Kobasica
Naš živahni, pravi mravinjak stan nalazi se u staroj, napukloj zgradi na uglu Gundulićeve i Petrovićeve ulice u samom središtu Zagreba. Nemojte ni pokušavati pronaći ih na karti tih ulica više nema. Srušili su zgradu još prošle godine, a na mjestu našeg dvorišta sada je ogroman, navečer limunasto osvijetljen bulevar s modernim rasvjetnim stupovima. Nisam tamo bila jako dugo, niti mi se ide; znate kako je, ne volim soliti vlastite rane ni suočavati se s promjenjivom sadašnjošću.
U mojoj glavi i dalje je sve staro. Ja, mala, s naboranim hulahopkama na koljenima i vunenom haljinom, mama sa samom sebi napravljenom punđom. Samo bi moja mama, moja čudesna Ankica, tako vješto složila kosu! Ni jedna druga žena iz kvarta nije imala takav štos u rukama. Povremeno bi, osobito pred blagdane, naša soba postala mala frizerska radionica. Tamo su bili užareni uvijači, kutijica s ukosnicama i nevidljivim šnalama, štogod spajalica od bombona i pokoji potrošen lak. U starom, raštimanom naslonjaču sjedi teta Ružica, čeka da joj se kosa osuši pa da joj moja mama “učini išta na toj prokletoj glavi”, kako bi sama teta Ružica znala reći. Njena kosa bila je tvrda, gusta, crna poput noći, naslijeđe od nekog davnog oca iz Dalmatinske Zagore. Od njega je povukla i nos, i prkosni karakter. Nije se nikada udavala, tražila je pristojnoga, ali svi su bili, kako bi ona rekla premaleni.
Tebi je sve premalo, Ružo, nema idealnih! Sjedni mirno, Mare, ili ću sve pustiti, napominje joj strogo moja mama Ankica, Anka, Ankica Marić.
Neka ostane, bolje sama nego s bilo kim, na to će teta Ružica, pa svi u sobi ušute i snize ton.
Teta Ružica nikada nije oprostila mom ocu što je otišao od mame i mene kad sam imala možda godinu, godinu i pol. Ne znam što se točno dogodilo, ali često bih, dok kjučuram uz vrata kuhinje, čula kako skupa s babom Milom, Milicom Kovačević, prežvakavaju zajedničke jade uz kosti iz mesnice, koje bi donijela sa subotnjim placem. Babu Milu doselili su u našu zgradu iz poplavljene Brodske okolice. Malo je zažalila za kokošima i pačićima, ali brzo je osvojila dvorište, posadila par gredica jer, veli, djeca trebaju vitamina, iskopala plastenik do alatnice, kojeg je od ljutitih susjeda branio pas Medo, mješanac, također doseljenik, a stalno se u njezinom loncu nešto krčkalo: kruh, žganci ili kompoti. Hranu je nabavljala preko, kako bi rekla, veza. Baba Mila je uvijek imala nekoga staro društvo iz Slavonije, novo iz Zagreba. Kod nje se uvijek moglo pronaći komad slanine, ukuhane jabuke, pršut i čak sušene ribe. Jednom je donijela komad mesa koji nikako nije prilazio u lonac, pa zovne moju mamu:
Anka, dođi, imam ovdje janjca. Ne stane u lonac, moramo nešto smisliti! šapnula je.
Mama je dignula obrve u nevjerici:
Milice, pa što će ti janje?! Gdje ćeš s toliko mesa?
Ma blesava si ti, a kad nestane mesa, udarat ćeš se po glavi! na to će uvrijeđeno baba Mila.
Mama se zamisli i brzo miču; naprave filane paprike i tolko sarmi da ih nemamo gdje sve staviti.
Najveći, za ono vrijeme, hladnjak imala je teta Danica, žena visoka ko bandera, uvijek mrgodna, bivša općinska činovnica. Baba Mila dođe k njoj, preklinje je da njoj ostavi sarme na čuvanju, ali Danica ravnodušno okrene glavu.
Dano, pa što ti je, prazan ti je frižider! Daj da ga barem napunimo, šteta za struju da barem djeca imaju što pojesti! Anka, nosi! vikala je baba Mila, bez imalo stida. Ali Danica prepriječi prolaz i ništa od punjenja.
Mama je slegnula ramenima:
Dobro, Mila, onda da skuhamo sve! Gdje si ti tolikog janjca pronašla?
Skuhale su. Jeli smo svi: ja, Ružica, stari učitelj povijesti Zvone, samac, kako bi rekli, sa slomljenom sudbinom, baba Mila, moja mama Jedino teta Danica nije ni okusila. Sjela je u kut, otvorila svoj paket, rezala tanko kobasicu s raženim kruhom i otišla si kuhat kavu.
Opaka je ona žena, komentirala je baba Mila. Što joj fali, je l joj žao?! I sebi bi napravila nažao!
Nemojte tako, mama bi lagano odmahivala glavom. Ona puno trpi, znate, sin joj
Svi zašute. Nisam znala što je s tim sinom, ali sam osjećala da je teško.
Eto, opet skrećem; često sam slušala žene kako u kuhinji ispiru kosti mome ocu:
Gnjida jedna, napustio je dijete! Anka je dobra žena, nije ljepotica, ali je odana! Plakala je, klečala je kad je došao po svoje kofere. Sve je odnio! Sve tobože zarađeno. A što je zapravo zaradio? Da sam ga, ja bih ga metlom istjerala! A naša Anka opet samo plače. Nikad nije imala dovoljno ponosa! završila bi teta Ružica.
Ajde, ti znaš svašta! ukori je baba Mila. Nisam bila kod tog njihovog rastanka, ali to je ženska naivnost. Vežeš se srcem pa ispadneš izigrana. Ne vjeruješ kad ode I nije ti jasno da je Franjo otišao drugdje, kod druge, da je ona možda nježnija, da…
Mila, o kome ti pričaš? Njen muž je Zlatko! začudi se Ružica.
Sve su ti muški isti! Kako im god ime, svi su na isto! Pogledaj ti lonac, idem po mlijeko, evo kante! uzme ona kante i otiđe niz stepenice.
Na tri dana bi prošla mljekarica i svi se naguraju u red. Baba Mila uvijek zna iskoristiti priliku.
Između vrtlarenja, stana i kuhanja uvijek nas je čuvala i malo naricala mojoj mami…
Zovem se Milena Zlatkova, ne sjećam se oca, mama mi nije pokazivala njegove slike. No dobro, idemo dalje bez njega!
Imamo svijetlu sobu s punim zraka. Imamo dva kreveta, jedan stol gdje pišem zadaću, mamino ogledalo, ormar s knjigama umjesto rublja. Mama radi kao prevoditeljica, sjedi cijeli dan u uredu, navečer pokriva lampu papirom da me ne ometa i prevodi članke za honorar.
Dajemo sve od sebe. Ja čistim, zalijevam cvijeće i trudim se bilo što učiti, a ona mi prašta trojke i svaki put obećava kako ćemo ići na more. Ima kolegicu iz Splita, ona ima rod u Makarskoj, pa nam mogu iznajmiti sobicu. Ja treću godinu sanjam to putovanje.
Oprosti, mala, ni ovaj put ne ide kaže mama tužnim glasom. Ali iduće ljeto sigurno!
Gledam je sa suzama u očima; trudim se progutati ih, ali jedna mi sklizne niz obraz i padne na njezinu ruku. Zagrizem usnu, boli, ali je manje tužno.
Znaš i sama da smo imale izdataka kaput, čizme, treba svima Milena, obećavam iduće godine
Sram me je, bože moj, sram me što se mama meni opravdava! Nema potrebe, ona je najbolja! Ponekad noću plače, pitam je zašto, kaže preumorna je i malo suza pomaže. Ja klimam, pogladim je po kosi, odem po vode.
Žudno pije hladnu, prokuhanu vodu, onda legnemo i zaspimo.
I ako i ne odemo na more, vozit ćemo se tramvajem u park, ići na sladoled, hvatati leptire. To je lijepo, živjeti samo tako!
Jedina osoba koja je prema maminom usamljenom životu gajila neiskreni prezir bila je teta Danica. Čim bi se spomenulo mog oca, nabrala bi usne, podigla bradu i rekla: sama je kriva, nije bila udana za Zlatka! Dali su joj ovu sobu preko veze, i još se žali! Trebala se udati, ili šutjeti. Zlatko se osjećao slobodno jer nije imao obveza. Neka Anka ne okrivljuje druge!
Tu bi prestajale rasprave.
Soba nam je bila dana na korištenje Zlatku Perkoviću od njegovog direktora, nekog gospodina Gračana. Dobivena službenim putem.
Mama nema bliže rodbine, bila je siroče pa se našla uz vedrog Perkovića. Bio je sedam godina stariji, znao je cijeniti žensku ljepotu i bio elokventan.
…Pravi lakrdijaš, upada teta Ružica redovito. Iskakao je iz kupaone s licem punim pjene, viče Anki da mu doda žilet. Nosila mu je i kad je bila visoko trudna, noge natečene, sve za njega. Tko bi za takvim muškarcem suzu pustio?!
Ti baš ne razumiješ muške, Ružice. Njih ništa ne dira, ni trudnoća, ni ženska muka. Anka je sama izabrala. sliježe ramenima teta Danica.
Uvijek ga opravdavate? prasne Ružica i baci šaku sjemenki, naglo ustane. Po vama ženu treba gaziti?
Treba imati pamet, Ružo. S kim živiš, na kakvim pravima. Ako poželi, Perković može izbaciti Ankicu i dijete. Dosta o tome! Danica zgrabi džezvu za kavu i ode.
Mene uvijek zanimalo što skriva Danica iza svojih vrata, zašto ne pušta nikoga u sobu. Vrata su imala srcoliku rupicu, sad začepljenu šperpločom. Sve su znale zašto, samo ja nisam. Maštala sam potajno da ću izbušiti malu rupicu i sve vidjeti.
Za mene je teta Danica bila iz nekog drugog, hladnog i mirisom kave prožetog svijeta.
Mjesečno bi spremala paket i slala nekome. Nekoć nisam znala kome.
U drvenu kutijicu slagala je kobasicu, konzerve, rukavice ili ručnik, pa zatvorila, zakucala čavlićima, napisala adresu i otišla. U predsoblju bi u žurbi tražila novčanik.
Opet nosite? začuo bi iz tame susjed Zvone, stari povjesničar. Ništa vam to ne vrijedi!
Vaša stvar, otpovrne Danica, uzme kutiju i ode.
Zvone odmahne glavom, ja odem pisati zadaću, sanjajući opet o tajanstvenoj Danici.
Sve bi išlo svojim dosadnim tempom, da nije bilo skandala.
Kobasica iz Danicinog hladnjaka je nestala. Otišli smo svi svojim putem ujutro, a kad smo se vratili poslijepodne kobasice nema.
Tko je to napravio? Danica pogleda svakoga ponaosob. Saznat ću! Ovo je krađa, sramota! Kobasica je bila za Mladena! Tko se usudio?
Nitko nije, ta pojeli ste vi, a i zaboravili, Danice! Ma kakvi ljudi usklikne baba Mila.
Nisam! Nisam dirala, bila je za mog Mladena! Kako ste mi mogli? Vi ste svi isti, sve mi zamjerate, a predano Borisa samo ja poštovala, a vi… I sad kradete! Fuj! Mrzim vas! zavrištala je Danica.
Mama je pocrvenjela i samo tiho promrmljala, a meni reče da idem u sobu. Nisam htjela.
Idi, Milena! strogo ona, dokle ćeš biti tvrdoglava!
Pobjegla sam, skrivala se ispod stola i plakala. A u kuhinji je rat trajao dalje.
Htjela sam reći, Danice, da nije čisto ali sad i krađa. Možda je dobro što je Zlatko otišao. Na ženi je i sobu ostavio, plemenito! procijedi Danica.
Nemojte na nju tako, nema je doma, Ružo, nisi ni ti bila! Zvone ne može ni žvakati, zubi mu bolesni, ja mu jutros kuhala rižu. Pa tko onda?
Svi su šutjeli dok ulazi domar Jozo. Očito su vrata bila otključana.
Oprostite, kaže i pogladi brke, pogleda Milu, predmet svojih maštanja. Onaj vaš je dolazio, kako se zove, Perković? Došao, kaže da je zaboravio ključ, pa sam ga pustio. Vlasnik je, bivši, ali vlasnik! Odsjedio, čekao Ankicu, nije dočekao, otišao. Otišao i rekao da će doći navečer. O, i peršina je uzeo iz vrta!
Nakon Jozinih riječi svi su gledali u pod. Naposljetku reče Ružica, ono što su svi mislili:
Njemu je kobasica u želudac otišla.
Ode svatko provjeriti svoj frižider. Ružici nedostajala pavlaka i komad sira, koji je čuvala za petak. Njoj su poklonili butelju dobrog konjaka, htjela je druženje s Milom, a sad ništa od toga.
Baba Mila nije naišla na dva jaja i malo kuhanog krumpira, spremljenih za večeru.
Kod Ankice je ostala prazna zdjelica.
Što je ovdje bilo? na njuška baba Mila. Aha, riblje polpete! Ma, ajme, kakav je to čovjek! Dijete svoje potkrada, gad! Da sam ga barem vidjela!
Mama odmahne glavom, nije bilo dogovora o dolasku.
Nezvani gost, eto tko. Doći će navečer, to kaže domar Jozo.
Baba Mila pokuca Danici, da joj kaže veselu vijest.
Danica uđe, stane ruke u bokove:
Pa?
Vaš Zlatko, plemeniti čovjek… I nama je hranu pojeo! Milenu čak, dijete, ostavio bez večere!
Danica kimne, okrene se i ode. Svi je gledaju u čudu.
Večer je beskrajno dugo trajala. Svi su osluškivali škripu vrata.
I ja sam čekala. Morala sam ga vidjeti oca. Nije važno zašto. Samo iz znatiželje.
Stigao je oko devet. Stuštim se iz kupaone, požurim u našu sobu.
Bio je srednjeg rasta, poguren, mršav, u kaputu i staroj kapi. Nakratko me pogleda, pa pita mamu:
Ona doma?
Nije pozdravio.
Koja ona? Što tu radiš, Zlatko? Milena, obuci se, došeće baba Mila.
Poslušno sam otišla.
Ne razgovaram s tobom! Dosta vas je ovdje! Anka! Ankice! Otvori! počne lupati po vratima.
Odjednom uđe u sobu, stade pod žarulju.
Daj pojedi nešto!
Mama je sjedila za stolom, krpala moje hulahopke.
Bok, Zlatko. Rado bih te poslužila, ali nema ničega. Sve si pojeo.
Ovo je moj stan! Mogu te izbaciti kad hoću! viknuo je. Mogu dokazati da dijete nije moje, izbacit ću te kad poželim! Ima tko podržati!
Onda je moju mamu nazvao groznom riječi.
Mama je plakala.
Dosta, neću vas izbaciti. Daj večeru! lupi šakom o stol.
U taj čas došla je Danica.
Ona bi mu oprostila sve činilo se, da ima nekakv zatvoren osjećaj prema njemu. Dok su još svi tu živjeli, Zlatko je bio fin na riječima. Svima je htio biti mio, ne zato da smo svi sretni, već da ostane njegov prostor. Donio bi krumpira, zalijepio prozor, natjerao moju mamu da njezine poslove radi i za Danicu. Neki oblik obostrane simpatije, svakako.
No kraj njihove epizode bio je neugodan.
Zlatko je pojeo kobasicu njenog sina Mladena, kojem je slala pakete u, znate, Lepoglavu, iako joj nisu dopuštali, našla je način. Morali smo naći pravu kobasicu da mu prenesemo…
Danice, koliko se nismo vidjeli! Recite ovoj… pokaže na moju mamu prstom neka ne sjedi na ruci. Daj mi jesti!
Danica mu opali šamar. Pravi, pravi. Do crvenila.
Ovo za kobasicu. Da si došao ko čovjek, nahranila bih te. Ovako vrag si. Pravi lopov!
Šta? Meni prigovarate, a vlastiti sin vam je u zatvoru?! Ovo je moj stan!
Gdje ti je stan? Ovo je bilo za obitelj, a više nema obitelji. Zar te druga žena ne hrani? upita ga Danica.
Pokraj nje stane sumorna Ružica.
Kako si doma? Nemate li što dovoljno pojesti? Treba li pomoći?
Baba Mila suosjećajno se široko nasmiješi.
Zlatko je gledao u prazno.
Srami se, Zlatko. Mileni je neugodno zbog tebe, meni je neugodno. Najbolje je da odeš. Odmah.
Perković više nije izustio ni riječ, psovao je kroz zube, a Ružica mi je pokrila uši. Otišao je.
Kasnije, vratio se pijan, žalio se Zvonetu kako ga žena proganja, tjerala iz kuće, traži novce, a on neće dati! Ima herniju, nije rob za vagone, stoga samo one što djecu rađaju, eto prave probleme! Treba im zabraniti.
Zvone ga nije slušao, bolio ga još uvijek zub, a baba Mila ga je povela da mu stavi oblog.
Ubrzo je nazvala očeva nova žena. Plakala je, molila da ga pošaljemo kući.
Teta Ružica ga je istjerala. Dugo potom je stajao u dvorištu, grleći stup, mrmljao i psovao.
Sutradan smo mama i ja otišle kod zlatarice, mama založila prsten, jednostavan ali zlatan. S par eura koje smo dobile, kupile smo Danici kobasicu. Prvo ju je odbila, ali je onda rekla da nikad neće ostati dužna i zamolila mamu za oprost.
Tek sam kasnije shvatila koliko je teška, slomljena sudbina tete Danice, koliko ju boli njena prošlost. A mama je već znala i pozvala je kod nas na kolač i čaj. Naravno, pita je bio s jabukama, što drugo u listopadu, a baba Mila je negdje nabavila dvije vreće. Dovezao ih je domar Jozo, zadihan, a kad je ispružila ruke, baba Mila ga je poljubila u obraz.
Jozi se zakoprcalo, ali ga je vrlo brzo izbacila van i naručila za večernje druženje.
Ja nikad nisam znala ispeći, moja pokojna mama je radila nevjerojatne kolače, ali drugi su to bili dani, kaže Danica blago.
Sila je uvijek problem, mogućnosti ćemo već naći, umiri je baba Mila. Ružo, baci konjak, za zdravlje! Da i Zlatko nađe svoj mir! Jadno je to kad je čovjek gladan.
Svi smo se smijali i zaboravili na kobasice i sve drugo. Kad tad, sve zaraste.
Živjeli smo dalje, vjerujući da će sutra biti bolje nego jučer. Vjerovala sam ja, vjerovala je i mama.
I napokon smo otišle na more. I bile smo sretne.
