Minutna slabost
Marina se brzo spustila niz stepenice, prošla pokraj visokog kovanog ograde, ostavljajući iza sebe mirnu, lišćem javora prekrivenu peronsku stanicu, napola prazni vlak koji miruje na slijepom kolosijeku te nekoliko štandova, gdje su veseli Hercegovci prodavali bliješteće krastavce s požutim krajevima, upakiranih u najlonske vrećice, velike, crvene rajčice nalik kapima krvi, paprike prošarane zelenilom, orahe i vezice peršina.
Marina! Pomoz draga! Uzmi nešto za ručak, molim te! povikao je prodavač po imenu Anto, prepoznao je, nasmiješio se i pružio joj stručak kopra.
Marina, po struci učiteljica, ljeto provodi ovdje u Samoboru, u maloj drvenoj kući, gdje uzgaja dalije, tratinčice, božure i ljiljane. Ma kakve samo ljiljane Marina ima! I jabuke! Još njezin pradjed ih je posadio i svake godine daje rod za čistu peticu.
Marinin suprug Tomislav i sin Franjo dolaze vikendom. Tomo radi cijeli tjedan, a odrasli Franjo se u Samoboru dosađuje, dođe, stvori buku i opet nestane, ali majku ne zaboravi, uvijek uskoči ako što treba.
Obično Marina po namirnice ide s Tomislavom, a on stoji sa strane, puši, dok ona skuplja povrće i voće s tezge, priča s Antom, smije se. Ima Marina predivan smijeh, nježan i nevin, kao da je baš sretna.
Onda Tomislav priđe, stisnutih usana promatra robu, mršti se.
Koliko? procijedi i odgurne limun koji mu Anto nudi. Anto uvijek svojima prstom pokaže nešto fino, u znak pažnje. Ali Tomislav uvijek odbije, da ga još ne natjeraju platiti.
Koliko tražiš za sve ovo? ponovi Tomislav.
Marini bude nelagodno. Okrene se, neugodno joj je što Tomislav tako podrugljivo priča s dobrim čovjekom.
Tomo, pusti, ja ću platiti, ti uzmi vrećice, molim te, crveneći izvadi novčanik i broji kune
Eh, takva lipa žena, a muž je ne poštuje! Kako može! ljuti se Anto za njima.
Marina nosi vrećicu s krastavcima i krumpirom, a Tomo prebaci mrežicu s jagodama i rajčicama preko ramena, pa ona udara o leđa.
Uništit ćeš mi sve jagode, nesrećo! ogorčeno će Anto. E, baš ti fala, što je sad ovo!
Već su dugo u braku, njihov sin ima dvadeset jedan, već vodi svoj život, samo još uvijek stanuje s njima.
Sve im je mirno, predvidljivo, svakodnevica ista. Marina dolazi kući nešto ranije, po kući radi manje poslove, kasnije posluži svoje muškarce za stolom. Oni jedu šutke, nezainteresirano klimaju ako je dobro, a ako nije, Franjo uzdahne, a Tomo odmakne tanjur.
Ja, Marina, ovo neću jesti. Baci kaže on, pa joj draže nadoda:
Ma svakome se dogodi, Marinka! Meso su ti podvalili, na placu svi varaju i lažu. Baci to i ne misli!
Ponekad je i pomiluje po ramenu nespretno, tješi. Marina uzdahne, okrene se i blagim osmijehom pogleda u njega.
Dobro, Tomo, oprosti. Hoćeš da ispečem jaja?
Pristaje, traži da donese u dnevnu.
Sad ću upalit televiziju, danas sam krepao, leđa mi otpadaju, leći ću na kauč, objašnjava Tomislav.
Marini nije teško donijeti mu i u dnevnu. Voli ga ona, drugačije nego prije, sve je smireno, ali još ga voli. Ili je samo navikla. Evo, sin ima svoj život, sad je na njih red došao, a njima je već prošlo. Ili skoro
Danas je Marina morala žurno iz škole pronašla zamjenu i sjurila u Samobor. Zvala ju je susjeda, teta Ruža, i rekla da voda šiklja po dvorištu, ne može ju zatvoriti.
Kak ne možete, teta Ruža? Na kapiji imamo ventil, crvena je “leptir” ručka, tražite dobro, ja stvarno ne mogu sad, šapne Marina u školsku kuhinju gledajući kolegice.
Ne mogu, Marina, dođi, zatvori. Za tuđe kvarove nemam ni vremena ni volje. A, i prozor vam je otvoren, možda su provalnici unutra, odbrusi Ruža i spusti slušalicu.
Marina je probala zvati Tomislava, ništa, odradila još dva sata, zamolila prijateljicu za zamjenu i požurila na kolodvor
Kako je u Samoboru tiho na jesen, spokojno. Vikendaši otišli, nema muzike, nema buke, ni kosilica, ni gostiju što se smiju po sjenicama Samo gdje-gdje čuješ čekiće, netko još žuri dovršiti krov prije zime, lišće netko pali smrdi, ali prisno, kako to već jesen zna. Marina je stala na tren, zadivljena crvenim bobicama oskoruše i sitnim šipkovima, a onda požurila dalje prema svojoj parceli. Između gloga već se ukazala plava kućica s bijelim šarama, niski trijem, bačva za vodu. Kuhinjski prozor je uistinu bio otvoren, a iz njega je vijorila plava zavjesa.
Zaboravila sam zatvoriti, bila sam zbrkana pomisli Marina i prisjeti se gdje joj stoje ključevi. Ako treba popravljati slavinu, morat će brzo, ili cijelo dvorište zatvoriti, ali onda kako s plastenikom? Tomislav je napravio automatsko navodnjavanje, samo da vode ima
S tim mislima prispije do ograde i začuđeno ugleda Tomislavov automobil u garaži širom otvorenoj. Željela ga je dozvati, ali nije. Uzdigne se na prste, osmotri dvorište pa odskoči kao da ju je nešto udarilo, namršti se, proguta gorak knedlu, zagrize usnu i, okrećući se, brzo ode. Netko ju je možda zvao, no Marina se nije okrenula ni sjećala puta do stanice, kako je kupila povratnu kartu, sjela na vlak za Zagreb, pa u metro. Govorili su joj nešto, ali ona nije čula. Nije mogla sad
Mama! Mama, doma sam! doleti Franjo u hodnik, baci ključeve, zaflerta s vrećicom izvlačeći namirnice. Mama, sve sam kupio, stavim u frižider?
Marina je bila u kupaonici, Franjo je slušao mlaz vode i perilicu rublja.
Marina je jedva stigla prije sina, pobjegla odmah u kupaonicu kad ga je čula na vratima. Nije smio vidjeti ovakvu.
Gledala se još malo u ogledalo, sagnula nad umivaonikom, polila se hladnom vodom, uzela ručnik, obrisala lice.
Franjo, dragi, stigla sam ranije, svratila do frizerke pa doma Jesi gladan? Sad ću podgrijati ručak. Jesi li kruh kupio? I
Brzo je govorila, čak se i nasmijala, okrečući glavu. A Franjo je upitno gledao u njeno lice, uporno, uporno. Uvijek je osjećao majku, i kad je pokušavala biti vesela i šaljiva. Osjećao je kad su joj po srcu hodale mačke. Prišao je i snažno je zagrlio
Samo da sad ništa ne skuži! Kako bi mu uopće mogla reći?! Ne Neće mu reći. Točka.
Kruh je na stolu, mama, šta si ti? Opet ju je gledao tako.
Ja? Ništa. Samo sam stigla ranije, umila se. Pričekaj malo, sad ću te nahraniti. Primi ga za kosu, jedva da ga može poljubiti u obraz. Sinu je mirisala na parfem, malo na sapun, ali oči su joj bile tužno-tmurne.
Kopar kao kod Ante! sa žarom je grickao s grančicom Franjo, gledajući kako mama skida pregaču i sjeda nasuprot njega.
Ma svugdje je isti, jedi dok su polpete tople, jedi! Marina mu pogurne tanjur, zalogaj po zalogaj i za sebe.
A kad tata dolazi? Moram mu reći za motor. Susjed, strikan Drago, obeć’o ga je dati meni, pa bi s tatom dogovorio, objasni Franjo.
Tata? Ne znam, još je na poslu. Kad-nađe vremena, odsutno odvrati Marina, opet skoči, nasu vode, ali joj se vrti u glavi. Sad joj se to često događa, najvjerojatnije pritisak.
Mama, što ti je, hoćeš pasti? Franjo je pridržao za rame, posjeo za stol. Uništila te škola, ove sitne brige! Koja je to glupost od posla! nervirao se kao muškarac kuće, makar drugi. Kad si sinoć zaspala? Misliš da nisam čuo, skoro u tri!? Kad ti sama ne spavaš, a govoriš meni da se mora spavati da ne obolimo! Sva si se iscrpila, za koga se žrtvuješ? Za tkočiju papira i ocjena? Zašto šutiš?!
Tako je Franjo nju pokudio baš kao što je svojedobno bunila njezina mama, baka Ana. Kad god bi Ana došla i zatekla Marinu umornu, radila je dvokratno u školi, Ana bi ljutito spočitala i Marini i Tomislavu, čak i malom Franji zbog mrlje na košulji ili igračka. Nema više bake, ali njezin glas ostao je u Franji
Jesam li možda šutjela? Franjo, jedem. Hvala ti za čaj. Pazi, mogu li ti za Novu godinu negdje otići? Da promijenimo
Sin se ukoči, šalica mu zadrhta.
Kako to, pa mi uvijek na vikendicu… Da dočekamo među svojim zidovima, na zraku, procijedi, posegne za slatkišem. Franjo je bio ludi ljubitelj slatkoga.
Baka ga je zbog toga karala, a Tomislavova mama, baka Ljuba, donosila mu je vreće slatkiša da barem unuk bude veseo. Baka je s baku bila u svađi mjesecima, a muževi samo su se smireno križali. Što možeš, žene jedini unuk, vječna borba!
Ja više ne želim na vikendicu. Dosta mi je. Pronaći ćemo neki pansion, rezervirati negdje toplo, udobno slegne ramenima Marina, otpije još gutljaj čaja.
Franjo je volio gledati mamu dok pije čaj. Imale su te male, kućne geste neku čaroliju i toplinu. Njen lagani ogrtač, papuče s tratinčicama, kobaltno-plava šalica, tanjurić iz servisa… Tanki, njegovani prsti što drže šalice, nježno prilaze usnama, mama pije, osmjehne se. Tada je svijet bio dobar. Ali danas nije bio taj dan.
Franjo, idi, ja ću oprati sve. Ti odi, odmori… Marina je žurno spremila sa stola i skoro ga izgurala iz kuhinje.
Nije ni čuo da je netko pozvonio i da mama razgovara, pa čak i svađa se. Franjo je zaspao i sve propustio…
Tomislav se vratio oko devet, tresnuo vratima, izuo cipele, proteg’o se i gledajući u ogledalo zijevnuo.
Marina! Franjo! Ima koga doma? Evo mene! Što me nitko ne dočekuje? viknuo je, iznerviran što se sapleo preko sinovih tenisica, pa produžio u kuhinju. Svjetlo je gorjelo. Marina je baš nešto kuhala.
Bog! prodere se muž i sjedne za stol. Može nešto za pojest?
Marina se prenula, smanjila plin.
Bog, Tomo. Reci, zašto si kasnio? Zvala sam te, nije išlo
Zadržali me na poslu. Sastanak, obavezno moraš biti. Onda sat vremena kod šefa u sobi, nikako da potpiše račune. Stvarno ne znam kakvi su to ljudi gore, bez pameti i obraza! odgovorio je Tomislav i povukao tanjur.
A tko bi po tebi trebao biti gore? upita kratko Marina.
Tomislav se zagušio, kao da je pitanje suludo!
Pa Marina, što ti je? obrati se nakon predaha.
Ništa. Bila sam na vikendici, Tomo.
Kakve veze ima… pa išli smo skupa u nedjelju, nisi nešto zaboravila? Ja neću sad opet, imam novi posao, moram računati Zauzet sam!
Ne mislim na nedjelju. Dana sam išla. Vidjela sam te s tom ženom. Tomo, to je gadljivo, shvaćaš li? okrene se i pogleda muža kruto. To je kuća mojih roditelja, moje bake. A ti… Tu si je doveo? Nisi drugu rupu našao? Moraš otići od mene i Franje. I danas.
Tomislav je na nju buljio zatečeno. Kakva vikendica, kako ju je ulovila, kad je morala biti u školi! Sve je planirao, pokupio ključeve iz njezine torbice, javio Nadi, dao joj upute, doveo ju, Nadica i ne zna gdje je kuća. Njegova je sada, pa makar bila prije Marinina!
Ali kako je ona došla, usred radnog tjedna I sad mu naređuje da ode?! Kamo?
Što to pričaš, Marina? Zašto bih morao otići? Što si uopće vidjela na toj prokletoj vikendici? lupi šakom o stol.
Sve. Znaš i sam, trijem nam je na prvu loptu s kapije. Sad pojedi, spremi stvari, pozdravi se sa sinom i odlazi. I Frani ćeš reći zašto sam! Marina se okrene prema prozoru. Noć je, vidi samo odraz Tomislavova lica dok nervozno brčka po tanjuru.
Pa što se uopće dogodilo? Da, bio sam s njom na vikendici. I što? To su gluposti, Marina! Zar si ljubomorna? Pa ja sam joj samo dao lukovice gladiola, Nadi!
Gledala sam kako to “daješ”. Poznato mi je to jako dobro, kiselo se nasmiješi. Nadica, kažeš? Što ona ima, što ti doma nemaš? povikne Marina, pljesne tanjur po podu, razbije ga, Tomislav se trzne, sklupi noge. Sve za tebe, sve po tvom! I prijavili smo te, jer kao nisi se osjećao domaće Vikendom kad ti dođe majka, izvlači mi dušu, ništa ne odgovara. “Joj, moj Tomo, izgorio si jadni! dobacuje tvoja majka. Da joj objasnim zašto si jadni? Da je pripremim za novu snahu? Ali ta tvoja vikendica neće ti ni čarapu oprat ni bolesnog maziti! Kako si uopće smio u naš dom, gdje je Franjo odrastao, dovest drugu?! Mrzim te! Mrzim te!
Još jednom pljesne po podu tanjurom, Tomislav podvije glavu na zvuk razbijača.
Marina! Nemoj, ljubavi! podigne se, priđe joj, želi zagrliti, ali ona se izmigolji. Ma znaš, to ti je samo tjelesna slabost, nekad čovjek posrne, radi ko konj i
Ko jarić.
Što? zbuni se Tomislav.
Ko jarac kažem, paseš gdje stigneš. Ta što je Nadica? Slaba pamet? digne obrve Marina. Nije mogla ne primijetiti, baš je sad djelovao kao jarac, samo bradicu da mu nacrta.
Nemoj se spuštat na nivo, Marina. Ti si učiteljica, molim ipak! Nadica je samo trenutna slabost, muškarac sam, pa takvi smo! Ma čak i u onome nije bolja od tebe, pohotno je proskenirao Marinu, ona se brže ogrne i stegne haljetak, Nadica je laka, svima po volji, vođen sam slabošću, priznajem. I kuha loše, od njenih palačinki me žgaravica raspolovila, jedva sam doteturao do kuće! Uglavnom, nemoj se živcirati. Ja tebe volim, oduvijek, zauvijek. Dosta s tim. Daj nalij mi čaj
Uzeo je Marinin kobaltni šalic, pružio ženi, ali tad ga je netko iznenada napao s leđa, udarajući pesnicama, vičući i plačući.
Šalica je ispala iz Tomislavovih ruku, pala i razbila se. Okrene se šokirano. Pred njim je Nadica, natečena, bijesna, crna maskara joj razmazana, prava vještica.
Što radiš ovdje?! šapne Tomislav, povuče se nazad.
Došla ga je uzeti, mama, objasni Marina umorno. Tako je i rekla hoću vašeg Tomislava za sebe, vi ste višak, ja mlada, on mene voli, vi ste prošlost, mi budućnost. Evo, imate ga. Tomo, ideš s njom. Odlazite. Marina je bila na rubu nesvjesti. Da bar prestane ta drama…
Nadica se opet svađala, hvatajući Tomislava za košulju, on se branio od njenih noktiju, stolci su popadali, a uskoro ulaze Franjo i susjed Dragec. I potjeraju Nadicu i Tomislava van u hodnik, Franjo u sportsku torbu natovari očevu robu, izbaci je na stepenište.
Nadi već nije bilo, otišla s prijateljicom. A Tomislav je stajao.
Daj mi ključeve od auta! zareži on na sina.
Ideš pješke, kad si još mlad! odbrusi Franjo i zalupi vrata.
Onda sjedne pored majke. Ona ispruži noge, onako kako lutka sklizne, glava joj klone naprijed, i tiho, bezglasno plače, suze kapaju po sinu na ruke.
Mama! Mama, što je? Ti si najbolja, moja jedina! I ja tebe volim i nikad te neću napustiti! Ne plači, molim te! Kako to da mi nisi rekla? A odakle ta žena uopće? Ja sve prespavao
Nadica je tad već otišla s vikendice. Doživjela je Marinu kod kapije, lice joj staro, preplašeno, pa je Nadica povjerovala da je konkurencija smiješna. Tomislav ju voli, stalno govori, uvijek je nježan kad ljubuje! Davno će dobit novu poziciju, pa će ona postati šefova supruga. Ali mora malo ipak pošteno porazgovarat s Marinon.
Pronašla je adresu, krenula ravno s vikendice zanesena, rumenih obraza, kupila kolač, ulovila ulazak u zgradu sa starcem, pozvonila i…
I povukla se. Marina pred njom čvrsta, ozbiljna, prava učiteljica, a ona, Nadica, ima samo dvadeset sedam, mekana kao skorup, srce trese.
Nadica stisne ruke, predstavi se, a Marina joj ljubazno otvori, čim zamoli. Marini je kuhinja mila i blaga, sve čisto i ugodno. Nadica pak iznajmljuje sobu kod stare babe koja joj dere petu kožu. Nepravedno!
Znači, vi ćete mi ga prepustiti? upita Nadica.
Marina se uhvati za kraj zavjese, ugrize usnicu do krvi.
Naravno, niste vi jarca na lanac ulovili. Samo sam vas htjela upozoriti nije uspjela do kraja jer je Tomislav upravo stigao i ona zamoli Nadicu da pričeka dok obave razgovor
Mama, molim te, ne plači tako Franjo se stisne uz mamu za kosu.
Franjo, znaš, mi… odnosno ja… čekam bebu. Ne znam ni sama kako dalje, ako nas otac ostavi, ali želim to dijete. Već ga volim. Samo me nemoj ostavljat, barem dok se mala ne rodi Još ne znam kako ću. Ali ću skužiti. Ti si mi sve Marina je znala ne bi smjela sve stavljati na Franjina leđa, ali nije imala nikog.
Franjo se načas skameni, zasvrbi ga glava, nasmiješi se.
Kak to… znači budem brat? pita.
A zašto baš brat? Može biti i sestra. Oduvijek sam sanjala o curici, ali nikad Ukratko, ne buš se ljutio ako bude sestra? prošapuće Marina.
Neće se ljutiti. Bit će presretan, jer svi njegovi frendovi imaju sestru ili brata, a to je baš fora!
Marinu su iz rodilišta otpustili krajem svibnja. Franjo u odijelu, smiješan, čak se i ošišao zbog tog dana, čekao je s buketom i prebacivao se s noge na nogu. Dočekivao je mamu i sestru.
Čim je Marina izišla, polako, jer ju je još boljelo, Franjo je buket pružio prvoj sestri na hodniku, došao do majke i zbunjeno gledao.
Mama, volim te! napokon je rekao, gledajući maleni, namrgođeni smotuljak na njenim rukama. Kuglica nešto promrmlja, pa pogleda Franju. Tako je započela nova ljubav, burna, glasna, s igrom i svađama, ali neraskidiva ljubav između Vanje i Franje, sestrice i njezinog starijeg brata. Ako je jedna ljubav umrla, druga se mora roditi!
I ja tebe, sine. Uzmi Vanju, molim te zamolila je Marina.
Franjo odmahnu glavom, boji se. Onda skupi hrabrosti, podigne Vanju, namigne joj, ona se okrene.
Mama, čini se da joj se ne sviđam…
Sviđaš, samo se srami, šapne Marina. Idemo doma, može?
Kod kuće ih je dočekala baka Ljuba. Očistila, pomogla Franji pripremiti sve, napunila hladnjak i sada čeka. Hoće li je bivša snaha istjerati?
Nije je istjerala. Vanja je unuka, a svaka unuka mora imati baku. Onda će vrijeme pokazati…
Tomislav je nakon razvoda još nekoliko puta dolazio, tražio da se vrati, pa odselio u Rijeku, od tamo slao alimentaciju za Vanju. Do male ga nije pustio Franjo, tjer’o ga šakama. Tomislav više nije silio, bolje mu je bilo tako. Neka se oni igraju s bebom, a on će izdurati! Nešto ga pika pod desnim rebrom, nije valjda jetra? Ma, ako se razboli, Marina će doći k njemu voli ga ona, luda! Voljet će ga uvijek, jer on je Tomislav pravi Apolon i David! Samo neka Marina malo ‘ohladi’, Vanja poraste, a oni će opet Tomislava doma zvati muški treba u kući!
Doći će, sigurno! svake godine za Novu godinu si to Tomislav obeća. Zasad nije došlo na redKad su stigli doma, Vanja je kriknula prvi plač u svojoj sobici, Franjo je, sam s njom, naučio previjati, grijati bočicu, čak i uspavljivati, iako se mama smijala njegovim krutim rukama i zbunjenim pokretima, nespretnim, ali punim bratske nježnosti. Ljuba ih je čuvala kao lavica, starost ju je zaustavila, ali unuka je grijala piecima, pjesmicama i kolačima kao nekad, i služila Marininom ozdravljenju kao melem.
Marina je, nakon svih oluja, pustila Vanju u kolijevku, opustila grlo, prvi put za dugo, dugo vrijeme, zaspala mirno. U snu je razgovarala s Anom i Franjom, i pitala baku: Jesam li sada napokon cijela?
Ana je klimnula, nasmiješila se i uperila prst prema Vanji i Franji. Sad uči živjeti od njih, dušo. I ne žali za mrkvom koju je zec pojeo pod tuđim drvetom!
Marina se probudila prije zore, kroz prozor je mirišalo proljeće. Od kuhinje do kreveta njezina se kuća ponovo meko šaptala. Kad su se Franjo i Vanja zaletjeli do nje, nikoga više nije boljelo ni odsustvo ni prošlost. Baka kuha, Vanja guče, Franjo gleda s prozora cvijetne gredice, a Marina, baš svakog dana, koliko god slabosti dolazile, vjeruje samo jednom: neka slabost traje samo minutu, život neka traje zauvijek.
Na stolu, u kobaltno-plavoj šalici, mirisao je prvi čaj za novo jutro.
