Dnevnik mame moj mali bunt
Mama, hoćeš mi reći zašto? Ivan je stajao usred moje kuhinje i gledao stol s izrazom kao da je na njemu našao nešto sasvim neprihvatljivo. Zašto si to stavila na internet? Svi će vidjeti.
Uopće nisam žurila s odgovorom. Stavila sam vodu za čaj, uzela dvije šalice iz ormara jednu plavu, drugu bijelu sa zlatnim rubom pa se tek onda okrenula prema sinu.
Tko su ti svi, Ivane?
Ma kako tko. Moji kolege. Partneri. Ljudi s kojima radim.
I što onda?
On je trepnuo. Očekivao je da ću se uzrujati.
Kako što onda? Mama, radim u banci. Nisam običan zaposlenik, imam reputaciju. A sad moja mama šije… zeca i objavljuje videa kako to radi. S komentarima tipa: evo ovdje prišijemo šapicu, cure.
Zeca, ponovila sam tiho. Da, zeca.
Voda je prokuhavala, čajnik šuškao, vani je pljuštala ona fina, proljetna kiša, a staklo prozora bilo je zamagljeno. Kroz gornju polovicu prozora mogao si vidjeti samo mokre pločnike, razbacane prolaznike i kišobrane. Sve kao inače.
Znaš li na što mislim? Ivan je hodao po kuhinji, kao da se nikako ne može smiriti. Oduvijek je tako radio čim bi bio nervozan, hodao bi ukrug. Imam pregovore, klijente, cijeli tjedan očekujem delegaciju iz središnje regije. I sad, primjerice, netko od njih ode na Fejs i vidi tvoju stranicu
I što će vidjeti? ulila sam čaj. Stariju ženu koja šije igračke?
Mamu bankarskog menadžera!
Pogledala sam ga onim pogledom kakvim sam ga gledala kad je bio mali i lagao o slomljenom prozoru u vrtu susjede.
Ivo, napokon sam rekla, uzmi si čaj. I sjedni.
***
Imam šezdeset i dvije godine. Ne oko šezdesete, ne već poslije šezdesete, nego baš šezdeset i dvije. To izgovaram sasvim mirno, za razliku od većine mojih prijateljica koje su, čini mi se, zaustavile godine na pedeset osam. Dvadeset i četiri godine sam radila u gradskoj knjižnici Ruđera Boškovića, prvo kao obična knjižničarka, a onda kao voditeljica čitaonice. Otišla sam u mirovinu prije godinu i pol. Ne zato što nisam mogla više, nego jer sam shvatila da mi se ne da više onako. Da bih htjela nešto samo svoje, mirno, iskreno.
Stan mi je na Opatijskoj, treći kat u zgradi s pet katova. Dvije sobe, mala kuhinja s prozorom na dvorište, balkon pun kutija s presadnicama svako proljeće. Suprug je preminuo… ne, prestao biti tu prije devet godina i od tada živim sama. Ivan je nudio da preselim kod njih, u prostrani stan u novom kvartu, ali nisam htjela. Tamo sve miriše na novo, staklo i metal, kao trgovina, bez mirisa, a ja ja ne umijem živjeti na mjestu koje nema miris.
Kod mene doma miriše po starom ormaru, malo po vaniliji, po omiljenoj svijeći na prozorskoj dasci… i po nečem neuhvatljivom što zovem samo dom. Kad sam prvi put posjetila sina i snahu Anamariju na useljenju, pomislila sam: tu miriše po dućanu. Nije loše jednostavno ništa.
Igračke sam počela šiti slučajno.
Prošle jeseni, u listopadu, dok su dani postali kratki, a večeri beskrajne, pregledavala sam gornje ormare i našla kutiju s ostacima tkanina. Tamo je bio i plavi pamuk, i tamnozeleni pliš, i komad lana, gust i ugodan pod prstima. Nisam ni sama znala zašto sam uzela škare. Samo jesam.
Prvi zec ispao je smiješan jedno uho duže, šav iskrivljen. Ali sjedili smo tada za stolom, on i ja, gledala sam mu u dugmad-oci i prvi put nakon dugo vremena stvarno se nasmijala. Za sebe. Napokon.
Drugi je bio bolji. Treći već po mojim nacrtima.
Onda je Ruža, moja susjeda s isto kata, energična žena, rekla:
Ljube, pa zašto to skrivaš? Pokaži ljudima. Objavi na Fejs.
Ma nemam ni račun kako treba.
Neka, napravit ćemo. To ti nije ništa.
Nismo napravile za pet minuta, nego dva večernja razgovora i nekoliko poziva Ružinoj kćeri. No stranica je nastala. I prvo video ja, kruta pred kamerom, prišivam zecu šapicu i objašnjavam kako skriveni šav ide. Držim se, glas mi podrhtava. Ruke mirne.
Za tri dana došlo je sto dvanaest pratitelja. Pa dvjesto. Pa sam prestala brojati.
***
Sada Ivan pije čaj i šuti. Poznajem tišinu svog djeteta: kad je mali bio ljut ili tužan, znao se povući iza šutnje kao iza vrata i čekati da smisli što reći. Ne žurim.
Mama, rekao je napokon, ne kažem da je to loše. Samo mi je… neugodno.
Kome?
Meni. Pogledao me ravno. Ti znaš? Meni je neugodno. Ne tražim da prestaneš. Možda samo… nemoj baš na internetu. Šij doma, poklanjaj unucima…
Nemam unuke, Ivo.
A zna se, možda susjedovoj djeci, kome god. Ali zašto cijeli internet treba znati da ti to radiš?
Pogledala sam u svoje prste. Na kažiprstu desne ruke sitna ranica od igle, jedva vidljiva. Ali ja ju vidim.
Znaš, rekla sam polako, trideset godina sam pitala ljude: Kako mogu pomoći? U knjižnici, doma, tebi, tati. A sad radim nešto za sebe. Prvi puta ozbiljno za sebe. I sad je to neugodno.
Nije to ono što sam mislio.
Znam što si mislio, Ivane.
Ustala sam, pokupila šalice. Razgovor završava. Nema svađe, nema zalupanja vratima. Samo točka.
Otišao je za petnaestak minuta. U hodniku, navlačeći kaput, promrmljao da će zvati kroz tjedan. Kimnula sam. Zatvorila vrata. Stajala trenutak slušajući ga dok silazi stepenicama.
Potom pošla u sobu gdje je na stolu ležao napola šivani medo s piljevinom u trbuhu. Uzela sam iglu.
***
Stranica na Fejsu zove se Nit do niti. Sama sam to smislila. Ruža je predlagala nešto tipa bakini kutak, ali odbila sam.
Ne želim biti baka rekla sam čvrsto. Ja bih da sam majstorica.
Već imam trideset i jedno video. Snimam jednostavno: mobitel na stalku, lampa s desna, da se vidi kako treba. Tkanina, konac, igla i moj glas u pozadini, objašnjavajući svaki korak. Ponekad ispričam priču: kako sam otkrila kutiju s krpicama, kako mi prvi zec još stoji na frižideru. Ljudima se to sviđa. Pišu mi: Tako ste topli, Kao da je mama još tu.
Jedna gospođa iz Osijeka napisala je da gleda moja videa prije spavanja, pa joj nije tako samo. Čitala sam to jutro, pred kavu, i dugo držala mobitel u ruci.
A onda, sredinom ožujka, javio se gospodin Jakov Kovačević.
Napisao je poruku što je već bilo čudno, jer muškarci kod mene zalutaju rijetko i to ozbiljnu: on je fotograf, vodi stranicu o ručnim radovima, htio bi razgovarati o suradnji.
Čitala sam to tri puta. Nazvala Ružu.
Ružo, piše mi neki muškarac. Kaže fotograf.
I?
Pa što da radim?
Ljube. Ruža je imala glas učiteljice pred penzijom. Odgovori mu. Sto si ti, mala curica?
Odgovorila sam. Kratko: Dobar dan, o čemu je riječ? Objavio je link svoje stranice Žive ruke, tamo slike: lončari, vezilje, rezbari… Prave majstorije. Mundare ruke izbliza: bore, žuljevi, tragovi od alata a u svakoj slici ima života toliko da zastaneš.
Htio bih vas snimiti dok radite, napisao je. Nije projekt. Samo zato što vidim u vašim videima nešto važno.
Nešto važno.
Dugo sam o tome razmišljala. Onda napisala: Može.
***
Našli smo se u subotu u jedanaest, kod mene doma. Jakov Kovačević došao je točno na vrijeme pročitala sam sebi u bradu: pohvalno. Bio je malo stariji od mene, možda 65, niži, u kariranoj košulji i s velikom torbom na ramenu. Lice mu nije bilo ljepuškasto, nego pouzdano, s dubokim borama oko očiju.
Gospođo Ljubica? upitao je na vratima.
Gospodine Jakov? Uđite.
Povela sam ga u kuhinju. Uključila vodu za čaj, iznijela kekse. On je izvadio ozbiljan fotoaparat i počeo promatrati prostor.
Lijepo vam je ovdje, rekao je jednostavno.
Običan stan.
Nije. Odmahao je glavom. Osjeti se miris. Vidite kako miriše kod vas?
Nasmijala sam se.
Po drvetu i vaniliji, kažu.
Baš to. Većini sad kuće nemaju miris. Kod vas miriše na život. Rekao je to mirno, kao činjenicu. Gdje radite? Mislim, gdje šijete?
Pokazala sam mu sobu. Stol do prozora, lampa na stalku, kutije s krpicama i nekoliko gotovih igračaka na prozoru. Zec s krivim uhom na počasnom mjestu.
Ovo je prvi? pitao je, gledajući zeca.
Prvi. Tri puta sam ga pokušala popraviti. Ne uspijevam baciti.
Tako i treba. Podignuo je aparat. Mogu samo gledati prvo? Ne snimati odmah. Bit ću ovdje, samo radite kao inače.
Bilo je to razumno. Klimnula sam, uzela medu na kojem sam radila već treći dan i počela šiti. Prvo sam osjećala njegov pogled i stiskala se, a kasnije sam sve zaboravila, ruke su išle same, igla u svjetlu lampe, vani se čulo cvrkut vrabaca. Travanj.
Fotkao je tiho. Ponekad bi zatražio: Evo tako zadržite ruku. Ili: Pogledajte igračku, ne mene. Slušala ga bez otpora. To mi je bilo novo. Posljednjih godina s Ivanom sam često osjećala potrebu opravdavati se, sav napet razgovor. A s ovim nepoznatim, za sat i pol nisam osjetila ništa takvo.
Koliko se bavite fotografijom? pitala sam ga, ne dižući pogled od šava.
Od tridesete. Radio sam na brodogradilištu, kao inženjer. Onda dao otkaz. Žena je govorila da nisam normalan. Čas je šutio. Možda i nisam, ali ne žalim.
A sad?
Žena umrla prije pet godina.
Iskreno saučešće.
Nema veze. Glas mu bio tek malo tiši. Vidjela je ipak moje najbolje slike. To se broji.
Nisam pitala više. Samo kimnula i vratila se medi. Za neke stvari riječi nisu potrebne.
U pauzi za kavu pokazao mi je slike na ekranu. Gledala sam i nisam prepoznala samu sebe. Ne zato što nisam dobro ispala nego… kao da je netko drugi. Skoncentrirana, živa, s osmijehom u kutu usana. Ruke izbliza konac, igla, tkanina i svjetlost na prstima, kao da su najvažnije na svijetu.
Ovo bih volio staviti na svoju stranicu, rekao je Jakov, pokazujući jednu fotku.
Na njoj gledam zeca s krivim uhom. Samo gledam. U tom pogledu bilo je nešto što nisam znala opisati.
Neka, rekla sam.
***
Ivan je nazvao u srijedu, kao što je obećao. Kratko, poslovno: kako je, treba li što. Ja isto tako, kratko: dobro sam, ne treba, hvala. Fejs nije ni spomenuo. Ni ja.
Ali navečer je došla Ruža s pogačom i novostima.
Ljube, znaš da je Jakov objavio tvoju fotku?
Znam, rekao mi je.
Ima već tri tisuće lajkova.
Stavila sam vodu za kavu, nekako mi više pasala od čaja tog dana.
Ružo, tri tisuće je puno?
Za njegovu stranicu normalno. Ali to što je pola tih ljudi došlo tebi i zapratilo, to je već puno. Koliko si imala do jučer?
Oko osamsto.
A danas?
Uzela sam mobitel.
Tisuću tristo četrdeset dva, pročitala sam.
Ruža me pogledala kao pobjednica.
Eto ti zecovi!
Pili smo kavu uz priču o Ružinoj kćeri, a mene u glavi vrtila se fotografija. To što je Jakov rekao: vidim tamo nešto važno. Što je toliko važno u starijoj ženi koja šije igračke?
Znala sam. Važno je to što radiš istinski, za sebe. Što si pronašla ono što ljudi cijeli život traže. A meni je došlo u šezdeset drugoj.
I to je važno.
***
U svibnju smo se opet našli. Jakov je napisao: organizira se izložba rukotvorina u Domu kulture u Malom Parizu, hoću li s njim? Pristala sam prije nego što sam stigla razmisliti. Onda još dugo gledala svoj odgovor na ekranu i mislila: vidi ti mene.
No išla sam.
Na izložbi gužva: stariji parovi, mladi s djecom, žene mojih godina. Lončarija, košare, vez. Jakov snima, ali diskretno, ne smeta majstorima. Ja gledam, ali ne iz pristojnosti, već radoznalo. Upijam tuđe ruke.
Pogledaj, šapne on pred štandom gdje baka plete čipku. Vidiš kako drži nit? Tako treba snimati. Ne lice, ni gotov proizvod. Onaj trenutak između namjere i pokreta.
Trenutak između namjere i pokreta, ponovim. Lijepo je to.
Nije moje, stari fotograf me naučio. Nisam tad ništa kužio. Kasnije jesam.
Koji fotograf?
Šutio je malo duže nego što bi trebalo.
Duga priča, rekao je. Reći ću ti jednom.
Nisam navaljivala. Samo sam zapamtila tu pauzu.
Poslije smo išli na čaj u mali kafić. Drveni stolovi, menu na ploči. Pričali smo o izložbi pa su teme prirodnim tokom otišle na drugo. On o brodogradilištu i mirisu ulja, ja o knjižnici i mirisu knjiga. Sve one godine, čitatelji pamtiš ih po imenu.
Dvadeset i četiri godine, rekao je. To je dug život.
Bila sam sretna, kažem iskreno.
A sad?
Gledala sam van. Već su se palili lampioni, noć je još bila kratka. Svibanj, dug dan.
Sad sam opet živa. Drugačije. Ne lošije. Samo drugačije.
Klimnuo je, kao da sam pogodila bit.
Bojiš li se? Ovako nešto novo započeti u našim godinama.
Bojala sam se. Sad ne. Ako se bojiš, nikad nećeš.
Upravo tako.
Tišina među nama nije bila prazna. Bilo je to ono dobro povjerenje koje se lako prepozna.
***
Ivan je došao početkom lipnja. Bez najave, u nedjelju ujutro, dok sam ja još pila kavu u kućnom ogrtaču na balkonu. Zvono iznenadila sam se.
Ivo? Jel sve u redu?
Je, sve super. Ušao, skinuo cipele, stavio uza moje papuče. Kao kad je bio mulac. Samo sam svratio.
Samo tako, ponovila sam.
U kuhinji je sjeo, uzeo moju šalicu kave. Svoju nije tražio. Znači nervozan je.
Mama, vidio sam tvoju fotografiju. Onu što je taj fotograf objavio.
Šutjela sam. Čekala da nastavi.
Tamo je puno komentara, rekao je. Pročitao sam.
I?
Ma… Protrljao je čelo. Pišu lijepo. O tebi.
Neočekivano?
Nemoj biti zajedljiva, mama.
Nisam.
Tko je taj fotograf? Jakov? Vi ste već nekoliko puta vidjeli?
Odakle znaš?
Ruža mi je rekla. Zvao sam je, pitao kako si.
Mogao si mene pitati.
Jesam slegnuo je ramenima. Prišao prozoru, gledao u dvorište. Mama, tko je on?
Fotograf. Rekla sam ti.
Znam. Samo… Pogledao je prema meni i prvi put sam u njemu primijetila zbunjenost. Jesi li se vidjela na toj fotki?
Jesam.
Tamo si… zastao je. Tražio riječ.
Kakva?
Sretna, napokon je rekao. Izrazito tiho, kao da mu ta riječ teško ide.
Gledala sam svog sina: sav uštirkan, ošišan, ozbiljan. Četrdeset godina. Nedjeljom došao mami i kaže da na slici izgledam sretno.
Pa onda jesam, rekoh.
Kimnuo je. Sjeo opet.
Ispričaj mi o tim zečićima, zamolio je. Kako ih radiš?
Te zanima?
Zbilja. Ili barem se trudim.
Nasmijala sam se. Krenula po nedovršenog medu…
***
Ljeto toplo, pomalo sparno, s večernjim grmljavinama koje volim. Stajala sam na balkonu, gledala kako tamni nebo, kako se prve kapi lome po limenim kutijama od sadnica, miris zemlje.
Stranica Nit do niti rasla je. Do srpnja četiri tisuće pratitelja. Lajkova više ne brojim, ali komentare čitam barem one dulje, gdje mi netko piše priču.
Iznenađujuće, ima ih puno.
Gospođa iz Šibenika, tek u mirovini, skuplja se od dosade proba šivati po mojem videu. Prvi put nakon godinu dana nije mi bilo dosadno, piše. Druga, iz Rijeke, brine za bolesnu majku, večerom gleda moje vještine da malo odmorim za sebe. Mlada cura, napiše: moja baka je baš kao vi, sad razumijem kako joj je bilo.
To posljednje sam čitala nekoliko puta.
Jakov je jednog dana rekao:
Znaš u čemu je tvoja tajna? Ne glumiš. Ljudima treba stvarnost. Navikli su gledati uljepšane slike, nakićeno, isforsirano. A ti dođeš s lampom i krivim zecom i ispada da je to najvažnije na svijetu.
To nije tajna, odgovorih, to sam ja.
Upravo.
Viđamo se sad redovno: jednom tjedno, katkad dvaput. Izložbe, kino, šetnja uz Savu. Jednom me vozio prijatelju Olegu na vikendicu cijela ekipa kreativaca, umjetnica, skulptora. Umorila sam se, ali onako lijepo, s ispunjenjem.
Priču o tome zašto je dao otkaz, zašto fotoaparat, Jakov mi je ispričao tek krajem srpnja, dok smo šetali uz obalu poslije koncerta u ljetnom kazalištu, mirišući Savu.
Sjećaš se starog fotografa što sam ga spominjao? upita.
Sjećam.
To je bio moj tata. Slikao je cijeli život, ne profesionalno. Ostali su albumi. Kad je umro, prelistao sam ih i skužio cijeli život gledam njega, ništa nisam shvatio. Imao sam 53 godine kad sam prvi put uzeo njegov aparat.
Pedeset i tri, ponovila sam. Nije ni to kasno.
Nije. Da nisam, ne bih znao snimati ovako. Trebale su mi godine u brodogradilištu, djeca, žena, sve.
Lijepo je to.
I za tebe vrijedi isto. Dvadeset i četiri godine u knjižnici to trebaš proživjeti da bi razumjela ljude.
Nisam odgovarala. Razmišljala sam da je u pravu.
***
U kolovozu ono što nisam nikad očekivala. Lokalna televizija, Kanal Ri, javlja, hoće reportažu o meni pod rubrikom Novi početci u mirovini. Prvo mi je bilo da odbijem.
Televizija? pitala Ružu. Ne, Ružo, to je previše.
Šta previše? gleda me kao dijete.
Pa… ne znam, sram me.
Ljube, imaš 62. Šiješ krasne stvari. Četiri tisuće ljudi te prati. Što se imaš sramiti?
Valjda ništa.
Onda pristani.
Nazovem Jakova, nije da pitam, samo da mu kažem. Saslušao me, pita:
Kako se osjećaš?
Malo me strah.
To je normalno. Bitno je želiš li.
Želim.
Onda pristani.
A što ako Ivan opet negoduje?
Tišina u slušalici.
Ivan je odrastao. Prebrodit će on to.
Nasmijala sam se. Istina.
Snimali me doma. Mlada novinarka, ozbiljna, s diktafonom i blokom, pitala o hobi za dušu, život u mirovini, pronalazak sebe. Odgovarala sam iskreno. Priznala da su prvi mjeseci mirovine najteži: ritam nestane, a praznina boli. Pričala o kutiji s platnom, o krivom zecu, o tome kako najvažnije dođe slučajno, u šezdeset prvoj.
Žalite li što je kasno?
Ni sekunde.
Prilog izašao krajem kolovoza. Pogledala sam ga s Ružom za kuhinjskim stolom. Moj glas na ekranu zvučao je niže, staloženije nego na telefonskim snimkama.
Lijepo je, rekla Ruža.
Jest. I nije me sram.
Mislila sam zapravo: nije me sram sebe. Takve kakva jesam. To je novo. Ili staro, tek zaboravljeno.
***
Ivan je zvao sutradan. Glas mu je bio neutralan to kod njega znači zbunjenost.
Mama, vidio sam na televiziji.
Da, najavili su za petak.
Mogla si reći.
Mogla sam. Nisam stigla.
Pauza.
Mama, rekao je, dugo poslije šutio. Ok. Poslušaj. U intervjuu… govoriš o prvim mjesecima u mirovini. Da ti je bilo teško.
Je.
Nisi mi rekla.
Nisi pitao, Ivo.
Duga šutnja.
Da, napokon je rekao. Nisam pitao. I u te dvije riječi bilo je svega, ali nisam to analizirala.
Dođeš u nedjelju? Radim pitu od jabuka.
Doći ću.
Onda u dvanaest.
***
Rujan donosi hladnoću i smeđe lišće po stazi. Počela sam novu seriju igračaka: medeki od pliša, punjeni heljdom. Teži, miris zrnevlja. Nekoliko sam prodala preko stranice, više za gušt nego za kunu. Prijalo je da netko želi baš mojega medeka.
Jakov mi je pomagao oko stranice na Fejsu, zna on to bolje. Već smo nekoliko puta ostajali do kasno kod mene: čaj, razgovor, ponekad šutnja, svatko u svom poslu. On slika na laptopu, ja iglakonac. Tiktakanje starog sata na zidu, mojeg od useljenja, ne ometa nego daje osjećaj sigurnosti.
Jednom me pitao:
Ljubice, znaš li ti što je ovo što mi radimo?
Podignula sam pogled sa mede.
Kako to misliš?
Pa… viđamo se, razgovaramo. Je li ti dobro sa mnom?
Dobro mi je rekla sam odmah.
I meni s tobom. Pauza. Mislio sam, treba li to nečim zvati.
Čemu?
Ne znam. Možda stvarno ne treba. Smije se.
Jakove kažem meni je šezdeset i dvije. Tebi je, ako ne griješim, šezdeset i pet?
U listopadu šezdeset šest.
Eto. Mi nemamo više što izmišljat nazive. Trebamo znati je li nam dobro ili ne.
Dobro je, kaže.
E pa super, nastavila sam s medom.
Malo su mi obrazi ugrijali. Nadala sam se da to ne vidi lampina rasvjeta.
***
U listopadu, više od šest tisuća ljudi na stranici. Broj nije cilj. Sam dolazi. Studentica iz susjedne zgrade ponudila pomoć oko snimanja donijela stativ, pokazala osvjetljenje.
Sviđate mi se, rekla je iskreno. Vi ste pravi čovjek.
Što to znači pravi?
Ne želite glumiti mladost. Ne pravite se da je lako. Kažete kako jest.
Već drugi put čujem slične riječi, prvo od Jakova, sada od nje.
Znači, možda je doista važno.
Ivan dolazi svaka dva-tri tjedna. Nakon one televizije, nešto se promijenilo malčice. Nije odjednom počeo govoriti o osjećajima ili me grliti pred vratima. Samo je manje davao savjeta. Jednom me pitao kako se prišivaju gumbi.
Zašto ti?
Na kaputu mi pukao, Anamarija na službenom putu.
Daj ovamo kaput, ja ću.
Ne, hoću sam.
Pokazala sam mu. Prišio je. Koso, ali sam.
U studenome je doveo i Anamariju upoznati Jakova. Malo ukočeno, svi oprezni, ali Anamarija brzo započne razgovor o fotografiji, a Ivan šuti i sluša. Kad su otišli, perem posuđe i mislim: ispalo je dobro. Ne savršeno. Ljudski dobro.
Često zaboravim, to nije malo.
***
Zima je došla krajem studenog, naglo kao i uvijek. Do jučer kiša, ujutro sve bijelo. Na balkonu, gledam dvorište pod snijegom, a na jari stara osušena smokva, a s nje snijeg visi kao ukras.
Prosinac šijem dvanaest igračaka za humanitarnu akciju: dječji dom u drugom kvartu skuplja poklone za Božić. Dvanaest zečeva, raznih boja. Spakirala u kutiju, vezala špagom, odnijela sama iako klizavo i hladno.
Na povratku popijem kavu u onom malom kafiću kod ulaza. Sjedim uz prozor, vani snijeg. Ljudi žure pored, svatko sa svojom brigom, svojim životom poslije šezdesete, prije šezdesete, s kavom pored prozora.
Promišljam o tome kako sam tražila sebe u mirovini… i našla. Ne lako, niti brzo. Kroz krivog zeca, kroz kutiju s krpicama, osobu s fotoaparatom, tihi glas u praznoj sobi objasni kako ide skriveni šav.
I tako sam prestala skrivati se.
Mobitel se oglasi. Poruka od Jakova: Ljubice, imam dobre vijesti. Javi se kad stigneš.
Nasmijala sam se i nazvala ga.
***
Novost galerija moderne umjetnosti u centru zove Jakova na skupnu izložbu. Nekoliko fotografa, tema: Ručni rad. Želi da njegova serija s mojim portretima bude dio izložbe.
Slažete li se? pita.
S mojim portretima?
Da. Snimao sam te cijelo ljeto i jesen, ima ih barem dvjesto. Prava serija. Naziva se Nit do niti, ako nemaš ništa protiv.
To je ime moje stranice.
Upravo zato.
Par sekundi šutim.
Jakove, tamo će biti ljudi. Gledat će me… ruke, bore.
Gledat će tvoju životnost. Glas mu je miran. Ljubice, nemaš se čega bojati. To je dobra serija. Poštena.
Nema se čega bojati, ponovim. Zvuči poznato. Sebi sam to rekla zimi, kad sam objavila prvo video.
Što si tad odlučila?
Objavila.
Eto vidiš.
Otvorenje izložbe je u veljači, baš kad je zima najtiša.
Došla sam s Ivanom i Anamarijom. Došla je i Ruža. Jakov dočekuje goste kod ulaza, u sako-u, uzbuđen.
Nit do niti visi u srednjoj dvorani, osamnaest fotografija. Stanem, gledam.
Čudno vidjeti sebe tako, povećanu, na zidu. Ali to sam ja. Ruke s iglom, pogled u šav, osmijeh u kutu usana. Zec s krivim uhom na zadnjoj slici, ja ga držim, u kadru je tišina i punoća da me stegne grlo.
Anamarija me primi za ruku.
Ljubice, prelijepa ste na ovim fotografijama.
Stara sam.
Prelijepa, ponovi odlučno. To nije isto.
Ivan stoji natrag, gleda slike, šuti. Približi se zadnjoj sa zecom. Dugo gleda.
Mama, kaže ne okrećući se.
Da?
Sjećaš se da sam kao klinac tražio da mi sašiješ medu?
Sjećam se. Imao si šest, možda sedam.
Sedam. Tada nisi znala. Rekla si: Kupit ću.
Bio si tužan.
Jesam priznaje. Onda zaboravio.
Ja nisam kažem, sama se iznenadim što izgovorim. Možda je i to razlog… što sam počela šivati.
Okrene se. Gleda slike, pa mene.
Hoćeš mi sašiti medu? tiho pita.
Gledam odraslog sina čije lice sada izgleda kao dječakovo.
Hoću kažem. Od sivog pliša, s borovim piljevinom.
Zašto borovom?
Bolje miriši.
Klimne. Kao da je to ključno.
Jakov priđe s čašom.
Hoćete vidjeti još izložbe? pita.
Kasnije kažem. Ovdje nam je dobro još malo.
***
Otišli smo kasno. Ruža uzela taksi, Ivan i Anamarija mene doveli do Opatijske Mazdom. Tišina. Anamarija zadrijemala, Ivan vozi pažljivo.
Mama, reče kad smo ulazili u dvorište, taj Jakov… Dobar je čovjek?
Gledam sumrak, svoja svijetla na trećem katu. Noćna lampica svijetli, ostavila sam je upaljenu.
Dobar je, kažem.
To je dobro.
Pauza.
Tata bi bio radostan zbog tebe kaže Ivan. Meni se čini.
Meni isto.
Izlazim iz auta, gledam tragove u snijegu, jasne, prema vratima. Snijeg šuška, uskoro će zameć.
Lift, naravno, ne radi. Idem pješice na treći. U hodniku mirisi stare boje, malo bora od bora poslagane jelke što još nije iznesena. Stepenice škripuckaju.
Izvadim mobitel s praga. Šaljem Jakovu: Hvala za danas. Bilo je divno.
Odgovara odmah: I vama hvala. Laku noć, gospođo Ljubice.
Ulazim. Doma miriši po drvetu i vaniliji. Na frižideru sjedi onaj prvi zec. Na stolu nezavršeni sivi medo s dugmad-ocima.
Skidam kaput, vješam na kuku. U kuhinju, upalim svjetlo. Vodu za čaj stavljam.
Vani pada snijeg.
***
U ožujku, kad su dani postali duži i pojavile se prve zelene vlati na dasci balkona, Ivan dolazi u nedjelju s knjigom. Velika, teška, puna fotografija album o tekstilnim majstoricama svijeta.
Našao sam u knjižari stavi na stol. Možda će ti biti zanimljivo.
Otvorila sam slučajnu stranicu. Japanska majstorica, sijeda, drži tkaninu obje ruke. Crno-bijela slika.
Prelijepa kažem.
Aha. Ivan sjedne, uzme šalicu. Čuj, mama. Anamarija kaže da ti može napraviti pravu stranicu, ne na Fejsu, nego web, da staviš videa, slike, prodaju igračaka. Time se bavi.
Gledam sina.
Anamarija bi mi pomogla?
Da. Slegne. Ako želiš.
Ti si joj pričao o mojoj stranici?
Pričamo ponekad. To je normalno.
Šutim.
To je baš normalno kažem. Reci joj hvala i da bih voljela.
Klimne. Pije čaj. Gleda van gdje proljeće već miriše, snijeg potamnio na prozoru.
Mama kroz neko vrijeme, ne gledajući.
Da?
Je li onaj medo gotov?
Nasmijala sam se.
Gotovo. Samo uho i nos.
Kad će?
Kako se žuriš.
Ne žurim kaže. I nije mislio samo na medu.
Vani se sprema travanj. Tiho, bez buke, kao što dolazi sve što je pravo.
Uho ću večeras, nos sutra. U srijedu dođi po njega.
Može, kaže Ivan.
I šutimo još malo. Po običaju. U mirisu drva i vanilije, pod tiktakanjem sata na zidu.
