Dnevnik, ponedjeljak
Još uvijek se nasmijem kad se sjetim kako je Marin jučer ušao u kuhinju onako naduven, ponosan, kao da je upravo ispregovarao novi mirovni sporazum između Marsa i Venere. U stvarnosti, samo je donio kruh i litru mlijeka iz trgovine, ali pozirao je kao da je obavio misiju desetljeća. Od kad su ga prije tjedan dana imenovali “v.d. zamjenika voditelja odjela”, moj muž više ne hoda on koraca.
Vesna, reče, pogledavši moj tanjur s pečenom oradom inspektorskim pogledom.
Danas sam umoran. Donosio sam strateške odluke cijeli dan. Ajmo se dogovoriti: doma želim tišinu i potpuno odobravanje. Ne želim raspravljati, želim da se samo slažeš. Mom mozgu treba odmor od svega.
Zastala sam s vilicom u ruci. Hrabro. Svježe. S obzirom da živimo u mom stanu, a moja plaća financijske analitičarke bez problema prati kune kako inflacija skače, ova izjava mi je zvučala kao da hrčak traži svoju sobu od kućne mačke.
Dakle, želiš da postanem tvoja jeka? upitala sam, osjećajući kako se u meni budi ona prkosna zvjerka koju cijene moje kolegice, a svekrva pomalo zazire.
Želim da priznaš moj autoritet, izreče Marin prilično teatralno, ravnajući kravatu koju je navukao ni sam ne zna zašto prije večere. Muškarac je kao vektor, žena je okolina. Nemoj kvariti moj vektor, Vesna.
Pogledala sam ga. Onaj pogled koji iskreno vjeruje da može preskočiti Jadransku aveniju u špici i ostati živ.
Dobro, dragi, nasmiješila sam se i odrezala komad ribe. Nema rasprava. Samo slaganje.
Tu je krenula moja najdraža igra: Pazi što želiš, jer moglo bi se ostvariti.
Prva scena dogodila se u subotu. Marin je išao na tim bilding firme ono što on zove “samit lidera”, a ja “izlet uredskih gnjida na roštilj”.
Vrtili se pred ogledalom u novim hlačama koje je kupio sam, bez da me išta pitao. Hlače su bile nekakve senf boje, ultra trendi po njegovoj procjeni, ali sjedile su na njemu kao vreća krompira na klokanici. Oko kukova većinom prazna šupljina, listovi stegnuti kao kobasice.
Kakve su? upitao je, napućivši prsa. Izgledam li kao vođa?
Obično bih suptilno dala do znanja da više liči na klauna iz putujućeg cirkusa nego na šefa. Ali dala sam obećanje.
Nevjerojatno, Marina, kimnula sam ne podižući pogled s romana. Zaista hrabro i jasno. Svi će odmah znati tko je glavni. Ova boja i kroj vrište tvoju individualnost.
Zasjao je kao reflektor.
Vidim! Inače bi počela zanovijetati Učiš se, žena!
Otišao je ponosno, poput pauna. Navečer se vratio mrk i znojan, u trapericama kolege. Pokazalo se da je tijekom velike igre “Potezanje konopa uspjeha”, njegova senf žuta remek-djela rasparala po šavu s takvom grmljavinom da bi i brod potonuo.
Zašto nisi rekla da su premale na bitnim mjestima?! urlao je bacajući ostatke hlača.
Dragi, ti si rekao da su savršene za status. Nisam se svađala. Status ti je očito nadišao što pamuk može podnijeti.
Prava drama započela je kad se uključila teška artiljerija Marija, majka “vektora”. Došla je u posjet s inspekcijom, a Marin, opijen mojom pokornošću, pomislio je da sad može sve.
Za stolom smo. Marija, s frizurom mamin pudl, pogledom istražiteljice, osvrće moj dnevni boravak.
Vesna, zavjese su ti tmurne, rekla je mljackajući moj kolač. A na karniši prašina. Prava domaćica ti prašinu ne pušta, ona joj ne da da legne! Marinu treba topline, a kod tebe kao u banci.
Marin odmah klimne:
Da, Vesna. Mama je u pravu. Ti previše radiš, kuća ti je zapuštena. Možda bi trebala na pola radnog vremena? Sad kad sam ja već šef, novca će nam biti dosta.
Bilo je smiješno. Njegova šefovska povišica jedva bi mu pokrila gorivo i gablec. Al ne raspravljam.
Potpuno ste u pravu, teta Marija, kažem smireno. I ti, Marine. Zaista dajem previše karijeri. Zavjese su lice žene.
Eto! prigrlila me svekrva. Sad mi se sviđaš.
Zato sam odlučila dati otkaz spremačici.
Nastao muk. Mariji je kolač zastao u grlu.
Kakva spremačica? u mraku pita Marin.
Ona gospođa koja dvaput tjedno dođe očistiti stan. Sam si rekao da se moramo pokazati kao gospodari budžeta, a mama tvrdi da se toplina stvara ženinim rukama. Zašto ne? Ja ću čistiti sama. Vikendom.
A kroz tjedan? oprezno pita.
Tijekom radnog tjedna, ljubavi, uživat ćemo u logičnom toku entropije. Ne želiš valjda da padnem od umora nakon posla?
Sljedeća dva tjedna za Marina su bila pakao svakodnevice. Ja bih došla, nasmiješila se i otišla čitati. Suđe se gomilalo. Prašina, prije nevidljiva i brzo očišćena, ponosno je okupirala sve površine kao snijeg u Lici. Marinu košulje više nisu bile ispeglane visjele su kao tužni duhovi.
Vesna, nemam čistu košulju! jauknuo je u utorak ujutro.
Znam, dragi. Ali jučer sam, kao što je mama predložila, gledala kataloge zavjesa. Za peglanje nisam imala snage. Ti si šef, nauči delegirati i samom sebi!
Zgrabio je peglu, opekao prst, napravio rupu na rukavu i sjeo u vunu. Izgledao je kao čovjek koji je pokušao prevariti sustav, ali je sustav njega prevario.
Vrhunac se dogodio kad je Marin odlučio organizirati “poslovnu večeru” kod kuće. Dolazio je sam šef Viktor Jurić, čije mjesto šefovanja je Marin privremeno naslijedio, i još par važnih kolega.
Vesna, sad je moj trenutak, skakao je nervozan po kuhinji. Moram pokazati da imam siguran dom, da sam glava kuće. Na stolu mora biti bogato i tradicionalno. Bez tvojih sushi travarija. Muškarci vole mesinu. I nemoj se miješati u muške razgovore. Samo poslužuj i smješkaj se. Tvoje mišljenje o logistikama nikog ne zanima. Razumiješ?
Naravno, klimnula sam. Bogato, tradicionalno, šutim.
I obuci nešto ženstveno.
Kako poželiš, dragi.
Navečer sam bila spremna. Navukla sam onaj cvjetni kućni ogrtač s volanima poklon Marije, koji sam čuvala za fašnik. Na glavi sam smotala nešto između gnijezda i Babine grede.
Na stol sam iznjela hladetinu (kupljenu u deliću, tresla se kao Marin pred šefom), brdo kuhanih krumpira i divovsku, masnu svinjsku koljenicu. Ništa fensi. Nikakve salvete u kolutovima. Tradicionalno, po narudžbi.
Gosti dolaze. Viktor Jurić, ozbiljan gospodin s naočalama, začuđeno me odmjerio u ogrtaču, no nije rekao ni slova. Marin se zacrvenio, već se stopio s bordo tapetama po zidu.
Izvolite, gospodo! pjevno sam ih pozvala, kao prava seoska kuma.
Večera započinje. Marin pokušava impresionirati šefove, ali tenzija visi u zraku. On žvače o optimizaciji tokova preusmjeravanjem radnih sati, a sigurna sam da ni sam ne kuži o čemu govori.
Marine, oprosti, prekine ga Viktor blago. Ali ako tokove prebacimo tako, gubimo ugovor s Kinezima. Vesna, što vi kažete? Čuo sam da ste vodeća analitičarka u “Adria Financijama”.
Eto ga sad. Marin se ukočio Ne govori! vrište mu oči.
Široko sam se osmjehnula i vjerno pogledala muža.
Ma gdje ću ja pametovati, Viktor! zacaklila sam narukvicama. Kod nas doma mudrost vodi Marin. On je vektor! Ja sam okolina. Moje je kuhati krumpire i slušati muža. On mi zabranio da ulazim u dubine, kaže da od toga ženama koža stari.
Viktor se zagrcnuo krumpirom. Kolege su razmijenili poglede.
Marin je problijedio. Znoj mu je skliznuo niz sljepoočnicu.
Stvarno, nastavila sam, u elementu. Marin kaže da su njegove odluke vrijedne milijune. Moji izvještaji su ispodprosječni. Usput, dragi, ispričaj Viktoru onu ideju o zamjeni softvera za, kako si ono nazvao? “Excel u oblaku”?
To mu je bila najsramotnija fora cijeli ured se tome smije, ali kući je to navodio kao genijalni iskorak.
Marine? Viktor je skinuo naočale i pogledao ga kao unikatnog, ali beskorisnog kukca. Vi ste to stvarno predlagali?
Pa… to je bila hipoteza promrmljao Marin. Pokušao je pribrati dostojanstvo, ali mu je lice skliznulo u tanjur s hladetinom. Vesna nije shvatila…
Kako nisam? zapanjila sam se. Satima si mi jučer objašnjavao da si ti vizionar, a šefovi zaostali. Nisam te prekidala, samo sam kimala.
Marin se trgne, lakat mu prevrne posudicu s ajvarom, i masna crvena mrlja sporo se širi prema njegovim hlačama. Izgledao je kao kapetan Titanica koji osobno navodi brod prema santi.
Gosti su brzo otišli, pod izlikom hitnih obaveza. Viktor mi je stisnuo ruku i rekao:
Vesna, kad ti dosadi kuhati krumpire, u mom odjelu tražim zamjenicu za strategiju. Mislim da sjajno postavljaš stvari na svoje mjesto.
Kad su vrata škljocnula za njima, Marin se okrenuo k meni. Tresao se.
Uništila si me! Namjerno si me osramotila!
Ja? iznenađeno upitam, skidajući ogrtač. Cijelu večer sam radila točno što si želio. Nisam raspravljala, nisam iznosila mišljenje. Bila sam ti kulisa. Ako si na toj kulisi izgledao smiješno možda nije do kulise, već do figure?
Otvorio je usta, htio je galamiti, ali dignem ruku.
A sad, slušaj ti mene. I nemoj raspravljati. Mom mozgu treba odmora od tvoje slabosti. Tvoje su stvari već spakirane, kofer ti je u hodniku. Tvoj “vektor” odsad vodi do mamine u Trnju. Tamo su zavjese prave, i neće ti nitko kontrirati.
Ne možeš! Ja sam muž!
Bio si muž dok si bio partner. Kada si mislio postati gospodar, zaboravio si da je prijestolje na mojoj zemlji.
Gledala sam s prozora kako ukrcava kofer u taksi. Nisam bila tužna. Osjećala sam se slobodno. U stanu je mirisalo po slobodi i malo po pečenoj svinji, ali prozračivanjem se sve riješi.
Zapišite, cure: nikad se ne raspravljajte s muškarcem koji misli da je pametniji od vas. Samo se maknite i pustite ga da se svom snagom zabije u stvarnost. Zvuk pada njegove krune je najbolja glazba ženskim ušima.
