Kardiolog Marek Brajković došao je u toplice na odmor. Planirao je obrijati se i odjenuti nešto pristojno za večer. Znate kako to ide, kad pređeš četrdesetu pa paziš na dojam. Istina, njemu je već šezdeset i kusur, ali tko će primijetiti?
I odjednom, uleti mu u sobu neka žena. Da bih je opisao, trebao bih vještine Meštrovića. Po njoj bi se moglo održavati predavanje voditi pokazivačem i pričati: Žena se sastoji od.
Govori ushićeno kako je divno što je baš poznati kardiolog došao ovamo odmoriti jer upravo sad domar gura nekog bolesnog u ambulantu, a stalni liječnik je odsutan. Nitko, naravno, nije planirao infarkt u ponoć. Srećom, tu je Marek, prominentni kardiolog koji odmara u toplicama baš u tom trenutku
Marek odmah kuži neće se lako izvući. U ženi ima barem sto pedeset kila, a po sredini lica crvena ruž kao da je nečija pečatna marka na porculanskom licu. Ove žene nikad ne puštaju. Besmisleno im objašnjavati da je i najveći kardiolog nemoćan kad asistira domar i sestra koja je obučena kao Snješko Zavođak.
Krene Marek u ambulantu, tamo domar ludog pogleda i kolica. Na kolicima iscrpljen, bradati muškarac, prignječen medicinskim kartonom. Izgleda kao sedmaš s glavom šumara. Takva fizionomija obično krasi znanstvenike u muzeju.
Bunca kaže domar. Samo ponavlja ruža i ruža. Misli valjda da je u cvjećarnici.
Sestra mjeri tlak i odmah veli da je situacija loša, 70 sa 50, pa još pada. To i nije pravi tlak, to su više obujmi mojih nogu i ruku, našali se pa prasne u smijeh. Mareka prođu žmarci po rukama. A u kartonu piše: Za pacijenta 180 sa 100 samo zagrijavanje.
Marek brzo pregledava prostoriju kad začuje nešto neočekivano. Gleda okolo sestra plače! Pita je: Što je to?
Žao mi muškarca! jecajući odgovori sestra.
Marek osjeti neku nelagodu.
Pripremi adrenalin reče dok trlja ruke alkoholom. Znaš što je adrenalin? U što ga treba izvući?
Jao, kako mi je žao čovjeka! jadikuje sestra i nasloni se na štok, suze joj liju.
Marek uzme špricu, sam mjereći dozu. U tom trenutku pogled mu padne na domara.
Domar, nikad takvu iglu nije vidio. Tim bi se moglo braniti od gusara. Nitko, kome je bar pola stražnjice vidjelo ovakvu iglu, ne ostane ravnodušan. Marek vidi: domaru zjenice nestaju negdje u dubini očiju. Sad stoji, sivook, i njiše se. U kutu sestra rida. Najradije bi joj opalio šamar, ali ga u zadnji čas spriječi misao a što ako nastupi refleks, pa odleti s trećeg kata toplica zajedno s betonskim zidom?
Marek odluči: Svi neka idu k vragu!. Nađe mjesto na upaloj hrudi i zabode iglu. Domar se sruši kao balvan.
Jao, domara mi je žao! zavrišti sestra.
Pa jeste normalni vi, ljudi!? Di je eter?! zagrmi Marek.
Umrijet će oni! Umrijet će! Joj, da mi ovo oči ne gledaju…
Na stolu je stajala livena željezna lampa, dobra pet kila. David liječi lava od angine, bila bi dobra za onesvijestiti. Ipak Marek odustaje i dere se: Dosta više! Treba reda i mira!
I baš tada, bolesnik, još s očima zatvorenim, uspravi se na kolicima.
Molim vas, ne radite nered, gospodine strogo kaže sestra, stavi mu ruku na glavu i pritisne prema dolje. Eter je u ormariću, naravno.
Domar je već tako daleko pao u nesvijest da mu ni pulsa nema. Bradata ruka ponovno pada s kolica opet je otišao. Marek se hvata za glavu.
Masiraj! viče, a sam vuče domara ispod kolica.
Sestra okrene bradatog na trbuh, podigne suknju i već hoće prijeći preko kolica.
Masaža srca, masaža srca, sanatorijski djetlići! dreknu Marek.
Sestra opet okrene bradatog na leđa, sjedne na njega tako da se kolica opasno uvijaju. Marek čuje krckanje. Domaru prinosi vatu namočenu eterom, a gleda kako pod sto pedeset kila žive mase na šezdeset, zrak izlazi iz čovjeka kao iz stare pumpe.
Marek diže domara za ruku, ovo je poput hobotnice nema pravoga kuta. Za što god ga uhvatiš, drugo izmakne. Dovukao ga je do ležaja, posjeo. Gleda sestru, ona će još čovjeka smrviti, poludjela.
Povuče je s pacijenta, stavi joj eter pod nos, posjedne pokraj domara. Sede kao dvije kokoši, u nosu vata. Domaru su hlače do koljena, sestri suknja do pasa. Prava ekipa hitne. Ne reagiraju na eter.
I odjednom, bolesnik se opet podiže kao naslon sjedala. Oči zatvorene, a glavu okreće prema ležaju. Domar to vidi, prestane sjediti, fiksira položaj i padne glavom naprijed. Marek uoči kako se od udarca čelo u keramičku plohu raspršuje u zrake.
Društvo progovara bolesnik bez da otvori oči. Lijepo vas molim, nemojte me više liječiti…
I ispriča sljedeće: nasljedni je hipotonik. Prije snijega se ispuhne kao balon. U nevremenu ga propuh šeta po podu s kutka na kut. On nije kriv, takav je rođen. Radni tlak mu je 80 sa 50. Ponekad još padne. Onda šalice jakog espressa riješe stvar. Samo, neće je riješiti ako mu još jednom ova žena s ogrlicom od bilijarskih kugli sjedne na prsa. Već je mislio gotovo je. Ružica će se vratiti iz toaleta i začuditi se. Bolesna je ona, a pokapaju njega.
Mareku se čini da mu sijedi još više. Grabi karton i čita: Ružica Ljuboslava Jarić. Sjeti se, dok je putovao u toplice, pomislio je upoznat ću neku lokalnu damu, pa I Mareka uhvati nelagodna hladnoća.
Što je ovo? pita, pokazuje sestri karton.
Karton odgovara ona, bulji u pod, a iz nosa joj viri vata.
Ali ovo nije Ružica Ljuboslava, primijeti Marek. Ovo je barem Ljubo Ružinić.
Kao liječnik ste trebali to prvo primijetiti.
Eh, ti mala
Društvo, pojasnit ću, ubacuje se bradati bolesnik. Supruga mi je ovdje. Donio sam Ružici jogurt…
Otišla je do toaleta, a karton ostavila kraj mene. Kad mi je pozlilo, ovaj gospodin koji je upravo srušio zakone fizike, stavio me na kolica i doveo ovamo. Bilo mi je loše. A sad mi je dobro. Da nije ove prizemne plavičaste boje lica naokolo, rekao bih živi i veseli se. Sada o hipotoniji nema ni govora. Nadam se da mi ispod još tko ne unese upaljač odletio bih ravno u svemir od visokog tlaka. Ne zna što mu je Marek ubrizgao, ali deset godina sada neće spavati. To odgovara njegovim planovima za iduću znanstvenu raspravu.
Imam prijedlog, promrmlja sestra kad je bradati s jogurtom otišao. Nas ovdje nije bilo.
Marek joj je opet poželio lampom po glavi, ali preduhitrila ga:
Domara pratim ja.
Marek na kraju nije ni s kim upoznao u toplicama.
