Kod tete Ljube.
Ljubica Arkadijević sjela je da predahne nakon šetnje po dućanima kao i obično, pošla po kruh, a vratila se sa svega i svačega, pet kila teglila! Srećom, ponijela je torbu od konca pa ju je nekako dovukla do doma. Sad je njeno tijelo, iz godine u godinu sve zaobljenije, utopilo se u nisko fotelju, na četiri tanka, ali čvrsta nogara, a ni škripa ni glasa.
Ispružila je noge, protrlja koljena, zavalila se i sklopila oči.
– Eh, makar pet minuta odspavati! proletjelo je kroz glavu, ali stari zidni sat, naslijeđen od majke, zapucketao je i pustio na svjetlo dana drvenu kukavicu. Počela je ružno krkljati i mahati glavom, brojeći neko izgubljeno vrijeme, ne dajući Ljubici san ni na tren.
– E, prokleta klopotarijo! U stražnji ću te špajz! stresla se Ljubica i zaprijetila šakom hrapavoj ptici, koja se hitro šmugnula iza vratanca. Istina, istina! Uskoro mi dolazi Maniša, a ja ležim kao mačka na suncu!
Noge su je same odvele do kuhinje, a ruke obukle uskrsnu pregaču s jajima, svijećama i maslinama, koja visi s vješalice u obliku Miki Mausa. Oproštajni čvorovi lenti naglasili su još lijepu figuru tete Ljube.
Pregača je, naravno, bila van sezone, kakav Uskrs kad je vani prosinac, ali Ljubica nije mijenjala navike. Ručnici s borovima i majmunima uspomena na prošli Božić, držači vrućih tava s natpisom Sretan 8. mart!, a sama kuhinjica Pariz-Pariz, svijetla, poput oblaka. Samo prozori nisu imali mjesta. Što možeš, peti kat starog nebodera ne dopušta lukove ni erker. Ali, svejedno, poslije renovacije kuhinja je bila prava mala oaza, bez naglih prijelaza, sve glatko, nježno.
Sve je to, zapravo, Maniša isplanirala. Vukla je tetu u trgovine, listala časopise s uređenjem… Ljubica se i danas stresla pri pomisli na mjesece uništene kuhinje…
…Ali onda su u Pariz nekako neprimjetno upali ručnici s pijetlovima, šokačka žlica na stalku, nestale vaze s lavandom, a umjesto njih došle stare soljenke.
– Ma, kakav kaos! grintala je Mara kad bi došla.
– Pusti staru! odmahnula bi teta Ljuba s osmijehom.
K njoj je Mara oduvijek rado dolazila, još otkad je bila mala, voljela je toplinu, jednostavnost i Ljubine ruke koje su vješto mijesile piroške s malinama ili kupusom najdraže Manišine…
Nevidljiva nit, najtanji rodbinski konac, nekad bi napet pukao od čežnje, pa se opet smotao u klupko i legao kraj Ljubinih papuča kao mekani mačić gostovanja.
– Znači, juhica, – Ljuba virne u hladnjak. Juha je, ispržit ćemo polpete, narezati salatu sve stignemo!
Ljubica, kao i njena majka, voljela je goste zatrpavati hranom. Stalno je ponavljala: Što ništa ne jedeš?, Ajde bar malo!, Uzmi još!. Možda od gladi nakon rata, kad je jedva išta bilo na stolu sve se pojelo, zdjela se brisala komadićem kruha. Tu naviku Ljubica je istjerala kad je odrasla, a vodili su je po restoranima i kavama…
Mara je s godinama naučila vješto izbjeći gurmanske napade, ali Ljuba bi redovito priredila gozbu…
Zvono na vratima prekinulo je caktanje noža po dasci. Krastavac, sav raskrojen, izložio sjemenke kao vojnike, treperio bistrim sokom, kao da šaptom pozdravlja svijet.
– Maniška! Ljubica potrči otvoriti, brišući ruke o ručnik s pijetlom, pa ga hitro baci na ormar da Mara ne vidi krah dizajna.
– Pozdrav, teta Ljubo! Mara uleti uzbuđena, u kožnoj jakni i uskim hlačama, puna smijeha i snježnih kapljica u krznenom ovratniku. Ovo je za tebe!
Pruži joj buketić astera. Igle cvjetova podignu glave i zaplamsaju bojama u kristalnoj vazi.
– O, omiljeni moji! Uđi, Maniška! Ti, čini mi se, još si narasla! uzdahnula je teta Ljuba.
– Kamo ću više! Dosta mi je visine! sjela je Mara na stolicu, brzo izula čizme i upala nogama u meke papuče, u miris vanilije i friških polpeti…
Toplina. Zašto kod kuće nikad nije tako? Tamo strka, trka, sve trčiš i opet nešto ne stigneš, zvoni telefon, razgovori, pokoja svađa pa bučno mirenje.
Marina mama bila je takva pravi ciklon. Plan za planom, povlačila ih za sobom kao kompoziciju vagona. Htio ne htio, moraš juriti s njom. A Mara? Mara je naučila povremeno stati.
Otkrila je, možda, tetu Ljubu kad je jednom tiho došla na vikendicu: spokojna, lagana kao oblačić lebdi, ali tako mirno da želiš sjesti na rub, pustiti noge i gledat svijet odozgo, na tako nježnom oblaku.
S mamom je bila nabrijana, puna energije, a kad bi već bila prepuna, trčala teti.
Mama Dora nije zamjerala znala je, svi smo drugačiji, poneki vagon krene drugim tračnicama, no uvijek se vrati na glavnu stanicu.
Mara je kasnije mogla ostati kod Ljubice dan, dva, tjedan. Sjedila bi u fotelji kraj prozora, stisnula koljena uz prsa i gledala kako vjetar njiše zavjesu, a iz šalice tiho ustaje para i limun se ljulja u čaju. Ili bi čitala. Teta Ljuba imala je biblioteku sa svakom knjigom kao draguljem.
Ljubica nikad nije žurila gošću, ni smetala joj. Nije imala muža ni djece, pa što da ne, kad Maniša voli tetu!
– Hvala ti što si zvala! čulo se iz kuhinje. Da nisi, bila bih prazna frižidera, a ti gladna sigurno! Upadaj, tvoju sam sobu prozračila, nova posteljina, sve redom!
– Hvala, teta Ljubo! Ne ljutiš se što sam banu…?
– Ta, daj, samo reži salatu. Da se ljutim?! Veselim se! zagrli Maru, poljubi ju u kovrčavu kosu. Zaista si narasla, glava velika, kovrče poludjele! Top diplomac, što ćeš…
Dok su postavljale stol i zagrijavale pohate, na stolicu dođe i sjedne mačak Tomislav, brkovi ko prsti, nateko ozbiljno.
– Tomice, hoćeš jesti? Ljuba se okrene.
Mačak cinično načini grimasu. Nije volio te umanjenice.
– Tomek, falio si mi! Mara ga zgrabi, uroni ruke u njegovo toplo krzno što treperi od sitnog, brzog srca.
– Kako doma? A mama? upita teta Ljuba. Odavno mi nije zvala, a kad ja zovem, zauzeto…
Mara se zbuni. Tomislav osjeti nemir, skoči i mijaukne.
– Mogu ostati malo kod tebe? Mara čačka vilicom po tanjuru.
– Ostani, naravno! Što je bilo?
– Ništa… Samo mir želim.
– Zna li mama da si tu? Ljuba zaintrigirano.
– Odrasla sam, smijem otići gdje hoću! naglo odbrusi Mara, postane na trenutak nalik majci odlučna, izravna, oštra.
Tako je i mama Dora nekad jednostavno otišla iz roditeljskog doma, htjela biti neovisna, bogata, slobodna i samo porukom objavila, da ju ne traže. Ljubica je plakala, pa zavidjela. Sama nije nikad imala hrabrosti tako presjeći.
– Naravno da možeš, samo mama će brinuti…
– A ja? Mara skoči. Sa mnom možeš?…
Šutnja.
Tomislav sjedi u hodniku, napeto. Što je opet s njom? Ta cura ni sekunde mira ili bježi, ili trči, srce joj tuče, stalno nešto traži…
– Umorna sam od nje, teta Ljubo, kužiš? Kod nje sam kao upijača; stalno se petlja, ne mogu više!
– Pa što je tak strašno napravila? Ljuba sjede, zaboravivši čaj.
Ali, primijetivši kako ništa neće biti bez slatkog, izvadi bombone, nalije crni čaj u fine Pariz Pariz šalice, kristalići šećera kao iz djetinjstva potonu na dno para se vijori…
– Znaš, ona je svugdje! S najboljom namjerom, valjda, ali previše nje ima. Opet bi stan renovirala, vuče nas u shopping, oblači nas ko klince. Ne mogu joj to zamjeriti, sretna je ko dijete kad nešto uspije. A sad… pišem diplomski, mentor me hvali, obećava da neće biti problema na obrani. Tema je komplicirana, još ni sama ne znam sviđa li mi se moj rad, ali svi me tapšaju. Sumnjivo mi bilo…
Nedugo, šaljem nešto u referadu. Sekretarica veli, čekaj dok šefovi završe. Sjednem, čekam, a čujem kroz vrata:
– I gle, Petre! Njen rad je slab, uvalila se u nevjerojatne dubioze, zatrpala se. Ali što možemo?! S takvom majkom, lako će ju nekamo progurati, ako ju mi ne pustimo, progurat će u drugi fakultet, položit će. Ona je pravi buldožer, prijeti vezama i mužem! Tenk!
Ljuba izvije obrve, shvaćajući tko je tema.
– Onda kažu, kako ja, Mara Žeželić, uopće nisam povukla ništa mamine odlučnosti ni borbenosti, meni škola ni ne treba… trebala bih u jaslice raditi.
Iznenada se glas zatrese.
– Teta Ljubo, trudila sam se, stvarno. Oni ništ! Opet je mama kriva, svuda ona! Ja sam samo sjena… a sekretarica me otjerala jer je skužila da sam čula. Pet minuta poslije izlaze dekan i mentor, smiju se, a kad me vide, šute, pogledom kolju sekretaricu. Ja papire dam i odem doma. I navečer donesem zahtjev za ispis. Možda su već odobrili. Eto, budala…
Djetinje su usne podrhtavale, oči fiksirale kremnu stolnjak s vitičastim uzorkom, u tonu šalica.
Ljuba zastane, šalica joj zadrhti u zraku.
– Ispisala si se? u šoku. Tvoj san o dizajnu, sav trud? Zašto?
– Ne želim da sve prođe preko moje mame. Bit ću čistačica, tamo ona neće moći. Krpa i metla su svuda iste. A mama… neka prestane biti sveta Tereza! Više ne mogu!
Ljubica ustane, pogleda kroz prozor, sumorna misao.
Tomislav se vrati, sjedne Maniški u krilo. Mara ga češka, on prede, žmirka.
Koliko god je živio s njima, kod ovih žena nikad mira sve burno, sve uzbuđenja. Bio je Tomislav mačak sa susjedskog smetlišta, kraj pacova, hladno… Šaptom godinama, osjetio je vrijeme za toplinu. Pridao Ljubicu sebi, dobio je svoj jastuk, grebalicu i manje bola ali tjeskobe nikad kraja! Film puste plaču, s kumom razgovor drhte, Mara stigne još i gore! Zrak k’o da će uskoro iskrama razbiti!
Suton je pokrio slab kandelabar umornog neba. Snijeg je gušći, kao da ga netko na žlicu iz oblaka veću istresa. Ljuba šuti, okrene se naglo.
– Mani, nemoj biti previše ljuta na mamu! Malo je pretjerala, upetljala se, ali nije ona zla. Samo se boji.
– Boji se? Pa ona je tenk bez topa, gaze sve pred sobom, a svi šute – boje se njene energije…
– Ne znaš ti sve o njoj. Bila je uvijek nemirna, još od kad smo obje krenule na faks. Htjela je novac, slobodu, svi su joj govorili da neće uspjeti. Počela kuhati neku maskaru, prodavala studentima, krenulo joj. Onda s prijateljicom – Manda se zvala – ode u Osijek, iznajmi stan, razvije posao. Meni nije ništa rekla usporavaš me, s tobom ne mogu, pa.
I, izgorilo sve stan izgorio, prijateljica završila u zatvoru. Navodno nije samo maskaru pravila, nešto loše, puno mladih ostalo bez zdravlja zbog toga… Dora je izbjegla zatvor samo jer je Manda preuzela svu krivnju. Te Mandice više nema, pokopali smo je prije deset godina. Da je odvukla i tvoju mamu sa sobom, tebe možda danas ne bi bilo!
Tvoja mama samo ne želi da pogriješiš, da postane prekasno. Sebe prepoznaje u tebi.
– Ja to nikad… Mara odmahne glavom, pa šuti. A tko zna, što bi bilo kad bi joj netko rekao da je nesposobna, da baci projekt… Koliko god je bježala od majke, kroz nju teče mamina krv. Ima u njoj i tatinih gena i tvoje, teta Ljubo. Ali mamine vatre ponekad odnese sve…
– O kojoj je temi tvoj rad? pita Ljuba sipajući još čaja.
– Projekt novog trgovačkog centra. Sad ću ga baciti. I onako sam ispisana, valjda…
– Ne! teta Ljuba prvi put digne prst, odlučna. Vratit ćeš se na faks, razgovarati s mamom, sve joj iskreno reći. Izjari se, smirit će se. Pusti nju, završi diplomu. Pa, igraj se čistačice ako baš moraš.
– O čemu da pišem kad moram ispočetka?
– Zašto? Evo ti moje kuhinje. Prije-poslije, slike imamo. To je tvoj rad, srcem napravljen, njega brani! I ne raspravljaj!
Tomislav pogleda Maru u oči: Nećeš raspravljat?
Mara odmahne glavom.
Sjedi, pijuckaju, prhki keksi prosipaju šećer po tanjurićima, a vani bruje večernji tramvaji.
– Znaš, – Ljuba spusti pogled, vrti omot bombona Kraš. Tvoja mama nije imala gdje pobjeći. Nije imala nikog kamo otići. Zato stalno negdje trči, samo da sebi ne misli. Ne znam zašto. Nas su roditelji jednako voljeli, ali Doru je uvijek nosilo, uvijek plesala na olujama. A ti između dvije krajnosti uzmi što ti paše, mir ili buru. Mi ti damo što treba…
Teta Ljuba pomazi Tomislava, pokupi sa stola.
– Znači, sutra ću doma. Pokušat ću riješiti zamišljeno će Mara.
– E, to je trenutak za brzo djelovanje, kako mama kaže! Što si smislila otpisivati se! Ljuba namigne, osmjehne se Tomislavu. On zijevne i sklizne prema svome jastuku.
Dobro je da je usvojio Ljubu život im je zanimljiv, događaji frcaju, a i hrane dobro!
