Biram tebe za svoju mamu
Dobar dan, jeste li vi za Crikvenicu? upitala me gospođa dok je zaustavljala svoj auto na stanici blizu Karlovca.
Da, ja sam, podignuo sam obrve.
Sin mi je naručio vožnju preko BlaBlaCara, ali nisam očekivao da će za volanom biti mlada žena.
Ali, žena je izašla, s lakoćom uzela moju putnu torbu, smjestila ju u prtljažnik, pitala me gdje bih radije sjedila odabrala sam prednje sjedalo, do vozačice. Put je dug skoro do Rijeke, još ću imati prilike sjesti i straga, a možda i odmoriti.
Ja sam Marija, a vi? odmah se predstavila vozačica. Izgledala je kao da ima četrdesetak godina; meni je već preko šezdeset.
Ružica Marić, možete samo Ružica. Nisam znala da žene voze na ovako dugim rutama.
Pa i ne vozim često. Sama idem, pa mi je dosadno, a i dobro dođe koji euro, barem za gorivo, znate kako je Ovako ima i razgovora, a i zgodno je. Dobar je pravac, uvijek netko želi do mora. Vraćam se i nazad na sličan način. Veselije je.
Idete na odmor?
Ja? Kod mame. Možda i jest odmor za dušu, nasmijala se Marija.
Ja idem sinu. Nedavno se preselio iz Karlovca u Crikvenicu. Nedostaje mi
Lijepo je kad nađeš suputnika s kojim možeš pričati bez zadrške. Odmah sam osjetila da je Marija ugodna osoba i da vožnja neće biti naporna. Sjajno je izgledala za volanom, bila je opuštena i elegantna. Odjevena u svijetle traperice i veliku bijelu majicu, nježne crte lica, sive oči, uredno vezana svijetla kosa.
Pričale smo. Marija je udata, ima dvoje djece, dobar muž ali stalno se sele jer joj je suprug na visokoj poziciji u Hrvatskim vodama. Takav je posao, pa svakih nekoliko godina mijenjaju grad.
Ja sam joj pričala o svom sinu razveo se, obitelj se raspala. Zato je i otišao iz Karlovca, djeca su ostala s bivšom suprugom.
Nekako je i bez djece teško, a s djecom briga nikad kraja, uzdahnula sam.
Stajale smo par puta na benzinskoj, pile kavu, išle na toalet, i za par sati zaboravile da smo tek upoznale jedna drugu iskreno smo pričale o svemu. S nekim koga možda više nikad nećeš vidjeti, lakše je biti otvoren.
Požalila sam joj se da prvo dijete mog sina zapravo nije njegovo, već iz prvog braka njegove bivše, ali je sin dijete posvojio. Sad mora plaćati alimentaciju.
Je li pametno uzimati takvu odgovornost na sebe?! lupila sam dlanom po koljenu, pogledala Mariju. Je li ti smeta što tako pričam? Žao mi je sina…
Ne, možda ste i u pravu. Dijete je odgovornost, ali kad već preuzmeš…
Nisam htjela ispasti surova. Zapravo, nakupilo se svega. Osjetila sam da Mariji nije leglo što sam rekla.
Kilometri su prolazili, cesta je nestajala pod kotačima, šuma je prolazila kao u bajci. Marija je odjednom progovorila, kao da otvara dušu i želi objasniti svoj dojam.
I meni mama nije bila prava. Uzela me iz doma. Ili sam ja nju “odabrala”. O tome još uvijek šalimo i danas, ne možemo se dogovoriti, nasmijala se Marija.
Ozbiljno? Možeš ispričati? upitala sam ju.
Ma, zašto ne. Idemo dugi put…
I Marija je počela priču.
Liječnici su još mojoj mami Mariji rekli da neće moći imati svoju djecu. Prvo su ona i tata pokušali s posvojenjem prije mene. Uzeli su djevojčicu Anu iz doma. Imala je samo tri godine.
Majka od Ane bila je u zatvoru i lišena prava. Po povratku se, iz čista mira, odjednom sjetila boriti i vratiti dijete. Anu su morali vratiti, i mama to nikad nije preboljela. Kaže, da su je odmah posvojili, možda bi sve bilo drukčije.
Poslije je tata umro, a mama je ostala sama, slomljena. No život je išao dalje. Počela je raditi u dječjem domu, bila je živa veza s podružnicom socijalne skrbi. Imala je puno srca za napuštenu djecu, no stalno je u sebi osjećala prazninu.
Vozili su se po mene po novu djevojčicu u bolnicu. Nisam bila njihovo prvo dijete iz doma. Svi papiri bili su spremni. Prosinac, sivo nebo, hladna mokra zima. Kaže da joj tih dana ništa nije imalo smisla htjela se samo pokriti dekicom i nestati.
Imala je četrdeset i dvije, bez djece, udovica. S godinama je naučila da previše vezanosti za djecu iz doma nije dobro mogu ih vratiti, možeš ostati bez njih. Ipak, srce je radilo svoje.
Došli su po mene u bolnicu. Sjedila sam na krevetu, šutjela. Teta Vera mi je rekla da idem s njom u “ustanovu”, bit će mi lijepo, puno je djece. Pitala sam: A mama?
Moja mama je poginula u prometnoj nesreći. Ja sam ostala s prijelomom ruke, bez sjećanja na tatu njega nikad nisam ni upoznala, mama je bila samohrana. Baka me nije htjela uzeti, a ja je ionako nisam poznavala. Rekli su mi da mame više nema, al dijete to ne može razumjeti.
Mama je uvijek s tobom, u srcu ti je, ponavljali su mi odrasli. Nisam to shvaćala.
Kaže mama da sam kraj nje sjedila tiho kao ptić, gledala je sivo-plavim očima. Za ruku me držala, imala sam dobru odjeću, cipele čitave ali dom je dom…
Već tada je osjećala da ovo nije samo običan slučaj. Srce joj je brže kucalo, iako si je govorila da se ne smije vezati. No sudbina je već davno odlučila.
Dječji dom je izgledao kao vrtić, sa cvijećem oko zgrade, veselom djecom… Tada su, po starom sistemu, sve odlučivali ravnatelji, političari i komiteti.
Ostala sam zatvorena, nisam se zbližila ni s kim osim s tetom Marijom. Trčala bih čim bi je ugledala, čekala je pogledom. To je svima bilo jasno. Stara ravnateljica joj je rekla: Ružice, vidim da je ova mala tvoja.
Mama je krenula na skrbništvo. Bojala se da neće uspjeti, ali prijateljica iz centra za socijalnu skrb joj je pomogla. I stvar je brzo krenula.
Rekli su i meni što su planirali, iako nisu smjeli. Teta Marija je rekla: Sad sam ti ja mama, dolaziš kod mene doma. I povela me, iako papiri nisu bili gotovi. Sud isto nije održan, ali ja već kod nje. Tako je to bilo…
Rekla je to Marija nekako tužno. Nastavila je voziti, vjerojatno pogađena uspomenama.
Ali nije to kraj, zar ne? pitala sam ju.
Nije. Sve se preokrenulo. Neposredno prije suda sve su odgodili.
Zašto?
Nisam mogla postati njezina kćer, nisu joj dali… Jer se tada odjednom zainteresirao netko važniji. Moj biološki otac Marko Perković. Utjecajan čovjek, političar, imao već svoju obitelj, nije htio komprimitirati ime.
Mama mi je poslije sve ispričala. On je valjda bio mamin prolazni izbor ili skandal… Nikad to sa sigurnošću nismo doznale. Najvažnije, mene je iznenada vratio natrag u dom, sve su očistili za njegov dolazak, posebni ručkovi, nova odjeća, dvije crne limuzine ispred doma. Nisam shvaćala što se događa ni zašto me mama Marija ne vodi sa sobom.
Došao je u kupe s još jednom ženom, prišao mi, rekao: Znao sam ti majku, mala. Žao mi je. Sad će ti ova teta biti mama, a ovaj čovjek otac. Pokazao je na ženu koju nisam poznavala niti ju željela, tuđinka, hladna.
Pobjegla sam…
Marija je uzdahnula, teško joj je bilo.
Shvaćam, Marija, klimnula sam, da joj dam prostora On vas je, uvjetno rečeno, spasio, ali nije imao hrabrosti javno reći istinu.
Marija je kimnula.
Ako ti je teško, ne moraš dalje…
Ne, nije problem. Samo stalno razmišljam kako su ljudi čudni. Znao je sve, ali je čuvao svoj ugled. Nije htio da svi znaju da sam mu ja kći. Umjesto toga, našao je bogatu obitelj iz Zagreba, sve savršeno na papiru. Ja nisam htjela ni čuti. Divljala sam kod njih, pravila kaos.
Na kraju su me vratili osobno je moj biološki otac došao po mene. Vratio me u dom. Kad sam čula da se vraćam, bila sam presretna.
Kada su me doveli, zaletjela sam se teti Mariji u zagrljaj, uhvatila je oko pasa i šapnula: Ja biram tebe za mamu! Ne daj me više nikome.
I ostala sam s njom. Tko je tu koga izabrao ona mene ili ja nju?
A tvoj pravi otac, je li se kasnije javljao?
On je umro kad sam imala trinaest, ali… Mama ima kuću u Crikvenici, predivnu, i to zahvaljujući njemu. Nije mogao podnijeti da živim loše, bar je na taj način pomogao. Glavno je ipak da me vratio njoj.
Marija je gledala naprijed, a ja sam shvatila koliko voli tu ženu koju smatra svojom majkom.
Sada joj je 75, sama je, često joj dolazim da joj ne bude teško. Čeka me, ima lijepi vrt, okućnicu. Najbolja mama na svijetu! Nije svakome dano birati, ali meni jest, i moj je izbor bio savršen.
Gledala sam u njezin profil, a ona je samo požurila prema moru, brža i odlučnija nego prije.
Te noći, kad sam legao, razmišljao sam o tome koliko su naši izbori bitni. Nikad ne sumnjaj u moć srca da voli iznova, i budi zahvalan kad te život pusti da odabereš vlastitu sreću.
