E, slušaj što ti moram ispričat Znaš onu moju čudakinju Zorku?
Dajte, maknite se malo, ajde molim vas tako Proći ćemo! Proći ćemo, Marice, unosimo! Ma nemojte tako grubo, pa nije vam to vreća krumpira!
Zorka i Viktor su se povukli u stranu, gledajući kako novo susjedi nose stvari do lifta. On, onako visok, širokih ramena baš vojničkog izgleda, misli Zorka i ona, brza i mala kao mišica. Nedavno su tu kupili stan, sad polako uznose stvari.
Vidi Viki, kakvu biljku imaju! Pa to je čitavo drvo! oduševljeno gleda Zorka golemi fikus u kanti. Vidi listova, sjajni i debeli Hajde, i mi uzmimo takav, što kažeš? Zamislite taj fikus u dnevnoj sobi, pa ljepota jedna! pogleda nebo, nasloni se na Viktora i zagrli ga oko ramena.
Nemoj, molim te Zašto nam takva korovčina treba? Samo zauzima mjesto. Radije ću tamo staviti stolac za kaput objesit. Daj, Zorkice, prestani s tim zelenilom, stvarno si luckasta! Evo, uzmi vrećicu od mene, ruka mi se već ukočila. Idem pronaći ključeve po džepovima, a netko mora i otključat stan, jedino to na kraju uvijek napravim sam! Viktor joj tutne tešku vrećicu s povrćem, od kojeg Zorka vikendom pravi sataraš, da Viki barem ima što pojesti. Kreće dalje, kopajući po starim dugačkim hlačama.
Te hlače je nosio tko zna otkad, više ne znaš jel’ još iz vremena Jugoslavije, ali Viktor ih neće skidat, kaže udobne su mu. A Zorka zna zašto, samo ne želi trošit na nove. I ona se već navikla. Koliko god cipele ne propadnu ili se košulja ne raspadne, on je ne baca, to se njemu zove štedljivost, Zorkina prijateljica tvrdi škrtičluk. A Zorks? Ona više ne broji ni kune. Viktor joj uzme svaku plaću, sprema ju za crne dane.
Pa do kad misliš tako? čudila se Alenka, Zorkina najbolja. Zašto daješ tom svom kralju džungle sve u ruke?
Pa, Alenčice To je ljubav. Imamo obitelj mucala je Zorka, nervozno štipajući ćošak stolnjaka s flekama. I taj stolnjak je Viktor s vikendice donio da ne mora kupovati novi. Kaže da treba znati iskoristiti stvari i pametno. Tamo je spalio stari dok je nešto u aparatu prčkao, pa uzme ovaj karirani, miriše na vlagu, pun krugova od šalica.
Vik, možda ipak da kupimo novi? Jeftini, obećajem! tiho je šapnula.
U zamjenu je dobila samo onaj njegov ledeni pogled koji govori: bolje da šutiš. I Zorka je bila uglavnom tiha.
Nosila je sada vrećice s povrćem, mrežu s dinjom mala, ali teža, pa jedna tegla kompota i par tikvica što joj susjeda s placa donese. Viki traži ključeve, on će otključat, Zorka ubaciti vrećice, i onda ide večera. Naravno, prije toga Viktor se moči po pola sata po kupaoni, frcka se, sve baca po kadi, sapun pada lupa dolje, on viče, a Zorka sve sluša s radošću što će za desetak minuta imati rumenog, mirišljavog Viktora pred ogledalom.
To ogledalo, izblijedjelo, s crnim mrljama po rubu, kao da su u njemu gledale sve Zorkine pra-prabake, montirano je u vratima starog ormara. Vrata su s krikom škripala, Viki bi pred njim napinjao mišiće, trbušinu, pokazivao bicepse kao oni s televizije nema tu baš nekog trbušnjaka, ali važnije je da ga Zorka voli. A kud će ona?
Pa kak’ sam sad opet izgubio ključeve?! zarežao Viktor. Opet nisi zašila džep? Rekao sam ti sto puta tu je rupa! Zorka! Odi pomozi, stavi te vrećice dolje, nemoj vući ko muha bez glave.
Ključeve nađe NIna, nova susjeda, ona što ima onaj Zorkin sanjani fikus.
Vaši su? Našla na podu, pruži joj čitav snop ključeva i nasmije se.
Zorka, opet crvena u licu od srama, dobaci:
Hvala za ključeve A ova kopča za kosu kupila sam je na moru u Makarskoj.
Ma zamisli! Moja je mama imala sličnu, ali s drugačijim uzorkom. Lijepo izgleda, kaže Nina.
Zorka kimne, osjeti neku toplinu, ali mora žuriti jer Viktor je već ušao u stan i mrko ju gleda. Potrči. I taman kad je kročila prema stanu, zastane i okrene se.
Oprosti, treba ti pomoć? Puno ti je stvari, a mrak pada, još će i kiša
Ne treba, draga! Ima ti i sama još, vidim ja tebe nasmije se Nina prema vrećicama. Kad se smjestimo, dođi na čaj. Ja sam Nina, muž mi je Pavle. A vi?
Zorka i Viktor, kaže Zorka. Ako stvarno ne trebate odlazim, laku noć!
Zatvori vrata za sobom. Viktor već buči po kupaoni, a povrće nije ni spremio. Zorki ostaje točno petnaest minuta da malo predahne nakon smjene u trgovini, gdje je radila u skladištu, i da složi večeru. Pet minuta za predah, dvadeset za podgrijavanje faširanaca i pire krumpira koje je ranije pripremila.
Voda glasno udara po kadi, Viktor se dere zbog sapuna, a ona… Ma kakva ona, Bože! Čak nisu ni vjenčani… Živi s njim jer nema vremena za te gluposti, potvrde i papiri, sve je to formalnost. Zorka i dalje čeka da dođu bolja vremena.
Sjedne na izlizani kauč, ispruži noge u sivim najlonkama, zatvori oči i skoro ni ne diše pred zamišljenim snom: možda jednom, kroz koju godinu, dobit će dijete, postat će prava obitelj. Kupit će novu garnituru, zamijeniti zavjese, modernu mikrovalku, posuđe, električni čajnik. Sad, kaže Viktor, to nije realno, skupo je, nema potrebe. Treba štedjeti.
Unutarnji sat je vrati u stvarnost vrijeme je isteklo, trči u kuhinju podgrijat večeru…
Kasno navečer, kad je Viktor već zaspao a Zorka na brzinu otuširana, pogleda se u izblijedjelo ogledalo i navuče staru košuljicu na struk. Pita:
Vik, što misliš da krenem opet na plivanje? Nekad sam trenirala, skoro postala prvakinja
Jesi ti normalna? Kakvo plivanje, znaš ti koliko to košta? A mama, auto štednja Sve ti je to, ženska glavo, bacanje kuna! Luckasta stvarno!
Ali auto A ti ni vozačku nemaš.
Kupit ćemo auto pa ću naučit, što se brineš?! Plivat ćeš ti kad ja kažem. Dosta je bilo, Zorka, šuti i lezi, od prozora mi puše u leđa, dođi zaklonit me malo, ti moja morska kravo!
Tišina. Leže skroz stisnuta i zamišlja pljesak roditelja s tribina, tata nabija koljeno, mama maše šarenom kapom, a Zorka, tanka i jaka, pliva u crvenom badiću. Bilo je lijepo, kad su vjerovali u nju
Proplače tiho. Viktor hrče, prevrće se, ona ne može zaspati, noge joj hladne, a ona… morska krava. Kad je to postala?
Nije njezin izgled godine, hormoni, tri promašene trudnoće, svakakva hrana. Unutra je postala tiha, spora, neodlučna. Sama ne zna što želi. Za razliku od Viktora, on sve zna.
Ustane, pokrije Viktora da se ne probudi, da ne traži, i pogleda kroz prozor.
Na klupi ispred zgrade sjedi Nina, nova susjeda, jednostavno sjedi. Zorka se zabrine, brzo navuče kabanicu, stavi gumene čizme i za minutu već je pored Nine.
Zorka, večer, ajde sjedni! Nina pomakne se, pokaže mjesto.
Sve u redu? Nisi valjda s mužem imala problema? dobaci Zorka prema upaljenom svijetlu u njihovom stanu. Ne brini, muškarci su takvi kad se umore, moj Viktor isto. Sve će to proći, vjeruj! Preseljenje je stresno
Ma kakvi smije se Nina vadeći bombon iz džepa. Želiš? Pavle mi gore pere pod, pa sam odlučila na zrak.
Molim?! On pere pod? Muški to rade samo u vojsci ili na brodu!
Kod nas radi svatko sve da drugome bude lakše. On sad pere, poslije ćemo slagat knjige, Pavle ima cijelu biblioteku, biologiju obožava. Noćas smo umorni, pa spavat. A tvoj?
Spava, odgovori Zorka. Ni nije mi muž, samo živimo skupa… A i očito mi je suđeno s njim ostati do kraja, tko bi mene više želio
Opet šute, a onda Nina:
Ti si jako lijepa, Zorice, i ovako bez šminke i s kabanicom.
Ma kakvi, vidi me, debela sam, opuštena, ni frizuru ne znam više složit. Ali Viktor kaže da mu je super, da ne trebam više ništa radit na sebi.
Nije ni čudo. A što ti želiš? ne da joj mira Nina.
Ako je njemu dobro, i meni je, odbrusi Zorka.
Jesi prije plivala? prčka Nina još jedan bombon.
Jesam. Prije sto godina. Onda mi roditelji umrli, ostala sama, nismo imali za bazene, radila sam stalno, išla na izlete… Upoznala Viktora, a od tad život samo obitelj Ne možemo dobiti dijete, a ja bih voljela ali ne ide, što ću.
Noć, lišće šušti, mrlje sjena na asfaltu nekako, baš tada popričaju otvoreno. Zorka ispriča kako su se ona i Viktor vrlo brzo spojili u ozbiljnu vezu, on nije htio čekat, a ona pristala, bio joj je prvi u svemu.
Koliko imaš godina? upita Nina.
Trideset i tri. Nisam više mlada, kiselo se nasmije.
Ajde?! Nina zbunjena. A što bi zapravo voljela?
Imam sve posao, dom, Viktora laže Zorka, a Nina vidi kroz to. Zorka bi i haljinu i manikuru i nekoga da ju čuva, da ne mora sve sama i, naravno, da bude udana.
Htjela bih biti zgodna, ipak prizna Zorka. Smršavit, dovest se malo k sebi. Nekad sam bila baš mršava, a Viktor veli: ti si moja morska krava, ne moraš se više ni truditi, moj si vlasništvo.
Razumijem, Nina ustaje, Pavle maše iz prozora, žuri uz rečenicu: Vidimo se idući put, dolazit ću ti češće!
Svima mi njih slušamo, muževe klimne Zorka sebi u bradu.
Što još reći iz njihova prozora izviri Viktor, dere se da se smrznuo čekajući Zorku.
Gdje si?! zagrmi on. I znaš što, dobio sam uputnicu za toplice! Trebat će mi nova roba, neću valjda nosit staro na večeru tamo!
Zorka zabezeknuta. Kak ti u toplice, bez mene?
Pa imaš odjeće! Meni nikad ništa novo, štedimo na auto, ni fikus ne mogu kupit, a tebi odmah sad odjednom sve treba!
Viktor je prasnuo:
Šuti, ja sam glava kuće i gotovo! Sutra pakiraš stvari, za dva dana odlazim!
Zorka ga nije ispratila na kolodvor, samo je nazvala podsjetit kra na lijekove. Viktor joj spusti slušalicu i ode, glumeći veseljaka.
Nina dođe k Zorki sljedeći dan, nosi vino, kolačiće i salatu.
Pa nisi trebala trošit! brani se Zorka.
Nije skupo, živimo jednom! Daj postavi stol, ajmo proslavit tvoj kratki dejt sa slobodom!
Smiju se, vesele, onda Zorku obuzmu suze. Fali joj romantika, fali život.
Vidi mene, kao sluškinja sam, ni pogledam se više u ogledalo, bojim se same sebe. A želim ljubav, slobodu, da mogu tapete promijenit i dišem punim plućima šapuće i plače.
Onda se makni od njega! Živi za sebe, a ne za njegovo dupe! lupi Nina po stolu.
Zorka se uplaši:
Kako ću?
Nina joj daje maramicu, iskuhava jaku kavu i kaže da se vidi opet.
Dolazi sutradan, vodi Zorku u shopping. Isprobaju sedam haljina, kupe dvije, pronađu i jednu torbicu, cipele. Zorka se gleda u ogledalo po sto puta i ne vjeruje.
Subotom dogovore da Zorka dođe k Nini u 11, neka obuče nešto za vježbanje.
Pomagat ćeš mi! kaže Nina.
Kako? čudi se Zorka.
U lila tajicama i majici, sprema se. Ulaze u praznu sobu, Nina na TV pusti interaktivnu tjelovježbu.
Evo, ovo je Fitstars, program za treniranje doma. Pokrećeš, gledaš, ponavljaš. I plivanje, i pilates, što god poželiš! El, ti si mogla u špagu, Zorka?
Jesam, prije, sad više ne…
Prvo ne ide, ali kad se zagriju, idu jedna drugu, vježbaju, potom popiju zdravlje sok. Zorka veselo sanjari:
Kad smršavim, Viktor neće prepoznati
Ma, onda će ić di? umorna Nina klimne.
Za vrijeme Viktorovog boravka u toplicama, Zorka svaki dan trenira. Skine kilo i pol, haljine odlično sjednu, umorna je, ali sretna. Gleda Fitstars recepte, kuhaju zdravo, smiju se, a on joj javlja da mu je boravak produljen.
A ti? pita Nina dok rade istezanje.
Spakirala sam mu stvari. Kad dođe, vratit ću mu. Ne želim više ovako, ne želim se izgubiti.
Sad Zorka sebi paše u ogledalu! Kupi novo veliko ogledalo i stavi ga na zid, Pavle pomogne.
I novaca se nakupilo. Kad ne štediš za auto iz snova, zapravo imaš! Uzme novi tepih za vježbanje, lagani trening komplet, dvije male bučice (mint boja, baš fora). Zamijeni zavjese, stol i stolnjak. Dom joj po prvi put stvarno izgleda kao njezin. Na mobitelu ima aplikaciju Fitstars, prati vježbe, skuplja bodove i ako odradi brdo treninga, posadit će drvo u njezino ime.
To ti je za budućnost! smije se Nina. A dok čekaš, evo, fikus za tebe! Pavle unese kantu s biljkama.
Tad nisam zaslužila, sad jesi! Nina se nasmije, a Zorka se rasplače jer joj nitko nije tako poklonio nešto, bez ustezanja.
Mlađi dečki počnu je gledat, pa stvarno! Jer sad ima onu laganu, luckastu Zorkinu čar.
Alenka dođe, šokirana koliko Zorka blista, zapisuje nazive svih programa za sebe.
A Viktor, na povratku iz toplica, naleti na kofer i vreću u hodniku.
Što je sad ovo?! Što si to napravila sa sobom? Mršavija si, tko je dao dozvolu?! Sad, što ću ja bez tebe? Ti si nitko i ništa, čudakinjo jedna!
Sama sam sebi dala dozvolu, Viki. Kako ćeš ti, ne znam, sad idi. I molim te, nemoj mi više zvati. Znaš što? Biti nula, to nije tako loše, kad si svoj! smije se Zorka, popravlja frizuru i nestane u sobu. Iza nje se čuje lupanje ulaznih vrata.
Zorka više nije morska krava. Nikad ni nije bila. Samo se malo pogubila, ali sad sama sebi piše pravila i zna da vrijedi. I što je najvažnije, opet svoj život drži u rukama.
