Mačka je ušla u crkvu i legla kraj oltara župnik je sve shvatio
Jutarnja misa prolazila je mirno, bez žurbe. Sve poznato i smireno: riječi molitve, ista lica uglavnom starije žene, desetak njih, najviše. Fra Josip služio je već dvadeset tri godine i odavno se prestao nadati da će se radnim danom župna crkva odjednom napuniti ljudima.
Bio je skoro pri kraju, kad je začuo tihu škripu ulaznih vrata.
Podigao je pogled i zastao.
Sredinom prolaza polako, kao da je kod kuće, prilazila mačka.
Siva, dugačke dlake, s bijelom mrljom na prsima. Rep podignut visoko. Sigurnim korakom, kao da točno zna kamo ide.
Žene su šaptale neka se prekrižila, neka pokrila usta od iznenađenja. A mačka, neobazrivo, prošla je pokraj ikona i svijeća, i smjestila se tik uz oltar.
Uvila se u klupko, spustila njušku na šape i umirila se. Samo su žute oči ostale otvorene gledale prodorno, bez treptaja.
Fra Josipu se nešto stisnulo u prsima.
Prepoznao ju je.
Bože, kako je dospjela ovdje?
Ruke su mu zadrhtale. Na trenutak je sklopio oči, pokušavajući se sabrati, ali mu je odmah pred oči došla Kata Radić.
Tiha starica s umornim, dobrim očima. Živjela je sama u starom dvosobnom stanu na rubu Splita. U crkvu je dolazila svake nedjelje polako, oslanjajući se na štap, ali nikada nije izostala.
I uvijek bi hranila mačke ispred ulaza.
I one su Božja stvorenja, velečasni rekla mu je jednom, kad ju je pohodio s pričesti. Zar ih ne bi trebalo žaliti?
A Mica je bila njezina posebna miljenica. Siva, bujna mačka, koju je Kata uzela još kao mače, othranila je na ruke. Odgovarala joj je vjernošću nije se odvajala od majke ni koraka.
Kad je fra Josip zadnji put bio kod nje prije tri tjedna, valjda Mica je sjedila na prozoru i pažljivo gledala svoju staricu. Kao da nešto shvaća.
Velečasni, prošaptala je tada Kata, ako mi se što dogodi, nemojte ostavit Micu. Pametna je ona.
Samo je tiho kimnuo, nježno joj stisnuo ruku.
A sada je Mica ležala uz oltar.
I fra Josip je sve shvatio. Hladnoća ga je prožela.
Misu je završio kao kroz maglu.
Molitve je dovršio gotovo mehanički usne su mu same izgovarale riječi, a u mislima mu je odzvanjalo samo jedno: mora ići. Odmah.
Vjernice su lagano izlazile, sa svijećama, uz potiho domunđanje. Povremeno su pogledavale prema mački ona je i dalje ležala nepomično uz oltar.
Velečasni, ova mačka… započela je jedna baka, ali on je samo odmahnuo rukom:
Onda ćemo. O svemu poslije.
Svukao je misnicu, obukao običnu reverendu prsti su mu toliko drhtali da su mu dugmad jedva išla.
Bože, daj da griješim.
Ali znao je. Cijelim bićem, znao je da ne griješi.
Mica je podignula glavu kad se približio. Dugo mu je gledala u oči i tiho zamijaukala.
Jednom.
Kao da je rekla: razumio si? E pa dobro.
Idemo, prošaptao je, pružajući ruku.
Mačka se protegnula, kao poslije sna, i krenula prema izlazu. On za njom.
Vani je bilo tmurno. Vjetar je savijao gole grane, nosio suho lišće po pločniku. Do Katina stana petnaestak minuta hoda.
Fra Josip je ubrzao, gotovo trčao. Mica nije zaostajala brze šapice, lepršav rep u zraku.
Samo da stigne na vrijeme.
Iako je znao: kad mačka dođe u crkvu i legne pod oltar znači, već je gotovo.
Hodajući, sjetio se Kate kako je sjedila u naslonjaču do prozora, umotana u deku. Kako bi se nasmiješila čim ga ugleda. Kako bi drhtavom rukom učinila znak križa, primajući Svetu pričest.
Znate, velečasni, rekla je tad prije tri tjedna, nije me strah. Život mi je bio lijep. Imala sam dragog muža, kći odrasla, unuci su tu… doduše daleko, rijetko dolaze, ali Bog me nikada nije ostavio. Nikada.
I neće, odgovorio je.
Tiho je uzdahnula:
Znam ja to. Samo je usprkos svemu ponekad… jako tiho u kući. Mica je sa mnom, naravno. Ali tišina je velika.
Tada ga te riječi nisu posebno dotakle. Sažalio ju, popričao, utješio. Nije znao da je to možda bio oproštaj.
Stigao je pred poznati ulaz siv, oguljen, portafon ne radi godinama. Treći kat, dizalo ne radi, kao i uvijek.
Penjao se, držeći se za ogradu. Srce mu je tuklo je li od žurbe ili straha.
Mica je žurila ispred njega. Zaustavila se pred vratima istima sa starim brojem “37” i izblijeđenom bojom.
Sjela je.
Fra Josip je pokucao.
Jedanput. Dvaput. Triput.
Tišina.
Pritisnuo je zvono staro, škripavo. Glasan zvuk prolomio se stanom.
Nitko ne otvara.
Kata! pozvao je. Kata Radić, to sam ja, fra Josip!
Tišina.
Prislonio je uho na vrata. Možda ne čuje? Ipak je stara, sluh je slab.
Ali unutra je bilo previše mirno.
Kleknuo je kraj Mice. Ona nije skidala pogled s vrata.
Drhtavim rukama izvadio je mobitel, nazvao lokalnog policajca istog onoga koji mu je pomagao prošle godine kad je beskućnik provalio u crkvu.
Halo, Petre! Ovdje fra Josip iz crkve. Trebam vašu pomoć. Hitno. Stara gospodina mi ne otvara vrata, bojim se… Uglavnom, vrata treba otvoriti.
Glas policajca bio je smiren:
Adresa?
Ulica Ruđera Boškovića 32, treći kat, stan 37.
Razumijem. Odmah dolazim.
Fra Josip je spustio mobitel i sjeo na pod, naslonivši se na zid.
Mica je došla, protrljala mu se o reverendu. Tiho prela tužno.
Pomilovao ju je po mekanoj, sivoj dlaci.
Pametna si, rekao je. Došla si po mene.
Mačka je legla pokraj njega.
Tako su sjedili zajedno.
Fra Josip je tada razmišljao koliko je rijetko posjećivao tu tihu staricu. Nije primijetio da joj možda ide lošije nego što je pokazivala. Možda je čekala.
Oprosti mi, Kato. Oprosti.
Policajac je stigao za petnaest minuta.
Petar krupan čovjek umorna lica teško se popeo do kata. Kad je ugledao župnika na podu, iznenadio se:
Fra Josipe? Što se dogodilo?
Kata Radić ne otvara. Bojim se da… glas mu zadrhtao.
Policajac je kimnuo. Navikao je na takve situacije.
Pričekajte.
Pokucao je glasno na vrata, službenim tonom.
Kata Radić! Otvorite, policija!
Ništa.
Petar je izvadio iz torbe kratku željeznu polugu. Pažljivo je zabio u pukotinu vrata, naslonio se ramenom i svom težinom pritisnuo.
Krckanje. Škripanje. Drvo je popustilo.
Još jedan pritisak i brava je pukla.
Vrata su se otvorila.
Iz stana je zapuhao ustajali zrak, miris lijekova i neka gusta, tjeskobna tišina.
Fra Josip je stisnutih očiju zastao, prekrižio se i zakoračio za policajcem.
Predsoblje mu je bilo poznato. Na vješalici je visio Katino smeđi kaput star, iznošen. Pokraj vrata papuče, uredno posložene, kao uvijek.
Dalje se protezao hodnik. Desno soba.
Petar je odgurnuo vrata i stao na pragu.
Fra Josip pogledao preko njegova ramena.
Srce mu je potonulo.
Kata je sjedila u svojem naslonjaču kraj prozora. Omotana dekom. Ruke prekrižene na prsima. Glava malo zabacena unatrag.
Kao da je zaspala.
Samo joj je lice postalo voštano. Beživotno.
Isuse… promuklo je izustio fra Josip.
Policajac je prišao, iz navike opipao zapešće, odmahnuo glavom:
Već danima. Tri, možda i više.
Tri dana.
Fra Josip je polako kleknuo na prag sobe.
Tri dana je tu ležala sama. U praznome stanu. Nitko nije došao. Nitko nije pitao.
Kći u drugome gradu. Unuci također daleko. Susjedi? Tko danas vidi susjede.
Samo Mica.
Samo ona je ostala. Čuvala je svoju gospođu. Nije otišla, iako je prozor bio malo otvoren.
Tek kad je shvatila, pošla je u crkvu.
Jeste li je dobro poznavali? upitao je policajac, vadeći mobitel.
Jesam, teško je progutao župnik. Bila je moja župljanka. Dobra žena.
Treba javiti rodbini. Znate li gdje su joj dokumenti?
U ormaru ili u ladici od stola, glas mu je drhtao. Ja ću nazvati kćer, imam broj, ostavila ga je za svaki slučaj.
Dobro, Petar je kimnuo. Ja ću pozvati hitnu.
Fra Josip je prišao bliže naslonjaču, gledao Katino lice mirno, gotovo blago.
Nije se mučila. Bog ju je pozvao tiho. Vjerojatno u snu.
Oprosti mi šapnuo je. Oprosti što nisam ranije došao. Što nisam češće pitao.
Ruka mu sama pođe da ovlaš dotakne sijedu kosu.
Prekrižio ju je i počeo tiho moliti Oproštajnu skoro šapatom, riječi molitve tekle su kao suze.
A na vratima, nepomična, sjedila je Mica.
Gledala svoju Katu bez treptanja.
U tom trenu fra Josip jasno je osjetio: ta je mačka voljela svoju Katu više nego itko od rodbine.
Više od kćeri, koja je zvala jednom mjesečno.
Više od unuka, koji bi došli jednom godišnje.
Mica je bila uz nju do zadnjeg daha.
I ni poslije nije ju ostavila došla je u crkvu, zvala u pomoć.
Župnik je kleknuo pred Micu i nježno ju primio u naručje.
Nije se opirala. Prislonila se uz njegovo grudi, tiho i promuklo prela.
Sve u redu prošaptao je. Sve, mila moja. Sad ja brinem o njoj. Obećajem. Sahranit ćemo ju po kršćanski. A ti ćeš biti sa mnom. Pristaješ?
I zaplakao je.
Suze su padale po mekoj sivoj dlaci, a on ju je gladilo i mislio kako se prava ljubav ne pokazuje riječima, već djelima.
Katu su pokopali tri dana kasnije.
Došla je kćer blijeda, natečenih očiju, sva u crnom. Unuke nije dovela predaleko su, a škola, rekla je.
Od župljana došlo je dvadesetak ljudi uglavnom one bake iz crkve. Pjevale su “Pokoj vječni” tiho, drhtavih glasova.
Fra Josip je služio posljednji oproštaj. Čitao molitve, gledao u lijes mirno lice Kate ispod bijelog rupca.
Oprosti mi, sluškinjo Božja. Za nemar. Za hladnoću.
A kod samog lijesa, na hladnome crkvenom podu, sklupčala se Mica.
Došla sama ujutro kad su doveli lijes.
Legla i nije se makla.
Kći ju je pokušala otjerati, mahala maramom:
Ajde, makni se! Nije ti ovdje mjesto!
Ali fra Josip ju je zaustavio:
Ostavite. Neka se oprosti od svoje gospođe.
Žena je htjela nešto reći, ali pred pogledom župnika, ušutjela je.
Na groblju su i Micu ponijeli nije je mogao ostaviti samu. Cijelim putem ju je župnik držao na rukama.
Nakon sprovoda, kći mu je prišla:
Hvala vam. Za sve. Što ste ju našli. Što ste mi javili.
Ne meni hvala, tiho je odgovorio. Mici. Ona me dovela.
Dugo je gledala Micu neobičnim pogledom.
Uzmi ju sebi, rekla je napokon. Nemam kamo s njom. I imam alergiju.
I planirao sam, odgovorio je fra Josip.
Kći je klimnula i otišla, nije se niti osvrnula na svježi grob.
Fra Josip je ostao stajati.
Gledao je mokru humku zemlje, privremeni križ.
Kata Radić. Tiha. Sama.
Koliko je takvih po stanovima, po kućama? Žive, stare, odlaze a nitko ne primijeti. Nitko ne pita.
Osim mačaka. I Boga.
Pomilovao je Micu:
Idemo kući?
Mačka je jedva čujno prela.
Od tada, na prozoru kod oltara u crkvi, uvijek je ležala siva, bujna mačka.
Župljani su joj donosili poslastice, gladili, šaptali:
Vidi pametne. Prava sveta duša.
Fra Josip bi se samo blago nasmiješio.
A navečer, pred san, sjeo bi u naslonjač, stavio Micu u krilo i mazio joj meku dlaku.
Mačka bi škiljila i prela.
I u njezinim žutim očima svjetlucala bi svjetlost lampe.
Tiha. Nepresušna. Vječna.
