Ne dam ovo stanovanje
– Zašto si došla?
Valerija je stajala na vratima, čvrsto, ruke na dovratku kao da brani ulaz u sobu, a ne samo u život.
– Bok, Valerija Stipanovna.
– Pitala sam zašto.
Marija nije odmah odgovorila. Pogledala je prag, onaj stari otirač što ga je jednom kupila na Dolcu, plavi, s bijelim rubom. Još uvijek je bio na istom mjestu, izblijedio, ali ne i bačen.
– Mogu li ući?
Pauza dugo traje. Valerija se ne miče. Ali onda ipak malo odstupi i krene prema kuhinji. Moglo se to uzeti kao poziv.
Marija uđe, zatvori vrata. U hodniku miris poznat, ali drugačiji nego prije. Prije se osjećao miris cigareta iz Goranove jakne, koja je uvijek visila tu, na lijevom kuku. Sad visi samo stari flanelasti kućni ogrtač i pletena kapa.
U kuhinji Valerija već lupa s kuhalom za vodu, iako očito ne planira nuditi čaj. Samo da ima nešto za raditi rukama.
– Vidjela sam svjetlo u prozoru reče Marija. Prolazila sam tuda.
– U deset navečer?
– Autobus je kasnio. Čekala sam na stanici.
Valerija stavi kuhalo i okrene se. Gleda Mariju, onako kako gledaš nekog kome više ne vjeruješ, ali ga još nisi sasvim otpisala.
– Skidaj se, kad si već tu.
Marija objesi kaput na onaj lijevi kuk ispod kape, ali se predomisli i prebaci ga na desni.
Sjedile su za stolom, jedna nasuprot druge. Valerija je natočila čaj, iako nije pitala želi li Marija. Gurala je šećer prema Mariji, držeći pogled dolje. Sve te geste bile su automatske, jer tako se radi, tako tijelo zna samo, bez obzira što glava škripi.
– Kako si ti? upita Marija.
– Dobro. Valerija drži šalicu objema rukama. Kao i uvijek.
Marija pogleda njezine ruke. Bile su stare, s mrljama i izraženim zglobovima. Ali previše su čvrsto stiskale šalicu da bi stvarno bilo dobro.
– Htjela sam razgovarati reče Marija.
– O čemu?
– O svemu.
– O papirima?
Marija zastane.
– Ne samo o tome.
Valerija otpije malo čaja i tresne šalicom o stol taman toliko da se može, a ne mora nešto čitati iz tog pokreta.
– Za papire pričaj s bilježnikom. Sve sam rekla što mislim.
– Znam.
– Onda zašto ponavljaš.
To nije bilo pravo pitanje pa ga Marija ni ne odgovara kao na pitanje. Uzme šalicu, otpije, prevruće, spusti.
Vani uporan sitni jesenski pljusak, sipa se po zraku. Napolju kasni tramvaj, lampa pred zgradom se ljulja, a njezina sjena pleše po zidu kuhinje.
Marija je tu kuhinju znala napamet. Znala je da su u lijevoj ladici zavezane stare baterije i voštana svijeća koju Goran nikad nije bacao za svaki slučaj. Znala je da je kanta pod sudoperom samo kad procuri cijev, a kapa svaku jesen. Znala je da je iza hladnjaka manja praznina, gdje je jednom davno zapeo novčić i Goran i Alek su se sat vremena zabavljali pokušavajući ga izvući s ravnalom. Svi su se tad smijali.
Alek. Tri mjeseca.
– Donijela sam ti pekmez, reče Marija. Od šljiva. Ostavila sam ga u vrećici kod vrata, nisam sigurna jesi li primijetila.
Valerija samo pogleda prema hodniku, onda opet u stol.
– Jesam.
– Voliš šljive.
– Voljela sam. Pauza. Volim.
Ne zna ni ona u kojem vremenu sad zapravo živi. Marija misli da to razumije. I ona ponekad krene pričati o njemu u sadašnjem pa zastane, i tišina proguta sve ostatke.
– Čula sam da ideš kod Tamare u Osijek, reče Marija.
– Mislila sam ići. Nisam još.
– Što čekaš?
– Eh Valerija nehajno odmahuje rukom. Posla.
Marija točno zna da nema posla. To obje znaju. Samo je stan koji ne želi ostaviti prazan, samo strah da ode i vrati se u prazno. Možda i strah da je Tamara bude sažalijevala, a ona to ne može podnijeti.
– Valerija Stipanovna, reče Marija tiho i ozbiljno. Nisam došla zbog papira. Iskreno.
– Iskreno, ponovi Valerija. Ne zna vjeruje li.
– Znam da si ljuta na mene.
– Nisam ljuta.
– Dobro.
– Samo ne razumijem, sad joj se glas malo pomakne, više živog nečeg provije kroz rečenicu. Ne razumijem kako se može tako. Pola godine je prošlo. Ti si, čini se, već dalje. A ja sam tu.
Marija ne kaže krivo si shvatila ni ne misliš ti baš tako. Samo sjedi.
– Vidjela sam te, nastavi Valerija. Ljerka s kata vidjela, njoj si rekla. Bila si s nekim u kafiću, u kolovozu. Na trgu.
– Kolega s posla je to bio. Skupa smo radili na projektu.
– Kolega, ponovi Valerija. Posve isto.
– Da.
Valerija ustane, priđe prozoru. Gleda van, u kišu i lampu.
– Alek te volio reče. Možda više nego što si ti znala.
– Znala sam.
– Nisam sigurna.
Marija stisne šalicu. U njoj se nešto pomakne, kao ona sjena od lampe. Zna da će reći nešto krivo ako odmah progovori. Pa šuti.
– Ne govorim da si loša, kaže Valerija, još uvijek prema prozoru. Nego mislim, mlada si, četrdeset i dvije, cijeli život pred tobom. A meni šezdeset osam, i imala sam sina. Jednog sina.
– Znam.
– I više ga nema. A ti dolaziš s pekmezom.
To bi zvučalo grubo da nije nevjerojatno precizno. Marija osjeti čak i zahvalnost za tu preciznost, iako bi to teško objasnila.
– Ne znam drugačije, kaže tiho. Nisam naučila bez riječi. Moram nekako doći, nešto donijeti, pokazati da s pekmezom mi je lakše nego s praznim rukama.
Valerija se okrene, pogleda Mariju pažljivo.
– Jesi plakala prije nego si pokucala?
– Malo.
– Na stepenicama?
– Da.
Nešto se na Valerijinom licu promijenilo. Jedva vidljivo, ali ipak. Vratila se za stol, sjela.
– Ma sve smo mi lude, izvali se iz nje.
I to je prvi put te večeri bez suvišnog značenja.
Šute. Kiša sad jače bije po staklu, više nije samo izmaglica.
– Pričaj mi, reče Marija. O oporuci. Što te pogodilo. Nemoj od odvjetnika, ti reci.
Valerija pogleda Mariju s blagim čuđenjem, kao da nije navikla da je netko pita direktno, a ne zakonom ili papirima.
– Stan je u pitanju reče. Goranov stan koji smo mi s ocem kupili. Godinama smo štedjeli, osam godina. Bio je mlad, željeli smo da ima nešto svoje. Onda je on tamo živio, i ti si živjela, i ja nemam ništa protiv toga. Ali stan je bio njegov, a sad po papirima
– Po papirima prelazi na mene, reče Marija.
– Niste bili vjenčani.
– Živjeli smo skupa šest godina.
– Znam. Valerija sklapa ruke na stolu. Ali mislim da bi on da bih trebala imati veze s tim još i ja, barem na neki način. On ne bi htio da je ovako.
– Sam je napisao oporuku, Valerija Stipanovna.
– Znam da je sam. Pauza. Možda je i dobro napisao. Ne znam više. Prvo sam bila jako ljuta. Sad ne. Samo mi nije jasno.
– Što nije jasno?
– Zašto ga ostavljaš. Čula sam Ljerkinu kćer, rekla si joj možda ćeš se seliti. Da ti je previše sama u stanu. Pa zašto onda držiš?
Marija gleda u nju.
– Rekla sam to kad mi je bilo baš teško, u srpnju. Još ne znam što ću.
– Ako ga prodaš, krene Valerija.
– Neću ga prodavati.
– Ako ikad, Valerija ne odustaje. Reci mi prvo? Ne tuđima, meni?
Sad shvati što je zapravo bitno. Nije riječ o kvadratima, nego o tome: ne postati netko tuđi, imati pravo doznati među prvima, zadržati vezu sa sinom kroz ovu ženu koja je živjela u njegovom stanu, jela u njegovoj kuhinji, znala ga drugačije, ne kao majka, i to drugačije joj nitko ne može uzeti.
– Prvo ću tebi reći, kaže Marija. Obećajem.
Valerija kimne, jednom, kratko. Natoči još čaja.
– Jesi jela danas? upita.
– Ujutro.
– Ujutro Ustane i otvara frižider, ne pitajući dalje. Skuhala sam vermišella. Hoćeš?
– Hoću.
Dok Valerija grije juhu, Marija gleda njezina leđa. Misli kako bi, u nekom drugom životu, možda mogle one biti drugačije, ići skupa na more, slavili rođendane zajedno, nazvati se bez povoda. Možda ne. Možda bi uvijek bile ovako oprezno, s mjerom, jer previše su različite da budu bliske, premalo da budu sasvim tuđe.
Juha je bila dobra. Jednostavna. Mrkva, luk, rezanci, malo peršina. Juha kakvu kuhaš kad si sam doma i samo trebaš nešto pojesti.
– Mmmm, fino, reče Marija.
– Nemoj sad pretjerivati.
– Ozbiljno.
Valerija jede i šuti. Zatim, ne dižući pogled, šapne:
– Tražio te u bolnici. Znaš li?
Marija zastane.
– Što?
– Otišla si tada, u travnju. Rekla da ideš na seminar. Ležao je na pretragama, dolazila sam i pitao je stalno kad ćeš se vratiti. Rekla sam, ne znam točno. On kaže, danas bi trebala. Onda kaže, sutra. Onda opet sutra.
Marija spušta žlicu.
– Čim sam saznala, vratila sam se.
– Znam. Sad je Valerija konačno pogleda. Nije zbog prigovora. Samo da znaš.
– Zašto mi to sad pričaš?
– Da ne znam zapravo. Da zna još netko osim mene.
To je iskreno. Mariji usta presuše, iako je tik prije pila čaj. Uzima šalicu. Čaj je odavno hladan.
– Nije mi pokazivao da se boji, kaže. Mislila sam da je miran, da prihvaća. Da mu je lakše kad ne trčkaram oko njega.
– Nije volio da ga se žali.
– Upravo tako. Mislila sam da radim ispravno.
– Možda i jesi. Valerija miče tanjure. Tko to sad zna.
To tko zna ostaje visjeti u zraku.
Zajedno odnose tanjure, iako Valerija ništa ne traži. Skupa stoje kraj sudopera, ona pere, Marija briše. Toliko obično da obje misle istu rečenicu, a nijedna je ne izgovori.
Vrate se za stol. Valerija donese kekse iz bufeta. Ne ona posebna za goste, nego obični, ostatak iz vrećice Karaža iz dućana na uglu.
– Ljerka kaže da bih trebala u neku grupu, reče Valerija. Umirovljenice slikaju akvarel u domu kulture, četvrtkom.
– A ti bi išla?
– Ne znam. Smiješno mi je, nekako.
– Zašto smiješno?
– U mojim godinama.
– Tvoje godine su kao stvorene za to, reče Marija. Stvarno.
Valerija je pogleda poluozbiljno.
– Zvučiš kao socijalna radnica.
– A ti kao da imaš sto godina.
– Šezdeset osam.
– Nije to sto.
Valerija uzme keks, ugrize, žvače.
– Cijeli život sam bila zauzeta. Prvo Kosta, onda Alek, pa posao, pa sam čekala i unuke i ništa. Nikad nisam znala što raditi baš samo za sebe. Akvarel je baš to. Bez veze.
– Možda moraš naučiti.
– Lako je to reći.
– Teže je reći nego misliš, uzvrati Marija. I meni je teško.
Valerija je pogleda.
– Pa nećeš ti u grupu onda?
– Ne. Ali i meni fali nekad smisao. Imam posao, prijateljice, ali kad dođem doma, sjednem, pa mislim: sad bi on došao i nešto glupasto rekao, pa bi odmah sve bilo bolje.
Mala pauza.
– Znao je on gluposti pričati, reče Valerija.
– Jest.
– Dođe promrznut s posla pa izvali: Mama, ja dok sam bila dijete mislila sam da su šišmiši miševi s krilima. Otkud mu to?
– Meni je rekao da se slon na mongolskom kaže zaan, i smiješno mu jer zvuči kao da je zašao.
Sad se Valerija nasmije tiho, pomalo zatečena, kao da nije vjerovala da će se baš sad nasmijati.
– O, moj Bože. Gdje je to sve našao.
– Knjige, čitao je stalno.
– Od pet godina s knjigom, nisam ga mogla maknuti sa stola.
– Pokazivao mi je fotografiju ti na vikendici, njemu osam godina, sjedi na stepenici s knjigom, a oko njega svi trče.
– Sjećam se te vikendice. Sad Valerija gleda negdje u prazno, kao da traži tu scenu unutra. Kosta je radio vrt, od jutra do mraka. A Alek sjedi i čita. I mislila sam, što ću s ovakvim djetetom. Poslije sam pustila.
– Što je tad čitao?
– O kapetanima nekim, o moru. Prvi put je more vidio tek sa šesnaest. Gleda ga, dugo, pa kaže: nije to to. Kažem, kako misliš nije? Malo je. U knjigama je kao beskrajno.
Marija se nasmije. Čula je tu priču i s njegove strane, malo drugačiju, ali sličnu. Zapitala se koja je prava ili je već sada svakome po sebi postala druga.
– Često mi je o Kosti pričao, reče Marija. Nedostajao mu je.
Kosta je, Kostadin Jurković, preminuo šest godina ranije, malo prije nego što je Alek upoznao Mariju. Nikad se nisu sreli.
– Je, kaže jednostavno Valerija. Nedostajao mu je.
– A tebi?
– Svaki dan. To izgovori mirno, bez gorčine. Kao nešto odavno prihvaćeno. Navikneš, ali nedostaje. Nije to kontradiktorno.
– Nije, potvrdi Marija.
Ušute.
– Pričaj mi o njemu, o Aleku malenom. Malo znam, nije rado govorio o djetinjstvu.
Valerija pogleda Mariju.
– Zašto ti to?
– Volim znati. Dok još imam od koga slušati.
Marija i sama osjeti da zvuči pomalo grubo, ali ne povlači riječi. Tako je.
Valerija neko vrijeme šuti. Onda ustane, izađe iz kuhinje, čuje se kako rovi po ormaru. Vrati se s kutijom od cipele, onom što stoji na vrhu i rijetko se dira.
– Ovo je njegovo, reče. Pregledala sam to prije mjesec dana. Nešto podijelila, nešto ostavila.
Otvori poklopac. Unutra bilježnice, neke male igračke, listići s crtežima. Marija uzme jednu bilježnicu, otvori: dječji rukopis, nespretan i drag. Alek Jurković, 2. razred.
– Bože, kaže tiho.
– Eto, reče Valerija. To si mislim svaki put.
Pregledavaju zajedno. Valerija prepričava zgode: kako je s šest godina pokušao stajati na glavi, pa tjedan išao s masnicom. Kako je jednom donio mačka, prvo Kosti nije valjao, poslije mu je bio najbolji. Kako je u osmom rekao bit će programer jer programeri rade u papučama doma.
– I radio je, u papučama, smije se Marija.
– Ispunio obećanje.
Već se približava ponoć, kad Marija pogleda na sat.
– Trebala bih ići, zadnji bus skoro
– Ostani, kaže Valerija naglo, i kao da je sama iznenađena tim. Sredit ću ti kauč.
– Nije zgodno.
– Kome nije zgodno?
Marija je pogleda. Valerija gleda sa strane, kao da je prijedlog opet došao sam, bez njezine volje.
– Dobro, samo reče Marija. Hvala ti.
Dok Valerija slaže posteljinu, Marija pere šalice. Stoji pred sudoperom, gleda kroz zamagljeni prozor, u kojem se reflektira kuhinja, žuta svjetlost, njen lik. Pomisli kako prije tri mjeseca nije mogla zamisliti ovakvu večer. Ovu juhu, ove bilježnice, ovo ostani.
Pomislila je kako, između rodbine, nakon gubitka, ima nešto što ne možeš riješiti ni advokatom ni riječima. Nešto što samo moraš izdržati, doći, sjesti, biti tu; nekad s pekmezom, nekad bez.
Ne zna hoće li uspjeti. Ali večeras se nešto ipak malo pomaklo.
Soba ista ona u kojoj je par puta spavala kad bi Alek i ona došli kod Valerije. Kauč isti, malo iskošen na jednom kraju, s pokrivačem na kvadratiće, koji Valerija zove smeđi iako je više ciglast. Marija legne, pokrije se i pogleda u strop.
Na polici knjige, većinom Kostine, stare, izblijedjele. Na Drini ćuprija, Zlatna jabuka, nešto o povijesti. A jedna sitna, odudara. Marija se podigne, pogleda naslov. Pisma od nikuda, autor nepoznat. Nikad čitala. Izvadi, otvori prvu stranicu. Tu, uredan Alekov rukopis koji bi svugdje prepoznala: Mami za rođendan. Čitaj polako. Volim te.
Zatvori knjigu.
Vrati je na policu.
Gleda dugo, kroz polumrak.
S druge strane zida tišina; čuje se kako Valerija hoda, škripi pod, otvori vodu kratko. Život ide, mali i običan, usprkos svemu.
Ujutro Valerija kuha kašu. Marija uđe u kuhinju, Valerija samo kaže sjedi i stavi pred nju tanjur zobenih pahuljica, bez pitanja. Pokraj i čaša s narančinim sokom, što Marija nije očekivala. Vani sivo, mokar asfalt, ogoljene grane.
– U koliko ti počinješ raditi? pita Valerija.
– U deset. Stignem.
– Naravno da stigneš, blizu je. Tramvajem ideš?
– Da.
– Treća stanica, znam.
– Znaš? Marija je gotovo iznenađena.
– Alek je pričao. Kratko, bez objašnjavanja.
Marija jede kašu. Slana je, ne slatka, s maslom. Nije jela takvu godinama, kod kuće ju je mama tako kuhala dok je bila dijete, poslije se naviknula na slatku. Sad joj je vraćen neki zaboravljeni okus.
– Želim ti nešto pokazati, kaže Valerija, donese kuvertu. Našla sam ovo kad sam pregledavala stvari. Njegovo je, iz vojske. Nije služio, ali su išli na obuku s fakulteta pa mi je pisao od tamo. Samo pokazujem, nemaš uzimati, samo da znaš da je znao tako pisati.
Izvadi pismo, presavijeno u četvero, stavi pred Mariju. Ona ga otvori. Tri stranice, malim rukopisom. Čitati polako, kao što piše u knjizi na polici.
Alek je pisao kako je svako jutro magla vani i stari topol, kako stoji i gleda ga, i misli da se sve mijenja, ali topol je isti i važno je imati nešto tako. Pisao žali za domaćim pirogama. Pisao da mu nedostaje tišina iz svoje sobe.
To je bio drugi Alek, mlađi, mekši, još neizbrušen.
– Mogu li si prepisati? Ili fotografirati? Samo za sebe.
Valerija je gleda.
– Uzmi ga, reče nakon pauze. Tebi će više trebati.
– Ne tvoje je to.
– Marija, prvi put joj izgovori ime snažnije. Uzmi.
Marija složi pismo, stavi u torbu. Osjeća da bi trebala nešto reći, ali nema riječi, pa ne kaže.
Zajedno peru posuđe. Sad to više nije samo pokret, nego nešto za nijansu više dogovoreno.
– Trebala bi otići Tamarini, kaže Marija. Stan neće nikamo, a Tamara te sigurno čeka.
– Zvala me prošli tjedan, prizna Valerija. Kaže, ljuta sam na nju.
– Odi joj onda.
– Vidjet ćemo.
– Valerija Stipanovna.
– Vidjet ćemo, rekla sam.
Marija objesi ručnik.
– Mogu navratiti… Ako se ne ljutiš. Ne često, ali ponekad.
Valerija zatvori vodu, drži ručnik kao da traži još što reći.
– Dođi, kaže, napokon. Skuhat ću ti juhu.
– S vermišellom?
– Više voliš heljdinu?
– Vermišella je super.
– Onda dogovoreno.
Marija se oblači. Valerija je prati do vrata. U hodniku Marija navuče kaput, s torbom u ruci, okrene se.
– Hvala na noći.
– Ma pusti. Požuri ili ćeš zakasniti na posao.
Već je uzela za kvaku, ali zastane.
– Ona knjiga koju ti je Alek poklonio. Na polici. Jesi čitala?
– Počela. Pauza. Polako čitam.
– Napisao ti je čitaj polako.
– Vidjela sam. Valerija se uspravi, malo zadrži dah. Znao je on mene.
Marija kimne, otvori vrata.
– Doviđenja.
– Doviđenja, reče Valerija.
Vrata se zatvaraju. Marija stoji na hodniku i čuje kako s druge strane ključa brava. Ne odmah kao da i Valerija osluškuje, nije li još otišla.
Na stubištu miriše na vlagu i svježe obojene zidove. Lampa na drugom katu treperi, ali ne gasi. Marija polako silazi, držeći se za ogradu.
Vani je isti onaj sivi listopad, ljudi žure na posao, negdje trubi auto, golubovi hodaju po pločniku kao da znaju sve.
Marija ide prema tramvaju i misli, pomirenje nije jedan trenutak kad se sve promijeni. Nije ni odluka. Možda je baš ovo: juha, bilježnice, noć na tuđem kauču, ručnik, pismo na dnu torbe.
Ne zna što će dalje biti. Ne zna kakve će biti ona i Valerija, u toj novoj sivoj zoni bez imena. Nisu više ni svekrva, ni snaha, ni rodbina, ni prijateljice. Nešto između, skupa kroz sjećanje i što su obje voljele istog čovjeka svaka na svoj način.
U torbi leži pismo. Neće ga vaditi prije večeri, odluči. Večer, doma, pod dobrom svjetlom.
Zavlači se u tramvaj. Vrata se otvore, zatvore. Tramvaj krene.
Nekoliko stanica prije svoje vadi mobitel. Piše poruku Valeriji: Stigla sam. Hvala na kaši.
Odgovor stigne dvadeset minuta kasnije, već dok Marija u garderobi preslači cipele, sprema se za sastanak.
Ništa. Pekmez sam ti stavila u ormar.
Marija pročita, spremi mobitel, skine kaput.
Po hodniku netko se smije, jako i nevezano za sve. Kroz prozor se vidi komad neba, sasvim svijetlo sivo, skoro bijelo. Marija pomisli, možda će do večeri i osvanuti sunce. Možda ne. Listopad, nikad ne znaš.
Ode na sastanak.
U petak navečer, tri dana kasnije, zazvoni joj Valerija baš kad podgrijava večeru. Javi se tek treći put kad zazvoni.
– Idem kod Tamare kaže Valerija odmah. U subotu ujutro.
– Dobro, kaže Marija.
– Na deset dana.
– Dobro.
Pauza.
– Jesam li te smetala?
– Ne, drago mi je.
– Onda dobro.
– Pozdravi Tamaru.
– Hoću. Još jedna pauza. Marija.
– Da?
– Tamo, na polici, u toj sobi gdje si spavala. Uzmi tu knjigu, i nju. Alekova je, nek ostane kod tebe.
Marija stoji pokraj štednjaka s kuhačom u ruci. Večera već vri, treba smanjiti plin.
– Hoću, kaže. Uzela bih.
– Eto, ništa drugo. Idem se spremati.
– Sretan put.
– Hvala.
Obje šute, kratko, kao oni koji znaju da i tišina nešto znači.
– Doviđenja, kaže Valerija.
– Doviđenja.
Marija smanji vatru. Ostavi žlicu, pogleda kroz prozor van gdje već gori gradska rasvjeta.
Negdje u Osijeku je Tamara, vjerojatno već razmišlja što poslužiti na stol. Negdje na polici sobe čeka knjiga s posvetom čitaj polako i volim. Negdje u nečijem kuhinjskom ormaru stoji teglica šljivova pekmeza.
To je ono što ostaje, valjda. Ne ono što piše kod javnog bilježnika. Ne kvadrati, ne papiri. Nego ovo. Pekmez u tuđem ormaru, pismo u koverti. Riječ izrečena slučajno, ali u pravo vrijeme.
Marija uzme žlicu i promiješa juhu.
