Izbaci ga van na ulicu. Pronašla sam susjedovu mačku pod snijegom, a vlasnica je odbila pomoći.
Nikada nisam gajila mržnju prema mačkama, ali susjedov mačak je u meni znao probuditi pravu ljutnju, pogotovo tog jednog ljeta.
Ovo je priča o tome koliko je važno biti čovjek, ma kakve nas nevolje snašle.
Toga ljeta susjedov mačak Marko počeo je redovito koristiti moje gredice kao svoju osobnu toaletnu zonu. Više puta sam ga zatekla u svom malenom vrtu iza kuće: marljivo je raskopavao zemlju, kao da traži zakopano blago. S vikom bih potrčala za njim, a on bi spokojno pobjegao, ni ne okrenuvši se. Vikendica koju sam naslijedila od bake bila je skromna, no na idealnom mjestu, nadomak Zagreba.
Samo što bi se uputili malo dalje niz ulicu, naježili biste se prepoznajući duh pravog sela. A za par minuta hoda od kuće već ste na autobusnoj stanici, odakle je grad bio udaljen dva koraka. Dok je baka bila živa, obožavala sam dolaziti u taj mir. Često bih kasnije vikendom dovodila prijateljice zajedno bismo grijale kućnu saunu, pekle ražnjiće, brale kupine. Za sat vremena u šumi bi napunile zdjelu vrganjima. Tišina, zrak, prostranstvo za dušu i tijelo.
U istom mjestu živjela je moja sestrična Ana, kći majčina brata Stipe. Od malih nogu bile smo nerazdvojne. Nije bilo dana bez igre uz vrt, rijeku i livade.
Imala sam osobito male gredice: malo rotkvice, malo matovilca, na jednoj je rastao mladi luk. I baš je te gredice divljački osvajao susjedov mačak. Žalila sam se njegovoj vlasnici, teta Ivani. Ona bi samo slegnula ramenima: A što da ja radim, da ga čuvam dan i noć? Baci kamen, ako ga ne možeš uhvatit!
Razumjela sam njezin pristup Marko je bio mačak njezina preminulog supruga, gospodina Krunoslava. Teta Ivana oduvijek je tvrdila: Ne trebaju meni te mačke!, smatrajući se vjernom ljubiteljicom pasa. Ali kad je muž preminuo, mačak je ostao nije ga imala srca otjerati.
Marko nije trebao nikakvu posebnu njegu mačke je lovio kao pravi, a pričalo se i da zna donijeti ribu iz potoka. Pratio je svog vlasnika u ribolov, trebao je samo krov nad glavom i toplinu stare peći da preživi zimu i neveru.
I tako je ljeto prošlo u ratu s Markom. Nagovarala sam ga, nudila mu i komadiće šunke, ali ni pogledom nije primijetio što mu pružam. Na dobar dan škiljio je iz daljine, držeći oprez i sigurnih pet metara udaljenosti.
Jednom sam ga zalila ledenom vodom iz crijeva. Drugi put sam za razgovor povela zviždaljku, pa čim bih ga vidjela na zabranjenom terenu, potrčala za njim, zviždeći kao sudac na utakmici. Kad se ipak vratio za ogradu, pogledao me prodornim pogledom: Nismo se tako dogovorili, to nisu pravila igre! i nestao kroz koprive, s repom uspravno podignutim.
Teta Ivana je promatrala moje bitke iza ograde, više se šalila nego ljutila, pogotovo jer je napokon ostvarila svoj san imala je malog psa, štene Dalmatinera po imenu Buba koje joj je kći donijela za praznike. Mačak je ubrzo pao u drugi plan.
Da bih spriječila daljnje Markove izlete u vrt, nasipala sam tri vreće piljevine u ugao vrta, tamo gdje je rasla kopriva. Marko je odmah prihvatio poklon i preusmjerio se isključivo na to mjesto. Odbrojavala sam dane bez da mi dirne povrće.
Brzo sam primijetila da me promatra s krova, iz grmlja, kroz rupe u ogradi. Jedne večeri skoro sam pretrnula od straha iz mraka su mi se zablejesale dvije sjajne, zelene oči. Možda ga je čula cijela ulica kad sam povikala.
Do jeseni sam stanovala kod bake, potom se vratila na studij u Zagrebu i počela dolaziti tek vikendom.
Jednog hladnog jutra, kad sam stigla na vikend, dočekao me čudan prizor: na stražnjem ulazu u kuću snježni humak, a ispod njega sklupčan Marko. Sjedio je prekriven snijegom, s ledenim s icicama na brkovima, slomljene glave, sav usamljen. Nije se ni pomaknuo kad sam ga dotakla. Otrla sam mu snijeg, pokušala ga pogladiti, a on jedva otvori usta kao da želi mijaukati, ali ni glasa iz njega.
Odmah sam ga ugrijala, umotala u dekicu, led otopila toplom krpom. Nije se ni opirao snage nije imao. Ostavila sam ga uz boce s toplom vodom i pošla teti Ivani.
Ona je, bez trunke osjećaja, odbrusila: Nek živi vani, u šupi! Cijelu mi je kuću označio, nikad više ne ulazi preko praga! Ljeti, otkad je stigla Buba, Marko je postao ratoboran i označavao prostor. Da sačuva mir, teta Ivana ga je istjerala van.
Marko je nekako preživio ljeto, ali došla je hladna, snježna zima i šupa nije bila nikakvo sklonište za tako starog mačka. Nastojala sam joj objasniti dok je bio mlađi i vješti lovac, preživljavao je, ali sada ga je dohvatio led, glad i usamljenost. Dam mu suhe hrane u staru zdjelu, ima vode od snijega pa neće crknuti od gladi! Baci ga i ti na ulicu, slegla je ramenima.
Vratila sam se kući, a onda odjednom shvatila: Marko nije slučajno došao na moje vrata. Tražio je spas. Kad je izgubio svaku nadu kod vlasnice, obratio se baš meni, s kojom se borio cijelo ljeto.
Počela sam zvati redom poznate možda nekome treba mačak? Nitko nije imao mjesta. Sestrična Ana je predložila da ga stavimo u šupu s kravom i svinjama bolje nego na snijegu, ali u svoju kuću nije mogla primiti jer su imali već dvije mačke doma.
Toplo utopljen, Marko je izišao iz dekice i tiho prošetao do mojih nogu. Sjeo je ispred mene i gledao ravno u oči, kao da dobro zna da mu sudbina visi o koncu.
Odlučila sam nazvati mamu. Znala sam da nije sklona životinjama u stanu, ali sve se promijenilo kad se sjetila pokojnog gospodina Krunoslava, Markovog prethodnog vlasnika. On je svima pomagao, uvijek bio spreman uskočiti kad zatreba. Dok je pričala o njemu, pustila je i suzu, razmišljajući kako ni jedan živi stvor ne zaslužuje takav kraj.
Odluka se sama nametnula.
Kupila sam u trgovini plastičnu kutiju s ručkama, smjestila Marka unutra i povela ga sa sobom u Zagreb. Za njega je tada započeo novi život.
