Jutros je osamnaestogodišnja djevojka rodila djevojčicu. Nakon toga je napisala izjavu…, pozvala taksi i izašla iz rodilišta bez da se okrene. Ali nije ni slutila kakvo iznenađenje čeka tu malu curicu ondje.
Kad smo suprug i ja navečer stigli u Petrovu bolnicu, obuzeti trudovima, srca su nam bila prepuna veselja dok smo iščekivali dolazak našeg četvrtog djeteta. Naša obitelj je već bila prilično brojna, komotno bismo mogli sastaviti škvadru za mali nogomet.
Moram napomenuti da su nam drugo i treće dijete blizanke, što je sve fino iznenadilo jer u našoj lozi nitko nikad nije imao blizance, osim možda nekog zaboravljenog šogora iz Zagorja. Tijekom sljedeće trudnoće interna šala u kući postala je: Ajde sad, možda opet blizanke!
Roditelji su ostali u šoku kad su čuli novosti i pomagali su nam tih prvih dana više nego Google kad ti treba savjet. Već na drugom ultrazvuku doznali smo da ovaj put nema iznenađenja blizanaca neće biti.
I tako je na svijet stigao naš četvrti ninja jedno dijete. Svi stresovi su odmah pali u drugi plan. Smjestili smo se u posebnu sobu koju je muž, zadovoljan kao da je osvojio jackpot na lutriji, unaprijed platio kunama pardon, eurima.
Nekoliko sati kasnije, donijeli su mi bebu za hranjenje. Odjednom ulazi šefica odjela, doktorica Marija Kovačević, s ozbiljnim facijalnim izrazom kao da joj je Dinamo opet promašio penal, i reče: Imamo jedan problemčić…
Ispostavilo se da je to isto jutro jedna osamnaestogodišnja djevojka rodila zdravu djevojčicu, napisala službenu izjavu o odricanju i otišla iz bolnice taksijem kao da je upravo završila smjenu u Konzumu.
Nije baš mogla hodati od poroda, ali je sve napravila da čim prije nestane. Nismo je mogli zadržati, volja čvrsta poput slavonskog hrasta.
Beba je bila zdrava, prava mala slavonka. Pomislila sam: Kad si već sanjala blizanke… a što ako preuzmeš ovu malu?
Možemo napisati da si ti rodila šalila se sestra, ali meni uopće nije bilo do humora. Nisam htjela da dijete ode u dom. Kakav je to život za malenu? Srce mi se slomilo na komadiće… Naravno, sve to nije ni legalno.
Prava procedura posvajanja mogla bi potrajati mjesecima i ništa nije garantirano. Dok se papirologija vrti polako kao rendgenski aparat u Domu zdravlja, beba bi završila u domu za djecu bez odgovarajuće skrbi.
Baš tužno… I sama sam ostala zatečena kako se sudbine pletu kao pletenica s makom. Glavna sestra, gospođa Vesna Perković, bila mi je poznanica od ranije. Znala sam da ima veliko srce, suosjećanja kao da sam joj rođena kumica. Družile smo se povremeno i izvan bolnice.
Vjerojatno mi baš zato i povjerila ovu škakljivu situaciju.
Mladu mamu nije zanimala bolnica sekunde više nego što je morala; beba je rođena zdrava i treba nekog tko će je voljeti; službeno posvajanje je duže od prosječnog čekanja na birokratske uknjižbe; glavna sestra željela je pomoći čisto iz ljudskosti.
U tom trenu čovjek shvati kako su životi ponekad zapetljani, nježni i puni iznenađenja, pogotovo u trenucima kada na svijet dolazi novi čovjek.
Na kraju krajeva, rođenje djeteta uvijek donosi uzbuđenje, neizvjesnost i malu dozu stresa, ali i nada i smijeh. Ponekad život navije vjetar u kriva jedra i onda se nađeš pred izazovima za koje nisi bio spreman. No, takve priče podsjete nas koliko nam svima treba malo ljubaznosti i podrške pa da smo barem malo više ljudi jedni prema drugima.
