Snovi se trebaju ostvariti
Margarita Petrović, popravila je svileni šal oko vrata i navukla rukavice još više, šetala polagano Zagrebačkom ulicom promatrajući kako jesen mijenja boje krošnji. Drveća, kao da su ih djeca razigrano posipala bojom, stajala su umorno nakon ljetnih vrućina. Automobili su projurivali, novi, sjajni, ljudi su žurili, ozbiljni i zamišljeni. Dobro je što ljudi imaju svoje obaveze.
Zastajala sam i gledala izloge, blještave, obasjane stotinama svjetala, svaki kao mala pozornica sa svojim dekoracijama. Teško je i povjerovati koliko se grad promijenio kad se sjetim Zagreba punog dima i boli, a sada nov, svjež i živ.
Bože, koliko ja to već živim na svijetu? Kako uopće razumjeti zašto sam još ovdje, zašto su mama i tata otišli, a i svi oni koje sam voljela?
– Da rodiš našu Mirjanu, da ona donese Vedrana, pa tako dalje… začujem u sebi glas svog pokojnog muža.
– Možda si u pravu, nasmiješila sam se. Netko ipak mora nastaviti…
Nisam imala kamo žuriti. Svoje sam već “odtrčala”: od škole, pa do fakulteta, položila prijemni, a onda su planovi stali rat je počeo. Krenula sam raditi u tvornici, doživjela blokadu, bila kost i koža, ljudi me nisu prepoznavali. Kad su skinuli blokadu, zajedno sa svima čistila sam i iznova disala novi život u poluuništen, ali neslomljen grad, moj Zagreb, drag i oštećen.
Što mi je davalo snage tada preživjeti? Snovi. Djetinje, naivni, skriveni.
O čemu sam sanjala? Ne biste vjerovali o kavi!
Da, upravo o kavi! Tata, arhitekt, svako jutro pio je vrlo jaku crnu kavu, bez mlijeka, uvijek s jednom žličicom šećera. Ja bih sjedila preko puta, dok mi mama kuha kašu u zajedničkoj kuhinji, i promatrala ga kako polako pijucka crnu kavu iz male šalice od plavoga porculana. Sat je otkucavao na zidu, negdje su škripala vrata, ali svi su ti zvuci bili prigušeni, jer je tata pio kavu.
To je bio ritual za sve: za mamu, koja je ustajala prije zore kako bi skuhala kavu u džezvi, za tatu koji je žurio uskočiti u sako i oprati lice, jer kava može ohladnjeti, rad ga čeka, a i za mene, malu tatinu miljenicu.
Tata nije puno govorio, ali bilo ga je zanimljivo promatrati. Prekrivala sam usta dlanovima da me ne čuje kako se smijem dok on čita novine, podiže obrve, pravi grimase; malo bi se nasmiješio, a ponekad bi se odmaknuo i namršteno pogledao u šalice kave kao da miriše pokvareni kupus. Za mene je to bila predstava kojoj sam se uvijek radovala.
– Što si mi utihnula, moj vragolane? konačno bi upitao tata. Dodaj mi torbu, čekaju nas veliki poslovi!
Poslušno sam gurala tatinu torbu, on bi me poljubio u kosu, i odlazio na posao. Osjećala sam se važna bila sam ipak njegova kći! A šalica s ostacima kave ostajala je na stolu, u njoj samo talog. Susjeda, teta Milka, tvrdila je da zna gata iz kave, ali nekako sam uvijek sumnjala u to predviđala je tati napredovanje, još jednog sina, ali ništa od toga…
Tog dana kad su krenule bombe, šalica je ostala tako netaknuta, a tata je odjurio u biro.
Imali smo sreće jer je teta Milka prije nekoliko mjeseci posavjetovala mamu da spremimo zalihe hrane. Iako su sve oko nas šibale sirene, mama je uporno svako jutro tati kuhala kavu, a ja sam gledala kako je pije.
Pričalo se o evakuaciji biroa i njihovih obitelji ali nije bilo vremena, rata nije birala.
***
Zastala sam na klupi, odmorila malo. U blizini se u lišću igrala mlada mačka, prelijepa. Kimnula sam joj glavom. Dobro je kad ima života, kad ima mačaka. U blokadi su nestale
A nestao je i tata. Šalica je i dalje stajala na stolu mama je nije stigla maknuti jer smo morale u sklonište. Tate više nije bilo ni torbe, ničega. Javili su nam brzo. Mama je problijedjela, odjednom postala starica, ruke su joj se stisnule u šake.
Mama je skoro sve vrijeme šutjela, samo bi me snažno grlila, toliko čvrsto da sam se ponekad jedva mogla pomaknuti, ali šutjela sam tako treba.
A ja, već skoro studentica, nisam mogla shvatiti zašto su morali ubiti mog tatu? On nije nikome ništa nažao učinio, kao ni svi ti dragi ljudi koji su nestajali. Nitko od njih nije bio kriv, a svi su nestali.
Taj osjećaj bespomoćnosti, nemogućnost da pomognem bolesnoj mami, glad i hladnoća, dovodili su me do očaja. Držala sam se bila sam tatin vragolan ali bilo je teško.
I tada sam vadila iz kredenca tatinu šalicu, s već okamenjenim talogom kave, onim koji nisam dala baciti toga dana kad smo izgubili tatu, i mirisala, stiskajući je uz lice.
– Rito, što ti radiš? upitala me zabrinuto teta Milka. Idi radije po vodu. Sjedi tu, a mama ti bolesna
Nikad nisam zaboravila kako me mama gurala, nije dopuštala da je diram, a ja sam je nagovarala da izdrži:
– Hajde, mama, samo malo, isprat ćemo ti leđa. Sutra ću zamoliti da doktor dođe vidjeti te. A sad ćemo se oprati, malo vruće vode ti dam tješila sam je.
Mama je odmahivala glavom. Nije htjela više ništa: Samo bi voljela da sve što prije završi.
– Pusti me, Rito. Zovi radije tetu Milku. Ma pusti me!, mrmljala je, skrivajući se ispod plahte.
U sobi je bilo toplo jer sam naložila u peći sve što sam mogla pronaći, zadnje ostatke stola. Čuvali smo ga što duže, nisam dopuštala da ga ranije zapalimo. Već smo spalili knjige, bilježnice, tapete. Za tim stolom sam znala sjediti na svitanje, osluškujući mamino disanje, a prije toga na stol je mama stavljala porculansku šalicu iz koje je tata pio kavu. Ta se šalica razbila dan uoči Nove godine
Poslušala sam, pozvala susjedu teta Milka je, uz uzdahe, oprezno oprala mamu.
Ponekad bi navratio i njen sin Željko. Kad bi se zatekli zajedno, sjedili bi uz peć, na starom kaputu, i sanjarili jedva čekali dan kad će otići u trgovinu i kupiti si toliko slatkiša koliko mogu odnijeti.
– A ja ću kupiti kavu. Zakuhat ću je u džezvi, ona je još tu, vidi! uskliknula sam, dohvatila džezvu iz kredenca. Mama je nešto prigovarala, ali nisam obraćala pažnju. Evo! Željko, pomiriši! Ovako je mirisalo naše jutro.
Željko, mršavi desetogodišnjak, s velikim očima, duboko je udahnuo miris preostale kave i dragocjene džezve.
– Idi zamijeni je za nešto hrane. Rito! zapovjedila je mama. Tati neće trebati. Nema više kave, jasno?
Ali ja… nisam mogla. Plakala sam: To je prošli život, mama, kako ne razumiješ?!
– Neće toga više biti, nikad! procijedila je kroz suze mama, povukla se ispod deke.
Kad mame više nije bilo, teta Milka me često tješila: Tvoja je mama uvijek bila nježna, domaća duša, iz fine obitelji. Samo knjige, piano, i fini komadić tortice. Ovo, sve skupa nije mogla izdržati Kako ćeš ti sad?
Samo bih šutjela i gledala kroz zatvoreni prozor, kao da čekam da se tata ipak pojavi u dvorištu, popravi šeširić, zategne sako i mahne mi:
– Hej, vragolanko, donesi mi torbu! Čekaju nas veliki poslovi!
Zamalo bih mu i mahnula…
Kasnije smo teta Milka, Željko i ja živjeli zajedno, njena je sobica bila mala, ali bolje nam je bilo tako lakše i toplije.
Željko je slao dani i sate listajući istu knjigu o avionima, crno-bijelim crtežima, čekajući…
Dobili smo i mi bonove za hranu, a teta Milka često bi od svoga podijelila s nama. Tad, navečer, kad bi svi zaspali, Željko i ja šuljali bi se u rashlađenu sobu Pankratovićevih sjedili na podu i tiho maštali kako ćemo, kad sve završi, obnoviti Zagreb, izgraditi mostove, podijeliti sladoled svima.
– Moja ne voli sladoled, grlo joj stradalo, pobrundao bi Željko. Ali vidim da mu oči sjaje kad spomenem slatko.
– A što voli?
– Kavu. Tvoja mama je najbolje kuhala… Onako kako sam gledao dok melje zrna u mlinu… Nisam tada volio taj miris, ali sada se sjećam samo lijepog.
– To je moj tata, poznanici su donosili zrna iz daleka. Da je tvoja mama pitala, dali bismo, sigurno!
Oboje smo uzdahnuli. A sada? Nema ni kave ni ljudi.
Tako smo sjedili satim dok nismo skoro zaspali, a onda se vratili tetki Milki, na skromni krevet, zagrlili se i zaspali.
Gradom su odjekivale uzbune, ali kuća je izdržala. Džezva je još stajala u kutu, iza kreveta. Ponekad bih tiho tražila po noći, je li još tamo…
– Kad sve završi, skuhat ću ti pravu kavu, Željko, nećeš moći vjerovati! šaptala sam, i smiješak bi mi ostao na licu.
Snovi Bože, koliko smo tada sanjarili, jedva izgovarajući riječi, ali vjerovali smo!
Ali jednoga dana, prošlost je napokon otišla. Kad sam posegnula za džezvom, nje više nije bilo.
– Gdje je? viknula sam. Željko se preplašio.
– Zamijenila sam je za jelo, Rito! Gledaj koliko krumpira skuhala, donijela i malo gulaša, otkud misliš da sam to nabavila? Čovjek je tražio, nudila sam mu. Dvije srebrne žlice smo još dali… Rito! Plačeš, pa sam htjela najbolje… zbunjeno je šaptala teta Milka.
– Niste smjeli, to je bila uspomena… nije mi izlazilo zgroženje, suze su tekle niz obraze.
Željko me pokušavao utješiti, ali pobjegla sam u praznu sobu, sjela, zatvorila oči i prepustila se tuzi.
Tjedni su prolazili. Gulaš je bio ukusan, Željko je poslije bio živahniji. Ali toliko mi je nedostajala ta džezva da sam danima tugovala…
– Iscrpljena je, treba je preseliti, ali kad, ne mogu reći. rekao je liječnik, dok je pregledavao Željka. Budite spremni…
– A ti? pitala je teta Milka, suznih očiju.
– Ja idem dalje front, bolnica. Moram, Milka… utješio ju je liječnik, poseban čovjek, dr. Igor Radić.
– Sjećaš li se male Rite? Tvoj otac, cura na koljenima, nikome nije dala da mu priđe. U vas je uvijek mirisalo po kavi naglasio je.
– Da, mama je radila, prošaptala sam.
– Sada je nemoguće za pronaći, ali bit će bolje… izvadio je doktor iz torbe komad kruha, nekoliko komadića šećera. Milka ga je pokušala odbiti, no samo je klimnuo: Pitao sam kao u bajci što donijeti? Recite, ne sramite se!
– Fotoaparat, oduvijek sam ga želio prošaptao je Željko.
– Donijet ću! Pravi, obećavam, nasmijao se doktor.
– A meni… džezvu. Našu sam morala dati… odmah sam požalila što sam to izgovorila. Čuvajte se!
***
U gluho doba noći, avion nas je odveo iz Zagreba strah, ali sreća jer motor pouzdano radi, a piloti šaleći se namiguju djeci: Veselo, djeco!
Sunce Splita, slani vjetar, dlanovi puni smokava i grožđa, komadi kruha i slatkog maslaca… i miris kave, opet. Gostoljubiva Istrijanka koja nas je primila, izvadila je mlinac, pažljivo izručila zrno, zakuhala džezvu. Miris je bio topliji, snažniji, ali drugačiji. Više nije mirisalo kao kod kuće.
Teta Milka i Željko ostali su u Splitu, a ja, čim je bilo moguće, vratila sam se u Zagreb. Kuća se polako punila povratnicima, i nitko više nije bio isti.
Ali u zajedničkoj kuhinji uvijek je bilo galame stare šeflje, upaljene radio stanice, prozori čisti poput kristala koji propuštaju sunčevu svjetlost.
– Rito, sve će biti u redu! Počinje novo doba, tapšao me po ramenu susjed, barba Jure. Posivio, oči mu stalno suzile, pa i ja bih često poželjela njega utješiti.
Opet sam upisala fakultet odlučila sam, bit ću inženjer kao tata, gradit ću mostove, i jednog dana dovest ću Željka ovamo.
Snovi…
Jednog popodneva dojurila sam kući s predavanja i zastala: na štednjaku je stajala mamina džezva! Nisam mogla vjerovati. I ručka malo kriva, mala udubina To je ona!
– Čija je? Kako ovdje?! šaptala sam.
– Moja, začuh iza leđa. Oprostite, nisam se predstavila. Marija Gavranović. Pridružila sam se vama kao nova sustanarka, tako piše u rješenju. Vama ta džezva nešto znači?
Sav život nije mi bio dovoljan za ovaj trenutak.
– To je bila mamina… Nekad smo je dali za hranu, susjed je bio bolestan… Onda je netko iz Zagreba skupljao takve stvari?
– Ne znam. Meni je to dao jedan doktor, ne mogu se sjetiti tog dobrog čovjeka… …Igor Radić! Liječio je mog nećaka. Dao mi je džezvu, a meni je baš donijela sreću. Imam i fotoaparat za Željka…
Donijela je pravi, omotala ga šarenim ručnikom, pokazala mi. I dok sam ga držala, suze su mi zamaglile pogled.
– Ako je vama potrebna, vratit ću vam je ponudila je Marija. Možemo li sada skuhati malo kave? Imamo još i malo maslaca, koje je dala susjeda. Kruh s maslom, Rito, to je sreća!
Oči su joj zasjale dječjom radošću. Za Mariju je to bilo kao za mene kava s tatom svatko ima svoje snove…
I sada, kad kava više nije ona, ni porculanske šalice, svejedno sam osjećala sreću. Jer tu je drugi čovjek, žena prepuna tuge iza sebe, ali nasmijana i zahvalna za svaki dan i svaku mrvu kruha.
I sada, odrasla, još vjerujem u čuda. Nije li ovo jedno, što se džezva vratila u moj dom?
***
Šest mjeseci nakon toga teti Milki došlo je Marijino pismo iz Zagreba, ja sam odaslala adresu za Split. Dva mjeseca poslije, pojavio se sretan dalmatinski poštar s grožđem, smokvama i lubenicom. “Pozdrav od Igora, pronašao je ženu i malenog Željka, dobro su”, došapnuo.
Predala sam fotoaparat za Željka…
Život je dalje išao svojim putem, kroz blato i snijeg, neprekidno druženje novih i starih lica mene, Marije, njenog sretnog muža, Željka, sad odraslog, a mojeg muža Vlade. S njim je započela nova priča. Izgledao je pomalo kao moj tata, nije volio gubiti vrijeme, ali su mu oči bile iste tople, pune ljubavi.
Jednog mi je donio pravu, mirisnu kavu, malu vrećicu, dragocjenu. Ali trudna sam bila, i na miris kave išla bih odmah u kupaonicu. Plakala sam što više ne mogu piti, pa ni mirisati…
I sve prođe. Rodila se Mirjana, počela skakati oko mene, grlila me i gledala ogromnim očima, veselo i nevino, toliko da sam je poželjela podići u naručje i vrtjeti do besvijesti. Sunce, oblaci, i Mirjana diže ruke i smije se.
A ujutro sam Vladi kuhala kavu, pio ju je brzo, uvijek žureći. Nije bio kao tata. Ali nije ni važno bitno je bilo imati za koga kuhati kavu.
– Hvala, Rito, žurim! ljubio me u žurbi.
– Čuvaj se, šapnula bih tiho, premda je mir, ništa nam ne prijeti. Ali željela sam da svi trebaju biti na oprezu…
Prije godinu dana ga je srce napustilo. Mirjana je s djecom odselila na more uloviti “bablje ljeto”, a ja svakodnevno šetam kroz svoj Zagreb, grad koji sam pomogla obnoviti.
Nisam izgradila mostove, ali moja je ulica vesela i živahna, puna šarenih kuća. Netko kaže Zagreb ima tamne, zagušljive dvorišta ali ne vide ga mojim očima. U njemu je duša mog tate i mame. U njemu je Željko, već star, šepa, ali svaki vikend me zove u šetnju.
Evo ga, dolazi kroz park, smiješi se djevojkama, stari šarmer.
– Hej, Rito! nakloni se, sjedne, ispruži bolnu nogu. Idemo li u našu kavanu, ha?
Pristajem. Tamo, u našoj kavani, maloj i ugodnoj, kava se i dalje poslužuje u onim šalicama, poput tatinih. Prave kavu strojevi, pucketaju i zvižde, ali nije to toliko važno navikla sam se.
Željko pije sporo, govori mi komplimente. Danas imam baš lijepe oči, i osmijeh…
– Ajde, dosta komplimenata! Hajdemo si kupiti sladoleda, puno! smijem se.
– Sjećaš se kako smo sanjarili o tome? podigne obrve Željko.
Sjećam se.
U onom kutku sjedi tata, čita novine. Upravo mu donose šalicu kave, malu, s jednom kockom šećera. Do njega sjedi mama, vesela, u nedjeljnoj haljini.
Zatvoriću na sekundu oči, pozdravim svoju mladost, klimnem konobarici s osmijehom. Mlada djevojka cijeli joj je život pred njom. Samo nek bude dobro. Nek joj bude miris dječjih snova, ljubavi, nježnosti, topline i tatinih riječi: “Nosi torbu, čeka nas svijet!”
Toliki su mi poslovi preostali, tko sve to stiže! Život, snovi, htijenja sve se gomila, kao naslagane novine. Najvažnije je nastaviti dalje i ostati nekome oslonac. Tako se ostvaruju snovi.
