Nije njegov scenarij
Jesi li vidjela? Poslao je pozivnicu. Na papiru, u omotnici, sa zlatnim reljefom. Kao da je riječ o nekom društvenom događaju, a ne… Martina nije završila rečenicu. Samo je spustila omotnicu na stol između dvije šalice i otišla do prozora.
Ana je gledala u omotnicu. Debela, krem bijela, s uvitima zlata po rubovima. Unutra će sigurno, znala je i bez otvaranja, pisati nešto poput s veseljem javljamo i datum, i adresa nekog restorana izvan Zagreba, i imena. Njegovo i njezino. Marko Ivković i Dunja… Prezime nije znala. Nije htjela ni znati.
Otvori, reče Martina s prozora. Ili baci. Treće nema.
Ana je uzela omotnicu. Papir skup, težak, bogat pod prstima, sigurno 120 grama. Marko je uvijek volio skupe stvari. Volio je da se vidi.
Zašto to radi izgovorila je, bez upitne intonacije, više kao tvrdnju. Odgovor je znala.
Zato što je tupav, odvratila je Martina, pa ipak.
Ne. Zato što želi da se osjećam malenom. Da vidim: evo, ja živim, meni je super, imam mladu zaručnicu, slavim. Možeš doći i gledati. Ako možeš izdržati.
Martina se okrenula. Bila je Anina prijateljica više od dvadeset godina, od onih dana kad su obje radile u jednom izdavaču, mlade, glasne, pune nekih nadanja. Znala je kad treba slušati a kad šutjeti.
I što ćeš ti?
Ana je vratila omotnicu na stol, prešla prstom po reljefu.
Ne znam zasad.
I to je bila istina. Prije tri mjeseca bi rekla neću nigdje, rasplakala bi se, a Martina bi je držala za ruku. No, prošlo je već godinu i pol od onog dana kad je Marko za doručkom, mirno, između dvije gutljaja kave, rekao da odlazi. Da je upoznao nekog drugog. Ništa osobno, jednostavno, tako je ispalo. Kao da mijenja tarifu na mobitelu.
Godinu i pol. U tom vremenu je prošla kroz više faza, ni jedna nije imala neko lijepo ime. Prvo nije mogla jesti. Onda je jela previše i gledala se u ogledalo s pogledom onoga tko u džepu nađe staru, smežuranu jabuku. Onda je sve analizirala, slagala po ladicama, tražila logiku, pitala se gdje je krenulo krivo, može li se to izbjeći. Onda je prestala tražiti.
Onda se pojavio Krešo.
Marti, reče Ana. Ipak ću ići.
Gdje? Na svadbu?
Da.
Martina je na trenutak utihnula.
S kim?
Prvi put tijekom tog razgovora Ana se nasmiješila. Ne široko, ne osobito veselo, ali nešto u tom osmijehu natjeralo je Martinu da se namršti.
E, to je najzanimljivije, rekla je Ana.
Krešu je Ana upoznala točno godinu nakon razlaza s Markom. Ne preko interneta, ne preko aplikacije, ne preko zajedničkih prijatelja. Upoznali su se u redu kod javnog bilježnika, gdje je došla prebaciti vlasništvo nad dijelom stana koji su s Markom kupili kad je bilo dobro. Marko joj je već velikodušno prepustio taj stan, pod uvjetom da ne gleda prema vikendici. Ana je pristala, jer su za vikendicu išle uspomene koje joj više nisu trebale.
U redu kod bilježnika bilo je šest ljudi. Krešo je sjedio nasuprot, gledao nešto na mobitelu, pa podigao glavu i upitao:
Dugo čekate?
Sat i nešto, odgovorila je.
Onda još četrdeset minuta.
Kako znate?
Dolazim već treći put ovaj tjedan. Znam sve njihove ritmove.
Ana ga je odmjerila pažljivije. Pedeset sedam, možda koja više. Široka ramena, ali ne gruba. Lice umorno, ali ne od lijenosti, nego od obaveza. Sijeda kosa, frizura uredna, sako dobar ali nenametljiv. Čovjek koji ništa ne mora dokazivati.
Razgovarali su tih četrdeset minuta, što ju je iznenadilo. Već dugo nije razgovarala opušteno s nepoznatima. Nakon Marka bila je oprezna, pazila na svaku riječ, stalno čekala neko iznenađenje. S Krešom nije čekala. Samo je pričala.
Krešo se bavio onime što je sam zvao restrukturiranjem imovine. To je značilo da kupuje tvrtke u problemima, dovodi ih u red, pa prodaje ili zadržava. Pričao o tome bez samohvale, kao o poslu koji voli. Ana je pitala je li to zahtjevno. On je odgovorio: nije ništa teže od bilo čega, ako radiš kako treba.
A vi, čime se bavite? pitao je.
Urednik sam. U maloj izdavačkoj kući. Dječje knjige.
Lijep posao.
Zašto mislite?
Djeca su poštena publika. Njima ne možeš prodati nešto što im se ne sviđa.
Ana se zamislila i složila.
Nakon bilježnika izišli su vani. Bio je početak listopada, lišće već žuto ali ne opalo, zrak onaj osebujan jesenski koji vuče čovjeka da hoda i razmišlja. Krešo je ponudio kavu. Ana je htjela odbiti, navikla je zadnje vrijeme odbijati sve što može biti dobro, jer dobro ima tendenciju nestati. Onda ipak reče može.
Sjeli su u malen kafić u Martićevoj, pili kavu, i Ani je bilo neobično. Ne loše, samo neobično. Dugo se nije osjećala ovako jednostavno uz nekog.
Uslijedio je još jedan susret. I još jedan. Do prosinca su se viđali redovito, i Ana to više nije zvala slučajnošću.
Martina je sve to vidjela i odobravala tiho, što za nju nije bilo uobičajeno.
Je li normalan? pitala je u jednom trenu.
Normalan, reče Ana.
To puno znači, rekla je Martina.
I doista, značilo je puno. Nakon Marka riječ normalan dobila je za Anu sasvim novu težinu. Marko je bio šarmantan, pametan, zanimljiv sugovornik, znao ostaviti dojam i znao napraviti velike geste. Ali normalan nije bio. Normalnog čovjeka ne ostavljaš za doručkom, ni ne šalješ bivšoj ženi pozivnicu za svadbu samo da joj podmetneš nogu.
Ana je s Markom živjela osamnaest godina. Nisu imali službeno vjenčanje, on je stalno govorio čemu papir, kad smo zajedno. Sad joj je jasno zašto je odugovlačio.
Nisu imali djece. O tome nije ni s Martinom pričala. Jednostavno ih nije bilo, i na to se navikla. Kad je Marko otišao, ta danost odjednom je opet postala opipljiva. Ana je to odgurivala kao i ranije, samo je okretala glavu.
Krešo je znao za Marka. Ana mu je sve ispričala bez drame, kao činjenicu iz života. Slušao je, nije prekidao, nije tješio. Kad je završila, rekao je:
Osamnaest godina nije malo.
Nije, složila se.
Što sad osjećaš prema njemu?
Ana je zaista razmislila, ne da odgovori ispravno, nego točno.
Ništa posebno. Ponekad nešto nalik iznenađenju. Da tako dugo nisam vidjela…
Što?
Da mu je najvažnije biti prvi. Ne u životu, ne na poslu. U tuđim očima. To je ona djetinja potreba da te primijete. Nikad ga nije prošla. Ja sam to zamijenila za nešto drugo.
Krešo je kimnuo. Nije dodao ništa suvišno.
U tome je Ana najviše cijenila sposobnost šutjeti kada treba.
Pozivnica je stajala na stolu tri dana. Ana je prolazila, pogledavala, razmišljala. Onda je otvorila. Unutra je bilo sve što je očekivala. Lijep tekst, skup papir, datum za mjesec i pol dana. Restoran Bršljanov dvori izvan Zagreba, adresa, molba da potvrdi dolazak.
Podignula je mobitel i nazvala Krešu.
Bok, rekao je on.
Zauzet si?
Umjereno. Neki problem?
Dobila sam pozivnicu za svadbu. Bivši se ženi. Htjela bih ići. Hoćeš sa mnom?
Pauza je bila kratka.
Ispričaj detalje.
Ispričala mu je. O omotnici, zlatu, o tome kako nije riječ o dobrodošlici nego o nečem drugom. Krešo je slušao.
Jasno, rekao je naposljetku. Kada?
Za mjesec i pol. Dvadeset trećeg.
U redu. Doći ću. Ali znaj da do tada mogu imati jednu zanimljivu vijest koja bi taj dan mogla učiniti… neobičnim.
Kakvu vijest?
Rano je za reći. Uskoro ću ti reći.
Ana nije inzistirala. Već je naučila: Krešo govori kad je spreman, prije ne izvučeš ništa.
Vijest je doznala dva tjedna kasnije.
Sjedili su u njezinom stanu, večerali. Krešo je skuhao nešto s piletinom i povrćem, što mu je uvijek išlo bolje nego njoj, iako to nikada nije priznala naglas. Natočio je čaj, sjeo nasuprot i rekao:
Sjećaš se kad sam spominjao Granit Invest?
Nešto si spominjao, logistika.
Transport i logistika. Završio sam prošli tjedan kupnju.
Čestitam, rekla je Ana. Dobra kupnja?
Pristojna. Ima tamo problema s ljudima i vođenjem, ali već gledam što se da napraviti. Oko 120 ljudi. Među njima je i jedan kojeg znaš.
Ana je spustila šalicu.
Tko?
Marko Ivković. Već tri godine je komercijalni direktor.
Tišina. Čuli su se automobili vani.
Jesi li to znao? upita Ana tiho.
Kad sam počinjao pregovore, nisam. Kad sam pogledao ljudsku strukturu, tek sam onda shvatio. Prezime, ime, godište.
Ana ga je gledala. On nju.
I što sad?
Ništa. To je sad moja firma. Moje odluke. Nikad ne miješam posao i privatno. No, htio sam da znaš, jer ti se to tiče.
Kako?
Krešo je slegnuo ramenima.
Pa, u prvom redu zato što idemo zajedno na svadbu. I što će on tada shvatiti da sam mu ja poslodavac. To je neka situacija, samo da znaš unaprijed.
Ana je ustala, otišla do prozora. Vani je bila večer, lampioni, rijetki prolaznici. Obična zagrebačka jesen na izmaku.
Jesi ikad pomislio, reče ona ne okrećući se, da život ponekad sam sve posloži? Bez našeg uplitanja?
Jesam, reče Krešo. Nisam uvijek znao je li to dobro.
Sad znaš?
Ovisi o tome što ti odlučiš s tim.
Ana se okrenula.
Što bih trebala odlučiti?
Ništa. Slobodno. Samo ti govorim kako jest. On je sad moj radnik. Njegova karijera dijelom ovisi o meni. To je činjenica. Što s njom napraviš, tvoja stvar.
Ana je šutjela.
Dobro radi?
Po svemu sudeći, da. Zna raditi s klijentima, zna prodavati. Tipični komercijalni direktor s dobrim vještinama.
Dakle, nećeš ga otpustiti?
Ako je dobar, zašto bih?
Ana klimnu. Polako, kao da baš tada donosi odluku. Možda i jest.
U redu. Onda ćemo samo otići na svadbu.
Samo na svadbu, složio se Krešo.
Opet su šutjeli. Ana je došla do stola, uzela šalicu s ohlađenim čajem.
Jesi li ti bio ženjen? upitala ga je. Zadala je odgovor, ali htjela ga je čuti opet.
Davno. Dvanaest godina. Razveli se civilizirano, kći nam živi u Splitu, s bivšom sam ok. Odrasli ljudi.
Odrasli, ponovila je Ana. To puno znači.
Prošlo je mjesec i pol običnog života. Ana je radila, čitala rukopise, žučljivo raspravljala s autorima o dijalozima između sedmogodišnjaka i babe, kako da to zvuči stvarno. Viđala je Krešu dva, tri puta tjedno. Ponekad misli na Marka, ali ne kao prije. Prije je to bilo kao iver koji ne možeš izvući, sad je više kao kad se prisjetiš sna koji je davno prošao. Znaš da je bio, ne znaš više čemu.
Martina je zvala tjedan dana prije svadbe.
I što, stvarno ideš?
Idem.
S Krešom?
S Krešom.
Ana, reče Martina oprezno. Zašto ideš? Znaš li sama?
Znam.
I?
Ana je razmislila. Pitala se to već nekoliko puta u sebi. Prvo je govorila želim vidjeti. Onda želim zaokružiti. Potom, iskrenije, želim da me on vidi. A kasnije, kad je bila najiskrenija, shvatila je da je sve to istina. I da je to u redu.
Jer mi nije poslao pozivnicu iz dobrote rekla je Marti. Mogla sam ga ignorirati, i to bi bio odgovor. No, želim doći. Želim biti tamo. Ne jer mi to treba, nego jer mogu. Jer sam dobro. Jer prije godinu i pol nisam bila dobro, a sad jesam. I nek’ on to vidi. Ne zbog njega. Zbog sebe.
Martina je šutjela.
Dobro, rekla je naposljetku. Dobro. Samo se lijepo obuci.
Uvijek se lijepo oblačim.
Ana. Znaš što mislim. Ne normalno. Nego tako da vidi što je izgubio.
Ana se nasmijala. Bio je to pravi, ne pristojni smijeh.
Budem.
Haljinu je birala dugo. Nije da nije imala što, nego je htjela izabrati baš. Na kraju je odabrala tamnoplavu, kroj jednostavan, dobra tkanina, koja drži i ne gužva se. Bez čipke, blještavila. Dobra boja, dobar kroj. Sama si je napravila frizuru, kosu zadnjih godina nije bojila često, shvatila je da joj srebrna kosa baš pristaje. Ne pristaje svakoj, ali njoj je.
Gledala se u ogledalo sat prije polaska.
Žena iz ogledala izgledala je kao svojih pedeset i tri. Ne mlađe, ne starije. Toliko. Žena koja zna tko je i nije previše zabrinuta oko toga.
To je bilo to.
Krešo je došao na vrijeme. Uvijek je bio točan. Kad mu je otvorila vrata, pogledao ju je sekundu i rekao:
Jako dobro.
Ne zgodno izgledaš, ne večeras si prekrasna. Samo jako dobro. Ana je točno to cijenila.
U autu gotovo nisu pričali. Krešo je vozio, Ana gledala van. Pravi prosinac, snijeg na rubovima, lampioni. Do restorana četrdeset minuta.
Nervozna si? pitao je on.
Malo. Je li to loše?
Posve normalno. Kad si ga zadnji put vidjela?
Prošlog veljače, kod bilježnika, zbog stana. Došao je s njom. S Dunjom. Stajala je na ulazu, čekala ga. U ružičastoj jakni.
Krešo nije rekao ništa, samo kimnuo.
Lijepa je, dodala je Ana mirno. Mlada. Možda trideset, trideset dvije. Svijetla kosa, dugačka. Onaj tip ljepote koji lako zaboraviš, ali ostavlja dojam na prvu.
Kako si se tada osjećala?
Loše. Ne što je lijepa. Nego što je on gledao nju kao da je dokaz. Ali samome sebi.
Čega dokaz?
Da je još mlad. Da još može. Da mu život ide i dalje. Ana je zašutjela. Bilo mi ga je žao. To je gore od ljutnje.
Krešo je lagano okrenuo glavu prema njoj. Ne spuštajući oči s ceste.
Žaljenje prošlo?
Odavno.
Dobro.
Dobro, složila se.
Bršljanov dvori su bili upravo to što ime kaže. Velika drvena kuća među bršljanima, osvijetljena, snijeg na granama, nekoliko auta na parkiralištu. Ana je gledala izvana i mislila: ukusno mjesto. Možda je Dunja birala, Marko je bio predvidljiv ili skupo i upadljivo, ili posluša tuđe savjete.
Unutra toplo, mirisalo na bor i nešto pečeno. Dvorana decentno uređena, bijelo i zeleno, svijeće na stolovima, živo granje u vazama. Gostiju četrdesetak. Ana je prepoznala neka lica, oni koje je dijelila s Markom. Netko ju je gledao iznenađeno, netko znatiželjno.
Mladenci još nisu došli.
Ana je uzela čašu vode. Krešo je stajao uz nju, miran, kao da su na poslu. Možda je njemu to i bila poslovna situacija. Ili je znao biti isti svugdje. I to je vještina.
Onda je ugledala Marka.
Došao je s Dunjom iz bočne sobe. Dunja u bijelom, kratkoj haljini s čipkastim rukavima. Svijetla kosa zavezana, lice uzbuđeno i sretno. Ana je mislila da joj je možda, najviše, trideset. I da je sretna. I da na to ima pravo.
Marko u tamnom odijelu, bijela košulja. Malo se udebljao zadnjih godinu i pol. Preplanuo, vjerojatno negdje bio. Dobro je izgledao. Mora mu se priznati, znao je.
Vidjela je, kako mu pogled traži nju u dvorani. Kad ju je ugledao, lice mu se jedva primjetno promijenilo. Kao da je očekivao da će doći, ali se ipak iznenadio. Kao da je sam sebe pozvao i zapanjio se kad se pojavila.
Ana je blago kimnula, bez osmijeha.
On je uzvratio.
Krešo je u to vrijeme razgovarao s nekim od gostiju, poznanik s posla kasnije će reći da se znaju od prije. Ana ih je slušala napola, i mislila kako je simbolično Krešo zna biti na pravom mjestu, s pravim ljudima.
Večeru su jeli za sporednim stolom. Ceremonija skromna, tiha. Ana je promatrala. Marko je svakih nekoliko minuta gledao prema njoj, ali svaki put je zapravo gledao Krešu. Mjerio ga je, procjenjivao. Vidjelo se po načinu na koji naginje glavu i mršti čelo. Čovjek koji stalno obrađuje podatke.
Dunja je bila cijelo vrijeme prepuštena veselju. Smijala se, pričala s prijateljicama, držala Marka za ruku. Ana je mislila kako će za deset godina možda shvatiti nešto o njemu, možda i ne. Neki nikad ne shvate. I to je dopušteno.
U jednom trenu došao je Marko. Sam.
Ana, reče. Drago mi je da si došla.
U glasu mu je bilo nešto zamršeno. Nije to bila radost. Više između zadovoljstva i nesigurnosti.
Čestitam, rekla je.
To je Krešo? Marko je pogledao tamo gdje je Krešo taman otišao do susjednog stola.
Da.
Hoćeš me predstaviti?
Zašto?
Marko se blago osmjehnuo, onom starom svojom, nekoć šarmantnom grimasom.
Samo iz znatiželje. On… vidim, ozbiljan je.
Je, potvrdi Ana.
Čime se bavi?
Radi, mirno će ona.
Marko je šutio sekundu-dvije. Shvatio je da nema smisla nastavljati.
Dobro izgledaš, reče on.
Znam.
Nije to bio bezobrazluk. Samo istina. Ana je primijetila promjenu u njegovom pogledu, neveliku. Naviknuo je da ona na pohvale reagira skromno, s malo zbunjenosti. Stara navika. Više nije tu.
Krešo se vratio. Marko mu je prišao.
Dobra večer, rekao je Marko. Marko Ivković. Danas eto mladenac.
Znam, jednostavno će Krešo. Krešo Tomić. Čestitam.
Znate se dugo?
Malo više od godine.
Lijepo. Marko na tren zašuti. Čime se bavite, ako nije tajna?
Upravljam nekoliko firmi.
Koje djelatnosti?
Svega. Zadnje ulaganje, prošlog mjeseca, promet i transport. Granit Invest.
Pauza. Tri sekunde. Ali Ana je brojila svaku.
Vidjela je kako je Marko prestao smiješiti se. Onda se ipak nasmiješio, ali drugačije. Osmijeh koji brzo navučeš kad trebaš nešto sakriti.
Ozbiljno? upita, glas mu je i dalje miran. Skoro.
Da, potvrdi Krešo.
Malo čudna koincidencija.
Događa se, kaže Krešo. Bez ironije, bez nagovještaja, čista izjava.
Marko je pogledao Anu. Ona njega. Bez trijumfa, ničim posebnim. Samo tako. Gledaš čovjeka kojeg si nekad poznavao, sad je kao netko otuda. Ni blizak, ni stran.
U redu, reče Marko. Drago mi je.
I meni, odvrati Krešo.
Marko ode. Ana ga je ispratila pogledom. Otišao je k Dunji sigurno, nijednom se nije osvrnuo. To je mogao. Marko je znao držati masku.
Primijetila si? tiho Krešo.
Jesam.
I?
Ana je uzela čašu. Limunada, nije pila alkohol na tuđim svadbama.
Uopće. Upravo tako. I to je dobar odgovor.
Ostali su još oko sat vremena. Onda je Ana rekla da može kući. Pozdravila koga je smatrala, u kutu oka primijetila kako Marko gleda za njima kad izlaze. Nije se okrenula.
U autu toplo, snijeg, svjetla. Krešo šuti. Ana šuti. Onda kaže:
Znaš što mislim sad?
Reci.
Da, prije godinu i pol, s ovom pozivnicom bih se osjetila malenom. Baš to je htio. Da se osjećam. Da on ide naprijed, a ja stojim.
A sad?
Sad shvaćam da nisam stajala. Samo sam išla drugim putem. Povremeno onaj put bude zanimljiviji.
Krešo se lagano nasmiješio. Onim svojim rijetkim osmijehom, samo u uglu usana.
Što ćeš s tim osjećajem?
Ništa, rekla je Ana. Samo znati. To je dovoljno.
Opet šutnja. Svjetla prolaze kroz prozor. Ana misli da sutra mora vratiti rukopis autoru, da mora javiti Martini. Da je prosinac pri kraju. Da ima dobru osobu uz sebe, što nije mala stvar.
Pomislila je i na Marka. Ne s tugom, ne sa žaljenjem. Samo pomisli. Sutra će se on probuditi pokraj Dunje i biti sretan ili će se praviti. Negdje navečer ili za tjedan uzet će mobitel i pokušati tražiti informacije o Kreši Tomiću. Za to je bio stvoren. Marko nije mogao ostaviti stvari nedovršene, pogotovo kad su bile osobne.
I pronaći će. Pronaći će i shvatiti koliko je iscrpno.
Što će poslije, Ana nije znala. Nije joj bilo svejedno, ali shvatila je da je njezina uloga gotova. Ne zato što je netko pobijedio ili izgubio. Svaki je dobio točno ono što je sam složio. Marko je poslao pozivnicu. Ona je došla.
Ostalo će on složiti sam.
Krešo je skrenuo u njezinu ulicu. Parkirao.
Hoćeš da uđeš? pita Ana.
Ne. Idem. Imam rano sastanak.
Kimnula je. Otvorila vrata, zastala.
Kreso.
Da?
Kad ćeš mu reći? Ove poslovne planove, tko ostaje a tko ne.
Kroz mjesec dana. Kad sve bude jasno.
I što ćeš s njim?
Krešo ju je gledao izravno.
Kako radi, tako će biti. To sam ti rekao.
Jesi, Ana reče. Samo sam htjela biti sigurna.
Jesi?
Jesam.
Izašla je iz auta. Snijeg pod nogama bio je čist, svjež, skripao je. Pošla je prema stubama, na vratima se okrenula. Krešo je još sjedio, čekao dok ne uđe. Mala gesta. Imao ih je puno.
Mahne mu. Uđe.
U stanu tišina. Ana se presvukla, otišla u kuhinju, stavila vodu za čaj. Dok je otopljavalo, sjela je za stol i gledala u mjesto gdje je prije tri mjeseca ležala ona krem omotnica sa zlatnim reljefom. Stol je bio prazan. Omotnicu je bacila odmah nakon što ju je pročitala, cijelu, bez trganja, direktno u kantu.
Čajnik je uzavrio. Ana je ustala, natočila.
Mobitel je ležao kraj nje. Utipkala je Martini: Bila sam. Sve ok. Sutra ti pričam.
Martina joj je odmah odgovorila, kao da je čekala. Tri upitnika za redom.
Ana je gledala ta tri upitnika i nasmiješila se.
Sutra, tipkala je i spremila mobitel.
Čaj je bio vruć. Vani je sniježilo. Sjedila je, pila, i razmišljala o svemu: o rukopisu, o poslu, o tome da treba zamijeniti kuhinjsku zavjesu jer je izblijedila. O tome da uskoro dolazi Nova godina i da treba nešto smisliti.
O Marku nije mislila. On je ostao gore, u Bršljanovom dvoru, s bijelom haljinom i svijećama na stolovima. To je bila njegova priča. Njegovo veselje. Njegova budućnost, onakva kakvu je sam zamislio, samo njemu jasna.
Ana ga odavno nije pokušavala razumjeti.
Popila je čaj. Isprala šalicu, ugasila svjetlo u kuhinji.
Otišla u sobu, legla. Vani još uvijek snijeg, vidjelo se to i u tami, po posebnoj bjelini.
Mislila je na sutra. Sutra je običan dan: rukopis, poziv Martini, možda susret s Krešom navečer. Običan prosinački dan.
Dovoljno.
Prošlo je oko tri tjedna. Martina je nazvala u petak kad je Ana baš bila u izdavačkoj.
Jesi čula? rekla je Martina bez uvoda.
Što?
Marko je zvao Nadu. Sjećaš se Nade, ona je s nama radila devedesetih, pa otišla u reklamu?
Sjećam se. Oni su dugo prijatelji.
Da. E, zvao ju je i ispitivao za Krešu. Sve, tko je, kakav je, kako ste se upoznali, koliko ste dugo zajedno.
Ana je šutjela.
Je li mu Nada što rekla?
Rekla je da ne zna. Ali on sigurno sve već zna. Nada kaže da je bio nekako… tih. Nije bio onaj stari Marko.
Jasno, rekla je Ana.
Zar ti to nije… ne znam, čudno?
Ana je gledala van kroz prozor. Sivo nebo, veljača već prolazi, ali snijeg još leži.
Nije, rekla je. Očekivala sam to.
I što sad?
Ništa. Živim dalje.
Martina je utihnula. Onda rekla:
Znaš što me najviše čudi?
Što?
Da ti je stvarno svejedno. Ozbiljno. Poznajem te dvadeset godina. Prije si sve doživljavala, sve si uzimala srcu. Sad… ne znam. Druga si.
Nisam druga, reče Ana. Samo sam nešto shvatila o sebi.
Što?
Da mi njegov pristanak ne treba. Nikad nije ni trebao. Samo sam to mislila. Nije isto.
Martina opet nakratko utihnu.
Ana, reče ona. Drago mi je zbog tebe. Stvarno.
Hvala, odgovori Ana. Dođi drugi tjedan. Radit ću pitu s jabukama.
S cimetom?
S cimetom.
Onda obavezno dolazim.
Pozdravile su se. Ana je spremila mobitel u džep. Uzela rukopis s rubom kartice na stolu. Otvorila na strani sa scenom u kojoj djevojčica od osam godina razgovara s bakom o tome zašto odrasli ponekad ne kažu što zapravo misle.
Ana je pročitala još jednom, uzela olovku.
Dopisala na rub: Baka treba odgovarati kratko. Bez filozofije. Djeca osjećaju kada čovjek govori istinu.
Zastala. Dodala: I odrasli isto.
Mjesec dana kasnije Krešo joj je ispričao da je napravio reviziju firme Granit Invest i odlučio o kadrovima. Sjeli su kod njega, tiho, bez povoda.
Marko ostaje, rekao je. Zna raditi s klijentima. Takvih nema puno.
Dobro, reče Ana.
Ne smeta ti to?
Ne. Zašto bi?
Pitam samo.
To je tvoja firma, rekla je ona. Tvoje su poslovne odluke.
A da sam mu dao otkaz?
Ana ga je pogledala.
Isto bih rekla dobro. Ako je to poslovna odluka. Ne trebaš ništa raditi radi mene. Nije to ono što želim.
Krešo je gledao nekoliko sekundi.
Znam, reče. Zato ti sve otvoreno i kažem.
Ana kimnu. Šutjeli su. Proljetni zrak vani, još nije prava proljeće, ali nije ni zima.
Tražio je sastanak, rekao je Krešo.
Marko?
Da. Poslao mail. Želi ga uživo, razgovarati o firmi, o svojoj ulozi. Klasika: čovjek shvati gdje je i želi se točno postaviti.
I što si mu odgovorio?
Pristao sam. Vidimo se idući tjedan.
Ana je mislila o tome. Kako je Marku sjediti nasuprot Kreši i raspravljati o poslu, znajući da je uz tog čovjeka i Ana. Znajući da je sad dio tog kruga. Ne zato što je nešto radila s namjerom. Tako je ispalo.
Mislila je hoće li Marko ikad osjetiti išta kao što je ona tada doručku. Onaj osjećaj da zemlja ispod tebe mala posklizne.
Možda hoće. Možda ne.
Hoćeš mu reći da smo zajedno? pitala je.
Ako pita, reći ću. Ako ne pita, neću. Zašto bi mu namjerno?
Nema razloga, složi se Ana.
Uzela je knjigu koju je ponijela s posla. Otvorila. Krešo joj natočio još čaja. Sjedili su svaki u svom miru, šutnja ugodna, ne prisilna. Možeš postići takvu šutnju samo s rijetkima.
Ana je čitala, ili to bar glumila. Razmišljala je o životnim pričama koje nikad ne idu prema planu. O tome kako odnosi nakon pedesete postanu posve drugačiji od onih u tridesetima. Dvoje ljudi, svatko sa svojom težinom, svojom prošlošću, biraju biti zajedno. Ne protiv samoće, ne iz navike. Iz razloga koje ni sebi ne možeš lako objasniti.
Mislila je o mudrosti žena što ne dolazi s godinama nego iskustvom koje se preživi i preradi. Kako treba iskreno proživjeti kraj, do samog dna pa tek onda odsklizati natrag. To nije brzo. Njoj je trebalo godinu i pol. Nekome više, nekome manje. Najvažnije je: moguće je.
Okrenula je stranicu, ne dovršivši rečenicu.
Kreso, rekla je.
Da.
Misliš li da on razumije kako se ovo posložilo? Ti, ja, posao. Da ništa nije slučajno, a opet nitko nije ništa inscenirao?
Krešo je razmislio.
Marko je pametan. Pametni ljudi shvaćaju.
Kako mu je s tim?
To je njegova briga.
Ana je kimnula. Opet pogledala u knjigu.
Znaš, kad je poslao pozivnicu, mislila sam da govori meni nešto o meni. A bila je to priča o njemu. Sve ovo je bilo njemu.
Jest, reče Krešo.
Psihologija odnosa čudo je, nastavila je. Mislim da poznaješ čovjeka. Osamnaest godina, svaki dan. Onda napravi nešto i shvatiš da vidio si samo ono što ti je dopustio.
Nije to samo njega, reče Krešo.
Znam. Svi mi to radimo. I ja sam dopuštala da vide samo komadić.
Sad je drukčije?
Drukčije, reče Ana. Ne znam bolje ili ne. Samo, drukčije.
Krešo nije dodao ništa. Ana se vratila knjizi. Sad je čitala zaista.
Proljeće je stiglo krajem ožujka, kao uvijek kasno. Snijeg je nestao nejednako, ponegdje u sjeni, na suncu već mokro, miriše na zemlju. Ana je šetala Martićevom, onom gdje su prvi put pili kavu. Primijetila je to, ali nije stala. Samo je zabilježila sama sebi.
Mobitel je zazvonio. Nepoznat broj. Stala je, javila se.
Slušam.
Ana… ovdje Marko.
Nije se začudila. Možda je i očekivala da će jednom nazvati.
Da, reče.
Jesi slobodna za razgovor?
Mogu, ali kratko.
Htio sam ti reći… zastao je. Čula je da bira riječi. To nije bio njegov stil. Marko je uvijek glatko govorio, riječi mu nisu zastajale. Nisam očekivao… mislim, da ćeš doći. I da… ma, nije važno.
Zašto onda zoveš?
Ana. Opet pauza. Kako si?
Gledala je kroz prozor: mokri asfalt, prvi ljudi bez kape, golubovi ispred izloga ulice.
Dobro, rekla je. Ti?
Pristojno. Uglavnom dobro.
Drago mi je.
Šutnja.
Ana, reče on. Jesi li znala? Prije, o firmi, o Kreši.
Saznala sam pred svadbu.
I svejedno si došla.
I došla.
Opet tišina. Čekala je.
To je bilo, zastane opet, pošteno.
Jest, rekla je Ana. Pošteno.
Dobro, reče on. Dobro. Sretno ti.
I tebi.
Spremila je mobitel. Stala na tren. Onda krenula dalje. Golubovi su se razletjeli i opet sjeli pred izlog. Proljeće je bilo rano, ali pravo.
Ana je prošla ulicu, skrenula i nastavila prema izdavačkoj, svojoj običnoj petku, rukopisima i ispravcima, razgovorima s piscima o tome kako da rečenice zvuče stvarno. Šetala je i mislila: dobar posao. Imala je sreće. Neke stvari su ipak složene ispravno, makar to dugo ne vidiš.
Mobitel u džepu je bio tih.
Negdje iza zgrada već je grijalo sunce, blijedo, ali stvarno.
