Ivanova sestra Lucija s mužem. Lucija je bila šest godina starija, živjela u Velikoj Gorici, govorila glasno i uvijek znala pravi odgovor.
– Marija, baš si lijepa, – rekla je, no klima glavom je kao da zaista misli suprotno. – Malo umornija, ali dobro.
– Posao…
– Znam te ja, posalo, – odmahnula je Lucija, kao da to znači nešto veće od posla.
Za stolom Vesna je pričala sve o susjedima, cijenama, zdravlju. Marija je osjećala tu posebnu vezu triju članova obitelji, zajednički jezik koji za nju nije imao prijevod. Ivan se smijao majčinim šalama glasnije nego inače.
Kasnije, kad su ostali sami, šaptala je Ivanu:
– Nije mi ovdje dobro.
– Ma to je samo na početku. Moraš se priviknuti.
– Znaš naš dogovor. Tri mjeseca.
– Pa tek smo doselili.
– Doselili u studenom. Uskoro će biti tri mjeseca.
– Ajde, još malo.
Nije nastavila. Legla je, okrenula se prema zidu i slušala njegovo disanje.
U siječnju je postalo jasno nije joj teško zbog posla.
Svake večeri događalo se nešto novo, ali uvijek nešto trivijalno. Vesna bi dobacivala da se vraća kasno, komentirala da se pravi gulaš ovako ne kuha, svakih par dana pitala planiraju li djecu. To posljednje toliko često da je Mariju presijecala nelagoda kad bi je srela u kuhinji.
– Gospođo Vesna, to je privatno.
– A što ima tajno? Ja sam majka, moram znati.
– Možda vi mislite da morate. Ali mi odlučujemo.
– Ajde, ne pričaj tako. Ja samo dobro hoću.
Opet ta rečenica.
Marija se požalila prijateljici Ani, poznaju se s fakulteta, srele su se u kafiću, a Marija je izbrusila riječi do kraja.
– Klasično, – Ana je lagano miješala čaj. – To ti je sindrom “dobronamjerne svekrve”.
– Ne želim odmah najgore misliti.
– Nitko ne želi. Promatraj što radi, ne što govori.
– Ulazi bez kucanja, premješta mi stvari, stalno pita za djecu, razgovara o nama na telefon.
– I što kaže Ivan?
– “Nije namjerno”, “naviknut ćeš se”.
Ana ju je gledala mirno, a u tom je pogledu bilo više razumijevanja nego u svih tisuću riječi.
– Marija, ti si se “odrekla” stana.
– Da.
– Sad si na njenom terenu.
– Da.
– Dogovor je bio usmeni.
Marija je spustila šalicu.
– Da, usmeni…
Ana nije dodala ništa. Nekad tišina sve kaže.
U veljači je Marija pronašla papir na kuhinjskom stolu. Lice prema dolje, ali joj je dio virao njeno prezime. Okrene. Stoljećima snene tablice: na jednoj strani stavke stanarina, hrana, režije pokraj svake brojke.
Sve pročita, ostavi, uvečer pita Ivana:
– Što je ovo na stolu?
– Što?
– Tablica s brojkama, stanarina, hrana, režije…
Ivan se snebiva.
– Mama je napravila. Kaže, kad već živimo s njom, treba podijeliti troškove.
– Ivan…
– Što?
– Doselili smo na njen poziv, jer joj je teško i bila je sama. To je bio razlog. Sada nam ispostavlja račun.
– Ma nije račun, nego da bude pošteno.
– Pošteno… – Izgovorila je to kao u snu.
– Marija, ona je penzionerka, nema veliku mirovinu.
– Ima naslijeđeni trosobni stan, Ivan. U Jarunu.
– To ne znači da je bogata.
– Znači da je ona htjela da doselimo, a sada popisuje troškove.
Zašutio je, lice mu je govorilo više negoli riječi.
– Razgovarat ću s njom, – naposljetku reče.
– Uvijek to kažeš.
– Marija…
– Što se događa, Ivane? Vidim li samo ja ovo?
– Što to?
– Prvo nas je zvala, sad naplaćuje, za sve što napravim nađe opravdanje…
– Ona je majka. Ne zna drugačije.
Marija ga je gledala dugo, onda ustala i izašla.
Razgovora s Vesnom tada nije bilo sjedila je pred televizorom sasvim nevina pogleda. Marija bi na pragu samo rekla da je zatečena tablicom.
– Nije to ništa čudno, Marija, – nježno se osmjehne Vesna. – Računi se moraju plaćati, sad vas je dvoje više.
– Ali vi ste nas pozvali.
– Jer mi je bilo usamljenosti. Ali nisam dužna plaćati sve sama.
– Nije stvar u dužnosti. Nego je… neobično.
– Ništa neobično, tako ti je život okrenula se televizoru, razgovor je bio gotov.
Sve ispričala Ivanu. On bi samo rekao da je majka umorna te ne treba tražiti grešku u svakoj riječi.
“Ne treba cjepidlačiti”, postade njegova nova najčešća izjava.
U ožujku, češće dolazi Lucija. Bez muža, sama. Dođe subotom, pije čaj s majkom, ostane na ručku. Uz nju, Vesna postaje drugačija. Sigurnija, glasnija, pogledi prema Mariji postaju procjenjivački.
– Marija, jesi razmišljala o kakvim tečajevima? Da imaš bolju plaću.
– Imam struku.
– Ma znam, ali danas treba stalno naprijed.
– Radi se koliko mogu.
– Naravno, naravno Lucija snolikim pogledom s majkom. Jedna sekunda, ali Marija ju je uhvatila.
Poslije pranja suđa, Marija se povukla. Kroz zidove slušala samo tonove glasova, suosjećajući šapat i povremeni smijeh.
Poruka Ani: “Mislim da razgovaraju o nama.” Odgovor stiže brzo: “Ne misliš.”
Ivan dođe u sobu negdje oko osam.
– Što sjediš ovdje?
– Razmišljam.
– Opet si se uvrijedila.
– Nisam. Razmišljam.
– Lucija tako priča. Sa svima.
– Ivan, pogledale su se. Vidjela sam.
– Umišljaš.
Nova riječ “umišljaš”.
– Reci mi, razgovaraš li s majkom o nama? O našem braku, problemima…
Sekundu šuti predugo.
– Pita. Živi s nama.
– Što joj pričaš?
– Sve po malo. Da radim. Kako je.
– O nama?
– Ma ništa posebno.
Ništa posebno. Ti odgovori sanjivi, bez boje i mirisa.
U travnju je primijetila kako njezine stvari nekako migriraju. Nisu sve, već baš one posebne. Bilježnica s radnog stola osvanula na polici u dnevnoj. Omiljena šalica na vrhu ormara, do koje jedino stoji na prstima. Mala fotka njih dvoje s hladnjaka nestala.
– Gospođo Vesna, vidjeli ste fotografiju s frižidera?
– Maknula sam hladnjak nije pano.
– Bila je naša slika.
– Nije ti to lijepo.
Marija u kuhinji stoji i traži riječi koje ne bi pokrenule rat a točno zna što bi trebala reći. No ne želi rat, želi život.
– Molim vas vratite.
– Sutra ću naći, – Vesna se okreće štednjaku.
Fotografija kroz tjedan dana pronađena licem dolje, u komodi.
Marija ju je stavila u torbicu. Na hladnjak je viseće slike prestala lijepiti.
Te večeri sjedila je i promatrala zidove. Danima po useljenju tu su postavili pokoju vlastitu stvar poster s izložbe, male police. Sada su se činile stranim, kao da su u tuđem stanu.
Nazvala je Anu.
– Ana, imam osjećaj da me izbacuju.
– Pričaj.
Ispričala je o fotografiji, tablicama, pogledima.
– To ti je “označavanje teritorija”, – rekla je Ana. – Ona dokazuje da je njezin prostor.
– Ali stvarno jest njezin.
– Da. Za nju to nikada neće biti zajedničko. Ti si to željela, ona ne.
– Što da radim?
– Razgovaraj s Ivanom. Ne o šalici, o tome što se događa.
– Pokušavam. On kaže da umišljam.
Ana je tiho.
– Sjećaš se svog uvjeta prije preseljenja? Ako poželiš otići, ideš, bez rasprave.
– Sjećam se.
– Tri mjeseca su davno prošla.
– Znam.
– Što čekaš?
Marija nije znala odgovoriti, jer ni sama nije znala što zapravo čeka. Možda da se sve izmijeni samo od sebe ili da Ivan jednom sam kaže: “Vidim da ti ovdje nije dobro, idemo.” Ili da ga je, možda, samo strah da to nikad neće reći.
Početkom svibnja, razgovor koji je dugo probavljala.
Vratila se s posla. Ivana nije bilo. Vesna je sjedila za stolom, prepisivala nešto. Marija je na brzinu pogledala papir: “na ime” i adresa stana.
– Što je to? – izletjelo joj je.
Vesna ju je pogledala mirno.
– Papiri. Nije tvoje.
Mirno, bez trunke zloće.
– Radi se o?
– Prepisujem stan na Ivana. Da bude sve kako treba.
– Sad, dok smo mi tu?
– Tako je. Da on bude vlasnik, a ne bilo tko.
– “Bilo tko” sam ja.
– Marija, mlada si ti, svašta se u životu desi. Želim da Ivan ima krov nad glavom. To majka mora.
– “Svašta se u životu desi” mislite da ćemo se razići.
– Život je dug.
– Znači, pozvali ste nas jer ste sami, a sad prepisujete stan na Ivana, u slučaju da se raziđemo? Je li to to?
Vesna je skupila papire.
– Tako je.
I otišla iz kuhinje.
Marija je dugo stajala. Natočila vodu. Popila. Opet. U njoj nešto što nije bilo ni bijes ni tuga: nešto čvrsto, teško, a tiho kao magla.
Ivan je došao kroz sat vremena.
Čekala ga je, pa rekla odmah:
– Majka ti prepisuje stan na tebe.
Skinuo je jaknu, objesio je.
– Znam.
Ta dva sanjiva sloga znam.
– Znaš?
– Govorila je. Njeno pravo, Marija. Njen stan.
– Jasno. Ali razumiješ li da je zvala jer je sama, bolesna? Sada popisuje račune i prepisuje vlasništvo. Ne vidiš li tu nešto?
– Vidim da misli na budućnost.
– Na čiju? Na tvoju bez mene.
– Marija…
– Što “Marija”? Sama kaže. “Život je dug, svašta se desi.” Ti joj pomažeš.
– Ne pomažem nikome, samo puštam majci na volju.
– A meni? Meni ne smije meni ni reći ne smijem što me muči, a majci sve dopuštaš.
– Nije to tako.
– Baš jest.
Zašutjeli su. Iz dnevne se čuo televizor.
– Želim otići, – rekla je Marija. – Obećao si.
– Gdje? Onaj stan je iznajmljen.
– Naći ćemo drugi.
– Opet baciti novce, plaćati najam.
– Da. Za vlastiti mir. Za nas dvoje.
Ivan je sjeo, gledao u pod.
– Daj mi da razmislim.
– Od studenog razmišljaš.
– Marija.
– Ne, Ivan. Sad mi reci, ne sutra.
Podignuo je pogled. U očima nešto što do sada nije znala opisati.
– Moram razgovarati s mamom.
– Ne, Ivan. Sa mnom. Tvoje je mjesto ovdje, sa mnom.
– Razumijem.
– Onda mi reci: želiš li život sa ženom ili s mamom?
– To nije pošteno pitanje.
– Jedino pošteno.
Dugo je šutio. Otišao do prozora. Proljeće se lijeno razvlačilo nebom.
– Ne želim birati, – rekao je naposljetku.
– Znam. Ali moraš.
Nije više govorila ništa. Uzela telefon, nazvala Anu.
– Ana, rekla si da mogu kod tebe kratko još vrijedi?
Ana: “Dođi kad god.”
Marija je spakirala torbu. Ivan je ostao nijem, gledao kroz prozor.
– Odlazim na nekoliko dana.
– Marija…
– Kasnije, Ivane. Treba mi tišina.
U hodniku, dok je oblačila cipele, čula je zveckanje posuđa iz kuhinje. Običan zvuk večeri.
Vrata su se tiho zatvorila.
Kod Ane je ostala tri dana. Spavala, jela, pričala malo. Ana nije postavljala pitanja. To je bilo najbolje.
Četvrtog dana zvao je Ivan.
– Kada se vraćaš?
– Ne znam.
– Nedostaješ mi.
– I ti meni.
– Dođi. Razgovarat ćemo.
– O čemu?
– O nama. O tome što ti želiš. Slušam te.
Držala je mobitel u ruci, pa rekla: – Dobro.
Vratila se navečer. Vesna je šutke sjela u dnevnu, pustila ih da prođu.
Ivan je sjedio za stolom. Ustao je kad je ušla.
– Našao sam stan, – rekao je.
Marija je zastala.
– Stan?
– Mali, dobar dio grada, možemo ga pogledati za vikend.
Gledala ga je, čudila se snolikom osjećaju da se nešto zaista promijenilo.
– Jesi li rekao mami?
– Jesam.
– Što je rekla?
– Plakala je. Govorila da ju napuštamo. A onda, da se nada da ćemo dolaziti češće.
– Eto vidiš.
– Marija, znam da je kasno. Znao sam samo gledati kako ti vidiš. Trebalo mi je vremena.
– Za što? Da razumiješ?
– Valjda…
Sjela je na krevet. Sjeo je pokraj.
– Što si shvatio?
– Da nikada nisam izabrao tebe, – jednostavno reče.
Dugo su šutjeli, dok iza zida televizor prijeti tlapnjama.
U subotu su pogledali stan. Treći kat, dobar pogled, svijetla kuhinja. Marija ga je obišla i sjetila se da mjesta ima manje nego kod Vesne. Ali ovo je nešto drugo.
– Uzimamo, – rekla je.
– Uzimamo, – potvrdio.
Dogovorili su preseljenje za iduću subotu. Cijeli tjedan je slagala stvari. Vesna je šutila, šetala stanom kao da joj netko uzima najdraže. Nije prigovarala izravno, ali bi usput.
– Ivanko, da si barem pogledao kamo ona vodi…
– Mama…
– Ništa ne govorim. Samo gledam.
Ili:
– Marija, znaš li ti koliko je sadašnjih stanarina? Cijene, znaš.
– Znam.
– Pa čemu to onda?
– Zato.
Uvečer prije preseljenja Vesna ulazi bez kucanja, Ivana nema, otišao je po kutije.
Marija okreće leđa, pakira knjige.
– Moram razgovarati.
– Slušam.
– Protiv mene ga okrećeš. Vidim to.
– Ne.
– Ne bi on nikad sam otišao.
– On je odrastao čovjek. Sam odlučuje.
– Rekla si mu “ili ona, ili ja”.
– Nisam. Ali da jesam, to bi bilo pošteno.
Vesna je gledala. U njenim očima više nije bilo lažne nježnosti.
– Misliš da si pobijedila, – tiho reče.
– Mislim da selimo u svoj stan, – Marija mirno. – Možete nas posjetiti. Mi ćemo k vama.
– Mislila sam da će se vratiti stvarno vratiti.
– Nije nikamo otišao. Samo je živio sa mnom.
Okrene se knjigama. – Molim vas, zatvorite vrata kad izađete.
Vesna izađe. Vrata je zatvorila.
Marija stoji uz knjige. Ruke mirne. Ono stisnuto unutra, što se suzilo od studenoga, malo se razmekšalo.
Preseljenje prolazi u tišini. Ivan radi, Marija također. Vesna sjedi u kuhinji s čajem. Pred kraj ih isprati u hodnik.
– Ivanko…
– Mama, dolazimo u nedjelju.
– U redu, – glas je čist, bez nijansi.
Spuste kutije, auto, pogled na prozor starog stana, zastori navučeni.
Novi stan, prazan, ima eho. Žurno sjeli na pod. Preko prozora pada sitna proljetna kiša.
– Jedeš što? – Ivan.
– Gladna sam.
– Ajmo nešto kupiti.
On jaknu, ona torbu. Drži vrata i čeka je da prođe prva.
Stubište nepoznato, ali njihovo.
Nedjeljom idu kod Vesne. Otvara vrata, pušta ih, nudi u kuhinju. Čajnik, pita od jabuka, pitanja o stanu.
– Mali, ali dobar, – Ivan.
– Swijetao, – Marija.
Vesna ulijeva čaj. Gleda Mariju, onda sina, pa opet nju.
– Tako, – rekla je.
Ušutjela. Možda je htjela nešto dodati, ali nije. Pomaknula je tanjurić s pitom prema Mariji.
Marija uzima komad. Pita je kao uvijek ista.
– Hvala, – kaže Marija.
– Uživaj, – Vesna odgovara.
Van kuhinjskog prozora, nedjeljno je jutro. Tiho i čisto, s onim posebnim mirisom koji dolazi samo poslije kiše.
